Povežite se sa nama

PERISKOP

Trojka

Objavljeno prije

na

Nekadašnju emsiju  TV Zagreb Mali noćni razgovori smatram vrhuncem televizijske magije i primjerom potpuno nove komunikologijske ere u tom vremenu.  Nepostojanje ovakve emisije u regionalnim okvirima zamijenjeno je pretencioznošću bez pokrića, neuljudnim uvlačenjem pod kožu najprimitivnijih slojeva televizijske publike

 

U danima kolektivne opsjednutosti agresijom korona virusa, u izolaciji i upućenosti tek na osobna sjećanja na nekadašnji život bezbrižniji od ovog sadašnjeg, redam drage stvari. Ono što me je kao čovjeka ispunjavalo energentima nove životodajnosti, što mi je davalo snage da se borim, da idem u nove prodore u nesaznato…

S nemalom radošću se, tako, prisjećam negdanjeg, više nego vrsnog, programa TV Zagreb. Pred očima mi promiču televizijski prizori dokumentarnog programa urednika Branka Letića, spoljnopolitičke analize, uvidi i pravorjeci Tomislava Jakića, zabavne čarolije Antona Martija, pa dramski program sa genijalnim Ivom Štivičićem i Ivanom Hetrihom, nedjeljne popodnevne seanse sa Sašom Zalepuginom…

No, sve pobrojano ide na jednu stranu, a emisiju Mali noćni razgovori s voditeljima Vojom Šiljkom, Silobrčićem i Zmazekom i redateljem Angelom Miladinovim, pak, smatram vrhuncem televizijske magije i primjerom potpuno nove komunikologijske ere, naravno u tom vremenu.

Teme, sagovornici, glazbena podloga, sve je bilo otmeno, a istovremeno nepretenciozno, pa dok gledam sadašnje kontakt programe poželim da se vratim decenijama unatrag kad je voditeljska trojka Šiljak, Zmazek i Silobrčić tako visoko podigla ljestvicu kvaliteta da ni danas niko u medijskom prostoru radija i televizije, ne može doseći taj nivo kompetentnosti, profesionalizma i nemalog šarma u komunikaciji s televizijskim auditorijem.

Ili su Mali noćni razgovori bili sjajna emisija, ili sam ostao zarobljenikom svojih mladalačkih sanja.
No, jedno je sigurno i nepobitno, taj čudesni voditeljski trio i Miladinovljeva gracilna režija i ukupna medijacija ovog kontakt programa za mene su ostali neponovljiv doživljaj i stvarni nezaborav!

Tajna enormne gledanosti Malih noćnih razgovora bila je, prije svega, u njihovoj izuzetnoj profesionalnosti, ali ono što je ovu emisiju približavalo umjetničkom nivou bila je drugoplanost voditeljske trojke i seriozni režijski plan, baziran na preludijima Šopenove muzike.

Do danas nisam odgonetnuo tajnu ujednačenog vođenja emisije u stilsko-estetskom pogledu, u finim, gotovo stiliziranim prelazima Dalibora Silobrčića, Zvonka Zmazeka i Voje Šiljka. Njihova govorna kultura u prepletu sa diskretnim šarmom, opervaženim kompetentnošću za oblast i gosta koji o njoj govori, potencirali su ležernost, neusiljenost i rijetku prirodnost voditeljskog trojca.

Kad gledam diletantizam i beskrupuloznu nametljivost u takozvanim talk show-uima vidim koliko je televizija kao medij nazadovala, koliko se ruralizirala i koliko je to sve što gledamo manje-više bofl i smeće, čista opsjena širokih narodnih masa.

Nepostojanje ovakve emisije u regionalnim okvirima zamjenjeno je pretencioznošću bez pokrića, neuljudnim uvlačenjem pod kožu najprimitivnijih slojeva televizijske publike. To je, nažalost, realnost u svijetu u kojem živimo, koji je izgubio smisao za estetiku i lijepo, a favorizuje šund, kič i estradiziranu, do kraja ogoljenu naturalističnost nafrakanosti i šljokica najjefinijeg karaktera.

Zato je magija voditeljstva virtuoznog trojca nemjerljiva današnjim kriterijima ispod prosjeka.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Pjesnik Mostara u Ekseteru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mišo Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje, ali i sudbine hiljada drugih Mostaraca. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim…

 

Mišu Marića,pjesnika i novinara tko ne poznaje taj ne zna ništa o Mostaru,a bojim se da malo ili ništa zna o književnosti…Rodjen u Bosanskoj krajini,afirmiran u negdanjoj mostarskoj Slobodi ,zaslužan za česte posjete dvojice velikana književnosti iz Vojvodine, Pere Zupca i Mike Antića gradu na Neretvi ovaj je pjesnik,u mladosti i bohem,najprije uspio izgraditi ozbiljan pjesnički profil, a zatim pomoći i brojnim hitmejkerima bosanskohercegovačkim da njihova muzika dobije odgovarajuće stihove…

Tačno je da je Kemal Monteno za života bio ne samo odličan interpretator zabavne muzike nego i cijenjen i tražen,u jugoslavenskim razmjerama, kompozitor. Monteno nikada nije dvoumio kada je u njegovoj imaginaciji”prozujala” melodija koja mu se doimala kao budući hit…Sjedao je Kemica u kola, pa”trkom” u Mostar, na Rondo kod svoga Mišela… Dok ih kelner poslužuje u čuvenoj “dašćari” na Rondou Monteno otpjeva Mariću melodiju…Prisustvovao sam jednom karakterističnom detalju;koliko su se dva stvaraoca”mirisala”, koliko je bila snažna kemija medju njima,Marić, naprasno, prekida Montena i počinje već recitirati stihove…Tako su nastali brojni hitovi.Malo je poznato da je Kemal Monteno inače veliki navijač Fudbalskog kluba Sarajevo (uostalom otac mu Aldo bio je zaposlenik na stadionu Koševo, gdje je popularni kantautor i odrastao)  komponirao himnu mostarskog Veleža. Naravno na molbu svoga mostarskog jarana Miše Marića…

Samo onaj tko je dobro poznavao”predratnog”Marića mogao je i danas može ispričati nevjerojatno duhovite skaske i dijaloge ove dvojice umjetnika…Nažalost svih nas koji smo bili i ostali istinski vjernici LJEPOTE Montenova se životna storija okončala prerano…A Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Pjesnik koji je tako raspjevano govorio o mostarskom suncu,Neretvi,o Aleksi Šantiću morao je u egzil u daleki hladni i kišoviti Ekseter…Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje ,ali i sudbine hiljada drugih mostaraca.Zamuklo je ono”cvrkutavo” pero Miše Marića. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim. Eto, pa ne napiši ovo Gojeru kao skicu druga mi dobrog, predobrog…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo