Povežite se sa nama

PERISKOP

SARAJEVSKO PROLJEĆE 1992.: NepokoreniI Valterov grad

Objavljeno prije

na

Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana. Grad je izdržao. Sarajevo su odbranili borci, građani, i više od svega   njegov slobodarski, stvaralački  duh

 

O njemu su pjevali mnogi. Od Fevzija, Nerkesija, preko Derviš-paše Bajezidagića do Velimira Miloševića i Abdulaha Sidrana. Svima je taj čudesni grad podno Trebevića bio široko inspirativno vrelo, nije mu odolio ni veliki Augustin Tin Ujević, koji je čak i dio života proveo u Sarajevu. Bio je osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka i najznačajnije središte rok i zabavne muzike, dometi njegove likovne umjetnosti (Berber, Hozo, Zec, Mikulić, Dimitrijević) postali su parametri za snažnu, europeiziranu vizualnost. Ništa manje tome nisu doprinosili arhitekti Najdhart, Štraus, Ugljen…

A tek sineasti na priliku Hajrudina Šibe Krvavca, Emira Kusturice, Danisa Tanovića, glumci Reihan Demirdžić, Nada Đurevska, Josip Pejaković…

Sve to i mnogo mnogo više stalo bi u kronike grada za koji Ivo Andrić, gledajući ga sa alifakovačke visoravni, uskliknuo: To je grad!…

Sarajevo je do aprilskih dana 1992. bilo i industrijski i politički i kulturni centar AVNOJ-evske, Titove Jugoslavije.

A onda je udarom srbočetničke razularene ordije grad najprije barikadama presječen s namjerom da bude i pokoren. Gotovo četiri godine odolijevalo je 350.000 Sarajki i Sarajlija svakodnevnom granatiranju i snajperisanju. Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana…

Početkom 1996. godine grad je opet postao slobodan. Ponajprije zahvaljujući hrabrim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji nisu dozvolili četničkim koljačima da zauzmu slobodarski duh grada, ali i, u povjesti ratovanja, neviđenom duhovnom otporu, o kojem su pisali najprestižniji svjetski mediji i u kojem je učestvovala i svjetski poznata književnica i intelektualka Suzan Zontag. Ona je, pridružujući se sarajevskom ratnom teatrovanju (postavila Čekajući Godoa) dala široki kulturno-civilizacijski legitimitet i dignitet naporima da i u vrijeme najkrvavijih borbi Sarajevo sačuva nadaleko poznati duh.

Iz današnje perspektive ubijeđen sam, sve sam ubjeđeniji, da je taj duh održao Sarajevo!
Bili smo mi koji smo proveli sve ove godine u bezvodnom, gladnom i poharanom Sarajevu, ubijeđeni da je pobjedom ideje nepodijeljenog, jedinstvenog Sarajeva, uz formalnu slobodu u Sarajevo stigla pravda i pravednost za sve i svakoga…

Prestali su pucnji i granatiranje, ali suludosti etnonacionalističkog tipa nisu slabile, nego jačale uporno radeći na razgradnji vjekovima čuvanog zajedničkog, a ne, kako bi to nacionalisti željeli, života jednih pored drugih…

Kad pomislim na sve to, uvijek se sjetim završnog prizora iz filma Hajrudina Šibe Krvavca Valter brani Sarajevo, gdje na upit jednog od njemačkih zapovjednika ko je Valter (a radilo se o ilegalcu Vladimiru Periću Valteru), njemački oficir pokazujući rukom s brda panoramu Sarajeva odgovara: To je Valter!

U stvarnosti jeste tako: ne da se multietnički duh Sarajeva… Nije se čuditi što je među mladima danas u Sarajevu jedan od najpopularnijih muzičkih refrena: …Vratiće se Valter, jebaće vam mater

A i drugi se refren gradom čuje: Sarajevo će biti, sve drugo će proći

Ovo su detalji.

BARIKADE I IZLOŽBA :
Te aprilske noći u Galeriji BiH otvarala se izložba Politička karikatura. Sa Zlatkom Lagumdžijom otišao sam pogledati tu izložbu. Poslije otvaranja prišao nam je tadašnji potpredsjednik vlade Republike BiH Muhamed Čengić i tihim glasom, da okruženje ne čuje, prozborio: Idite odmah kući, nije dobro da budete napolju… Riječi popularnog Čenge poslušali smo obojica. Pred zgradom u kojoj sam stanovao u Ulici Radojke Lakić sustigao me jedan od kamermana TV Sarajevo i kazao mi: Nemoj večeras noćiti u svom stanu…

Cijelu noć na televiziji sam gledao uživo prenos sa barikada koje su SDS i paramilitarne snage bosanskih Srba postavile nastojeći presjeći grad…

Zahvaljujući novinaru Senadu Hadžifejzoviću pratio sam uživo i dogovore Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića.
Za jutarnjom kavom saznao sam da je pomenuti kamerman, inače aktivista SDS-a, tu noć zbrisao na Pale i da je imao informaciju da sam na spisku za odstrel.

KAKO SAM RATNE NOĆI POSTAO DIREKTOR KAMERNOG TEATRA 55:
Nas nekoliko teatarskih djelatnika čiji su stanovi bili prvih dana opsade razoreni granatama, spavali smo i dane provodili u podrumskom prostoru sarajevskog Pozorišta mladih, gdje nas je te noći prenula lupa na stražnjem, tehničkom ulazu teatra. Došla su dva pripadnika teritorijalne odbrane po mene… Pozdravio sam se svima, jer je to bilo vrijeme uličnih paravojski i svako me je mogao odmah iza  zgrade ustrijeliti. Dva naoružana pripadnika TO, bez ikakvog objašnjenja naredili su mi da kroz avetinjsko, mračno i pusto Sarajevo idem ispred njih. Doveli su me u tadašnju zgradu Opštine… Na kraju dugačkog hodnika vidjelo se iz jednog ureda svjetlo lojanice. Šćućuren, u dugačkom kaputu, sav promrzao, sjedio je gradonačelnik Hamo Kreševljaković. Kratko mi je saopštio: Gradimire, svi iz Kamernog pobjegli su iz grada… Ti si od sutra direktor Kamernog teatra 55… Eto te tamo, radi šta znaš.

Danas sam ponosan na svojih skoro devet godina provedenih u Kamernom teatru 55, jer je on bio epicentar kulturnog otpora agresiji na Sarajevo i BiH.

TEATARSKE MOLITVE ZA MIR: Kad sam u ratu preuzeo dužnost direktora Kamernog teatra 55, nije bilo moguće u prvih mjesec dana realizirati ideje o repertoaru koji sam zamislio. Držao sam da ljekari moraju vidati ratne rane, pekari hraniti izubijani, poharani, gladni i žedni grad, a mi liječiti dušu Sarajeva. Došao sam na ideju da iz Kamernog teatra 55, tačnije iz njegove galerije Gabrijel, svake subote u 11 sati u svijet šaljemo svoje Teatarske molitve za mir.

Bez obzira na ratne uslove ove seanse su bile krcate publikom. Sastojale su se od kolažnih programa. Neko je molio za mir crtežom, slikom ili grafikom, neko svirajući, neko pjevajući, neko čitajući tekst ili pjesmu. Široko demokratski pozicionirane Teatarske molitve su moderirali i svojim porukama mira ispunjavali ministri i radnici, ljekari i profesori, trgovci i novinski kolporteri, generali i taksisti – građani herojskog Sarajeva.

Mnogi suvremenici tih događanja smatraju Teatarske molitve za mir možda i najznačajnijim mojim ličnim doprinosom pokretu duhovnog otpora u Sarajevu i BiH.

KAKO JE NASTAO SARTR: Jedne granatama i stravičnim eksplozijama ispunjene noći, dok smo razgovarali usred našeg skloništa u kabreu Pozorišta mladih, redatelj Dubravko Bibanović predložio je da napravimo teatar. Književnik Safet Plakalo dobacio je sa improvizirane ležaljke, inače sjedišta u toj teatarskoj dvorani na kojima smo spavali, da se teatar treba zvati Sarajevski ratni teatar. Pridružio sam se ovim kasnonoćnim, odnosno ranojutarnjim prijedlozima: zvaćemo ga Sarajevski ratni teatar, a kada nekada nastupi mir, višestruko simbolična biće skraćenica SARTR.

Već sljedećeg jutra Plakalo je napisao prve stranice dramskog teksta Sklonište, što je bila i prva premijera nove, u ratu stvorene sarajevske kazališne kuće.

STOTI KONCERT I ZLOČIN NA MAKALAMA: Jedino muzičko tijelo koje je od početka opsade kontinuirano djelovalo bio je Gudački kvartet maestra Dževada Šabanagića. Jedan dan prof. Šabanagić je došao u moj ured sa idejom da stoti jubilarni koncert od početka opsade njegov kvartet održi u zgradi državnog Predsjedništva.

Sutradan sam otišao kod Alije Izetbegovića i bez problema dogovorio taj koncert.

Usred koncerta, uz zvuke sirena bolničkih kola, saznali smo da je granata pala na pijacu Markale i da ima mnogo ranjenih i mrtvih Sarajlija. Sa suzama u očima Izetbegović je izišao pred publiku i drhtavim glasom prozborio: Dogodio se zločin, ali mi ovaj koncert prekinuti nećemo, jer mi se Bahom, Šopenom, našim Kvartetom, Gertrudom Munitić, Draganom Jovičićem, Abdulahom Sidranom borimo protiv ovog fašizma sa brda.

Sa suzama u očima razišli smo se poslije koncerta. Siguran sam da ga svi u mislima i srcima čuvaju za čitav život.

Moj je ljudski vijek mjeren – do i poslije tog koncerta.

 

POBJEDA ŽIVOTA

Ovo pišem dan prije nego što će 6. aprila Sarajevo obilježiti dan kada je izvršena fašistička opsada grada i agresija na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda – Bosnu i Hercegovinu.

Kada je cijeli progresivni svijet strahovao da li će Sarajlije i Sarajevo izdržati zvjersku opsadu, skupina mudrih, stručnih i nadasve hrabrih ljudi, vođena smjelom idejom, odlučila je krenuti u prokopavanje tunela ispod aerodromske piste. Tada mladi inženjer, u poraću premijer i ministar u bh. vladama Nedžad Branković, predvodio je objedinjenu struku i pamet. Dok je grad bez hrane, energenata i vode stenjao, mladi inženjeri, s borcima Armije Republike BiH, uz iskusne građevince, krenuli su u kopanje tunela spasa.

Trud je urodio je plodom i Sarajevo je na neki način moglo prodisati. Sjećam se  danas četiri svoja prolaska kroz uzane i niske tunelske prostore.

Prvi put kroz tunel me je, kao ministra bez portfelja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, po zadatku poslao u Tuzlu premijer Haris Silajdžić. Prolazak je bio stresan. Ali ni povratak s tog putovanja nije bio manje stresogen.

Treći put sam sa bolesnom, dragom Zlatom, išao po spas za nju u Zagreb. Četvrti put, vraćajući se iz Zagreba, glavom  sam zaparao po oštrom tunelskom stropu… Ni okrvavljeno lice, ni bol nisu pomutili moju radost kada sam ugledao obrise Sarajeva izlazeći iz tunela.

Sarajevski Tunel spasa, nastao iz goleme nužde, postao je  i inspiracijom za teatarsko stvaralaštvo. Književnik Nedžad Ibrišimović napisao je dramu Woland u Sarajevu, u kojoj kroz Tunel spasa u Sarajevo ulazi lik iz Bulgakovljevog romana i razgovara sa borcem Armije Republike BiH. Tu predstavu sam režirao u Kamernom teatru 55.

Sarajevski Tunel spasa bio je i ostao pobjeda Života nad Smrću!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Odisej s Neretve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između dviju obala Neretve Halil Tikveša traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

 

Nedavno sam u Centru kulture i mladih, u Jelićevoj ulici u Sarajevu imao prigodu  progovoriti o radovima Halila Tikveše. Imao sam nemalu tremu, jer sam oduvijek smatrao da je Tikvešino likovno djelo zbroj višestruke darovitosti.

A darovitost koja je mene od prvog gledanja umjetnikovih grafika opčinila i uzela pod svoje bila je tako prisan odnos prema čaroliji Neretve i kamenova pokraj nje, uz i u talasima te rijeke.

Što je zapravo presudno u Tikvešinoj likovnoj poetici? To je njegov pristup likovnom događanju kao ostvarenju čitavog svijeta, kozmičkih slojeva u koje prodrijeti mogu samo iznimno nadareni stvaratelji novih likovnih vrijednosti. On iz elementerne prirode i to poglavito one iz hercegovačkog mu korijena iznalazi svoj očevid cijeloga kozmosa.

Između dviju obala Neretve umjetnik traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je naprosto teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

Njegov odnos prema rijeci je odisejski, jer on se njoj vraća, ona je njegova Penelopa koja ga željno iščekuje, taj odnos je erotiziran na specifičan način s puno strastvenog poniranja neretvljanskim dubinama.

Neupitna Tikvešina majstorija crteža, sa elementarnostima oblika i formi tvori potpuno autentične sadržine u kojima je teško razdvojiti što je umjetnikova inspiracija temeljnim motivima, a što artistička nadgradnja u kojoj on krajnje hedonistično uživa…

Odisejski odnos Hala Tikveše prema Neretvi, ali i obvezatno i njenom priobalju veličanstvena je umjetnička rapsodija u kojoj sudjeluju i vjetrovi i kiše iz doline Neretve, dajući nevjerojatnu punoću grafičkim listovima napajanim po mnogo čemu originalnim intelektualnim i likovnim nabojem.

Kada crta ženu Tikveša donosi tajnu vezu žene i rijeke iz koje ona izlazi…

Ali ne samo žena, kod njega cijela flotila za Neretvu tipičnih malih čamaca-trupica nosi neki erotizam ugrađen u oblike i plohe kojim su ih umjetnikov ratio i imaginacija podarili.

Putuje ovaj veliki slikar, grafičar i skulptor, klasik naše likovnosti, predaje studentima blaga svojih vještina što se u umjetnost pretvaraju, mijenja gradove od ravnica sjevera do surog krša južnjačkog, ali Neretva ostaje i struji u njegovom bilu, u njegovoj temeljnoj ljudskoj strasti…

Kako je samo ovaj suvremeni Odisej poprimio u slikarstvu svome oblike kamenova koje je Neretva brusila.

…Ne znam ništa o Penelopi sa Neretve, ali za mene je bio i ostaje Odisej sa Neretve jedan i jedini – Halil Tikveša.

Čudni su bili putevi Odisejevi…

Zagonetne su staze kojima hodi fenomenalni crtač i čovjek, koga godine sve više i više tjeraju u eksperiment…

Ovaj umjetnik mi se čini tragaocem po likovnoj terri koji nikada niti na jednom mjestu ne može mirovati…

Njegova se od trupica mornarica dnevno uvećava, a Odisejev put, kako u životu jednako i u umjetnosti, rađa neki, do njega i svih njegovih radova, crteža, grafika, slika, skulptura nepoznati erotizam što zrači, ali i znači!

Tikveša kroči stranama hirovite zbilje kojima kroče samo hrabri!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad su golubovi umirali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih vam zastane dah. Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol

 

U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih malo-malo pa vam zastane dah.

Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj energiji…

Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.

A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da se sve civilizirano zapali, da se  draguljne, stoljećima čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.

Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.

I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.

U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz slike svake.

Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje…

Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…

U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.

I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo