Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: EKSPLOZIJE I PODMETNUTI POŽARI: Zaborav, snjegovi i šaš

Objavljeno prije

na

Inspektor Goran Pešić, čiji je auto dignut u vazduh,  je radio  na najtežim krivičnim predmetima na teritoriji više opština u regionu. Učestvovao je u rasvjetljavanju nekih od najsurovih ubistava na sjeveru. Osim privođenja nekoliko bezbjednosno inetresantnih osoba, do odlaska ovog broja Monitora u štampu, nije se moglo saznati da li je šta drugo preduzeto. Svi raniji slučajevi podmetanja eksploziva policijskim službenicima, i drugim građanima Berana, nerasvijetljeni su. A bilo ih je mnogo

 

Privatni automobil inspektora kriminalistike u CB Berane Gorana Pešića golf 2 u potpunosti je  havarisan krajem u prošle sedmice. Od siline eksplozije  oštećen je i reno klio koji je bio parkiran pored njega. Jaka detonacija mnoge je podigla na noge negdje oko tri sata u noći.  Bilo je jasno da se dogodilo nešto ozbiljno.

„Čitava zgrada se protresla, kao da je zemljotres. Čula se lomljava stakala. Svi smo istrčali iz naše i okolnih zgrada da vidimo o čemu se radi. Prizor je bio kao u kriminalističkim filmovima. Djelovi automobila i  parčad stakla letjeli su na sve strane” – ispričao je Monitoru jedan od očevidaca. Sreća u nesreći je što od siline eksplozije nije izbio požar, koji bi se prenio na čitav red parkiranih automobila.

Vlasnik automobila parkiranog pored inspektorovog, mogao je samo da sklanja razasute djelove. „Ovakve havarije pokrivene su samo kasko osiguranjima. Naši automobili su sirotinjski, i ovu štetu niko nam neće nadoknaditi” – kazao je on.

Sve se dešavalo na samo stotinu metara od centra grada, u Ulici Osme crnogorske brigade, na parkingu gdje je bilo na desetine automobila.

Od detonacije su popucala stakla na dvije susjedne zgrade, koje dijeli samo uska ulica i  mjesto za parking prostor ispred zgrada.

Monitoru je iz beranske policije rečeno da je obavljen uviđaj i izuzeti tragovi, a o kojoj vrsti eksploziva se radi, znaće se tek naknadno.

Neko je ovo odradio stručno. Eksploziv je najvjerovatnije bio postavljen ispod mjesta suvozača. O koliko jakom eksplozivu se radilo govori činjenica da je pod automobila potpuno probijen u prečniku od preko pola metra, a unutrašnjost čitavog automobila izgledala je jezivo, kao zgužvana. U asfaltu, ispod, ostao je krater prečnika dvadeset i dubine šest centimetara.

Inspektor beranskog Centra bezbjednosti Goran Pešić ima višedecenijsko iskustvo. Radio je na najtežim krivičnim predmetima na teritoriji više opština u regionu. Učestvovao je u rasvjetljavanju nekih od najsurovih ubistava na sjeveru. Ranije su mu bušene gume na autu.

Srećna okolnost je što se ekspolzija  dogodila kada nije bilo nikoga ni u automobilama koji su najoštećeniji, niti u okolini.  Osim privođenja nekoliko bezbjednosno inetresantnih osoba, do odlaska ovog broja Monitora u štampu, nije se moglo saznati da li je još nešto preduzeto. Svi raniji slučajevi podmetanja eksploziva policijskim službenicima, i drugim građanima Berana, ostali su nerasvijetljeni.

Nikada nije razriješeno ko je krajem devedesetih godina podmetnuo eksploziv ispod renoa 4 ta­da­šnjeg ko­man­di­ra Cen­tra bezbjednosti Dra­ga­na Šćepano­vi­ća.  Neriješen je slučaj od sre­di­ne ja­nu­a­ra 2002. go­di­ne, kada je miniran stan tadašnjeg načelnika CB Berane Dragana Mazića. Pukom srećom niko od porodice Mazić nije stradao. Ne zna se ni ko je i  zbog čega postavio eksploziv pod džip još jednog načelnika beranske policije Nova Veljića, ispred zgrade u kojoj je  stanovao. Veljiću su paljeni automobili i nakon odlaska u penziju, što, takođe, nikada nije rasvijetljeno.

Od tih vremena dogodio se veliki broj paljenja automobila policijskim službenicima, koje je teško i nabrojati. Polako i sigurno padaju u zaborav.

Od relativno skorijih slučajeva, nije rasvijetljeno ko je zapalio dva automobila tadašnjeg komandira za saobraćaj u ovom gradu Danka Jelića. Njegov i automobil njegove supruge bili su parkirani jedan do drugog, ispred zgrade gdje stanuju, praktično u centru grada.

Ostalo je nerasvijetljeno i ko je podmetnuo požar na privatnom automobilu inspektorke u odjeljenju za droge Marijane Radovanić, takođe u centru grada. Radovanić je nedugo zatim napustila policijski posao i prešla u advokaturu.

Dobro upućeni policijski službenik objašnjava da su podmetanja požara pod automobile i drugu imovinu krivična djela koja su vrlo teška za otkrivanje.

„Tačno je da forenzika napreduje i da se dolazi do nekih tragova do kojih se ranije nije moglo doći. Ali, sve vam govori činjenica da od svih pobrojanih slučajeva podmetanja požara u Beranama, nijedan nije rasvijetljen” – kazao je taj službenik.

On objašnjava i da se za podmetanje požara obično „angažuju” sitniji delikventi, koji su za male pare spremni da počine i mnogo teža krivična djela. Naručioci, odnosno nalogodavci, ostaju još dublje u sjenci nikada razjašnjenih požara.

Ako već ne mogu rasvijetliti podmetanje eksploziva, ili paljenja automobila svojim službenicima, kako očekivati da se rasvijetle eksplozije i paljevine kod običnih građana.

Feljton ne bi bio dovoljan da se pobroje i opišu svi slučajevi podmetanja požara u Beranama u posljednje dvije decenije.

Već je zaboravljen veliki požar na dva kombi vozila sportskog Rukometnog kluba iz 2003. godine, koja su bila parkirana u dvorištu kuće trenera Veska Raketića, iako se šteta mjeri desetinama hiljada eura. Da je požar podmetnut, odavno nema nikakve dileme.

U podmetnutom požaru izgorjela je fabrika za preradu drveta porodice Janković,  kozmetički salon, automobil službenice Zavoda za zapošljavanje, direktora beranske Opšte bolnice, jednog ljekara, jednog medicinskoh tehničara iz Hitne pomoći, automobil vlasnice  privatne apoteke, i ko zna još koliko drugih.

Ko se danas, osim njihovih porodica, sjeća radnice na održavanju čistoće Biljane Radović ili konobara Igora Cimeše? Tek kada se pomenu braća Martinović, postaje jasnije o čemu se radi. Bio je 29. januar 2001. godine. Tačno u osam sati ujutru, dogodila se najstrašnija eksplozija, ne samo u Beranama, nego i na širim prostorima, koja je u smrt odnijela šest osoba.

Sa više kilograma razornog eksploziva do temelja je srušena višespratna kuća braće Martinović. Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu, mladi konobar Cimeša i mlađana Biljana. Stradao je i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv i koga su izvršitelji vjerovatno žrtvovali.

Kad zaborav, „snjegovi i šaš” prekrivaju ovo šestostruko ubsitvo, kako očekivati da država riješi mnoge druge slučajeve paljevina i podmetanja eksploziva u kojima, na sreću, niko nije stradao. Kad država ne odgovori na izazov, slijede krvavi obračuni kriminalaca na ulicama. Čemu smo svjedoci posljednjih godina.

                                                                                   Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo