Povežite se sa nama

FOKUS

EKONOMIJA U DOBA KORONE: Ko radi, ko se boji gladi

Objavljeno prije

na

Neka istraživanja pokazuju da je već u ovom trenutku u Crnoj Gori bez posla ostalo skoro 15 hiljada ljudi. Šta ako su ti podaci makar približno tačni? I šta čeka Vlada koja za potrebe opstanka velikog dijela privrede i očuvanje teško stvaranih radnih mjesta još nije izdvojila ni euro

 

Na mobilni telefon stiže SMS poruka. „Prva faza naše borbe je završena“, piše Vlada Crne Gore, „Hvala što ste bili odgovorni… Zajedno ćemo uspjeti“.

Dok se vlast zahvaljuje što peremo ruke (doslovno) očito je da nema namjeru da sa građanima podijeli osnovne podatke vezane za  egzistenciju ove zemlje i njenih stanovnika. Zato još uvijek pokušavamo da saznamo,  nezvanično, ili da sami preračunamo ko sve u Crnoj Gori danas radi. I koliko.  A ko ne radi zbog toga što mu je usvojenim mjerama za sprječavanje širenja korona virusa naloženo da privremeno obustavi posao. Ili formalno radi, iako su prihodi neuporedivo manji od prosječnih, očekivanih ili, neophodnih za osnovnu reprodukciju i nastavak poslovnih aktivnosti.

Benzinske pumpe su otvorene. Zbog značajnog pada cijena svih vrsta goriva, pali su i njihovi prihodi. Obim posla je znatno smanjen. Gradski i međugradski saobraćaj je obustavljen, taksi službe  ne rade (privremena zabrana) a ni vlasnici porodičnih automobila baš ne žure na pumpe. Em ne troše gorivo sjedeći u kući, em su vlasti zatvorile aparate za pripremu kafe i drugih toplih napitaka za ponijeti, pošto su se oko njih okupljali oni kojima je druženje bilo preče od svog i tuđeg zdravlja.

Zarada na pumpama je, naravno,  manja od uobičajene. Ali, nijesu sve od nekih 120 aktivnih benzinskih stanica na istom gubitku. Neke, kako-tako rade zahvaljujući dobroj lokaciji i velikom broju vozača u komšiluku. One koje se nalaze duž međugradskih puteva skoro pa nemaju posla.

Da li je bolje raditi pa ne zaraditi dovoljno, ili čekati, bez posla i ikakve zarade, da aktuelne mjere budu ukinute? O tome će radnici na benzinskim pumpama jednog dana,  moći da razgovaraju sa svojim redovnim mušterijama – taksi vozačima. Samo u Podgorici ima nešto više od 1.000 registrovanih taksi vozila. U većini njih hljeb zarađuju makar dva vozača. Ponekad i ponegdje ima mjesta i za trećeg. Plata je minimalna a egzistencija, skoro bez izuzetka, zavisi od obima posla.

Taj miks registrovanih i neregistrovanih vozača sprječava da znamo koliko je  ljudi iz ove branše koji su već mjesec dana osuđeni na nerad, i izostanak bilo kakvih prihoda. Neki od njih pomoći će se penzijom do povratka na posao. Ostali će, kao radnici iz sive zone, ostati i bez eventualne državne pomoći. Pod uslovom da ona jednog dana krene iz državnog Trezora ka onima koje je epidemija COVID19 ostavila bez mogućnosti da zarađuju za život.

Ima tu još nepoznanica. Hoteli, prema ocjeni Vladinih eksperata, spadaju u kategoriju ugroženih djelatnosti pošto im je rad trenutno otežan. Vlasnici hotela tvrde da su njihovi objekti bez gostiju, zatvoreni. Baš kao i državne granice koje bi turisti morali preći prije nego se smjeste u neki od 453 hotela, koliko ih se, krajem prošle godine, našlo u evidenciji Ministarstva održivog razvoja i turizma. Sami procijenite ko je u toj priči u pravu.

Iz Unije poslodavaca predlažu da se, prilikom dodjele najavljene državne pomoći, izjednače zabranjene i ugrožene djelatnosti „jer je granica, odnosno razlika između njih vrlo tanka i problematična“. Navodeći kako su neke od zemalja koje su svojoj privredi priskočile mnogo prije crnogorskih vlasti, tu formalnu razliku zanemarili kao suštinski nepostojeću  – za konkretne slučajeve i privredne djelatnosti.  

Ne rade ni kafane, kafići i restorani. Tu dileme nema. Problem nastane kad pokušate saznati koliko ih je. Koliko ljudi u njima radi. „Od 5.350 trgovinskih objekata u Podgorici, radi 10 odsto. Od 1.300 zanatskih objekata u Podgorici, ne radi niko. Ne radi ni 1.600 ugostiteljskih objekata. A da ne govorimo o drugim gradovima u Crnoj Gori“, navodi Edita Dautović, vlasnica agencije Milenijum i predsjednica Udruženja preduzetnica Crne Gore.

Iz resornog Ministarstva imamo (prošlogodišnji) podatak da su u Crnoj Gori registrovane 4.854 firme koje imaju restorane. Na istom mjestu plasirana je i informacija da se 1.000 ovdašnjih firmi bavi hotelskom djelatnošću (više od dvije firme na jedan registrovani hotel!?). Uglavnom, u hotelima, restoranima i drugim objektima koji se bave uslugama smještaja i ishrane 2018. godine je bilo zapošljeno 15.000 radnika, naveli su iz Ministarstva turizma, uz računicu da prosječna firma iz te branše zapošljava 2,5 radnika.

Onda smo, sredinom prošle godine, od Komisije za suzbijanje sive ekonomije dobili podatak da samo jednog zaposlenog prijavljuje skoro 2,5 hiljade ovdašnjih firmi koje posluju u oblasti turizma i ugostiteljstva (oko dvije petine registrovanih preduzeća iz te branše). ,,U 2017. godini smo evidentirali 174 objekta kolektivnog ili sličnog smještaja koji su imali jednog zaposlenog, i taj trend je nastavljen u prošloj godini“, čuli smo tada. Danas, ni toliko.

Kada je sudar sa korona virusom postao izvjestan, Nacionalna turistička organizacija (NTO) je od hotelijera zatražila da svakog petka dostavljaju podatke o procentu otkazanih aranžmana i koliko novca gube zbog toga. Možda ti podaci i stižu u NTO, ali ih u javnosti nema. Tu je najsvježiji podatak Monstata o broju ostvarenih noćenja u januaru ove godine. Dakle, ni februar nije statistički obrađen. Ili neko traži da se ne žuri sa objavljivanjem prikupljenih podataka.

Prema Monstatu, sektor usluga smještaja i ishrane zapošljavao je, prošle godine, skoro 18,5 hiljada ovdašnih radnika. Skupa sa nekih 30 hiljada domaćih i stranih sezonaca. I uz neto zaradu od 420 eura, 15-20 odsto manju od državnog prosjeka.

Ne želite da ste u njihovoj koži. Iako još početkom marta, nije falilo optimizma među turističkim poslenicima. „Nema nekih indikatora da bi nešto dramatično moglo da se desi, poput smanjenja broja dolazaka“, izjavio je za Pobjedu Žarko Radulović, predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja i suvlasnik kompanije Montenegro stars hotels group (MSHG) u okviru koje posluje i hotel Splendid. Dvije sedmice kasnije iz Budve je stigla vijest da uprava Grupe zatvara Splendid „slijedeći preporuke i mjere koje je država Crna Gora propisala u cilju zaštite i suzbijanja korona virusa“. I da će „svi koji to mogu“, od njihovih 413 trenutno angažovanih radnika, raditi od kuće.

Šta to tačno znači još ne znamo. Ali možda može pomoći jedno Radulovićevo objašnjenje iz 2018.godine. Godinu ranije pod okriljem MSHG radilo je 2.010 radnika i u kompaniji su se, objašnjavao je tada Žarko Radulović, žalili da ih fali. ,,Danas radimo sa 830 radnika u špicu sezone i mogu reći da ih ima viška. Stvar je u tome što juče nijesmo znali ono što znamo danas“, poentirao je jedan od prvaka crnogorske turističke djelatnosti, „na primjer, ako zaposlite konobara koji zna nekoliko stranih jezika, on se brže sporazumijeva sa gostima, umjesto tri može da ponese deset tanjira, uz to vremenom nauči da brzo hoda, pa svim tim ubrzava proces rada, podiže promet, samim tim i prihod. Od toga imamo svi korist”. Eto.

Slične priče pričaju samozapošljeni stomatolozi, prevodioci, turistički vodiči, sportisti, zabavljači, umjetnici, zanatlije… Od nekog od 130 zanata u Crnoj Gori živi preko 100 hiljada ljudi, procjenjuju u Zanatskoj komori uz poruku da od države ne očekuju milostinju nego partnersku pomoć.

Ekonomski slom prijeti cijelim industrijama. Između dva broja Monitora stiglo je, stidljivo, obavještenje da su uprava i radnici Plantaža postigi dogovor o proporcionalnom smanjenju zarada od 10 do 50 odsto. Možda bi ih nešto slično čekalo i bez pandemije. Pisali smo o njihovom poslovnom podvigu kada su svježi lozov destilat konkurenciji prodavali po cijeni od 2,4 eura za litar čistog, 100 postotnog alkohola. To je onaj alkohol koji smo u martu u apotekama plaćali po 20-30 eura. A sada ga kupujemo za 10 eura po litru.  Plantaže su sada, ne svojom krivicom, ostale bez tržišta. Lokali ne rade, turista nema… Taj problem muči i domaće proizvođače kraft piva (osam pivara sa 60 radnika), ali i hiljade poljoprivrednika koji se sve glasnije pitaju kome će prodati svoje proizvode ako ne bude očekivane turističke sezone. Uz gotovo izvjestan pad kupovne moći domaćih potrošača.

Agencija Ipsos je početkom aprila provela istraživanje javnog mnjenja na temu stavova o aktuelnoj epidemiji. Kao odgovor na jedno od postavljenih pitanja došli su do podatka da je sedam posto anketiranih (anketni uzorak bio je veći od hiljadu) izjavilo kako su ostali bez posla nakon početka epidemije. Dvanaest posto uzorka izjavilo je da je upućeno na prinudni odmor nakon pojave epidemije i donošenja mjera na njenom suzbijanju, dok je još devet odsto anketiranih kazalo da radi sa skraćenim radnim vremenom. Postoji, dakle, mogućnost da je već u ovom trenutku u Crnoj Gori bez posla ostalo skoro 15 hiljada ljudi (ukupan broj zvanično zaposlenih uoči epidemije bio je nešto veći od 200 hiljada). Šta ako su ti podaci makar približno tačni? I šta čeka Vlada koja, do ovog trenutka, za potrebe golog opstanka velikog dijela ovdašnje privrede i očuvanje teško stvaranih radnih mjesta nije izdvojila nijedan euro. Ako ne računamo milion potrošen na jednokratnu pomoć penzionerima sa najmanjim primanjima.

Da sagledamo i ljepšu stranu medalje. Ukoliko takva sada uopšte postoji, a da se ne dotiče građevinskog sektora koji ovih dana radi bez zastoja. To je dobro za 14 hiljada zvanično zaposlenih u tom sektoru, sa prosječnom platom od 450 eura (ispod državnog prosjeka).

Osvrnimo se na javni sektor. Uz zdravstvene radnike (nepunih 13 hiljada zapošljenih) punom parom rade nastavnice i učitelji (prema Monstatu 15 hiljada osoba). Od zore do mraka oni se dopisuju sa roditeljima i đacima, pregledaju njihove domaće, ispituju, ocjenjuju, objašnjavaju, tješe i hrabre. I sve to rade iz svojih stanova (ako nijesu podstanari) i o svom trošku. Sami plaćaju potrošene impulse i megabajte.

Konačno, tu je i više od 22 hiljade uposlenih u državnoj administraciji i na poslovima odbrane. Koliki god da je njihov trenutni radni angažman, plata nije upitna. Makar još neko vrijeme, dok Vlada ne potroši novac koji je morala usmjeriti ka realnom sektoru. Šta će biti kada se taj novac potroši a, i ako, dotok od poreza i doprinosa malih i srednjih preduzeća presahne?

Vlast bi trebala da ponudi istinit odgovor na to pitanje. Ili je njima važno samo da se izbori održe prije tog momenta.

 

Tinja nada za turizam

Iako ne iznose konkretne podatke, iz Nacionalne turističke organizacije  hrabre statistikom prema kojoj prihodi od turizma u periodu januar – mart čine, u prosjeku, svega četiri odsto ukupnih godišnjih prihoda. Drugi kvartal (april –jun) je mnogo značajniji pošto u tom periodu godine ovdašnji turizam ostvari skoro petinu svojih prihoda (19 odsto). Sve će, ipak, zavisiti od ljeta kada se, u periodu jul-septembar, prihoduju čak dvije trećine (67 odsto) zvanične zarade u turističkoj djelatnosti u Crnoj Gori.

Prošle godine taj prihod je procijenjen na 1,1 milijardu eura, odnosno, četvrtinu ukupnih ekonomskih aktivnosti u državi. Lani u martu u Crnoj Gori je registrovano nepunih 100 hiljada noćenja u prijavljenim objektima. Prošli april je donio 218 a maj još 410 hiljada noćenja. Sve te brojke za sada „teže nuli“. Ali, još tinja nada u ukupnu sezonu.

 

ŽIVOT OD UVOZA: Tuđe, slađe

Prema zvaničnim podacima, Crna Gora uvozi skoro 6,5 puta više robe nego što izvozi. Prošle  godine smo uvezli robu vrijednu oko 2,6 milijardi, dok je  robni izvoz iz Crne Gore  težio 415,5 miliona eura.

Približno petina uvoza ( oko 18 odsto) otpada na hranu. Nje smo, tokom 2019. godine, uvezli u vrijednosti od oko 474 miliona eura. Taj iznos nije mali, ali još više od količine treba da brine struktura uvezenog. Za mliječne proizvode i jaja iz inostranstva lani smo dali 55 miliona eura, uvezeno meso i mesne prerađevine koštale su gotovo dvostruko više (112 miliona eura) dok smo za uvoz ribe i prerađevina od ribe potrošili oko 21 milion. Vrijednost uvezenog povrća i voća iznosila je 76 miliona eura, šećera i meda oko 11 miliona, a kafe, čaja, kakaa i drugih začina još 37. Živih životinja uvezli smo za 27 miliona, za žitarice i proizvode od žitarica dali smo 70, dok su nam ostali prehrambeni proizvodi iz inostranstva pojeli  45 miliona eura. Prije nego smo mi pojeli njih. Ili popili – k'o čašu vode.  Uvezene.

Iako je Crna Gora jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja, za sada, nema problem sa nedostatkom pijaće vode, tokom 2018. godine uvezli smo 47,6 miliona litara flaširane vode za piće. Zamalo pa dva puta više nego što je pet ovdašnjih fabrika za flaširanje prirodne izvorske vode (Water Group Kolašin, Aqua Bianca  Kolašin, Eko-Per Šavnik, Gorska Kolašin i Božja voda Cetinje)  isporučilo tržišu – 26,6 miliona litara. Među domaće proizvođače lani se svrstala i Rada iz Bijelog Polja, kao jedini crnogorski proizvođač mineralne vode, ali tek treba da vidimo da li će to bitnije uticati na uvoz flaširane vode. Koji, u Crnoj Gori iz godine u godinu raste.  Baš kao što se već  podrazumijeva da uvozimo med, masline, maslinovo ulje, vina i alkoholna pića.

Crna Gora dnevno troši oko milion i po eura samo na uvoz hrane. Približno pet puta više nego što se dnevno  potroši na uvoz medicinskih i farmaceutskih proizvoda (preko 100 miliona godišnje).

A. JELIĆ

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA: Bi li ono ekspertska

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer bi da krizu vlasti riješi imenovanjem novih potpredsjednika. Oponenti iz parlamenta traže više. Možda i suštinsku promjenu koncepta ekspertske vlade i njenog programa zasnovanog na septembarskom Sporazumu

 

Bliži li se kraj ekspertske vlade?

Početkom prošle nedjelje, dan nakon izbora u Nikšiću, premijer Zdravko Krivokapić izjavio je kako je rekonstrukcija Vlade koju su prethodnih dana tražili i gromoglasno najavljivali lideri DF Andrija Mandić i Milan Knežević „apsolutno nepotrebna“. Potom se Krivokapić, objašnjavajući kako je njegova vlada pokazala „da može, da zna, da je sposobna, radna i posvećena svim građanima“  osvrnuo i na motive sve učestalijih napada svojih koalicionih partnera.

„Vjerovatno su oni očekivali više, vjerovatno su željeli više, vjerovatno su naučili da uhljebljuju svoje ljude i čekali ovaj trenutak kao mjeru toga…  Ja želim da kažem da je ova Vlada meritokratska…“. To smo već naučili. Kad premijer Krivokapić nešto kaže – to može, ali baš i ne mora da bude kako je rečeno. Vjerovatnoća je, otprilike, podjednaka.

Tako je bilo i ovog puta. Sve što je govorio u ponedjeljak, premijer Krivokapić je porekao u subotu, na sastancima sa liderima dijela partija iz koalicije Za budućnost Crne Gore. Njegovi sagovornici, Knežević, Mandić i Vladimir Joković (SNP) kažu kako im je premijer nudio potpredsjednička mjesta u svom kabinetu. Ali da oni to, za sada, nijesu prihvatili.

Joković je novinarima predočio kako je „premijer sam otvorio mogućnost da se poveća broj potpredsjedničkih mjesta“, i kako je on tu ponudu shvatio kao poziv partijama vladajuće većine koje trenutno nijesu zastupljene u Vladi da u nju uđu. Podsjetimo, u Vladi zvanično imamo samo GP URA koji tamo predstavlja njihov predsjednik Dritan Abazović. Doduše, pojedinim ministrima se spočitava bliskost sa Demokratskom Crnom Gorom. A Knežević i Mandić ponavljaju kako se ni premijer Krivokapić više ne može predstavljati kao nepartijac.  

„Nakon nikšićkih izbora, na kojima je njegova stranka u koaliciji sa strankom Alekse Bečića osvojila dva mandata, Krivokapić više nije vanstranačka ličnost i sada bi trebalo da se ponaša po utvrđenim demokratskim pravilima i standardima”, poručivao je Knežević uoči subotnjeg sastanka. Poslije sastanka je obznanio kako mu je ponuđeno da bude kandidat za mjesto potpredsjednika Vlade. I kako je on tu ponudu odbio. „To ne znači da ne vjerujem u sebe i svoje mogućnosti, već smatram da nije suština u personalnim rješenjima, već u uključivanju parlamentarne većine u izvršnu vlast na što eksplicitniji način, kako bi riješili parlamentarnu krizu”, podučio je Knežević.

Ni Andrija Mandić se, kaže, nije upecao na ponuđenu funkciju. „Skrenuo sam pažnju Krivokapiću da parlamentarna većina treba da raspravlja o mogućoj rekonstrukciji Vlade“, rekao je nakon sastanka. „Parlament odlučuje o tome ko čini Vladu i koliko ona traje. Otvorićemo takve razgovore. Vidimo da premijer nema nijednog poslanika u parlamentu, a od 41 poslanika zavisi ko je Vlada i ko je čini“.

Premijer Krivokapić se na sve ovo nije oglašavao. U međuvremenu, Nebojša Medojević je odbio, naknadno zakazani, razgovor sa njim. Sastanak Krivokapića i Bečića odložen je zbog  obaveza premijera i predsjednika Skupštine. Pozicije njihovih partija su, i pored toga, poprilično jasne.

Nikola Bajčetić, portparol PzP, napisao je na tviteru: „Biti prevarant. Biti izdajnik. Biti osoba koji ne poštuje svoje principe. Biti osoba koja ne drži do riječi. Biti osoba  koja gleda kako da prevari one koji su ga stvorili. Biti izdajnik. Biti @profKrivokapic“. Očito su u Pokretu saglasni sa predsjednikom Medojevićem koji o premijeru i njegovoj Vladi mjesecima piše sve najgore.

Obrazlažući odluku da ne ide na sastanak sa Krivokapićem i ponavljajući da PzP neće glasati za budžet ukoliko on ne ispuni njihova programska načela i obećanja data biračima, Medojević je ove sedmice premijeru spočitao i moguću saradnju sa DPS.  „Ne bi me iznenadilo da Krivokapić uz pomoć gazda sa strane traži podršku za izbjegavanje reformi i kod DPS-a i da se može desiti da se sa njima postigne dogovor. Krivokapića i Đukanovića veže zajednička prošlost i mržnja prema DF-u kao simbolu otpora i neophodnih radikalnih i korjenitih reformi…“, poručio je Medojević pratiocima na društvenim mrežama.

Kod Demokrata je druga priča. „Suviše je kratko vrijeme od početka rada Vlade da bi se mogla napraviti sveukupna analiza, jer je praktično na samom početku mandata“, cijeni poslanik Demokratske Crne Gore Dragan Krapović. „Smatram i da većina koja je glasala za ovu vladu ne bi trebalo da svako malo javno atakuje na nju, a pogotovo to ne bi trebalo da se radi na način da se paušalno optužuju i vrijeđaju njeni članovi”. Posmatrači registruju kako tolerantan stav Bečićeve partije prema premijeru i njegovom kabinetu daje rezultate.

Nakon (ne)zvaničnog zajedničkog nastupa na izborima u Nikšiću Demokrate su dobile i na tzv. meritornosti, pa su njihovi članovi i funkcioneri dobili priliku da zagospodare najvažnijim crnogorskim preduzećem – Elektroprivredom. Prvo je na inicijativu premijera i, kažu, uz protivljenje resornog ministra za kapitalne investicije, Vlada na telefonskoj sjednici promijenila odluku o imenovanju sedam članova Odbora direktora EPCG. Iz igre su ispali već odabrani kandidati sa lista nepodobnih ili neutralnih partija članica vladajuće koalicije da bi njihova mjesta (ne sva) pripala Demokratama.

Potom je taj bord, bez najavljenog konkursa, za izvršnog direktora EPCG izabrao portparola Demokrata Nikolu Rovčanina. On na čelo najvećeg državnog preduzeća u Crnoj Gori dolazi iz pljevaljskog Vodovoda, gdje je od 2009. „obavljao poslove pravnog referenta, sekretara Upravnog odbora, rukovodioca Sektora za opšte, pravne i kadrovske poslove i savjetnika za pravne poslove“. Malo ili dovoljno?

Zgodna je prilika da se sjetimo kako se prije desetak dana, odgovarajući na pitanja građana, premijer Krivokapić požalio: „Neprimjereno je da u Crnoj Gori, koja ima bogatstvo ljudi, ne možete da pronađete najbolje”. Da bi onda pokazao da kada je u pitanju favorizovanje prijatelja i podobnih, nimalo ne zaostaje za svojim prethodnicima na čelu Vlade.

Takav, nedosljedan, premijer je širom otvorio vrata svojim kritičarima da pred njega izađu sa novom listom zahtjeva. Nakon osvajanja državnih institucija „po dubini“ (ta operacija još nije završena, ali bi spisak uhljebljenih bio znatno duži od ovog teksta) prešlo se „na visinu“. Malo po malo, postaje aktuelan oktobarski koncept u kome je izgledalo da će mjesta u Vladi biti dijeljena strogo po partijskom ključu, a saglasno rasporedu snaga u parlamentu. Premijer bi da priču o rekonstrukciji Vlade završi imenovanjem novih potpredsjednika, možda računajući da bi mogao i da profitira iz njihovih međusobnih gloženja, dok njegovi oponenti iz zakonodavnih vlasti, očito, traže znatno više.

Možda i suštinsku promjenu zagovaranog koncepta ekspertske vlade i njenog programa zasnovanog na načelima septembarskog Sporazuma čelnika tri koalicije. U kome je navedeno da će buduća vlada zadržati međunarodne prioritete (EU integracije…), poštovati preuzete obaveze (Kosovo, NATO…) i neće mijenjati državna obilježja. Mandić i Knežević nijesu krili da taj i takav sporazum prihvataju samo zato što moraju. Pošto bi u suprotnom ostali bez većine neophodne za svrgavanje Đukanovićevog režima. Zvanično. I, nezvanično, povratku Crne Gore pod okrilje onoga što se nekada nazivalo Velikom Srbijom dok mu danas tepaju srpski svet. A rjeđe svijet.

To je, uostalom, dio programske prepoznatljivost Nove srpske demokratije i Narodne demokratske partije. U vladajućoj koaliciji može se naći i još po neka partija koja, s vremena na vrijeme, flertuje sa srpskim nacionalizmom problematizujući koncept građanske države.

Optimiste je ohrabrila objava Božene Jelušić. „URA je omogućila smjenu bivšeg režima, a kao takva je posebno zainteresovana da smjena jedne loše političke prakse ne stvori novu, jednako lošu“, upozorila je poslanica URA. Ona je ukazala da povod za moguću rekonstrukciju vlade „ne bi trebalo da bude odmjeravanje snaga“, ali bi to možda mogla biti pitanja „inkluzivnosti i zastupljenosti manjinskih naroda“.

Pesimiste je, opet, zabrinula tišina kojom je ovaj komentar ispraćen. I jedni i drugi, sa nestrpljenjem, čekaju da Vlada napravi prijedlog budžeta za 2021. Tada će biti jasnije šta oni namjeravaju sa Crnom Gorom. O tom budžetu onda treba da se izjasni parlament. Da vidimo šta skupštinska većina namjerava sa (rekonstruisanom) Vladom. I koliko vremena za sebe i svoj kabinet premijer može kupiti zadovoljavajući lične i partijske afinitete onih od kojih očekuje da, kad zatreba, podignu ruku.

 

Šta će reći URA

Kada zvaničnici GP URA budu preispitivali dosadašnji učinak vladajuće koalicije i (rekonstruisanu) budućnost tog postizbornog saveza, mogli bi krenuti od onoga što su sami nudili i obećavali nakon prošlogodišnjih izbora.

„Ljudi koji svojom djelovanjem dijele Crnu Goru i izazivaju negativnu emociju kod izvjesnog broja građana ne mogu dobiti resore u novoj vladi“, zaključio je, jesenas, GO URA. Nije trebalo mnogo pa da se među onima koji izazivaju negativne emocije prepoznaju isti oni kojima premijer Krivokapić ovih dana, prema njihovim tvrdnjama, nudi potpredsjednička mjesta u Vladi. Znači li to da ovaj stav URA više nije na snazi? Ili je neko procijenio kako su čelnici pokreta sada kooperativniji nego što su to bili uoči formiranja vlade?

URA je uoči izglasavanja vlade u parlamentu, ponudila na potpis koalicionim partnerima dokument koji su oni, ili makar dio njih – odbili. Rječ je tekstu naslovljenom Sporazum o programskim prioritetima ekspertske vlade kojim se predviđa da su se tri koalicije „usaglasili oko sljedećih prioriteta u radu ekspertske vlade“. Pokazalo se da takve saglasnosti nema. Evo nekih od navedenih principa:

  • Konsolidacija javnih finansija uz presjek zatečenog stanja u trenutku preuzimanja vlasti;
  • Donošenje hitnih mjera za borbu protiv pandemije novog korona virusa;
  • Temeljna reforma izbornog zakonodavstva i stvaranje uslova za održavanje prvih fer i slobodnih izbora;
  • Donošenje niza novih sistemskih zakona počev od prioritetnih: Zakon o porijeklu imovine, Zakon o lustraciji, Zakon o Vladi, Zakon o Skupštini; Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata;
  • Sprovođenje seta mjera iz oblasti zaštite životne sredine sa ciljem brendiranja Crne Gore kao ekološke države;
  • Revizija i preispitivanje svih koncesionih ugovora;
  • Donošenje deklaracije o trajnoj zabrani izgradnje malih hidroelektrana na crnogorskim vodotocima;
  • Stvaranje uslova za decentralizaciju lokalnih samouprava kroz izmjenu Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o finansiranju lokalnih samouprava;

Ništa od započetog nije do kraja ispunjeno, dok većina „prioritetnih“ aktivnosti nije ni započeta.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo