Povežite se sa nama

PERISKOP

SARAJEVSKO PROLJEĆE 1992.: NepokoreniI Valterov grad

Objavljeno prije

na

Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana. Grad je izdržao. Sarajevo su odbranili borci, građani, i više od svega   njegov slobodarski, stvaralački  duh

 

O njemu su pjevali mnogi. Od Fevzija, Nerkesija, preko Derviš-paše Bajezidagića do Velimira Miloševića i Abdulaha Sidrana. Svima je taj čudesni grad podno Trebevića bio široko inspirativno vrelo, nije mu odolio ni veliki Augustin Tin Ujević, koji je čak i dio života proveo u Sarajevu. Bio je osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka i najznačajnije središte rok i zabavne muzike, dometi njegove likovne umjetnosti (Berber, Hozo, Zec, Mikulić, Dimitrijević) postali su parametri za snažnu, europeiziranu vizualnost. Ništa manje tome nisu doprinosili arhitekti Najdhart, Štraus, Ugljen…

A tek sineasti na priliku Hajrudina Šibe Krvavca, Emira Kusturice, Danisa Tanovića, glumci Reihan Demirdžić, Nada Đurevska, Josip Pejaković…

Sve to i mnogo mnogo više stalo bi u kronike grada za koji Ivo Andrić, gledajući ga sa alifakovačke visoravni, uskliknuo: To je grad!…

Sarajevo je do aprilskih dana 1992. bilo i industrijski i politički i kulturni centar AVNOJ-evske, Titove Jugoslavije.

A onda je udarom srbočetničke razularene ordije grad najprije barikadama presječen s namjerom da bude i pokoren. Gotovo četiri godine odolijevalo je 350.000 Sarajki i Sarajlija svakodnevnom granatiranju i snajperisanju. Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana…

Početkom 1996. godine grad je opet postao slobodan. Ponajprije zahvaljujući hrabrim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji nisu dozvolili četničkim koljačima da zauzmu slobodarski duh grada, ali i, u povjesti ratovanja, neviđenom duhovnom otporu, o kojem su pisali najprestižniji svjetski mediji i u kojem je učestvovala i svjetski poznata književnica i intelektualka Suzan Zontag. Ona je, pridružujući se sarajevskom ratnom teatrovanju (postavila Čekajući Godoa) dala široki kulturno-civilizacijski legitimitet i dignitet naporima da i u vrijeme najkrvavijih borbi Sarajevo sačuva nadaleko poznati duh.

Iz današnje perspektive ubijeđen sam, sve sam ubjeđeniji, da je taj duh održao Sarajevo!
Bili smo mi koji smo proveli sve ove godine u bezvodnom, gladnom i poharanom Sarajevu, ubijeđeni da je pobjedom ideje nepodijeljenog, jedinstvenog Sarajeva, uz formalnu slobodu u Sarajevo stigla pravda i pravednost za sve i svakoga…

Prestali su pucnji i granatiranje, ali suludosti etnonacionalističkog tipa nisu slabile, nego jačale uporno radeći na razgradnji vjekovima čuvanog zajedničkog, a ne, kako bi to nacionalisti željeli, života jednih pored drugih…

Kad pomislim na sve to, uvijek se sjetim završnog prizora iz filma Hajrudina Šibe Krvavca Valter brani Sarajevo, gdje na upit jednog od njemačkih zapovjednika ko je Valter (a radilo se o ilegalcu Vladimiru Periću Valteru), njemački oficir pokazujući rukom s brda panoramu Sarajeva odgovara: To je Valter!

U stvarnosti jeste tako: ne da se multietnički duh Sarajeva… Nije se čuditi što je među mladima danas u Sarajevu jedan od najpopularnijih muzičkih refrena: …Vratiće se Valter, jebaće vam mater

A i drugi se refren gradom čuje: Sarajevo će biti, sve drugo će proći

Ovo su detalji.

BARIKADE I IZLOŽBA :
Te aprilske noći u Galeriji BiH otvarala se izložba Politička karikatura. Sa Zlatkom Lagumdžijom otišao sam pogledati tu izložbu. Poslije otvaranja prišao nam je tadašnji potpredsjednik vlade Republike BiH Muhamed Čengić i tihim glasom, da okruženje ne čuje, prozborio: Idite odmah kući, nije dobro da budete napolju… Riječi popularnog Čenge poslušali smo obojica. Pred zgradom u kojoj sam stanovao u Ulici Radojke Lakić sustigao me jedan od kamermana TV Sarajevo i kazao mi: Nemoj večeras noćiti u svom stanu…

Cijelu noć na televiziji sam gledao uživo prenos sa barikada koje su SDS i paramilitarne snage bosanskih Srba postavile nastojeći presjeći grad…

Zahvaljujući novinaru Senadu Hadžifejzoviću pratio sam uživo i dogovore Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića.
Za jutarnjom kavom saznao sam da je pomenuti kamerman, inače aktivista SDS-a, tu noć zbrisao na Pale i da je imao informaciju da sam na spisku za odstrel.

KAKO SAM RATNE NOĆI POSTAO DIREKTOR KAMERNOG TEATRA 55:
Nas nekoliko teatarskih djelatnika čiji su stanovi bili prvih dana opsade razoreni granatama, spavali smo i dane provodili u podrumskom prostoru sarajevskog Pozorišta mladih, gdje nas je te noći prenula lupa na stražnjem, tehničkom ulazu teatra. Došla su dva pripadnika teritorijalne odbrane po mene… Pozdravio sam se svima, jer je to bilo vrijeme uličnih paravojski i svako me je mogao odmah iza  zgrade ustrijeliti. Dva naoružana pripadnika TO, bez ikakvog objašnjenja naredili su mi da kroz avetinjsko, mračno i pusto Sarajevo idem ispred njih. Doveli su me u tadašnju zgradu Opštine… Na kraju dugačkog hodnika vidjelo se iz jednog ureda svjetlo lojanice. Šćućuren, u dugačkom kaputu, sav promrzao, sjedio je gradonačelnik Hamo Kreševljaković. Kratko mi je saopštio: Gradimire, svi iz Kamernog pobjegli su iz grada… Ti si od sutra direktor Kamernog teatra 55… Eto te tamo, radi šta znaš.

Danas sam ponosan na svojih skoro devet godina provedenih u Kamernom teatru 55, jer je on bio epicentar kulturnog otpora agresiji na Sarajevo i BiH.

TEATARSKE MOLITVE ZA MIR: Kad sam u ratu preuzeo dužnost direktora Kamernog teatra 55, nije bilo moguće u prvih mjesec dana realizirati ideje o repertoaru koji sam zamislio. Držao sam da ljekari moraju vidati ratne rane, pekari hraniti izubijani, poharani, gladni i žedni grad, a mi liječiti dušu Sarajeva. Došao sam na ideju da iz Kamernog teatra 55, tačnije iz njegove galerije Gabrijel, svake subote u 11 sati u svijet šaljemo svoje Teatarske molitve za mir.

Bez obzira na ratne uslove ove seanse su bile krcate publikom. Sastojale su se od kolažnih programa. Neko je molio za mir crtežom, slikom ili grafikom, neko svirajući, neko pjevajući, neko čitajući tekst ili pjesmu. Široko demokratski pozicionirane Teatarske molitve su moderirali i svojim porukama mira ispunjavali ministri i radnici, ljekari i profesori, trgovci i novinski kolporteri, generali i taksisti – građani herojskog Sarajeva.

Mnogi suvremenici tih događanja smatraju Teatarske molitve za mir možda i najznačajnijim mojim ličnim doprinosom pokretu duhovnog otpora u Sarajevu i BiH.

KAKO JE NASTAO SARTR: Jedne granatama i stravičnim eksplozijama ispunjene noći, dok smo razgovarali usred našeg skloništa u kabreu Pozorišta mladih, redatelj Dubravko Bibanović predložio je da napravimo teatar. Književnik Safet Plakalo dobacio je sa improvizirane ležaljke, inače sjedišta u toj teatarskoj dvorani na kojima smo spavali, da se teatar treba zvati Sarajevski ratni teatar. Pridružio sam se ovim kasnonoćnim, odnosno ranojutarnjim prijedlozima: zvaćemo ga Sarajevski ratni teatar, a kada nekada nastupi mir, višestruko simbolična biće skraćenica SARTR.

Već sljedećeg jutra Plakalo je napisao prve stranice dramskog teksta Sklonište, što je bila i prva premijera nove, u ratu stvorene sarajevske kazališne kuće.

STOTI KONCERT I ZLOČIN NA MAKALAMA: Jedino muzičko tijelo koje je od početka opsade kontinuirano djelovalo bio je Gudački kvartet maestra Dževada Šabanagića. Jedan dan prof. Šabanagić je došao u moj ured sa idejom da stoti jubilarni koncert od početka opsade njegov kvartet održi u zgradi državnog Predsjedništva.

Sutradan sam otišao kod Alije Izetbegovića i bez problema dogovorio taj koncert.

Usred koncerta, uz zvuke sirena bolničkih kola, saznali smo da je granata pala na pijacu Markale i da ima mnogo ranjenih i mrtvih Sarajlija. Sa suzama u očima Izetbegović je izišao pred publiku i drhtavim glasom prozborio: Dogodio se zločin, ali mi ovaj koncert prekinuti nećemo, jer mi se Bahom, Šopenom, našim Kvartetom, Gertrudom Munitić, Draganom Jovičićem, Abdulahom Sidranom borimo protiv ovog fašizma sa brda.

Sa suzama u očima razišli smo se poslije koncerta. Siguran sam da ga svi u mislima i srcima čuvaju za čitav život.

Moj je ljudski vijek mjeren – do i poslije tog koncerta.

 

POBJEDA ŽIVOTA

Ovo pišem dan prije nego što će 6. aprila Sarajevo obilježiti dan kada je izvršena fašistička opsada grada i agresija na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda – Bosnu i Hercegovinu.

Kada je cijeli progresivni svijet strahovao da li će Sarajlije i Sarajevo izdržati zvjersku opsadu, skupina mudrih, stručnih i nadasve hrabrih ljudi, vođena smjelom idejom, odlučila je krenuti u prokopavanje tunela ispod aerodromske piste. Tada mladi inženjer, u poraću premijer i ministar u bh. vladama Nedžad Branković, predvodio je objedinjenu struku i pamet. Dok je grad bez hrane, energenata i vode stenjao, mladi inženjeri, s borcima Armije Republike BiH, uz iskusne građevince, krenuli su u kopanje tunela spasa.

Trud je urodio je plodom i Sarajevo je na neki način moglo prodisati. Sjećam se  danas četiri svoja prolaska kroz uzane i niske tunelske prostore.

Prvi put kroz tunel me je, kao ministra bez portfelja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, po zadatku poslao u Tuzlu premijer Haris Silajdžić. Prolazak je bio stresan. Ali ni povratak s tog putovanja nije bio manje stresogen.

Treći put sam sa bolesnom, dragom Zlatom, išao po spas za nju u Zagreb. Četvrti put, vraćajući se iz Zagreba, glavom  sam zaparao po oštrom tunelskom stropu… Ni okrvavljeno lice, ni bol nisu pomutili moju radost kada sam ugledao obrise Sarajeva izlazeći iz tunela.

Sarajevski Tunel spasa, nastao iz goleme nužde, postao je  i inspiracijom za teatarsko stvaralaštvo. Književnik Nedžad Ibrišimović napisao je dramu Woland u Sarajevu, u kojoj kroz Tunel spasa u Sarajevo ulazi lik iz Bulgakovljevog romana i razgovara sa borcem Armije Republike BiH. Tu predstavu sam režirao u Kamernom teatru 55.

Sarajevski Tunel spasa bio je i ostao pobjeda Života nad Smrću!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Između Marinkovića i Hristića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića

 

Istinski sam bio počastvovan kad je Vojislav Vujanović napisao knjigu o svim oblicima osobnog mi stvaralaštva. Vujanović, koji je bio, u stvari, posljednji ozbiljan kazališni kritičar i teatrolog u Bosni i Hercegovini tako u knjizi Ljubičasti notturno, podnaslovljenoj sintagmom danonoćja Gradimira Gojera, meditirajući o mom kazališno-kritičkom i teatrologijskom djelanju ističe kako je moj način kritičko-teatrologijskog rezoniranja i prosuđivanja najbliskiji tvoračkoj energiji i kritičkim uklonima zasigurno prvog u povijesti hrvatske kazališne kritike Ranka Marinkovića, ali da u svojim tekstovima o kriticici i kritičarima kazališnim preferiram teatrologijsku poetiku Jovana Hristića…

Sve je Vujanović poredao i na svoj način sistematizirao, vjerojatno tačno, što mi itekako imponira, ali…

Kako da ja, kao u ovom slučaju trpni lik, odredim vlastitu poziciju u enigmi koju je svojom prosudbom Vujanović uspostavio?

Objektivno gledajući, više sam isčitavao proze i dramske tekstove Ranka Marinkovića, a kad je tvoraštvo pjesnika, dramskog pisca i kritičara Jovana Hristića u pitanju, oduševljavao sam se ponajprije kutovima iz kojih promatra teatarska ostvarenja, a onda istinskom briljancijom stilskog uobličavanja u literarni tekst njegovih kritičarskih rezona… Hristić je za mene bio i ostao majstor forme koju literarno uspostavlja nakon promatranja teatarskog akta.

Naravno, ni nakon ovih konstatacija ne znam kojoj kritičko-teatrologijskoj poetici sam bliži…

Bilo kako bilo Vujanovićeve prosudbe do dana današnjeg, od promocije Ljubičastog notturna stavljaju me kao autora na slatke muke

Jedno je izvjesno i sigurno: učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, učio sam od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića!

To moje učilište in continuo dopunjavale su i poetike nekih kritičara i teatrologa iz vremena mog teatrovanja, pa neću da zaboravim niti u ovom Periskopu djela Dalibora Foretića i Joze Puljizevića, Veseljka Tenžere, Feliksa Pašića, nadasve patrijarha srpske teatarske kritike Muharema Pervića i profesora publicističke stilistike koju sam slušao za vrijeme studiranja na sarajevskoj komparativistici Velimira Velje Stojanovića…

Naravski i Vojislava Vujanovića…

Eto, kad vas hvale, čitatelji dragi, ni tada nije lako.

Kojoj poetici sam bliži, Marinkovićevoj ili Hristićevoj ni danas ne znam…

A da mi Vujanovićeva procjena godi, dakako da godi!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Najveći kompliment

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na promociji mojih knjiga: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica, prije nekoliko godina, Gorčin Stojanović je kazao da su pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom. Objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim predivnom starosrpskom riječi: pozorje

 

Čovjek za ovozemaljskog života doživi nizove prijatnih, ali, logično, i neprijatnih stvari.

Lijepo sjećanje nosim iz Beograda, iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, u Birčaninovoj ulici, u kultnom okupljalištu beogradskog kulturnog, ali naglašavam i poštenog i čestitog svijeta.

Na promociji dvije moje knjige: Svjetline Laništa (poezija) i Summa theatralica prije nekoliko godina, o mom pisanju su zborili Saša Ćirić, ugledni književni kritičar, legendarni dramaturg, sada pokojna Borka Pavićević i moj kolega kazališni reditelj i umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta Gorčin Stojanović.

Ubijeđen sam da mi je najveći kompliment učinio Gorčin Stojanović, a Borka Pavićević to podcrtala… Gorčin je tada kazao da su moje knjige pisane najčistijim srpskohrvatskim jezikom!

U zemljopisnom smislu Jugoslavija i dalje živi kroz bantu državice stvorene njenim krvavim raspadom, ali živi i jezik kojim smo većina nas, Jugoslavena govorili. Preživio je srpskohrvatski jezik, kojeg se nisam odrekao ni u najtežim trenucima agresije na BiH, preživio i nadživio državu u kojoj je bio službeni jezik!

Zašto je meni Gorčinova konstatacija i Borkina potvrda najveći kompliment, ne samo te književne večeri nego uopšte?

Zato jer je to za mene bio i ostao maternji jezik, jezik kojim sam otpočeo osnovno i okončao sveučilišno obrazovanje. Nesalomljiv je taj moj srpskohrvatski jezik!

Naši polupismeni političari vođeni idejom krvi i tla mislili su da tlo određuje i jezik. Kad prave novu državu da ona mora imati i svoj jezik. Vjerovatno i danas vjeruju da se u ozbiljnoj državi Švajcarskoj govori švajcarski jezik.

Pa su tako hrvatski jezikoslovci pokušali praviti na krajnje umjetan način tuđmanovski novohrvatski jezik u koji su se zapleli i sapleli kao pile u kučinu. Nije mane ni pojedinim barjaktarima čuvanja srpstvujuščeg starog nekog jezika, a vidim u posljednje doba prepravljaju riječi i pojmove misleći da su moderni.

Mjesto normalne riječi dramaturg, koju smo koristili za osobu koja u teatru brine o izboru dramskih tekstova, mijenjajući je po rodovima, što ni najtvrđe feministkinje u svijetu ne dozvoljavaju (na primjer u engleskom), uvode nezgrapnu, najmanje poetičnu riječ dramaturškinja, teatrološkinja. I ne samo, naravno, u teatarskim disciplinama nego i u svim drugim strukama ima ovih škinja!? Kao kardiološkinja, ali ima i pedijatarki…

Kazaću ono što osjećam i mislim: silovanje je to prelijepog i poetičnog srpskohrvatskog jezika.

To stravično nasilje nad jezikom političkog je, a ne jezikoslovnog i umjetničkog porijekla.

Srpskohrvatski jezik bogat toliko da je veliki Miroslav Krleža tvrdio da je to jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Zato nemalo iznenađuje da se uopće usude ti navodni autoriteti činiti tako rodoskrnavljenje nad mojim materinjim jezikom.

Na pomenutoj književnoj večeri objasnio sam svoj jezik: kad hoću da se divim nečem u teatru ne upotrebljavam riječi kazalište, pozorište niti teatar. Teatru se divim jednom predivnom starosrpskom riječi: pozorje.

Sve što nije prirodno, što narod kroz vrijeme ne prihvati odumrijeće, pa tako novohrvatski naum tuđmanovih jezikoslovaca već odumire.

I gluposti poput ginekološkinja i kardiloškinja otići će u ropotarnicu zaborava.

Zato mi je kompliment iz Birčaninove ulice tako srcu drag.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo