Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji. Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata

Likovna umjetnica Asja  Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici. Protekle godine diplomirala je na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, u oblasti lijepih umjetnosti ,,School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu.  Na završnoj godini studija dobila je nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi

MONITOR: Filozofija, društvene nauke, umjetnost, što je vaše opredjeljenje nakon studija?

MIJOVIĆ: Prije svega umjetnost. Od završetka studija fokusirala sam se na rad u umjetničkoj sferi – kroz sopstvenu praksu, izlaganja i profesionalne angažmane u oblasti savremene umjetnosti. Nekoliko prvih godina na fakultetima u Americi sam se dvoumila između umjetnosti i filozofije, a onda sam na trećoj godini studija otišla iz Bostona na razmjenu u Pariz, u poznatu akademiju Bozar, i tada shvatila kojim ću putem ići.  Ipak, osjećam snažnu želju da kroz svoj kreativni rad otvorim prostor i za društveni angažman.

MONITOR: Koliko ti znanje iz društvenih nauka upotpunjuje stvaralaštvo?
MIJOVIĆ: Ono mi omogućava da dublje razumijem kulturni, politički i ekonomski kontekst u kojem živim i stvaram. Upravo ti aspekti imaju ogroman uticaj kako na umjetnost, tako i na tržište umjetnina. Takva perspektiva mi pomaže da radove smjestim u širi društveni okvir, da umjetnost korespondira sa stvarnošću, sa onim što se dešava oko nas. 

MONITOR: Koliko inspiracije nalaziš u ljudima i događajima u SAD, a koliko ih crpiš iz Crne Gore?

MIJOVIĆ: Mnogo inspiracije crpim iz zajednice u kojoj se krećem ovdje u Americi, od mojih kolega i prijatelja, neki su Amerikanci, a neki su se, kao i ja, doselili iz drugih krajeva svijeta. Mnogo debatujemo o umjetnosti, načinima na kojima možemo da se izrazimo. Zajedno organizujemo izložbe i performanse i gradimo neki naš sopstveni umjetnički ekosistem koji funkcioniše i kao mreža podrške u velikom i zahtjevnom okruženju.

Crna Gora, s druge strane, ima duboko ukorijenjeno mjesto u mom stvaralaštvu. Tamo često boravim, okružena porodicom i prijateljima, a to vrijeme ne koristim samo za odmor, već i za istraživanja. Prve skulpture koje sam pravila nastale su od predmeta pronađenih na ulicama Podgorice i Nikšića ili u prirodi.

Dokumentujem motive koji me inspirišu kroz fotografije objekata ili nekih situacija. Tako, na primjer, prije dvije godine sam na Adi Bojani naišla i fotografisala napuštenu kamp kućicu s mrežama za ribolov. Te fotografije su me inspirisale da kasnije, u Americi, napravim rad od mreža za ribolov, od klopke za hvatanje jastoga, koje sam pretvorila u muzički instrument.

Trenutno radim na seriji kinetičkih skulptura inspirisanih pričama o vilama koje su mi majka, tetka i đed pričali dok sam bila mala. Te priče su duboko povezane sa Pivom, odakle potiče porodica moje majke. Inače, mislim, da je svijet tih fantazija, bajki uz koje sam odrastala, nekako mene opredijelio ka umjetnosti, jer umjetnost je najviše mašta. 

Umjetnost mi je omogućila da i dalje na neki način živim sa vilama, da sanjam da će me krila koja pravim još od mojih dječijih dana odvesti na neotkrivena mjesta, da će mi pomoći ne samo da stvaram umjetnost, već i da naša umjetnost stvara bolji svijet, svijet koji će čuvati i prirodu i ljude sa više brige i pažnje. 

Pored ovih uticaja, skulpture pravim i od predmeta vezanih za domaćinstvo, takozvane ženske poslove, pa je poslednja skupltura napravljena od usisivača. Dosta koristim i motive prirode Crne Gore, recimo moja ranija platna inspirisana su kanjonom Komarnice, željom da se on sačuva. Na Komarnici je odrasla moja baka Jela, a moja sestra od tetke Jelena sa svojim prijateljima ekolozima, angažovana je oko zaštite kanjona, pa je moj rad bio doprinos cijelom tom pokretu koji shvata značaj očuvanja prirode. Planiram da moje radove jednog dana realizujem i na tlu Crne Gore.

MONITOR: Kakvi su planovi i da li je budućnost vezana za SAD?

MIJOVIĆ: Moji planovi u Americi su vezani za umjetničku zajednicu u kojoj sam izgradila snažne veze. Trenutno sam u Njujorku sa mnogim prijateljima sa kojima sam studirala u Bostonu ali i sa nekim drugim, koje sam srijetala u raznim prilikama. Velika smo podrška jedni drugima i mnogi naši radovi rezultat su i kolektivnog promišljanja. Trenutno radimo na projektima kao što su putujući bioskop i otvaranje nezavisne galerije, ali i zajedničkih umjetničkih perfomansa. Taj kolektivni rad mi je izuzetno važan, kako za profesionalni razvoj, tako i za osjećaj pripadnosti jednoj grupi koju smo stvorili skupa, našim radom, zajedničkim akcijama, promišljanjima i druženjem.  

Pored tog kolektivnog angažmana, pravim i moje sopstvene radove u malom ateljeu u Bruklinu. 

MONITOR: Ove godine si primljena u ULUCG i tvoj rad je objavljen na tradicionalnoj izložbi udruženja. Koliko ti to znači i kada publika u Crnoj Gori i regionu može da očekuje nove radove?

MIJOVIĆ: Jako sam srećna što sam postala članica ULUCG-a i na taj način i formalno dio crnogorske umjetničke scene. Nadam se da me tek čekaju izložbe u mojoj zemlji kojima ću moći da doprinesem i svojim radom, ali zajedničkim projektima sa umjetnicima iz Crne Gore i Evrope. Želim da ta veza sa zemljom bude još jača i da otvori prostor za buduću saradnju na izradi zajedničkih produkcija, stvaranju novih rezidencija i razmjeni ideja. Sve češće, zajedno sa mojom sestrom, glumicom Almom Prelec, razmišljam o selu našeg djeda Velimira, Brijege u Crmnici, kao o mjestu koje bi moglo okupljati umjetnike i omogućiti im da tamo stvaraju. Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji.

Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata. 

Za našu zemlju iz koje mnogi odlaze, važno je učiniti nešto da se ljudi počnu vraćati. Mislim da ne treba druge da čekamo da nešto urade za nas, već da i mi sami pokušamo da mijenjamo prilike i tako damo doprinos društvu.

P. NIKOLIĆ 

Na Sajmu knjiga u Sarajevu, svečano je uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo Ljubav na Miljacki

Ljubav na Miljacki,  knjiga koja je  snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.

Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.

Roman Ljubav na Miljacki izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku  dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.

Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao  već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.

Ljubav na Miljacki nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor  savjesti. On nam  dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.

Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.

Zato neka Ljubav na Miljacki  bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: Znamo li koga smo imali, dok ga nismo izgubili ?

Božidar PROROČIĆ

Stavljam političke aktere u fokus vrlo svjesno, jer smatram da su okupirali cjelokupan društveni prostor i da je posljedica njihovog (ne)djelovanja likvidacija građanskog društva

Prepoznata i priznata kao jedna od najautentičnijih savremenih umjetnica u Crnoj Gori, Sanja Raonić dosljedno gradi svoj izraz na raskršću intime i društvene kritike. Njena nova izložba Parti-emancipiram/učestvujem oslobađanjem/, koja je nedavno otvorena u Modernoj galeriji u Podgorici, nastavlja to istraživanje, otvarajući prostor za duboko promišljanje o tijelu, identitetu i komunikaciji.

Snažna, promišljena i višeslojna, Raonić se ne zadovoljava estetikom radi estetike – ona poziva na učešće,  dijalog,  suočavanje. Ova izložba nije samo retrospektiva jednog umjetničkog opusa, već i poziv da se aktivno promišlja o društvu i o nama samima u njemu.

MONITOR: Naslov izložbe “Parti-emancipiram /učestvujem oslobađanjem/” otvara mnogo polja za tumačenje – od ličnog, društvenog do političkog. Na koji način pojam “parti” u ovom kontekstu nadilazi doslovno značenje i postaje prostor otpora i emancipacije?

RAONIĆ: Participiranje kao učestvovanje \ suDjelovanje počinje sa pozicije ličnog ogledanja u društvenom, a taj odraz vodi svijest ka sopstvenom političkom definisanju, određenju ali ne i opredjeljenju. Opredijeliti se, za mene, značilo bi pristajanje na konkretan i konačan politički okvir. U tom smislu bi suDjelovanje promijenilo kontekst.

A kontekst koji ja razvijam zasnovan je na potrebi da istupim i da kroz alate komunikacije kojima sam ovladala, saopštim i doprinesem javnom dijalogu na sve one pojave  koje me lično uznemiravaju, a dio su društvenog ambijenta koji se usljed represivnog djelovanja političkih aktera već decenijama umanjuje, ponižava, devastira, zloupotrebljava, tiho ubija.
Stavljam političke aktere u fokus vrlo svjesno, jer smatram da su okupirali cjelokupan društveni prostor i da je posljedica njihovog (ne)djelovanja upravo ta likvidacija građanskog društva koju pominjem.

MONITOR: Vaši radovi balansiraju između crteža i slike. Koliko je sam proces stvaranja za Vas čin introspektivne analize, a koliko direktnog dijaloga sa spoljnim svijetom?

RAONIĆ: Komuniciram baš kao što stvaram i obrnuto – na liniji suprotnosti. Balansiram sa dva likovna jezika koje sam razvijala do nivoa da umiju da se povežu u likovnom smislu. Sinhronizovani su u djelu. Djelo razvijam kao rezultat vlastitih, intimnih  promišljanja, na potpuno ličnom iskustvenom  nivou. Ali sve lično u meni je posljedica provokacije onoga što percipiram iz pozicije posmatranja. Posmatranje zahtijeva uključivanje u sfere stvarnog, racionalnog života. Zato je uloga posmatrača namijenjena introvertima. Savršeno se kamufliraju. Tako da je ta simbioza još jedan balans koji je rezultat rada na izmirenju kontrasta koji nose moj karakter. Te sudare svjetova  procesuiram kroz stvaralački proces.

MONITOR: U savremenom društvu gdje se tijelo i identitet žene često instrumentalizuju, Vi kroz grotesku i ekspresiju rušite te obrasce. Koliko je teško ostati iskren u tom izrazu i zadržati vlastiti glas u vremenu kad se i bunt često pretvara u estetizovani proizvod?

RAONIĆ: Najagresivnije se instrumentalizuje ženska seksualnost kao jedan od senzibilnijih djelova ženskog identiteta. Vjerujem da je takvim snažnim djelovanjem medija, nimalo slučajno, započela jedna nova (a stara) epoha vraćanja žene na nivo upotrebne robe. Zavarana fenomenom trenda koji joj daje lažnu i beskorisnu statusnu odrednicu, savremena žena na to pristaje. Postaje instrumenat korporacija koje zarađuju novac  na brutalnom banalizovanju svega onoga što žena ne mora da postane ukoliko želi da ostane na nivou izvojevanog integriteta koji je osvajala vjekovima.

Imam nadu da nije teško ostati iskren i ne odustajati jer je taj cilj napora vrijedan. Posljedice bi značile vraćanje vjekovima unazad.

MONITOR: Kroz izložbu se jasno osjeća autobiografski sloj, ali ona vrlo brzo postaje univerzalna. Da li vjerujete da je autentično lično iskustvo najbolji put ka univerzalnoj istini u umjetnosti?

RAONIĆ: Ne znam da li je najbolji, ali je za stvaraoca značajan jer je došao iz lične spoznaje,  a te istine su važne koliko za onoga koji stvara i saopštava, toliko i za onoga koji posmatra. Ta komunikacija mora početi i završiti se na istini jer se tako razvija odnos povjerenja. A bez vjere u snagu umjetnosti ona neće moći promijeniti svijet.

MONITOR: Rekli ste da umjetnost “akumulira istine svih civilizacija”. Kakvu istinu mislite da ostavlja naša generacija kroz savremeno stvaralaštvo?

RAONIĆ: Tome neću svjedočiti. Kada o tome razmišljam, pomišljam na umjetnost onih koji su mijenjali društvenu stvarnost makar na način da su je potresali  svaki u svojoj epohi. Leonardo, Karavađo, El Greko, Velaskez, Goja…i kada su bili angažovani kao dvorski slikari, neki među njima bili su neustrašivi…Oskar Kokoška, Oto Diks – umjetnici koji su stvarali uprkos svemu i bez obzira na cijenu. I kada je cijena bila vlastiti život. Naravno, možemo se pravdati vremenskim kontekstom. Ali ja ne osjećam ovu epohu kao humaniju. Likovna umjetnost je pred novim vizuelnim umjetnostima izgubila svoju snagu. Likovni umjetnici su izgubili i svoj društveni uticaj kada su se obrazovni sistemi sveli na nivo zadovoljenja obrazovnih potreba mase od prosjeka. Sa gubljenjem društvenog uticaja nestalo je i finansija za ohrabrivanje djelovanja likovnih umjetnika. Ako stvaralac zavisi od angažovanja sponzora koji će mu obezbijediti stvaralačku i životnu egzistenciju, onda će istina koju ćemo ostaviti za sobom biti plašljiva i suzdržana, rekla bih. Ne dopada mi se šta bi o ovoj civilizaciji mogli da misle oni koji će doći poslije nas.

MONITOR: Koliko Vas je pandemijska tišina, o kojoj govorite, oblikovala i osnažila da izložbu postavite ne kao “nastalu”, već kao “događaj”? Šta znači za Vas taj čin “događanja” umjetnosti u ovom trenutku?

RAONIĆ: Događanje umjetnosti znači da je ona dio krvotoka svih životnih i društvenih procesa. Da ona nije samo dio agende nekog državnog činovnika koji mora da popuni godišnji plan sa projektima kulturnih manifestacija na lokalnim nivoima u susret novoj sezoni. A sve u maniru političkih malverzacija i kalkulacija. Jer to se zove nekultura.
Umjetnost se događa u trenutku kada je čovjek – građanin razvio u sebi potrebu da udahne čistu, dobronamjernu, uljudnu, kultivisanu, ljubavnu, hrabru, posvećenu, istinitu, ohrabrujuću, radosnu misao koju umjetnost u  svojoj suštini nosi. U pandemiji sam sistematizovala ovu svoju potrebu i tako je počeo da nastaje ciklus. Tišina stvara stvaraoca.

Miroslav MINIĆ
foto: Đorđe CMILJANIĆ