FOKUS
EKONOMIJA U DOBA KORONE: Ko radi, ko se boji gladi

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Neka istraživanja pokazuju da je već u ovom trenutku u Crnoj Gori bez posla ostalo skoro 15 hiljada ljudi. Šta ako su ti podaci makar približno tačni? I šta čeka Vlada koja za potrebe opstanka velikog dijela privrede i očuvanje teško stvaranih radnih mjesta još nije izdvojila ni euro
Na mobilni telefon stiže SMS poruka. „Prva faza naše borbe je završena“, piše Vlada Crne Gore, „Hvala što ste bili odgovorni… Zajedno ćemo uspjeti“.
Dok se vlast zahvaljuje što peremo ruke (doslovno) očito je da nema namjeru da sa građanima podijeli osnovne podatke vezane za egzistenciju ove zemlje i njenih stanovnika. Zato još uvijek pokušavamo da saznamo, nezvanično, ili da sami preračunamo ko sve u Crnoj Gori danas radi. I koliko. A ko ne radi zbog toga što mu je usvojenim mjerama za sprječavanje širenja korona virusa naloženo da privremeno obustavi posao. Ili formalno radi, iako su prihodi neuporedivo manji od prosječnih, očekivanih ili, neophodnih za osnovnu reprodukciju i nastavak poslovnih aktivnosti.
Benzinske pumpe su otvorene. Zbog značajnog pada cijena svih vrsta goriva, pali su i njihovi prihodi. Obim posla je znatno smanjen. Gradski i međugradski saobraćaj je obustavljen, taksi službe ne rade (privremena zabrana) a ni vlasnici porodičnih automobila baš ne žure na pumpe. Em ne troše gorivo sjedeći u kući, em su vlasti zatvorile aparate za pripremu kafe i drugih toplih napitaka za ponijeti, pošto su se oko njih okupljali oni kojima je druženje bilo preče od svog i tuđeg zdravlja.
Zarada na pumpama je, naravno, manja od uobičajene. Ali, nijesu sve od nekih 120 aktivnih benzinskih stanica na istom gubitku. Neke, kako-tako rade zahvaljujući dobroj lokaciji i velikom broju vozača u komšiluku. One koje se nalaze duž međugradskih puteva skoro pa nemaju posla.
Da li je bolje raditi pa ne zaraditi dovoljno, ili čekati, bez posla i ikakve zarade, da aktuelne mjere budu ukinute? O tome će radnici na benzinskim pumpama jednog dana, moći da razgovaraju sa svojim redovnim mušterijama – taksi vozačima. Samo u Podgorici ima nešto više od 1.000 registrovanih taksi vozila. U većini njih hljeb zarađuju makar dva vozača. Ponekad i ponegdje ima mjesta i za trećeg. Plata je minimalna a egzistencija, skoro bez izuzetka, zavisi od obima posla.
Taj miks registrovanih i neregistrovanih vozača sprječava da znamo koliko je ljudi iz ove branše koji su već mjesec dana osuđeni na nerad, i izostanak bilo kakvih prihoda. Neki od njih pomoći će se penzijom do povratka na posao. Ostali će, kao radnici iz sive zone, ostati i bez eventualne državne pomoći. Pod uslovom da ona jednog dana krene iz državnog Trezora ka onima koje je epidemija COVID19 ostavila bez mogućnosti da zarađuju za život.
Ima tu još nepoznanica. Hoteli, prema ocjeni Vladinih eksperata, spadaju u kategoriju ugroženih djelatnosti pošto im je rad trenutno otežan. Vlasnici hotela tvrde da su njihovi objekti bez gostiju, zatvoreni. Baš kao i državne granice koje bi turisti morali preći prije nego se smjeste u neki od 453 hotela, koliko ih se, krajem prošle godine, našlo u evidenciji Ministarstva održivog razvoja i turizma. Sami procijenite ko je u toj priči u pravu.
Iz Unije poslodavaca predlažu da se, prilikom dodjele najavljene državne pomoći, izjednače zabranjene i ugrožene djelatnosti „jer je granica, odnosno razlika između njih vrlo tanka i problematična“. Navodeći kako su neke od zemalja koje su svojoj privredi priskočile mnogo prije crnogorskih vlasti, tu formalnu razliku zanemarili kao suštinski nepostojeću – za konkretne slučajeve i privredne djelatnosti.
Ne rade ni kafane, kafići i restorani. Tu dileme nema. Problem nastane kad pokušate saznati koliko ih je. Koliko ljudi u njima radi. „Od 5.350 trgovinskih objekata u Podgorici, radi 10 odsto. Od 1.300 zanatskih objekata u Podgorici, ne radi niko. Ne radi ni 1.600 ugostiteljskih objekata. A da ne govorimo o drugim gradovima u Crnoj Gori“, navodi Edita Dautović, vlasnica agencije Milenijum i predsjednica Udruženja preduzetnica Crne Gore.
Iz resornog Ministarstva imamo (prošlogodišnji) podatak da su u Crnoj Gori registrovane 4.854 firme koje imaju restorane. Na istom mjestu plasirana je i informacija da se 1.000 ovdašnjih firmi bavi hotelskom djelatnošću (više od dvije firme na jedan registrovani hotel!?). Uglavnom, u hotelima, restoranima i drugim objektima koji se bave uslugama smještaja i ishrane 2018. godine je bilo zapošljeno 15.000 radnika, naveli su iz Ministarstva turizma, uz računicu da prosječna firma iz te branše zapošljava 2,5 radnika.
Onda smo, sredinom prošle godine, od Komisije za suzbijanje sive ekonomije dobili podatak da samo jednog zaposlenog prijavljuje skoro 2,5 hiljade ovdašnjih firmi koje posluju u oblasti turizma i ugostiteljstva (oko dvije petine registrovanih preduzeća iz te branše). ,,U 2017. godini smo evidentirali 174 objekta kolektivnog ili sličnog smještaja koji su imali jednog zaposlenog, i taj trend je nastavljen u prošloj godini“, čuli smo tada. Danas, ni toliko.
Kada je sudar sa korona virusom postao izvjestan, Nacionalna turistička organizacija (NTO) je od hotelijera zatražila da svakog petka dostavljaju podatke o procentu otkazanih aranžmana i koliko novca gube zbog toga. Možda ti podaci i stižu u NTO, ali ih u javnosti nema. Tu je najsvježiji podatak Monstata o broju ostvarenih noćenja u januaru ove godine. Dakle, ni februar nije statistički obrađen. Ili neko traži da se ne žuri sa objavljivanjem prikupljenih podataka.
Prema Monstatu, sektor usluga smještaja i ishrane zapošljavao je, prošle godine, skoro 18,5 hiljada ovdašnih radnika. Skupa sa nekih 30 hiljada domaćih i stranih sezonaca. I uz neto zaradu od 420 eura, 15-20 odsto manju od državnog prosjeka.
Ne želite da ste u njihovoj koži. Iako još početkom marta, nije falilo optimizma među turističkim poslenicima. „Nema nekih indikatora da bi nešto dramatično moglo da se desi, poput smanjenja broja dolazaka“, izjavio je za Pobjedu Žarko Radulović, predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja i suvlasnik kompanije Montenegro stars hotels group (MSHG) u okviru koje posluje i hotel Splendid. Dvije sedmice kasnije iz Budve je stigla vijest da uprava Grupe zatvara Splendid „slijedeći preporuke i mjere koje je država Crna Gora propisala u cilju zaštite i suzbijanja korona virusa“. I da će „svi koji to mogu“, od njihovih 413 trenutno angažovanih radnika, raditi od kuće.
Šta to tačno znači još ne znamo. Ali možda može pomoći jedno Radulovićevo objašnjenje iz 2018.godine. Godinu ranije pod okriljem MSHG radilo je 2.010 radnika i u kompaniji su se, objašnjavao je tada Žarko Radulović, žalili da ih fali. ,,Danas radimo sa 830 radnika u špicu sezone i mogu reći da ih ima viška. Stvar je u tome što juče nijesmo znali ono što znamo danas“, poentirao je jedan od prvaka crnogorske turističke djelatnosti, „na primjer, ako zaposlite konobara koji zna nekoliko stranih jezika, on se brže sporazumijeva sa gostima, umjesto tri može da ponese deset tanjira, uz to vremenom nauči da brzo hoda, pa svim tim ubrzava proces rada, podiže promet, samim tim i prihod. Od toga imamo svi korist”. Eto.
Slične priče pričaju samozapošljeni stomatolozi, prevodioci, turistički vodiči, sportisti, zabavljači, umjetnici, zanatlije… Od nekog od 130 zanata u Crnoj Gori živi preko 100 hiljada ljudi, procjenjuju u Zanatskoj komori uz poruku da od države ne očekuju milostinju nego partnersku pomoć.
Ekonomski slom prijeti cijelim industrijama. Između dva broja Monitora stiglo je, stidljivo, obavještenje da su uprava i radnici Plantaža postigi dogovor o proporcionalnom smanjenju zarada od 10 do 50 odsto. Možda bi ih nešto slično čekalo i bez pandemije. Pisali smo o njihovom poslovnom podvigu kada su svježi lozov destilat konkurenciji prodavali po cijeni od 2,4 eura za litar čistog, 100 postotnog alkohola. To je onaj alkohol koji smo u martu u apotekama plaćali po 20-30 eura. A sada ga kupujemo za 10 eura po litru. Plantaže su sada, ne svojom krivicom, ostale bez tržišta. Lokali ne rade, turista nema… Taj problem muči i domaće proizvođače kraft piva (osam pivara sa 60 radnika), ali i hiljade poljoprivrednika koji se sve glasnije pitaju kome će prodati svoje proizvode ako ne bude očekivane turističke sezone. Uz gotovo izvjestan pad kupovne moći domaćih potrošača.
Agencija Ipsos je početkom aprila provela istraživanje javnog mnjenja na temu stavova o aktuelnoj epidemiji. Kao odgovor na jedno od postavljenih pitanja došli su do podatka da je sedam posto anketiranih (anketni uzorak bio je veći od hiljadu) izjavilo kako su ostali bez posla nakon početka epidemije. Dvanaest posto uzorka izjavilo je da je upućeno na prinudni odmor nakon pojave epidemije i donošenja mjera na njenom suzbijanju, dok je još devet odsto anketiranih kazalo da radi sa skraćenim radnim vremenom. Postoji, dakle, mogućnost da je već u ovom trenutku u Crnoj Gori bez posla ostalo skoro 15 hiljada ljudi (ukupan broj zvanično zaposlenih uoči epidemije bio je nešto veći od 200 hiljada). Šta ako su ti podaci makar približno tačni? I šta čeka Vlada koja, do ovog trenutka, za potrebe golog opstanka velikog dijela ovdašnje privrede i očuvanje teško stvaranih radnih mjesta nije izdvojila nijedan euro. Ako ne računamo milion potrošen na jednokratnu pomoć penzionerima sa najmanjim primanjima.
Da sagledamo i ljepšu stranu medalje. Ukoliko takva sada uopšte postoji, a da se ne dotiče građevinskog sektora koji ovih dana radi bez zastoja. To je dobro za 14 hiljada zvanično zaposlenih u tom sektoru, sa prosječnom platom od 450 eura (ispod državnog prosjeka).
Osvrnimo se na javni sektor. Uz zdravstvene radnike (nepunih 13 hiljada zapošljenih) punom parom rade nastavnice i učitelji (prema Monstatu 15 hiljada osoba). Od zore do mraka oni se dopisuju sa roditeljima i đacima, pregledaju njihove domaće, ispituju, ocjenjuju, objašnjavaju, tješe i hrabre. I sve to rade iz svojih stanova (ako nijesu podstanari) i o svom trošku. Sami plaćaju potrošene impulse i megabajte.
Konačno, tu je i više od 22 hiljade uposlenih u državnoj administraciji i na poslovima odbrane. Koliki god da je njihov trenutni radni angažman, plata nije upitna. Makar još neko vrijeme, dok Vlada ne potroši novac koji je morala usmjeriti ka realnom sektoru. Šta će biti kada se taj novac potroši a, i ako, dotok od poreza i doprinosa malih i srednjih preduzeća presahne?
Vlast bi trebala da ponudi istinit odgovor na to pitanje. Ili je njima važno samo da se izbori održe prije tog momenta.
Tinja nada za turizam
Iako ne iznose konkretne podatke, iz Nacionalne turističke organizacije hrabre statistikom prema kojoj prihodi od turizma u periodu januar – mart čine, u prosjeku, svega četiri odsto ukupnih godišnjih prihoda. Drugi kvartal (april –jun) je mnogo značajniji pošto u tom periodu godine ovdašnji turizam ostvari skoro petinu svojih prihoda (19 odsto). Sve će, ipak, zavisiti od ljeta kada se, u periodu jul-septembar, prihoduju čak dvije trećine (67 odsto) zvanične zarade u turističkoj djelatnosti u Crnoj Gori.
Prošle godine taj prihod je procijenjen na 1,1 milijardu eura, odnosno, četvrtinu ukupnih ekonomskih aktivnosti u državi. Lani u martu u Crnoj Gori je registrovano nepunih 100 hiljada noćenja u prijavljenim objektima. Prošli april je donio 218 a maj još 410 hiljada noćenja. Sve te brojke za sada „teže nuli“. Ali, još tinja nada u ukupnu sezonu.
ŽIVOT OD UVOZA: Tuđe, slađe
Prema zvaničnim podacima, Crna Gora uvozi skoro 6,5 puta više robe nego što izvozi. Prošle godine smo uvezli robu vrijednu oko 2,6 milijardi, dok je robni izvoz iz Crne Gore težio 415,5 miliona eura.
Približno petina uvoza ( oko 18 odsto) otpada na hranu. Nje smo, tokom 2019. godine, uvezli u vrijednosti od oko 474 miliona eura. Taj iznos nije mali, ali još više od količine treba da brine struktura uvezenog. Za mliječne proizvode i jaja iz inostranstva lani smo dali 55 miliona eura, uvezeno meso i mesne prerađevine koštale su gotovo dvostruko više (112 miliona eura) dok smo za uvoz ribe i prerađevina od ribe potrošili oko 21 milion. Vrijednost uvezenog povrća i voća iznosila je 76 miliona eura, šećera i meda oko 11 miliona, a kafe, čaja, kakaa i drugih začina još 37. Živih životinja uvezli smo za 27 miliona, za žitarice i proizvode od žitarica dali smo 70, dok su nam ostali prehrambeni proizvodi iz inostranstva pojeli 45 miliona eura. Prije nego smo mi pojeli njih. Ili popili – k’o čašu vode. Uvezene.
Iako je Crna Gora jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja, za sada, nema problem sa nedostatkom pijaće vode, tokom 2018. godine uvezli smo 47,6 miliona litara flaširane vode za piće. Zamalo pa dva puta više nego što je pet ovdašnjih fabrika za flaširanje prirodne izvorske vode (Water Group Kolašin, Aqua Bianca Kolašin, Eko-Per Šavnik, Gorska Kolašin i Božja voda Cetinje) isporučilo tržišu – 26,6 miliona litara. Među domaće proizvođače lani se svrstala i Rada iz Bijelog Polja, kao jedini crnogorski proizvođač mineralne vode, ali tek treba da vidimo da li će to bitnije uticati na uvoz flaširane vode. Koji, u Crnoj Gori iz godine u godinu raste. Baš kao što se već podrazumijeva da uvozimo med, masline, maslinovo ulje, vina i alkoholna pića.
Crna Gora dnevno troši oko milion i po eura samo na uvoz hrane. Približno pet puta više nego što se dnevno potroši na uvoz medicinskih i farmaceutskih proizvoda (preko 100 miliona godišnje).
A. JELIĆ
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
Iz krajnosti u stvarnost
-
NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza
-
Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca
-
NAPUŠTENIH PASA SVE VIŠE: Začarani krug nemara, gladi i agresivnosti
-
PLEMENITA TRADICIJA U ULCINJSKOJ FAMILIJI BRIŠKOVIĆ: Šest generacija narodnih ortopeda
-
Prljavština
FOKUS
TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije
6 danana
11 Aprila, 2025
Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe
Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.
„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.
Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.
Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu. Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i ideje sa ove strane Atlantika, da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”
U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama, vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.
Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.
Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.
Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.
Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“
Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.
„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.
Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.
Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.
To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.
Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…
Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.
„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.
Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan. On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.
Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“? Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.
Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.
Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“
Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje

Objavljeno prije
2 sedmicena
4 Aprila, 2025
Preciznih podataka o zaradama u pravosuđu – nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju te podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Koji pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, a sudije nižih instanci duplo manje, neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari
Ovonedeljno otvoreno pismo predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Valentine Pavličić predstavnicima izvršne i sudske vlasti – premijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Sudskog savjeta Radoju Koraću i ministru pravde Bojanu Božoviću, ukazalo je da se negdje mimo medijskih kamera vodi ozbiljna bitka izvršne i pravosudne vlasti za veće zarade u pravosuđu.
Predsjednica Pavličić je u pismu ukazala da je sudska vlast obaviještena od strane sudija da traže veće zarade i bolje uslove rada, sa predlogom mjera upozorenja na privremene i stalne obustave rada. Saopštila je da borbu sudija za bolji status i uslove rada smatra opravdanim, ali ne i obustave rada. Sudije su, prema nezvaničnim izvorima Monitora, najavile moguću obustavu rada za 8. april ove godine, dakle sljedeće sedmice.
Predsjednica Vrhovnog suda, koja je na toj funkciji od kraja prošle godine, podsjetila je Vladu da im je u februaru uputila pismo, na koje još nema odgovor, a u kom je ukazala da Crna Gora još nije usvojila Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, te pozvala na neophodnost njegovog usvajanja u što kraćem roku, naročito u dijelu koji se odnosi na uvećanje zarada nosilaca pravosudnih funkcija. Takođe, podsjetila je na obavezu Crne Gore da u okviru integracijskog procesa donese poseban zakon koji se tiče zarada za sudije, odnosno pravosuđa.
„Cilj ovih normi, a s tim u vezi i pozitivnih obaveza je uvijek isti – očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija. Na tom putu, važno je da se ne izgubi iz vida da nezavisnost sudstva nije privilegija koja je u isključivom, ličnom interesu sudija, već je u interesu vladavine prava i poštovanja ljudskih prava građana“, navodi se , stoji u otvorenom pismu predsjednice Vrhovnog suda.
Prema dobro obaviještenim izvorima, nakon pisma predsjednice, u Ministarstvu pravde održan je sastanak ministra Bojana Božovića i predstavnika sudske i tužilačke vlasti. Dogovoreno je da Vlada što prije usaglasi i uputi parlamentu Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, kojim će pravosuđu zarade biti uvećane za 30 posto, što im je izvršna vlast još ranije obećala. Takođe, dogovoreno je da se krene u proces izrade posebnog zakona koji će se odnositi na plate u pravosuđu,u skladu sa eurointegracijskim obavezama.
Navodno, predstavnici pravosuđa zadovoljni su sastankom sa izvršnom vlasti, ali to ne isključuje mogućnost da sudije nižih instanci ipak odluče da upozore izvršnu vlast. Njima je, prema izvorima Monitora, zasmetalo i to što je predsjednica Vrhovnog suda podržala njihovu borbu, ali ne i obustavu rada.
Kolike su zarade crnogorskih sudija?
Preciznih i novijih podataka o zaradama u pravosuđu, nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju ove podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Ti podaci pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, dok sudije nižih instanci primaju duplo manje, a neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari. Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora, sudijama nižih instanci zarade nijesu rasle od 2018. godine.
Predsjednica Vrhovnog suda Valentina Pavličić prema imovinskom kartonu koji je Agenciji predala krajem marta ove godine, ima osnovnu platu 3089 eura. Uz to sleduje joj dio na platu po osnovu članstva u Sudskom savjetu u iznosu od 1085 eura. Ukupno – 4174 eura. U mjesecu u kom prima naknadu kao ispitivač za ustavno pravo ta cifra dostiže 4766 eura. Ovi podaci odnose se na prethodnu godinu. Sudije istog suda primaju nešto manje. Njihove zarade variraju, u prosjeku od 2500 do 3000 eura. Takođe, njihov mjesečni prihod zavisi od dodataka, učešća u različitim komisijama.
Iako logika nalaže da predsjednica Vrhovnog suda ima najveću zaradu u pravosuđu, podaci pokazuju da nije tako.
Predsjednica Apelacionog suda Crne Gore Mirjana Popović je recimo u decembru prošle godine primila 4684 eura. Tada je njena osnovna zarada iznosila 3555 eura. Istog mjeseca po osnovu učešća u Vijeću za ocjenjivanje sudija Viši sud Bijelo Polje, Sudski savjet primila je 883 eura. Tu je i dodatnih 246 eura po osnovu učešća u Komisiji za izvršitelje, kao i 195 eura naknade za predavanje. Ukupno – 4879 eura.
U Upravnom sudu nijesu toliko dobrostojeći. Prema imovinskom kartonu, predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić tokom prethodne godine primao je osnovnu platu koja se kretala od 1688 do 2181 euro. Tu su i dodaci za učešće u Komisiji za stručnu edukaciju notara 250 eura i Centru za edukaciju nosilaca pravosudnih funkcija 493 eura. Kad se sabere, mjesečni prihod – do 2924 eura.
U Ustavnom sudu je već bolje. Monitor je ranije pisao o zaradama da u tom sudu, prema podacima sa njihovog sajta, za period od 1.januara 2024. do 31. decembra 2024.godine . Ti podaci pokazuju da je prosječna bruto zarada predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko iznosila 3416 eura, sudije Budimira Šćepanovića 3465 eura, sutkinje Desanke Lopičić 3493 eura, Momirke Tešić 3429 eura i Faruka Resulbegovića 3132 eura. Sa povećanjem do 60 posto, koje im je krajem godine obećala izvršna vlast, kroz specijalni dodatak, bruto zarade sudija Ustavnog suda mogle bi ići i i preko pet hiljada eura.
Nije loše ni u Višem sudu u Podgorici. Prošle godine na poziciji predsjednika Višeg suda bio je Boris Savić. Njegova plata kretala se tokom 2024. godine od 2626 do 3127 eura. Kada je u decembru primio i naknadu za učešće u Komisiji za ocjenjivanje sudija, Savić je uz dodatnih 888 eura, Novu dočekao sa skoro 4000 eura.
Od ove godine, predsjednik tog suda je Zoran Radović. Kao sudija tog suda tokom prošle godine primao je osnovnu platu koja se kretala od 2483 do 3012 eura. Pošto Radović ima povremeni angažman kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, što mu mu nije isplaćivano iz budžeta. Uglavnom nekih mjeseci primao je i do 3500 eura. U tri mjeseca prošle godine primao je dnevnice od Sudskog Savjeta, ukupno oko 800 eura.
Kako se hijerarhijska ljestvica spušta , padaju i plate. Prošlogodišnja plata predsjednik Privrednog suda Mladena Grdinića u prosjeku je bila oko 1600 eura. Četiri mjeseca primao je naknadu od 296 eura, kao član Radne grupe za unapređenje i standardizaciju postupaka i procesa, i jednu naknadu od 246 eura kao član Komisije za polaganje ispita za javne izvršitelje.
Predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović primala je prošle godine platu od 1666 do 2171 euro. To je gotovo duplo manje od predsjednika sudova viših instanci. Željka Jovović je imala sreće sa komisijama, pa je primala naknade od Agencije za mirno rješavanje sporova, Centra za edukaciju sudija i tužilaca i Vijeća za ocjenjivanje sudija. Naknade se kreću od 100 do 590 eura.
Veću osnovnu platu primala je njena koleginica Sanja Nikić, predsjednica Osnovnog suda u Nikšiću, koja se prošle godine kretala od 1863 do 2546 eura. Ona nije bila angažovana u u komisijama.
Sudije osnovnih sudova zarađuju manje. U prosjeku njihove plate se kreću do 1600 eura. Neki od njih, posebno u sudovima na sjeveru primaju oko 1200 eura. Plus zimnica – 200 eura.
Kad se sve zbroji, ispada da oni na vrhu pravosuđa žive već evropski, dok njihove kolege, posebno oni u siromašnjim regijama, koji dodatno nijesu umreženi i nijesu u raznoraznim komisijama, zarađuju i žive – balkanski. Dakle, ništa novo.
Zbog toga ne čudi da se jednom dijelu sudija nijesu dopala upozorenja vrha pravosuđa da ne odobrava obustave rada.
Crnogorske sudije, ni oni u vrhu, ali ni oni po dubini, nijednom do sada nijesu pomenule obustavu rada iz drugih razloga. Zbog kojih su crna tačka izvještaja Evropske komsije koja iz godine u godinu apostrofira pravosuđe kao spornu oblast, od čije reforme zavisi ne samo evropski put zemlje, nego i normalan i dostojanstven život crnogorskih građana. Tu su skromne sudnice, ljudski resursi, nikakvi uslovi rada, zastareli zakoni. A iznad svega korupcija u pravosuđu i činjenica da im standard godinama i nakon pada DPS zavisi od volje političkih klasa.
Možda jednom dočekamo i prijetnje sudija obustavom rada zbog zahtjeva za nezavisnim i slobodnim pravosuđem. Svi se sjećamo da uvećane zarade, naročito kad interveniše izvršna vlast, ne donosi po automatizmu očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

Objavljeno prije
3 sedmicena
28 Marta, 2025
Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU. Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta
Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.
Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti. Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.
Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana. Kao jedno od obrazloženja odluke, evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.
“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.
Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.
“ Ko čita između redova može vidjeti da je podrška Brisela Tirani snažna. Imajući u vidu da Sporazum iz Nice preferira 28 članica, ne više, jedna zemlja bi mogla biti preferirana, dvije već malo teže”, prokomentarisala je odluku EP da Tirana bude sjedište Gordana Đurović, predsjednica Crnogorske panevropske unije i bivša ministarka evropskih integracija.
Marta Kos je ocjenu da bi Albanija mogla dostići krajnji cilj do 2027, ponovila i ove sedmice za Radio 1 RTV Slovenije. Istovremeno, saopštila je i da bi Crna Gora mogla završiti pregovore do kraja 2026. godine, što ističu oni koji vjeruju da je Crna Gora i dalje miljenica Brisela. Kako god, Crna Gora nastavlja dalje uz ozbiljnu konkurenciju.
“Briselski političari i tehnokrate vole konkurenciju u politici proširenja. Onda su veće šanse da neko zaista i završi pregovore do kraja mandata ove Komisije, koja treba uspješnu priču na Zapadnom Balkanu, te stoga ne preferira samo Crnu Goru. Snažno podržavaju i Albaniju, a poslije skorašnjih debata o Crnoj Gori u Odboru za spoljne odnose Evropskog parlamenta, nekako još i snažnije podržava našeg južnog susjeda”, ocijenila je Gordana Đurović.
Poruku Brisela primile su očigledno i crnogorske vlasti. Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević je početkom mjeseca službeno boravila u Tirani, odakle su ona i njena albanska koleginica Majlinda Duka poslale poruku da su “Crna Gora i Albanija predvodnice procesa pristupanja Evropskoj uniji “.
Simptomatična je i svježa vijest da će Albanija i Sjeverna Makedonija biti prve zemlje na Zapadnom Balkanu koje će imati koristi od novog Plana rasta EU. I to saopštenje nedavno je stiglo od komesarke Kos. Ona je na društvenoj mreži „X“, istakla da su “dvije zemlje postavile tempo za cio region, obezbijedivši predfinansiranje iz ovog programa”.
Albanija bi trebalo da dobije ukupno oko milijardu eura iz Plana rasta. Prva tranša iznosi 64,5 miliona eura: 30 miliona eura će ići direktno u državni budžet za podršku implementaciji reformi, a 34,5 miliona eura će se upravljati kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan za finansiranje infrastrukturnih projekata.
Ministarka Gorčević izvještavala je vladu početkom mjeseca da Crna Gora do roka za završetak 14 prvih koraka iz Reformske agende, koji je istekao 28. februara, nije ispunila sve obaveze. Do tog trenutka Crna Gora je ispunila 10 koraka, dok su četiri “djelimično ispunjene, što će naknadno evaluirati Evropska komisija”,kazala je.
“Postoje određena proceduralna kašnjenja, prije svega kada su u pitanju zakonska rješenja koja zahtijevaju širi konsultativni proces, poput novog Zakona o energetici, ili zakonske osnove za usvajanje novog Prostornog plana”, kazala je Gorčević u trenutku kada je crnogorski parlament zbog političke krize, izazvane nakon penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović, bio poluprazan. Kada se konačno nedavno sastao, danima su pisana pitanja Venecijanskoj komisiji, dok su evropske obaveze mahom ostale na čekanju, poput Prostornog plana, kog je Vlada obećala još krajem godine. Zakon o energetici na brzinu je usvojen. Vlada se oglušila o obavezu implementacije mjera iz oblasti vizne politike, dajući prednost zaradi od turizma. O izbornoj reformi skoro i ne govorimo, iako je ta reforma, pored pravosudne, akcentovana u Nacrtu izvještaja o napretku Crne Gore koji je krajem prošlog mjeseca predstavljen u Evropskom parlamentu.
Da bi politčka kriza mogla usporiti evropski put Crne Gore konstatovao je i glavni pregovarač Predrag Zenović, koji je do sada imao isključivo optimistične prognoze. „Dinamika zavisi od nas i našeg rada, ali i od parlamentanog rada koji je bio u jednom vidu blokade posljednjih mjeseci i to se sve, nažalost, može odraziti na dinamiku zatvaranja poglavlja“, kazao je. Ukazao je da je nepostojanje saradnje između vlasti i opozicije, dovelo do negativnih konsekvenci za evropski proces.
„Prvi je signal da je Crna Gora u nekom vidu kakofonije, nesuglasja između političkih aktera, a to je signal koji EU najmanje voli da vidi i to su stvari koje sve članice EU, ali i Brisel i EK gledaju kao nešto negativno“, ocijenio je Zenović.
Formalno gledano, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. Prošle godine zatvorila je tri poglavlja, dok je Albanija tek započela integracioni proces.
Kako bi ispunila kriterijume EU za otvaranje pregovora o pristupanju, Albanija je 2016. godine počela borbu protiv korupcije. Njen parlament je usvojio ustavni amandman koji je omogućio reformu pravosuđa kroz reviziju zakonodavstva i reformu sudskog sistema. Ova inicijativa dovela je do uklanjanja korumpiranih sudija i tužilaca, kao i onih koji su imali sumnjive veze s organizovanim kriminalom ili su pokazivali niske profesionalne standarde.
Tri godine kasnije Albanija je osnovala Specijalizovanu strukturu za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala (SPAK), koja je od tada procesuirala visoke zvaničnike, uključujući poslanike, bivše ministre, gradonačelnike i visoke državne funkcionere. Te reforme , počele su da vraćaju povjerenje javnosti u pravosudni sistem.
Prvi klaster u pregovorima o članstvu u EU Albanija je otvorila 15. oktobra prošle godine. Cilj albanskih vlasti je da otvore sva poglavlja do kraja ove godine, a Brisel pohvalno ocjenjuje napore zemlje da to i učini.
Dvije zemlje dijele mnoge boljke. Jedna od njih je korupcija. Pravosuđe je u fokusu Brisela i u jednoj i u drugoj zemlji.
I pored dobrih rezultata u borbi protiv visoke korupcije, odnosno posljednjih hapšenja u Albaniji, postoji zabrinutost EK zbog političkih uticaja na tamošnji SPAK. Kada je u pitanju Crna Gora, Brisel je zabrinut zbog toga što rezultati Specijalnog državnog tužilaštva u borbi protiv visoke korupocije završavaju u procesima bez kraja pred sudovima. Crna Gora još nije ušla u dublju reforma pravosuđa, a o vetingu koji je u Albaniji sproveden uz određene probleme, sve se manje govori.
Crna Gora bolje stoji po pitanju slobode medija, pošto Albanija i Srbija imaju najgore rezultate na tom polju i na skali Reportera bez granica. Osim zamjerki na političke i druge uticaje na medije, albanski premijer Edi Rama donio je krajem prošle godine kontroverznu odluku da blokira pristup platformi društvene mreže TIk Tok. Opozicija to karakteriše kao „zloupotrebu moći za gušenje slobode govora u Albaniji“.
U odnosu na Crnu Goru Albanija ima važan adut: nema problema sa komšijama. „ „Za razliku od nekih svojih susjeda, Albanija nije opterećena nasljeđem nasilnog raspada Jugoslavije i uživa dobre odnose s članicama Zapadnog Balkana“, konstatuje se u tekstu na portalu Evropskog savjeta za spoljne odnose (ECFR).
Crna Gora krajem prošle godine nije zatvorila poglavlje 31, koje se tiče vanjske politike, iako su vlasti to obećale. Poglavlje nije zatvoreno zbog blokade Hrvatske, sa kojom je Crna Gora pokvarila odnose nakon što je u parlamentu usvojena Rezolucija o genocidu u Jasenovcu. Ta rezolucija je odgovor parlamentarne većine na prethodno glasanje Crne Gore za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u UN. Ovih dana otvorena je i rasprava o Lori između vlasti dvije zemlje.
Dio vlasti, partije bivšeg DF ne krije podršku Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku. Komesarka Marta Kos i predsjednica EK Ursula fon der Lajen sastale su 19. marta sa Vučićem u Briselu. U opozicionoj Srbiji kritikuju šturu retoriku Brisela nakon tog sastanka, održanog poslije najvećih protesta u istoriji Srbije koje su organizovali studenti. Svejedno, Brisel ne gleda blagonaklono na veze crnogorskog dijela vlasti sa Vučićem i drugim pobornicima koncepta srpskog sveta. Crna Gora ima slabosti koje bi mogle da bitno uspore demokratizaciju društva i ulazak naše zemlje u EU.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope

TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NOVA HAPŠENJA ZBOG ŠVERCA CIGARETA: Pao i drugi vlasnik Tehnomaxa
-
DRUŠTVO4 sedmice
,,SLUČAJ TENDER” ZA ULCINJSKA KUPALIŠTA: Brzina koja budi sumnju
-
Izdvojeno4 sedmice
GAZA U IZRAELSKO-AMERIČKOM PAKLU: Zeleno svijetlo za čišćenje
-
INTERVJU4 sedmice
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice
-
IN ENGLISH5 dana
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
Izdvojeno3 sedmice
VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku
-
IN ENGLISH5 dana
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope