Povežite se sa nama

FOKUS

EKONOMIJA U DOBA KORONE: Ko radi, ko se boji gladi

Objavljeno prije

na

Neka istraživanja pokazuju da je već u ovom trenutku u Crnoj Gori bez posla ostalo skoro 15 hiljada ljudi. Šta ako su ti podaci makar približno tačni? I šta čeka Vlada koja za potrebe opstanka velikog dijela privrede i očuvanje teško stvaranih radnih mjesta još nije izdvojila ni euro

 

Na mobilni telefon stiže SMS poruka. „Prva faza naše borbe je završena“, piše Vlada Crne Gore, „Hvala što ste bili odgovorni… Zajedno ćemo uspjeti“.

Dok se vlast zahvaljuje što peremo ruke (doslovno) očito je da nema namjeru da sa građanima podijeli osnovne podatke vezane za  egzistenciju ove zemlje i njenih stanovnika. Zato još uvijek pokušavamo da saznamo,  nezvanično, ili da sami preračunamo ko sve u Crnoj Gori danas radi. I koliko.  A ko ne radi zbog toga što mu je usvojenim mjerama za sprječavanje širenja korona virusa naloženo da privremeno obustavi posao. Ili formalno radi, iako su prihodi neuporedivo manji od prosječnih, očekivanih ili, neophodnih za osnovnu reprodukciju i nastavak poslovnih aktivnosti.

Benzinske pumpe su otvorene. Zbog značajnog pada cijena svih vrsta goriva, pali su i njihovi prihodi. Obim posla je znatno smanjen. Gradski i međugradski saobraćaj je obustavljen, taksi službe  ne rade (privremena zabrana) a ni vlasnici porodičnih automobila baš ne žure na pumpe. Em ne troše gorivo sjedeći u kući, em su vlasti zatvorile aparate za pripremu kafe i drugih toplih napitaka za ponijeti, pošto su se oko njih okupljali oni kojima je druženje bilo preče od svog i tuđeg zdravlja.

Zarada na pumpama je, naravno,  manja od uobičajene. Ali, nijesu sve od nekih 120 aktivnih benzinskih stanica na istom gubitku. Neke, kako-tako rade zahvaljujući dobroj lokaciji i velikom broju vozača u komšiluku. One koje se nalaze duž međugradskih puteva skoro pa nemaju posla.

Da li je bolje raditi pa ne zaraditi dovoljno, ili čekati, bez posla i ikakve zarade, da aktuelne mjere budu ukinute? O tome će radnici na benzinskim pumpama jednog dana,  moći da razgovaraju sa svojim redovnim mušterijama – taksi vozačima. Samo u Podgorici ima nešto više od 1.000 registrovanih taksi vozila. U većini njih hljeb zarađuju makar dva vozača. Ponekad i ponegdje ima mjesta i za trećeg. Plata je minimalna a egzistencija, skoro bez izuzetka, zavisi od obima posla.

Taj miks registrovanih i neregistrovanih vozača sprječava da znamo koliko je  ljudi iz ove branše koji su već mjesec dana osuđeni na nerad, i izostanak bilo kakvih prihoda. Neki od njih pomoći će se penzijom do povratka na posao. Ostali će, kao radnici iz sive zone, ostati i bez eventualne državne pomoći. Pod uslovom da ona jednog dana krene iz državnog Trezora ka onima koje je epidemija COVID19 ostavila bez mogućnosti da zarađuju za život.

Ima tu još nepoznanica. Hoteli, prema ocjeni Vladinih eksperata, spadaju u kategoriju ugroženih djelatnosti pošto im je rad trenutno otežan. Vlasnici hotela tvrde da su njihovi objekti bez gostiju, zatvoreni. Baš kao i državne granice koje bi turisti morali preći prije nego se smjeste u neki od 453 hotela, koliko ih se, krajem prošle godine, našlo u evidenciji Ministarstva održivog razvoja i turizma. Sami procijenite ko je u toj priči u pravu.

Iz Unije poslodavaca predlažu da se, prilikom dodjele najavljene državne pomoći, izjednače zabranjene i ugrožene djelatnosti „jer je granica, odnosno razlika između njih vrlo tanka i problematična“. Navodeći kako su neke od zemalja koje su svojoj privredi priskočile mnogo prije crnogorskih vlasti, tu formalnu razliku zanemarili kao suštinski nepostojeću  – za konkretne slučajeve i privredne djelatnosti.  

Ne rade ni kafane, kafići i restorani. Tu dileme nema. Problem nastane kad pokušate saznati koliko ih je. Koliko ljudi u njima radi. „Od 5.350 trgovinskih objekata u Podgorici, radi 10 odsto. Od 1.300 zanatskih objekata u Podgorici, ne radi niko. Ne radi ni 1.600 ugostiteljskih objekata. A da ne govorimo o drugim gradovima u Crnoj Gori“, navodi Edita Dautović, vlasnica agencije Milenijum i predsjednica Udruženja preduzetnica Crne Gore.

Iz resornog Ministarstva imamo (prošlogodišnji) podatak da su u Crnoj Gori registrovane 4.854 firme koje imaju restorane. Na istom mjestu plasirana je i informacija da se 1.000 ovdašnjih firmi bavi hotelskom djelatnošću (više od dvije firme na jedan registrovani hotel!?). Uglavnom, u hotelima, restoranima i drugim objektima koji se bave uslugama smještaja i ishrane 2018. godine je bilo zapošljeno 15.000 radnika, naveli su iz Ministarstva turizma, uz računicu da prosječna firma iz te branše zapošljava 2,5 radnika.

Onda smo, sredinom prošle godine, od Komisije za suzbijanje sive ekonomije dobili podatak da samo jednog zaposlenog prijavljuje skoro 2,5 hiljade ovdašnjih firmi koje posluju u oblasti turizma i ugostiteljstva (oko dvije petine registrovanih preduzeća iz te branše). ,,U 2017. godini smo evidentirali 174 objekta kolektivnog ili sličnog smještaja koji su imali jednog zaposlenog, i taj trend je nastavljen u prošloj godini“, čuli smo tada. Danas, ni toliko.

Kada je sudar sa korona virusom postao izvjestan, Nacionalna turistička organizacija (NTO) je od hotelijera zatražila da svakog petka dostavljaju podatke o procentu otkazanih aranžmana i koliko novca gube zbog toga. Možda ti podaci i stižu u NTO, ali ih u javnosti nema. Tu je najsvježiji podatak Monstata o broju ostvarenih noćenja u januaru ove godine. Dakle, ni februar nije statistički obrađen. Ili neko traži da se ne žuri sa objavljivanjem prikupljenih podataka.

Prema Monstatu, sektor usluga smještaja i ishrane zapošljavao je, prošle godine, skoro 18,5 hiljada ovdašnih radnika. Skupa sa nekih 30 hiljada domaćih i stranih sezonaca. I uz neto zaradu od 420 eura, 15-20 odsto manju od državnog prosjeka.

Ne želite da ste u njihovoj koži. Iako još početkom marta, nije falilo optimizma među turističkim poslenicima. „Nema nekih indikatora da bi nešto dramatično moglo da se desi, poput smanjenja broja dolazaka“, izjavio je za Pobjedu Žarko Radulović, predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja i suvlasnik kompanije Montenegro stars hotels group (MSHG) u okviru koje posluje i hotel Splendid. Dvije sedmice kasnije iz Budve je stigla vijest da uprava Grupe zatvara Splendid „slijedeći preporuke i mjere koje je država Crna Gora propisala u cilju zaštite i suzbijanja korona virusa“. I da će „svi koji to mogu“, od njihovih 413 trenutno angažovanih radnika, raditi od kuće.

Šta to tačno znači još ne znamo. Ali možda može pomoći jedno Radulovićevo objašnjenje iz 2018.godine. Godinu ranije pod okriljem MSHG radilo je 2.010 radnika i u kompaniji su se, objašnjavao je tada Žarko Radulović, žalili da ih fali. ,,Danas radimo sa 830 radnika u špicu sezone i mogu reći da ih ima viška. Stvar je u tome što juče nijesmo znali ono što znamo danas“, poentirao je jedan od prvaka crnogorske turističke djelatnosti, „na primjer, ako zaposlite konobara koji zna nekoliko stranih jezika, on se brže sporazumijeva sa gostima, umjesto tri može da ponese deset tanjira, uz to vremenom nauči da brzo hoda, pa svim tim ubrzava proces rada, podiže promet, samim tim i prihod. Od toga imamo svi korist”. Eto.

Slične priče pričaju samozapošljeni stomatolozi, prevodioci, turistički vodiči, sportisti, zabavljači, umjetnici, zanatlije… Od nekog od 130 zanata u Crnoj Gori živi preko 100 hiljada ljudi, procjenjuju u Zanatskoj komori uz poruku da od države ne očekuju milostinju nego partnersku pomoć.

Ekonomski slom prijeti cijelim industrijama. Između dva broja Monitora stiglo je, stidljivo, obavještenje da su uprava i radnici Plantaža postigi dogovor o proporcionalnom smanjenju zarada od 10 do 50 odsto. Možda bi ih nešto slično čekalo i bez pandemije. Pisali smo o njihovom poslovnom podvigu kada su svježi lozov destilat konkurenciji prodavali po cijeni od 2,4 eura za litar čistog, 100 postotnog alkohola. To je onaj alkohol koji smo u martu u apotekama plaćali po 20-30 eura. A sada ga kupujemo za 10 eura po litru.  Plantaže su sada, ne svojom krivicom, ostale bez tržišta. Lokali ne rade, turista nema… Taj problem muči i domaće proizvođače kraft piva (osam pivara sa 60 radnika), ali i hiljade poljoprivrednika koji se sve glasnije pitaju kome će prodati svoje proizvode ako ne bude očekivane turističke sezone. Uz gotovo izvjestan pad kupovne moći domaćih potrošača.

Agencija Ipsos je početkom aprila provela istraživanje javnog mnjenja na temu stavova o aktuelnoj epidemiji. Kao odgovor na jedno od postavljenih pitanja došli su do podatka da je sedam posto anketiranih (anketni uzorak bio je veći od hiljadu) izjavilo kako su ostali bez posla nakon početka epidemije. Dvanaest posto uzorka izjavilo je da je upućeno na prinudni odmor nakon pojave epidemije i donošenja mjera na njenom suzbijanju, dok je još devet odsto anketiranih kazalo da radi sa skraćenim radnim vremenom. Postoji, dakle, mogućnost da je već u ovom trenutku u Crnoj Gori bez posla ostalo skoro 15 hiljada ljudi (ukupan broj zvanično zaposlenih uoči epidemije bio je nešto veći od 200 hiljada). Šta ako su ti podaci makar približno tačni? I šta čeka Vlada koja, do ovog trenutka, za potrebe golog opstanka velikog dijela ovdašnje privrede i očuvanje teško stvaranih radnih mjesta nije izdvojila nijedan euro. Ako ne računamo milion potrošen na jednokratnu pomoć penzionerima sa najmanjim primanjima.

Da sagledamo i ljepšu stranu medalje. Ukoliko takva sada uopšte postoji, a da se ne dotiče građevinskog sektora koji ovih dana radi bez zastoja. To je dobro za 14 hiljada zvanično zaposlenih u tom sektoru, sa prosječnom platom od 450 eura (ispod državnog prosjeka).

Osvrnimo se na javni sektor. Uz zdravstvene radnike (nepunih 13 hiljada zapošljenih) punom parom rade nastavnice i učitelji (prema Monstatu 15 hiljada osoba). Od zore do mraka oni se dopisuju sa roditeljima i đacima, pregledaju njihove domaće, ispituju, ocjenjuju, objašnjavaju, tješe i hrabre. I sve to rade iz svojih stanova (ako nijesu podstanari) i o svom trošku. Sami plaćaju potrošene impulse i megabajte.

Konačno, tu je i više od 22 hiljade uposlenih u državnoj administraciji i na poslovima odbrane. Koliki god da je njihov trenutni radni angažman, plata nije upitna. Makar još neko vrijeme, dok Vlada ne potroši novac koji je morala usmjeriti ka realnom sektoru. Šta će biti kada se taj novac potroši a, i ako, dotok od poreza i doprinosa malih i srednjih preduzeća presahne?

Vlast bi trebala da ponudi istinit odgovor na to pitanje. Ili je njima važno samo da se izbori održe prije tog momenta.

 

Tinja nada za turizam

Iako ne iznose konkretne podatke, iz Nacionalne turističke organizacije  hrabre statistikom prema kojoj prihodi od turizma u periodu januar – mart čine, u prosjeku, svega četiri odsto ukupnih godišnjih prihoda. Drugi kvartal (april –jun) je mnogo značajniji pošto u tom periodu godine ovdašnji turizam ostvari skoro petinu svojih prihoda (19 odsto). Sve će, ipak, zavisiti od ljeta kada se, u periodu jul-septembar, prihoduju čak dvije trećine (67 odsto) zvanične zarade u turističkoj djelatnosti u Crnoj Gori.

Prošle godine taj prihod je procijenjen na 1,1 milijardu eura, odnosno, četvrtinu ukupnih ekonomskih aktivnosti u državi. Lani u martu u Crnoj Gori je registrovano nepunih 100 hiljada noćenja u prijavljenim objektima. Prošli april je donio 218 a maj još 410 hiljada noćenja. Sve te brojke za sada „teže nuli“. Ali, još tinja nada u ukupnu sezonu.

 

ŽIVOT OD UVOZA: Tuđe, slađe

Prema zvaničnim podacima, Crna Gora uvozi skoro 6,5 puta više robe nego što izvozi. Prošle  godine smo uvezli robu vrijednu oko 2,6 milijardi, dok je  robni izvoz iz Crne Gore  težio 415,5 miliona eura.

Približno petina uvoza ( oko 18 odsto) otpada na hranu. Nje smo, tokom 2019. godine, uvezli u vrijednosti od oko 474 miliona eura. Taj iznos nije mali, ali još više od količine treba da brine struktura uvezenog. Za mliječne proizvode i jaja iz inostranstva lani smo dali 55 miliona eura, uvezeno meso i mesne prerađevine koštale su gotovo dvostruko više (112 miliona eura) dok smo za uvoz ribe i prerađevina od ribe potrošili oko 21 milion. Vrijednost uvezenog povrća i voća iznosila je 76 miliona eura, šećera i meda oko 11 miliona, a kafe, čaja, kakaa i drugih začina još 37. Živih životinja uvezli smo za 27 miliona, za žitarice i proizvode od žitarica dali smo 70, dok su nam ostali prehrambeni proizvodi iz inostranstva pojeli  45 miliona eura. Prije nego smo mi pojeli njih. Ili popili – k'o čašu vode.  Uvezene.

Iako je Crna Gora jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja, za sada, nema problem sa nedostatkom pijaće vode, tokom 2018. godine uvezli smo 47,6 miliona litara flaširane vode za piće. Zamalo pa dva puta više nego što je pet ovdašnjih fabrika za flaširanje prirodne izvorske vode (Water Group Kolašin, Aqua Bianca  Kolašin, Eko-Per Šavnik, Gorska Kolašin i Božja voda Cetinje)  isporučilo tržišu – 26,6 miliona litara. Među domaće proizvođače lani se svrstala i Rada iz Bijelog Polja, kao jedini crnogorski proizvođač mineralne vode, ali tek treba da vidimo da li će to bitnije uticati na uvoz flaširane vode. Koji, u Crnoj Gori iz godine u godinu raste.  Baš kao što se već  podrazumijeva da uvozimo med, masline, maslinovo ulje, vina i alkoholna pića.

Crna Gora dnevno troši oko milion i po eura samo na uvoz hrane. Približno pet puta više nego što se dnevno  potroši na uvoz medicinskih i farmaceutskih proizvoda (preko 100 miliona godišnje).

A. JELIĆ

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆI U JOŠ JEDNOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Odškrinuta Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslovi Mila i Blaža Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović. Šema firmi i poslova Đukanovća je napravljena tako da bude veoma komplikovana i za javnost teško razumljiva

 

U nedjelju 3. oktobra je odjeknula vijest na glavnim svjetskim medijima da je mreža Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) objavila rezultate globalnog istraživanja sa svojim partnerima iz 117 zemalja o offshore poslovima raznih svjetskih lidera, državnika i poznatih ličnosti pod nazivom Pandorini papiri. Procurilo je skoro 12 miliona fajlova (dokumenata, fotografija, emailova, bilansa i dr.)  iz 14 offshore agencija. Podaci su pokazali da su mnoga poznata imena skrivala svoja bogatstva i izbjegavala plaćanje poreza preko svojih firmi i trastova na egzotičnim destinacijama koje su im jamčile diskreciju. U dokumentima su se našli premijer Češke, kraljevska kuća u Jordanu, predsjednici Ukrajine, Ekvadora, Rusije, bivši britanski premijer Toni Bler itd. Među njima, za sada, po skrivenom bogatstvu i broju transakcija vodi porodica autokratskog predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva koja je u zadnjih 15 godina prometovala oko 400 miliona funti (450 miliona eura) u raznim nekretninama po Velikoj Britaniji. U transakcijama je učestvovao i tada 11-godišnji sin Alijeva Hejdar sa vjerovatno fantastičnim smislom za biznis koji je naslijedio od oca. U dokumentima koji su procurili se našao i veliki prijatelj Alijeva – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sa sinom Blažom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sekrora (MANS) je kao saradnik ICIJ-a objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom „skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih djevičanskih ostrva, Paname i Gibraltara“. Poslovi Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović.

MANS navodi da je u dokumentaciji Alcogal-a pronašao ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trastova koje su Milo i Blažo Đukanović sklopili 21. juna 2012. godine sa kompanijom CM Skye 2 (PTC) Limited registrovanom na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. Predsjednik Crne Gore je formirao Victoria Trust a njegov sin Capecastel Trust. Takođe trastovi su uspostavljeni na period od 80 godina, a kompanija koja njima upravlja je ovlašćena da za račun Đukanovića može kupovati i prodavati nekretnine i firme, otvarati nove kompanije i žiro račune, davati i uzimati kredite i obavljati razne druge poslove. Predsjednik je pri registraciji priložio kopiju svoga diplomatskog pasoša i račun za vodu sa adrese u Podgorici na kojoj živi dok je njegov sin priložio ličnu kartu i račun za iznajmljivanje stana u Londonu u kome je živio tokom studija. Blažo je 23. februara 2012. uz pomoć Alcogala-a (kako pokazuju interna dokumenta firme), a uz posredovanje tadašnjeg CM Management (Suisse) SA, na Britanskim Djevičanskim Ostrvima formirao kompaniju Victoria Bridge Finance Ltd. Inače Alcogal je osnovao skoro 15.000 kompanija.

Sedam dana nakon uspostavljanja Blažovog trasta, 28. juna 2012, njegova firma Victoria Bridge Finance zajedno sa Arcola International Ltd sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, u Londonu osniva DGT Energy.

Prvo sjedište te kompanije je bilo na istoj adresi na kojoj se nalazila firma londonske advokatske kancelarije Charles Mia Limited, koja je ovjeravala Blažova i Milova lična dokumenta za potrebe osnivanja trastova.

U međuvremenu, 15. januara 2014. godine, Blažo Đukanović formira još jednu skrivenu kompaniju na Djevičanskim Ostrvima, Resilton Investments Ltd. Njeni direktori su isti kao i u drugim firmama vezanim za poslove Đukanovića, Cellar Limited i Clambake Limited, dok je poslovna dokumentacija čuvana na adresi u Švajcarskoj. Onda se dalje ređaju razne kompanije koje ili preuzimaju vođenja postojećih kompanija ili se osnivaju ćerke fime na drugim destinacijama. Resilton je jedan od osnivača i crnogorske firme Proenergy Montenegro osnovane10. aprila 2014. godine i nikada nije predavala finansijske izvještaje.

Cijela šema firmi i poslova je napravljena tako da bude veoma komplikovana i javnosti teško shvatljiva. Kod politički eksponiranih osoba i kriminalaca cilj je da se pravi vlasnici, njihova imovina i računi sakriju i ostanu tajni.

Samo po sebi, vlasništvo nad offshore firmama i trastovima ne predstavlja ništa nezakonito. Obične offshore firme daju sa jedne strane velike prednosti regularnim poslovnim ljudima. Njihovo osnivanje je jednostavno i brzo. Na većini tih destinacija korporativni porez je ili izuzetno nizak ili ga nema kao što je slučaj na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. U većini zemalja EU korporativna taksa je između 20 posto i 32 posto. U Velikoj Britaniji je 19 posto, Americi 21 posto dok je u većini balkanskih zemalja oko 10 posto. U Crnoj Gori je 9 posto i njenom niskom stopom se dugo hvalio sadašnji predsjednik i raniji premijer. On i njegov tadašnji šef agencije za promociju investicija MIPA Petar Ivanović su se često hvalili da stvaraju „odlične uslove i povoljnosti za inostrane partnere kako bih ih privukli da investiraju u Crnu Goru“. No, sve te povoljnosti za „investitore“ nisu bili dovoljna garancija samom kreatoru „najpovoljnijeg biznis ambijenta u regionu“ Milu Đukanoviću koji se odlučio da svoje poslove i bogatstvo vodi preko inostranih advokatskih kuća, trustova i offshore-va i to još u vremenu kada je suvereno vladao Crnom Gorom. Naravno nikada ništa nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) iako mu je to bila dužnost, a Agencija nikada nije ništa uradila povodom svih otrkića.

Dugo se godina pričalo u javnosti i opozicija je optuživala Đukanovića da novac, za koji se vjeruje da je nelegalno stečen kroz pljačkaške privatizacije, namještene i naduvane tendere i šverc droge i cigareta, on sa kumovima i prijateljima iznosi iz Crne Gore na egzotične destinacije. Prvi opipljiv dokaz da Đukanović ima nešto neprijavljeno je došao od njegovog bivšeg saradnika i finansijera Duška Kneževića koji je dostavio dokumenta 2019. godine tadašnjem uredniku Dana Nikoli Markoviću. Marković je u televizijskom intervjuu pitao predsjednika da li je ikada osnivao firme i bavio se biznisom van Crne Gore, na šta je Đukanović decidno rekao „nigdje, nikada“. Nakon toga je Marković pokazao papire firme Vagor Investment Limited sa Kipra koju je Đukanović kupio od kompanije IONICS Nominees Ltd. poznate po šemama pranja novca. Njen direktor Kristodulos Vasiliades je slovio za eksperta pravljenja složenih šema utaje poreza i čije usluge je koristila i ruska mafija. Đukanović je kupio firmu od njega u decembru 2006. što je on malo kasnije u emisiji i priznao ali je rekao da firma nije radila ni dan. Knežević je tada optužio Đukanovića da je firma trebala da se pojavi kao „investitor“ vezano za bolnicu u Meljinama. Slični „investori“ sa Kipra su se pojavili i u slučaju Miloša Marovića, sina nekadašnjeg vladara Budve Svetozara Marovića. Milošev kiparski offshore Numerico Trading Limited je predstavljen kao „renomirana španska firma sa ogromnim iskustvom u izgradnji akva parkova“ kojoj je 2006. budvanska opština žirirala za kredit od 1.6 miliona eura za „investiciju“ i na kraju sama otplatila dok je novac ispario zajedno sa Marovićem.

Da je DPS-ovo rukovodstvo zaljubljeno u offshore poslovanje pokazuje to što su sve glavne privatizacije i pljačkaške „investicije“ urađene preko offshore sistema. Tako su Kombinat Aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Vjetroelektrana Možura i mnoga druga preduzeća i hoteli postali meta takvih „investitora“ koji su ta ista preduzeća ili uništili i/ili isisali stotine miliona eura i odnijeli vani kroz sistem državnih garancija i subvencija koje je Đukanović odobravao kao „podsticaj za biznis“.  

Vezano za Pandoru i nedavno objavljenja dokumenta, izgovor crnogorskog vladara i njegovog sina je bio isti kao i u televizijskoj emisiji 2019. Predsjednik je tvrdnje MANS-a nazvao „iskonstruisanom aferom“ i još jednim „u nizu pokušaja diskreditacije Predsjednika Crne Gore i članova njegove porodice“. Iz kabineta Predsjednika je pojašnjeno „da je tokom 2012. god., u vrijeme kada nije obavljao državne poslove, radio na uspostavljanju infrastrukture za otpočinjanje poslovnih aktivnosti zajedno sa sinom“. U to vrijeme osnovao je Victoria Trust, koji, „dok je on bio vlasnik, nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran“. Takođe, nakon što se te iste godine „neplanirano vratio na funkciju Premijera, cjelokupno vlasništvo nad Victoria Trust-om prenio je na sina Blaža Đukanovića“. Blažo je istraživačkom timu odgovorio da se „sjeća da je bilo priče o njemu kao dijelu moguće poslovne strukture“ dok je živio u Velikoj Britaniji, ali se „ne sjeća da li je uspostavljen“. Ako jeste „ja nisam imao nikakve veze sa njim i sigurno je davno ugašen“. Procurjela dokumenta hvataju predsjednika i sina u pokušaju obmane javnosti jer papiri pokazuju da je, kako kaže MANS,  u novembru 2014. godine Milo Đukanović kao premijer „i dalje bio jedini vlasnik Victoria Trust-a, a njegov sin Capecastel Trusta. Dokumentacija švajcarske kompanije LJ Management (Suisse) svjedoči o tome. Takođe složena šema koju su Đukanovići napravili budi otvorene sumnje da su imali nešto da kriju jer za obično i zakonito preduzetništvo je takav model suvišan.

Ono što je dodatna karakteristika ciljano skrivenih poslova je da offshore kompanije ili one koje njima upravljaju njima često mijenjaju imena ili se nakon obavljenih sumnnjivih transakcija gase. Firma CM Skye 2 (PTC) Limited, koja je skrivala poslove Đukanovića, u aprilu 2013. godine promijenila je ime u LJ Skye 2 (PTC) Limited. Tako se prethodno zvala njena sestra kompanija koja je za samo sedam dana tri puta promijenila naziv. MANS navodi da je ravno mjesec nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, 30. septembra 2020. godine, firma LJ Skye 2  (PTC) Limited koja je upravljala tajnim poslovima Đukanovića, pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije i ubrzo je ugašena.

Kako na Britanskim Djevičanskim Ostrvima ne postoji obaveza dostavljanja finansijskih izvještaja offshore kompanija, nije bilo moguće dobiti ni podatke o poslovanju Đukanovića. Njihova poslovna dokumentacija se čuva kod Clambake Limited u Švajcarskoj, zemlji poznatoj po škrtosti u dijeljenju informacija sa vanjskim svijetom. Izuzetak je bio američki i njemački politički pritisak prije nekoliko godina kada su Švajcarci morali dati na uvid dokumentacije poreskih utajivača iz pomenutih zemalja.

U Velikoj Britaniji kompanije su dužne da daju finansijske izvještaje, pa je otkriven trag novca koji je išao iz Londona – firme DGT Energy koju je tamo Blažo osnovao sa dva hrvatska konsultanta za naftu i gas (Vedran Perše i Jasmin Umićević). Novac je slat Blažovoj firmi Victoria Bridge Finance Ltd na Djevičanskim Ostrvima u nekoliko navrata kao pozajmica u ukupnom iznosu od 132.500 eura. Kako je firma iz Londona ugašena, tako je i ukupan dug Blažovoj firmi na Karibima oprošten jer je novac koji je uzet kroz DGT korišćen za uspostavljanje neuspješnog biznisa pa je, po riječima Blaža Đukanovića, i otpisan. Isto je ptovrdio MANS-u i ICIJ-u i njegov partner Vedran Perše koji je naglasio da taj novac nije otišao gospodinu Đukanoviću, niti je on od njega imao lične koristi“ već je „potrošen za plaćanje početnih troškova eksternih stručnjaka – advokata, računovođa itd.

Vrlo je upitno koliko je onih i među najvatrenijim pristalicama lika i djela Mila Đukanovića, koji više vjeruju u njegove priče i objašnjenja. Stoga je Đukanović u srijedu veče odustao od pokušaja daljih „objašnjenja“ i prebacio narativ na njemu blizak teren direktnih uvreda i sijanja mržnje prema kritičarima. On je naglasio da se nije „povlačio po podu i lizao kašike (rugajući se pravoslavnom vjerskom obredu), širio pandemiju i iza toga raspoređivao ljude, svoje prijatelje vjerske fanatike iz te vjerske zajednice na odgovorna mjesta u državi“. Istina je da Đukanović, dok je mogao, nije na važne državne poslove raspoređivao svoje prijatelje koji su bili vjerski fanatici Srpske pravoslavne crkve ali su bili vjerski fanatici antičkih bogova novca i bogatstva – Janusa i Plutusa. U njihovom vjerskom zanosu Crna Gora je 30 godina vučena po podu i ostavljena sa malim izgledima da vrati ono što je odneseno na egzotična odredišta.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDIZBORNA EKONOMIJA: Spajić i bajke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plan ministra Spajića o povećanju zarada ponajviše se tiče same Vlade i tri koalicije koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidimo ko će da nas sruši, poručuje im ministar. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje nove izbore, naš predizborni program već je spreman

 

Prvo smo dobili izvinjenje, potom obećanje. Racionalno sagledavanje dostupnih činjenice ukazuje da slijedi – alibi. Nepoznanica je, samo, da li ćemo  izgovore slušati nakon rekonstrukcije Vlade ili uoči (neizbježnih?) vanrednih parlamentarnih izbora.

Milojko Spajić, prvi ministar u Vladi Zdravka Krivokapića, učinio je merak  građanima željnim promjena na bolje, kupio nešto vremena za postojeću Vladu i, možda, ojačao pozicije na političkom tržištu onog njenog dijela koji javnost, još od lokalnih izbora u Nikšiću, prepoznaje kao buduće osnivače demohrišćanske partije. Ali posao nije završio.

Crnogorska ekonomija bolja je nego što vidite, objavio je ministar finansija. Zato je Vlada riješila da od januara naredne godine, ukine plaćanje obaveznog  zdravstvenog osiguranja i ,,iz drugih izvora” obezbijedi više od 180 miliona očekivanih godišnjih prihoda (iznos je iz ovogodišnjeg budžeta i, u budućnosti, može biti samo veći), minimalnu zaradu poveća sa 250 na 450 eura – uz tvrdnju da će to poslodavcima donijeti minimalne izdatke, smanji poreska opterećenja sa sadašnjih 39 na 21 odsto zarade kako bi omogućila rast plata od cirka 17 odsto (,,trebalo bi”, kaže ministar finansija). Tako će do kraja naredne godine prosječna neto zarada u Crnoj Gori biti povećana na 700 eura, obećao je Spajić. I sve navedeno potvrdio slikovnicom od tridesetak strana u kojoj najduže obrazloženje ima dužinu tvita – manje od 250 slova.

Na primjer: ,,Na zahtjev sindikata povećanje minimalne zarade, a na zahtjev poslodavaca smanjenje poreskog opterećenja na zarade, što će rezultirati smanjenjem sive ekonomije i proširenjem poreske baze”, piše na strani 34. Nakon što je stranicu ranije obećano: ,,Sa pomenutim povećanjima doći će do usklađivanja penzija i drugih socijalnih davanja na godišnjem, odnosno polugodišnjem nivou”. Bez objašnjenja kako ćemo sve to da platimo.

Ko ne bi bio zadovoljan – veće plate i penzije, manji porezi i doprinosi, smanjenje sive ekonomije, optimizacija javne uprave… Radost vas preplavi,  ono kao u djetinjstvu, dok vam neko od ukućana čita kako je lovac iz utrobe zlog vuka izvukao svih sedam jarića – živih i zdravih. Sindikati i poslodavci su dali ,,načelnu” podršku ministrovom, nazovimo ga, planu. Dok ne saznaju detalje. Odnosno, punu cijenu nenadanog dara.

Dok Spajić nije predstavio svoju zamisao, skromno naslovljenu kao Maršalov plan za Crnu Goru, vjerovali smo u ekonomsku zakonitost koja je definisala  neophodan redosljed koraka: rast produktivnosti – rast prihoda – nova radna mjesta – rast zarada. Alternativa je ono što je vlast radila u godinama nakon osamostaljenja. Zaduži se i potroši na plate, nadajući se da će o vraćanju duga glavoboljati neko drugi.

U utorak smo saznali da za rast zarada – od 17 do 80 odsto – nijesu neophodne ekonomske reforme, ni novi krediti (valjda?), već samo paket ovlaš definisanih poresko-administrativnih mjera kojima se vrši preraspodjela navodno postojećeg novca.

Zašto navodno?

Crna Gora je lider u ekonomskom oporavku (regionalni, evropski, globalni…) ubjeđuju čelnici Vlade od sredine ljeta. A koliko je taj oporavak nevjerovatan mogli smo se uvjeriti i protekle nedjelje, kada je u samo pet dana projektovani rast BDP-a skočio za tri odsto. ,,Zahvaljujući aktivnostima ove Vlade, Crna Gora će zabilježiti ekonomski rast od 10 odsto u 2021. godini”, pohvalio se prošlog petka premijer Krivokapić u autorskom članku Činjenice koje ne čujemo od njihove buke. Da bi  već u utorak ministar Spajić predočio najnoviju nezvaničnu procjenu Ministarstva finansija, prema kojoj je ,,stopa ekonomskog rasta 13 odsto u 2021. godini”.

Iako je procjena o rastu BDP jedan od nekoliko ključnih ,,podataka” iz kojih Krivokapić i Spajić crpe  optimizam, ni jedan ni drugi ne pominu da, bio on 10 ili 13 odsto, to još nije dovoljno da nadoknadimo prošlogodišnji strmoglav. I da u narednu godinu ulazimo sa manjim bruto društvenim proizvodom nego što je bio u 2019. Dobar osnov za ekstremno uvećanje zarada?

Bez brige, nepopravljivi optimisti. U državnoj kasi ima viška novca, hvališu se Spajić i Krivokapić. ,,U periodu jun-avgust 2021. godine, ostvaren je budžetski suficit od preko 100 miliona eura”. Da bi stekli predstavu o tom višku, uzmimo sopštenje Ministarstva finansija u kome nadležni obavještavaju kako je u julu ostvaren suficit od 41,3 miliona. I pročitajmo ono što je zapisano sitnim slovima. Tamo fino piše da su ostvareni prihodi za sedam mjeseci ove godine naznatno manji od planiranih. Pa je suficit, saznali smo, posljedica toga što su i izdaci iz državne kase bili manji od plana. I to za 90 miliona. Skoro pola tog novca (39,5 miliona) uštedjeli smo na kapitalnim investicijama. Onima koje nijesu urađene po planu, i onima koje su urađene ali još nijesu plaćene. Ti će dugovi prije ili kasnije – zavisi od volje ministra Spajića – doći na naplatu. I suficita više biti neće.

Iznos državnog duga je još jedan statistički podatak koji čelnici Vlade rado koriste kako bi pokazali svoj uspjeh. Interpretacija tih brojki i procenata ukazuje na spremnost izvršnih vlasti da manipulišu brojevima (računaju da ih pravda to što su i njihovi prethodnici radili isto).

Kako smo to uradili?, divi se sam sebi Milojko Spajić. Pa kaže: ,,Državni dug koji smo zatekli na nivou od 103 odsto bruto domaćeg proizvoda projektovan je da se smanji na nivo od 78 odsto”. Prvi dio rečenice sadrži ozbiljnu neistinu. Spajić nije zatekao dug veći od BDP-a, već ga je prvih dana svog mandata uvećao za 750 miliona. Vjerovatno opravdano i, jednako vjerovatno, mimo postojećih pravila. Tako smo stigli do pomenutih 103 odsto.

Druga polovina rečenica je manipulacija. Crna Gora nije u prethodnih devet mjeseca smanjila dug za milijardu eura, već je ministar finansija u javnim prezentacijama državni dug umanjio za iznos postojećeg depozita u trezoru. I dalje nas ubjeđujući da će taj novac biti korišćen isključivo za vraćanje dospjelih dugova i investicije. Iako i mi i on znamo da to nije tačno.

Ako državu zamislimo kao pojednica, tzv. dobrog domaćina, onda aktuelni suficit i smanjenje državnog duga za četvrtinu možemo opisati primjerima iz  svakodnevice. Višak (suficit) smo napravili ne plaćajući posljednji račun za struju. A dug umanjili tako što u džepu nosimo 20 eura koje dugujemo komšiji. I svako malo taj novac upotrijebimo za nešto preče. Do sljedeće plate…

Na tim temeljima Spajić gradi priču o povećanju plata i penzija. U procentima za koje normalnim državama trebaju godine. A da se prethodno nije konsultovao sa ostatkom Vlade, parlamentom, poslodavcima, sinidkatima, udruženjima penzionera i, možda, Svjetskom bankom i MMF-om. Oni će, kaže, sa detaljima biti upoznati kad bude pripremljen budžet za narednu godinu. Sredinom novembra, obećava. Kao zaboravljajući da bi u međuvremenu moglo doći do rekonstrukcije Vlade i podjele nekih ministarstava na nove resore. Što bi priču o budžetu moglo vratiti daleko unazad. Pod uslovom da se situacija dodatno ne zakomplikuje propašću tek započetih pregovora.

Da bi potkrijepio priču u finansijskom čudu koje je pripremio, ministar finansija pokazuje slajd (crtež u boji) prema kome će povećanje minimalne zarade za 200 eura, odnosno 80 odsto, poslodavca koštati 15 eura!? Spajić navodno zna, to nijesmo čuli ali možemo vidjeti na sitnoj sličici, da crnogorski poslodavci na jugu i na sjeveru, radnicima osiguranim na minimalac dodatno, na crno, daju 150 eura u kešu. Pa je taj iznos dodao u svoju formulu. Šta poslodavci misle o tome tek treba da čujemo.

Ministar nije ni rječju objasnio odakle će država nadomjestiti ogromne troškove koje nosi šerifov plan. Uz troškove zdravstvenog osiguranja, na teret budžeta pašće i novac potreban za povećanje plata i usklađivanje penzija i socijalnih davanja. Riječ je o desetinama a možda i stotinama miliona. A izgleda kako ih Ministarstvo finansija planira obezbijediti povećanjem akciza na duvan, koka kolu, bombone i čokoladu; novim porezima i boljom naplatom odavno nenaplativih poreskih dugova. Konačno, pominje se i ,,povećanje finansijske discipline”. A o tome  govore ljudi koje ni vlastita pristojnost ni strah od propisanih kazni (a oni su ih propisali) ne može natjerati da stave masku na javnom skupu.

Da bi bolje razumjeli razmjere problema koje je najavio Spajić:  računica nalik onoj koju je prezentovao u utorak (sa znatno manjim iznosima povećanja plata i poreskih olakšica) moguće je pod uslovom da Crna Gora ima makar 200 hiljada zaposlenih koji plaćaju poreze i doprinose. A ima ih, otprilike, 50 hiljada manje. Dok broj nezaposlenih raste iz mjeseca u mjesec. Pride, više od polovine trenutno zaposlenih (preko 80 hiljada) radi za državu, lokalne samouprave, javna i komunalna preduzeća ili akcionarska društva koja su u većinskom vlasništvu države. I svima treba obezbijediti povišicu. Dok, paralelno, ministar najavljuje ,,optimizaciju”.

Računa li neko ozbiljan da će, ukoliko minimalna plata bude povećana na 450 eura, prosvjetni radnici nastaviti da rade za prosječnu zaradu od 550 eura? A medicinsko osoblje za 650? Teško.

Da bi sve ono što je ispričao ministar Spajić, kao i ono što je prećutao ne želeći da kvari veselje, dobilo smisao, u formulu se mora ubaciti faktor politike. Ono što je premijer slikovito iskazao u dvije rečenice: ,,Svima onima, kojima su lični ili partijski interesi iznad CG, poručujemo: pustite nas da radimo! Konačno će mladi i vrijedni ljudi dobiti priliku da učestvuju u stvaranju svjetlije i prosperitetnije budućnosti ove prekrasne zemlje”.

Pustite nas da radimo – eto suštine Spajićevog plana. Zato njega ne prate konsultacije, ulazni podaci, projekcije, mogući scenariji (npr. procenat bjekstva akciznih roba u sivu ekonomiju), računica o troškovima i očekivanim prihodima…Milojko Spajić zna da je njegovu zamisao nemoguće provesti, uz postojeće okruženje, u zadatom roku. Uostalom, Skupština još nije glasala o zakonima bez kojih je nemoguće realizovati planirane prihode i rashode sadašnjeg budžeta. Dok Ministarstvo finansija krije podatke o poslovima teškim blizu milijardu eura (ugovor o hedžingu). I planove za svojevrsnu okupaciju privrednih preduzeća u državnom vlasništvu (Montenegro work d.o.o.).

Zato se Spajićev plan ponajviše tiče same Vlade i triju koalicija koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidim ko će da nas sruši, poručuje im ministar finansija. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje pad Vlade i nove izbore, naš predizborni program je već spreman.  Svima veće plate, svima manji porezi, besplatna zdravstvena zaštita (nova kuća, auto i pas)… I Bože pomozi.

Iskustvo nas uči. Plan Milojka Spajića nije naivan. Aleksandar Vučić je, u januaru 2016. građanima Srbije obećao da će do kraja godine imati prosječnu platu veću od 500 eura. I obećanje je ispunjeno u decembru 2019. Tako što je prosječna plata u jednom mjesecu porasla za 10 odsto, zahvaljujući odluci Vlade Srbije da poveća zarade u javnom sektoru.

Nije predsjednik Srbije jedini na koga se Spajić može ugledati. Derk Troter svom bratu Rodniju, u prvoj epizodi Mućki obećava: ,,Sledeće godine u ovo doba bićemo milioneri”. Obećanje ponavlja u svakoj od 64 epizode serije koja je snimana deset godina (sedam sezona). Mi je još gledamo. I na televiziji i u stvarnom životu. Neko se smije. Neko čeka sljedeću godinu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo