Povežite se sa nama

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo