Povežite se sa nama

FOKUS

PREDSJEDNIK MEĐU ZDRAVSTVENIM RADNICIMA: Najbolji ste, najjeftiniji

Objavljeno prije

na

Jedan tužilac košta nas koliko četiri ljekara specijalista. Ako je specijalni, može da  vrijedi i koliko osam ljekara specijalista. Nije u pravu premijer, para za povišice u zdravstvu ima, ali one idu na raskošan život čuvara režima

 

Širom svijeta zdravstveni radnici pozdravljaju se aplauzima, zbog izuzetnog požrtvovanja i teške borbe sa korona virusom. U Crnoj Gori, malko je drugačije. Nikšićka bolnica, protekle sedmice: predsjednik Crne Gore Milo Đukanović stoji kraj milionski vrijednog mercedesa, čuvenog „majbaha”, a plješće mu desetak zdravstvenih radnika, koji mjesecima brane Crnu Goru od korone bez adekvatne medicinske zaštitne opreme, i sa platama s kojima majbah ne bi mogli da kupe ni kad ne bi jeli ni pili do kraja života. Umjesto da on plješće njiima. Zbog plata koje su po nekoliko puta manje od ministarskih i poslaničkih. Zbog uslova u kojima rade. Zbog toga što još nijesu napustili zemlju kao hiljade njihovih kolega.

Đukanović je čašćen aplauzom, iako je samo koji dan ranije, zahvaljujući glasovima njegove Demokratske partije socijalista (DPS), odbijen predlog opozicije da se povećaju plate zdravstvenim radnicima. Što im vlast obećava još od prije korone.

Premijer Duško Marković najavio je još prošle godine da Vlada razmatra „ne simbolično, već suštinsko povećanje zarada za zaposlene u zdravstvu”. Najavio je da će se to desiti već ove godine. No, od povišica nema ništa, iako nam je korona pokazala koliko vrijede ljekari i dobar zdravstveni sistem. Prema podacima Monstata prosječna zarada u zdravstvu iznosi – 559 eura.

Marković, upitan šta će Vlada uraditi kako bi povećala plate ljekarima, prošle godine je kazao: „To nije pitanje volje Vlade već realnog finansijskog okvira kojeg ne smijemo da ugrozimo ne samo zbog visine zarada već održivosti javnih finansija od kojih zavisi razvoj države”.

Navodno, finansijski sitem ni ove godine ne može da izdrži „suštinsko povećanje zarada” zdravstvenim radnicima. Premijer i Vlada su se poslužili malim trikom, kako bi u doba korone zamaskirali razlike između ljekarskih plata i plata ministara, poslanika, tužilaca, sudija. Svi oni imaju po nekoliko puta veće zarade od doktora specijalista. Nedavnom odlukom Vlade, zdravstveni radnici su dobili povećanje od 15 posto na martovsku platu, a paralelno premijer je najavio smanjenje plata funkcionerima u javnoj administraciji za 50 odsto za maj i jun.

Da li je dovoljno smanjiti funkcionerima plate dva mjeseca, i da li zaista nema novca u budžetu za „suštinsko” povećanje zarada ljekarima i prosvjetnim radnicima? Sudeći prema podacima o zaradama u ministarstvima, sekretarijatima, direktoratima, parlamentu, tužilaštvu, pravosuđu, novca ipak ima. Samo se ne raspodjeljuje kako treba. Ministri, direktori direktorata, državni sekretari, tužioci mjesečno dobijaju po tri, četiri hiljade eura, ne računajući kartice za gorivo, besplatnu hranu, putovanja, dnevnice i ostale privilegije. Ukoliko im i supružnici, što nije rijetko, rade na sličnim poslovima, kućni budžet, ovog nemalog broja zaposlenih na budžetu, dostiže i do osam hiljada eura mjesečno, ne računajući dodatne privilegije. Ljekari specijalisti o tome samo mogu da sanjaju.

„Meni kao specijalisti osnovna zarada sa deset godina radnog staža je 690 eura, i to nakon povećanja od 12 posto na martovsku platu”, kaže za Monitor Milena Popović Samardžić, predsjednica Sindikata doktora medicine, inače epidemiološkinja. Ona objašnjava da će ljekar specijalista sa četiri dežurstva, koliko je maksimum,  i 20 godina radnog staža, dobiti oko – 1.100 eura. „Važno je napomenuti da nemaju svi mogućnost dežurstava. U primarnoj ih nema, u bolnicama ne dežuraju svi. Institut za javno zdravlje ih nema. Zato mi i tražimo da se govori o osnovnim zaradama”, kaže ona.

Specijalni tužilac Milivoje Katnić uspio je u jednom mjesecu prošle godine da sa dežurstvima platu nabudži na cijelih – 9. 657 eura! U ovaj iznos ne ulaze gorivo, dnevnice, prezentacije i slično. Da li zaista Katnić vrijedi koliko osam ljekara specijalista? Problem je upravo u tome što ovdašnjim vlastima vrijedi. Prva Familija može da bude mirna. Uzalud afere, majbasi, milonski satovi, banke, vile. Onih koji se zalažu za to da sudijama, tužiocima i funkcionerima u pravosuđu plate budu i do nekoliko puta veće nego ljekarima, to objašnjavaju tvrdnjom da je to važno zbog autonomije pravosuđa. Praksa je, međutim, pokazala da je sa visokim zaradama, stanovima i stambenim kreditima koje im je poklonila vlast, pravosuđe tonulo u sve dublju političku kontrolu. Čuvari vlasti i sistema nepravde koji je kreirala, postali su upravo oni najplaćeniji u tužilaštvu i sudstvu.

Katnićeva plata, prema podacima Agencije za sprečavanje korupcije,  iznosi  od 2.200 do 2.800 eura. Katnić, za razliku od većine tužilaca i funkcionera u pravosuđu nije član brojnih tijela. Članstvo u njima  osnovnu platu povećava za još koju hiljadu eura. Valjda zato Katnić –  dežura. No, treba imati u vidu i da oni u tužilaštvu koji Agenciji za sprečavanje korupcije prijavljuju svoje zarade u raznoraznim tijelima, možda ne prijavljuju dežurstva.

Uzmimo za primjer vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića.  Njegova osnovna plata je tu kao i Katnićeva  – oko 2.600 eura. Stanković je, međutim, član Tužilačkog savjeta, Komisije za ocjenjivanje, Savjeta za vladavinu prava, Komisije za polaganje pravosudnog ispita. Mjesečno on, zahvaljujući tome, prihoduje u prosjeku oko 3.500 eura. Bez dežurstava, dnevnica, goriva, telefona i ostalog. Praktično, platu ne troši na osnovne potrepštine. Plus što ne mora ni da brine o krovu nad glavom. On i supruga, poslanica Draginja Vuksanović Stanković, prihoduju skupa oko 5.500 eura. Samo osnovne zarade. Posjeduju ukupno, prema zvaničnim podacima – četiri stana. Ipak, Vlada je za Stankovića izdvojila 28 hiljada eura stambenog kredita, po povoljnim uslovima. Kao da je beskućnih. Rata, cijelih – 70 eura. Prama  obveznika, tužilac je pomognut i pored činjenice što mimo svega ima oko 55.000 eura ušteđevine.

I specijalni tužilac Saša Čađenović od plate koja iznosi 2.506 eura, ne računajući dodatke koje ne prijavljuje, izdvaja cijelih 78 eura za stambeni kredit. Tako redom. Isto je i u sudstvu. Predsjednik Ustavnog suda Dragoljub Drašković dobio je u februaru prošle godine stan od 92 kvadrata od Vlade, iako u njegovom imovinskom kartonu stoji da ima kuću od 110 i stan od 52 kvadrata. Plata mu je oko 2.500 eura. Ustavni sud poznat je kao jedna od brana ove vlasti.

Prema prošlogodišnjim podacima Samostalnog sindikata zdravstva, trećina medicinskih radnika u Crnoj Gori, njih oko 3.000, nema riješeno stambeno pitanje zbog toga što se godinama za izgradnju stambenih jedinica nije izdvajalo dovoljno novca.

Šampionka u zaradama i kvadratima je predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica. Njena osnovna plata iznosi 2.800 eura. Dodatno mjesečno zarađuje u prosjeku još oko 1.100 eura u raznoraznim tijelima i komisijama. Dakle, oko 4.000 eura samo na plate i naknade. Bez dodataka i drugih privilegija. Vlada joj je uz sve, tri puta rješavala stambeno pitanje.

Nije vlast široke ruke samo za vrh pravosuđa. I nižerangirani tužioci i sudije prihoduju više hiljada mjesečno i uživaju u dodacima. Primjera radi,  Mirko Bulatović, rukovodilac Višeg tužilaštva u Bijelom Polju, ima platu od 1.737 eura. Od Fudbalskog saveza dobija dodatnih 187 eura, dakle mjesečno oko 2.000 eura. I nije tako puno, rekao bi neko. Ali platu svakako ne troši na gorivo. Bulatović je, recimo, prema putnim nalozima dostupnim na sajtu tužilaštva, u maju 2018. zadužio službeni mercedes na sedam dana  – iz nigdje u nigdje. Gdje je bio, ne piše. Samo da je prešao 240 km. Zgodno, sam je sebi potpisao putni nalog. Nije jedini.

Ljekar specijalista kog smo pitali ko mu plaća gorivo kad putuje službeno, odgovara smijući se kao da sluša vic. „ Ja, ko bi drugi“.

Njegov nadležni ministar Kenan Hrapović uspio je prije koju godinu, o trošku budžeta, da pređe preko 12.000 kilometara. Kao da je obilazio planetu. Hrapovićeva plata je, treba imati razumijevanja, prosječna ministarska – oko 1600 eura. Plus dodatnih 380 eura za članstvo u Savjetu za privatizaciju.

To je ono što kaže imovinski karton. Praksa pokazuje da ministar u crnogorskoj Vladi mjesečno u prosjeku izađe oko – 4.000 eura. Uz osnovnu platu ide varijabila od 40 posto, što je 640 eura tokom deset mjeseci u godini. Prekovremeni rad – još 441 euro. Gorivo – dodatnih 500 eura. Uz to iće i piće bez ograničenja i ostale ministarske blagodeti. Dnevnice da ne brojimo.

Posebna kategorija su raznorazni državni sekretari, pomoćnici ministara, direktori direktorata i ostali anonimusi koji imaju plate skoro kao ministarske, ili tužilačke. Uz sve, ne razvlače ih po novinama, kao tužioce i ministre, i gotovo su nepoznati javnosti. Oni su tihi pouzdani stub režima.

Za lustraciju. Kad ukucate u pretragu ime Goran Jovetić, ne izađe ni jedna vijest. Jovetić je državni sekretar u Ministarstvu javne uprave. Njegova plata je 1.321,64 eura plus dodatnih 751 eura prihoda po osnovu članstva u raznoraznim tijelima. Uz naknadu za autorska prava dobija dodatnih 370 eura mjesečno, dakle, ukupno – 2.442 eura. Jovetić je izgleda i zaslužni umni radnik, a niko ga i dalje ne zna. Naknade za članstvo u tijelima ne dobija u jednakim mjesečnim anuitetima, tako da nekada može mjesečno preći i četiri hiljade eura. Naravno, tu se ne računaju svi oni dodaci, poput varijabila, goriva, dnevnica i ostalog.

Jovetić je rođen pod srećnom zvijezdom, pa mu i supruga Jelena radi u Ministarstvu finansija. Njena osnovna plata je 1.025 eura. Dodatno, prema kartonu, tokom prošle godine mjesečno je prihodovala oko 828 eura iz državnog budžeta, niko ne zna po kom osnovu. To ne navodi u kartonu. Dakle, ukupno oko 1.900 eura. Jovetići, ko god da su, prihoduju mjesečno makar kao i Stankovići. Plus što smo ih pomogli sa 40.000 eura kredita koji otplaćuju – 40 eura mjesečno!

Oni su samo prmijer. Ništa posebno. Da je ova kategorija državne administracije dobro zbrinuta pokazuje i podatak da poneko uz ostale zgode upiše u imovinski karton – jahtu. Poput direktora Direktorata za socijalnu zaštitu Gorana Kuševije. Nije dao uvid u bankovni račun. A, da, dobio je od Vlade 18.000 eura stambenog kredita. Iako ima stan od oko 90 kvadrata. Osnov sticanja – ostalo. Rata stambenog kredita  – 73 eura. Doduše, njega bar poznajemo. On je onaj koji je uvijek tu da opravda Vladu i socijalne ustanove kad se ogriješe o socijalno ugrožene kategorije.

Međutim, malo ko zna ko je Zdenka Radulović. Plata joj je 3.900 eura. Ona je „ministar savjetnik“ u ambasadi Crne Gore u Parizu. I supruga Vladimira Radulovića, doskorašnjeg ambasadora Crne Gore u Belgiji, sada državnog sekratara u Ministarstvu vanjskih poslova. Radulovićeva osnovna plata sada je 1.400 eura. Osnovna. Dok je suprug bio u Belgiji, ukupno su samo od plata prihodovali oko 8.000 eura.

Državni sekretari su izreda i članovi Državne izborne komisije. Tako,  generalna sekretarka Vlade  Nataša Pešić ima platu od 1.390 eura, plus nadoknadu iz Državne izborne komisije, koja nekada bude 300, a nekih mjeseci i 1.300 eura. I još dodatnih 460 eura za članstvo u Komsiiji za polaganje stručnog ispita.

Ni poslanici ne zaostaju.  Plata poslanika DPS Branka Čavora je – 1.800 eura. Plus mjesečna naknada za zakup stana od 330 eura. I varijabila svaki drugi mjesec 200 eura. To je oko 2.300 eura bez skupštinskog restorana, goriva, putovanja i dnevnica… Nakupi se.

Zanimljiv je i primjer poslanice vladajuće partije, bivše gradonačelnice Kotora Marije Ćatović. Ona i suprug su moguće najbogatiji penzioneri u Crnoj Gori. Ćatovićeva prima 2.000 eura skupštinske plate, i dodatno – 1.300 eura penzije. Suprug ima penziju od oko 1.000 eura. Dakle, 4.000 eura, bez privilegija.

Tvorci službenih verzija lažu. Para ima. Naših. Za one koji čuvaju režim.  Milena Samardžić napominje da nijesu ljekari ti koji su tapšali Đukanoviću u Nikšiću, nego medicinske sestre. Logično. Režim čuvaju oni najbogatiji, koji se plaše da izgube povlastice, i oni najsiromašniji koji se plaše da izgube ono što im omogućava da jedva održe goli život. Zato tapšu.

Pravili smo poređenje između ljekara i opsluživača režima. Stanje u prosvjeti je još gore. Oni zaslužuju posebnu priču.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA: Bi li ono ekspertska

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer bi da krizu vlasti riješi imenovanjem novih potpredsjednika. Oponenti iz parlamenta traže više. Možda i suštinsku promjenu koncepta ekspertske vlade i njenog programa zasnovanog na septembarskom Sporazumu

 

Bliži li se kraj ekspertske vlade?

Početkom prošle nedjelje, dan nakon izbora u Nikšiću, premijer Zdravko Krivokapić izjavio je kako je rekonstrukcija Vlade koju su prethodnih dana tražili i gromoglasno najavljivali lideri DF Andrija Mandić i Milan Knežević „apsolutno nepotrebna“. Potom se Krivokapić, objašnjavajući kako je njegova vlada pokazala „da može, da zna, da je sposobna, radna i posvećena svim građanima“  osvrnuo i na motive sve učestalijih napada svojih koalicionih partnera.

„Vjerovatno su oni očekivali više, vjerovatno su željeli više, vjerovatno su naučili da uhljebljuju svoje ljude i čekali ovaj trenutak kao mjeru toga…  Ja želim da kažem da je ova Vlada meritokratska…“. To smo već naučili. Kad premijer Krivokapić nešto kaže – to može, ali baš i ne mora da bude kako je rečeno. Vjerovatnoća je, otprilike, podjednaka.

Tako je bilo i ovog puta. Sve što je govorio u ponedjeljak, premijer Krivokapić je porekao u subotu, na sastancima sa liderima dijela partija iz koalicije Za budućnost Crne Gore. Njegovi sagovornici, Knežević, Mandić i Vladimir Joković (SNP) kažu kako im je premijer nudio potpredsjednička mjesta u svom kabinetu. Ali da oni to, za sada, nijesu prihvatili.

Joković je novinarima predočio kako je „premijer sam otvorio mogućnost da se poveća broj potpredsjedničkih mjesta“, i kako je on tu ponudu shvatio kao poziv partijama vladajuće većine koje trenutno nijesu zastupljene u Vladi da u nju uđu. Podsjetimo, u Vladi zvanično imamo samo GP URA koji tamo predstavlja njihov predsjednik Dritan Abazović. Doduše, pojedinim ministrima se spočitava bliskost sa Demokratskom Crnom Gorom. A Knežević i Mandić ponavljaju kako se ni premijer Krivokapić više ne može predstavljati kao nepartijac.  

„Nakon nikšićkih izbora, na kojima je njegova stranka u koaliciji sa strankom Alekse Bečića osvojila dva mandata, Krivokapić više nije vanstranačka ličnost i sada bi trebalo da se ponaša po utvrđenim demokratskim pravilima i standardima”, poručivao je Knežević uoči subotnjeg sastanka. Poslije sastanka je obznanio kako mu je ponuđeno da bude kandidat za mjesto potpredsjednika Vlade. I kako je on tu ponudu odbio. „To ne znači da ne vjerujem u sebe i svoje mogućnosti, već smatram da nije suština u personalnim rješenjima, već u uključivanju parlamentarne većine u izvršnu vlast na što eksplicitniji način, kako bi riješili parlamentarnu krizu”, podučio je Knežević.

Ni Andrija Mandić se, kaže, nije upecao na ponuđenu funkciju. „Skrenuo sam pažnju Krivokapiću da parlamentarna većina treba da raspravlja o mogućoj rekonstrukciji Vlade“, rekao je nakon sastanka. „Parlament odlučuje o tome ko čini Vladu i koliko ona traje. Otvorićemo takve razgovore. Vidimo da premijer nema nijednog poslanika u parlamentu, a od 41 poslanika zavisi ko je Vlada i ko je čini“.

Premijer Krivokapić se na sve ovo nije oglašavao. U međuvremenu, Nebojša Medojević je odbio, naknadno zakazani, razgovor sa njim. Sastanak Krivokapića i Bečića odložen je zbog  obaveza premijera i predsjednika Skupštine. Pozicije njihovih partija su, i pored toga, poprilično jasne.

Nikola Bajčetić, portparol PzP, napisao je na tviteru: „Biti prevarant. Biti izdajnik. Biti osoba koji ne poštuje svoje principe. Biti osoba koja ne drži do riječi. Biti osoba  koja gleda kako da prevari one koji su ga stvorili. Biti izdajnik. Biti @profKrivokapic“. Očito su u Pokretu saglasni sa predsjednikom Medojevićem koji o premijeru i njegovoj Vladi mjesecima piše sve najgore.

Obrazlažući odluku da ne ide na sastanak sa Krivokapićem i ponavljajući da PzP neće glasati za budžet ukoliko on ne ispuni njihova programska načela i obećanja data biračima, Medojević je ove sedmice premijeru spočitao i moguću saradnju sa DPS.  „Ne bi me iznenadilo da Krivokapić uz pomoć gazda sa strane traži podršku za izbjegavanje reformi i kod DPS-a i da se može desiti da se sa njima postigne dogovor. Krivokapića i Đukanovića veže zajednička prošlost i mržnja prema DF-u kao simbolu otpora i neophodnih radikalnih i korjenitih reformi…“, poručio je Medojević pratiocima na društvenim mrežama.

Kod Demokrata je druga priča. „Suviše je kratko vrijeme od početka rada Vlade da bi se mogla napraviti sveukupna analiza, jer je praktično na samom početku mandata“, cijeni poslanik Demokratske Crne Gore Dragan Krapović. „Smatram i da većina koja je glasala za ovu vladu ne bi trebalo da svako malo javno atakuje na nju, a pogotovo to ne bi trebalo da se radi na način da se paušalno optužuju i vrijeđaju njeni članovi”. Posmatrači registruju kako tolerantan stav Bečićeve partije prema premijeru i njegovom kabinetu daje rezultate.

Nakon (ne)zvaničnog zajedničkog nastupa na izborima u Nikšiću Demokrate su dobile i na tzv. meritornosti, pa su njihovi članovi i funkcioneri dobili priliku da zagospodare najvažnijim crnogorskim preduzećem – Elektroprivredom. Prvo je na inicijativu premijera i, kažu, uz protivljenje resornog ministra za kapitalne investicije, Vlada na telefonskoj sjednici promijenila odluku o imenovanju sedam članova Odbora direktora EPCG. Iz igre su ispali već odabrani kandidati sa lista nepodobnih ili neutralnih partija članica vladajuće koalicije da bi njihova mjesta (ne sva) pripala Demokratama.

Potom je taj bord, bez najavljenog konkursa, za izvršnog direktora EPCG izabrao portparola Demokrata Nikolu Rovčanina. On na čelo najvećeg državnog preduzeća u Crnoj Gori dolazi iz pljevaljskog Vodovoda, gdje je od 2009. „obavljao poslove pravnog referenta, sekretara Upravnog odbora, rukovodioca Sektora za opšte, pravne i kadrovske poslove i savjetnika za pravne poslove“. Malo ili dovoljno?

Zgodna je prilika da se sjetimo kako se prije desetak dana, odgovarajući na pitanja građana, premijer Krivokapić požalio: „Neprimjereno je da u Crnoj Gori, koja ima bogatstvo ljudi, ne možete da pronađete najbolje”. Da bi onda pokazao da kada je u pitanju favorizovanje prijatelja i podobnih, nimalo ne zaostaje za svojim prethodnicima na čelu Vlade.

Takav, nedosljedan, premijer je širom otvorio vrata svojim kritičarima da pred njega izađu sa novom listom zahtjeva. Nakon osvajanja državnih institucija „po dubini“ (ta operacija još nije završena, ali bi spisak uhljebljenih bio znatno duži od ovog teksta) prešlo se „na visinu“. Malo po malo, postaje aktuelan oktobarski koncept u kome je izgledalo da će mjesta u Vladi biti dijeljena strogo po partijskom ključu, a saglasno rasporedu snaga u parlamentu. Premijer bi da priču o rekonstrukciji Vlade završi imenovanjem novih potpredsjednika, možda računajući da bi mogao i da profitira iz njihovih međusobnih gloženja, dok njegovi oponenti iz zakonodavnih vlasti, očito, traže znatno više.

Možda i suštinsku promjenu zagovaranog koncepta ekspertske vlade i njenog programa zasnovanog na načelima septembarskog Sporazuma čelnika tri koalicije. U kome je navedeno da će buduća vlada zadržati međunarodne prioritete (EU integracije…), poštovati preuzete obaveze (Kosovo, NATO…) i neće mijenjati državna obilježja. Mandić i Knežević nijesu krili da taj i takav sporazum prihvataju samo zato što moraju. Pošto bi u suprotnom ostali bez većine neophodne za svrgavanje Đukanovićevog režima. Zvanično. I, nezvanično, povratku Crne Gore pod okrilje onoga što se nekada nazivalo Velikom Srbijom dok mu danas tepaju srpski svet. A rjeđe svijet.

To je, uostalom, dio programske prepoznatljivost Nove srpske demokratije i Narodne demokratske partije. U vladajućoj koaliciji može se naći i još po neka partija koja, s vremena na vrijeme, flertuje sa srpskim nacionalizmom problematizujući koncept građanske države.

Optimiste je ohrabrila objava Božene Jelušić. „URA je omogućila smjenu bivšeg režima, a kao takva je posebno zainteresovana da smjena jedne loše političke prakse ne stvori novu, jednako lošu“, upozorila je poslanica URA. Ona je ukazala da povod za moguću rekonstrukciju vlade „ne bi trebalo da bude odmjeravanje snaga“, ali bi to možda mogla biti pitanja „inkluzivnosti i zastupljenosti manjinskih naroda“.

Pesimiste je, opet, zabrinula tišina kojom je ovaj komentar ispraćen. I jedni i drugi, sa nestrpljenjem, čekaju da Vlada napravi prijedlog budžeta za 2021. Tada će biti jasnije šta oni namjeravaju sa Crnom Gorom. O tom budžetu onda treba da se izjasni parlament. Da vidimo šta skupštinska većina namjerava sa (rekonstruisanom) Vladom. I koliko vremena za sebe i svoj kabinet premijer može kupiti zadovoljavajući lične i partijske afinitete onih od kojih očekuje da, kad zatreba, podignu ruku.

 

Šta će reći URA

Kada zvaničnici GP URA budu preispitivali dosadašnji učinak vladajuće koalicije i (rekonstruisanu) budućnost tog postizbornog saveza, mogli bi krenuti od onoga što su sami nudili i obećavali nakon prošlogodišnjih izbora.

„Ljudi koji svojom djelovanjem dijele Crnu Goru i izazivaju negativnu emociju kod izvjesnog broja građana ne mogu dobiti resore u novoj vladi“, zaključio je, jesenas, GO URA. Nije trebalo mnogo pa da se među onima koji izazivaju negativne emocije prepoznaju isti oni kojima premijer Krivokapić ovih dana, prema njihovim tvrdnjama, nudi potpredsjednička mjesta u Vladi. Znači li to da ovaj stav URA više nije na snazi? Ili je neko procijenio kako su čelnici pokreta sada kooperativniji nego što su to bili uoči formiranja vlade?

URA je uoči izglasavanja vlade u parlamentu, ponudila na potpis koalicionim partnerima dokument koji su oni, ili makar dio njih – odbili. Rječ je tekstu naslovljenom Sporazum o programskim prioritetima ekspertske vlade kojim se predviđa da su se tri koalicije „usaglasili oko sljedećih prioriteta u radu ekspertske vlade“. Pokazalo se da takve saglasnosti nema. Evo nekih od navedenih principa:

  • Konsolidacija javnih finansija uz presjek zatečenog stanja u trenutku preuzimanja vlasti;
  • Donošenje hitnih mjera za borbu protiv pandemije novog korona virusa;
  • Temeljna reforma izbornog zakonodavstva i stvaranje uslova za održavanje prvih fer i slobodnih izbora;
  • Donošenje niza novih sistemskih zakona počev od prioritetnih: Zakon o porijeklu imovine, Zakon o lustraciji, Zakon o Vladi, Zakon o Skupštini; Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata;
  • Sprovođenje seta mjera iz oblasti zaštite životne sredine sa ciljem brendiranja Crne Gore kao ekološke države;
  • Revizija i preispitivanje svih koncesionih ugovora;
  • Donošenje deklaracije o trajnoj zabrani izgradnje malih hidroelektrana na crnogorskim vodotocima;
  • Stvaranje uslova za decentralizaciju lokalnih samouprava kroz izmjenu Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o finansiranju lokalnih samouprava;

Ništa od započetog nije do kraja ispunjeno, dok većina „prioritetnih“ aktivnosti nije ni započeta.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo