Povežite se sa nama

PERISKOP

SARAJEVSKO PROLJEĆE 1992.: NepokoreniI Valterov grad

Objavljeno prije

na

Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana. Grad je izdržao. Sarajevo su odbranili borci, građani, i više od svega   njegov slobodarski, stvaralački  duh

 

O njemu su pjevali mnogi. Od Fevzija, Nerkesija, preko Derviš-paše Bajezidagića do Velimira Miloševića i Abdulaha Sidrana. Svima je taj čudesni grad podno Trebevića bio široko inspirativno vrelo, nije mu odolio ni veliki Augustin Tin Ujević, koji je čak i dio života proveo u Sarajevu. Bio je osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka i najznačajnije središte rok i zabavne muzike, dometi njegove likovne umjetnosti (Berber, Hozo, Zec, Mikulić, Dimitrijević) postali su parametri za snažnu, europeiziranu vizualnost. Ništa manje tome nisu doprinosili arhitekti Najdhart, Štraus, Ugljen…

A tek sineasti na priliku Hajrudina Šibe Krvavca, Emira Kusturice, Danisa Tanovića, glumci Reihan Demirdžić, Nada Đurevska, Josip Pejaković…

Sve to i mnogo mnogo više stalo bi u kronike grada za koji Ivo Andrić, gledajući ga sa alifakovačke visoravni, uskliknuo: To je grad!…

Sarajevo je do aprilskih dana 1992. bilo i industrijski i politički i kulturni centar AVNOJ-evske, Titove Jugoslavije.

A onda je udarom srbočetničke razularene ordije grad najprije barikadama presječen s namjerom da bude i pokoren. Gotovo četiri godine odolijevalo je 350.000 Sarajki i Sarajlija svakodnevnom granatiranju i snajperisanju. Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana…

Početkom 1996. godine grad je opet postao slobodan. Ponajprije zahvaljujući hrabrim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji nisu dozvolili četničkim koljačima da zauzmu slobodarski duh grada, ali i, u povjesti ratovanja, neviđenom duhovnom otporu, o kojem su pisali najprestižniji svjetski mediji i u kojem je učestvovala i svjetski poznata književnica i intelektualka Suzan Zontag. Ona je, pridružujući se sarajevskom ratnom teatrovanju (postavila Čekajući Godoa) dala široki kulturno-civilizacijski legitimitet i dignitet naporima da i u vrijeme najkrvavijih borbi Sarajevo sačuva nadaleko poznati duh.

Iz današnje perspektive ubijeđen sam, sve sam ubjeđeniji, da je taj duh održao Sarajevo!
Bili smo mi koji smo proveli sve ove godine u bezvodnom, gladnom i poharanom Sarajevu, ubijeđeni da je pobjedom ideje nepodijeljenog, jedinstvenog Sarajeva, uz formalnu slobodu u Sarajevo stigla pravda i pravednost za sve i svakoga…

Prestali su pucnji i granatiranje, ali suludosti etnonacionalističkog tipa nisu slabile, nego jačale uporno radeći na razgradnji vjekovima čuvanog zajedničkog, a ne, kako bi to nacionalisti željeli, života jednih pored drugih…

Kad pomislim na sve to, uvijek se sjetim završnog prizora iz filma Hajrudina Šibe Krvavca Valter brani Sarajevo, gdje na upit jednog od njemačkih zapovjednika ko je Valter (a radilo se o ilegalcu Vladimiru Periću Valteru), njemački oficir pokazujući rukom s brda panoramu Sarajeva odgovara: To je Valter!

U stvarnosti jeste tako: ne da se multietnički duh Sarajeva… Nije se čuditi što je među mladima danas u Sarajevu jedan od najpopularnijih muzičkih refrena: …Vratiće se Valter, jebaće vam mater

A i drugi se refren gradom čuje: Sarajevo će biti, sve drugo će proći

Ovo su detalji.

BARIKADE I IZLOŽBA :
Te aprilske noći u Galeriji BiH otvarala se izložba Politička karikatura. Sa Zlatkom Lagumdžijom otišao sam pogledati tu izložbu. Poslije otvaranja prišao nam je tadašnji potpredsjednik vlade Republike BiH Muhamed Čengić i tihim glasom, da okruženje ne čuje, prozborio: Idite odmah kući, nije dobro da budete napolju… Riječi popularnog Čenge poslušali smo obojica. Pred zgradom u kojoj sam stanovao u Ulici Radojke Lakić sustigao me jedan od kamermana TV Sarajevo i kazao mi: Nemoj večeras noćiti u svom stanu…

Cijelu noć na televiziji sam gledao uživo prenos sa barikada koje su SDS i paramilitarne snage bosanskih Srba postavile nastojeći presjeći grad…

Zahvaljujući novinaru Senadu Hadžifejzoviću pratio sam uživo i dogovore Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića.
Za jutarnjom kavom saznao sam da je pomenuti kamerman, inače aktivista SDS-a, tu noć zbrisao na Pale i da je imao informaciju da sam na spisku za odstrel.

KAKO SAM RATNE NOĆI POSTAO DIREKTOR KAMERNOG TEATRA 55:
Nas nekoliko teatarskih djelatnika čiji su stanovi bili prvih dana opsade razoreni granatama, spavali smo i dane provodili u podrumskom prostoru sarajevskog Pozorišta mladih, gdje nas je te noći prenula lupa na stražnjem, tehničkom ulazu teatra. Došla su dva pripadnika teritorijalne odbrane po mene… Pozdravio sam se svima, jer je to bilo vrijeme uličnih paravojski i svako me je mogao odmah iza  zgrade ustrijeliti. Dva naoružana pripadnika TO, bez ikakvog objašnjenja naredili su mi da kroz avetinjsko, mračno i pusto Sarajevo idem ispred njih. Doveli su me u tadašnju zgradu Opštine… Na kraju dugačkog hodnika vidjelo se iz jednog ureda svjetlo lojanice. Šćućuren, u dugačkom kaputu, sav promrzao, sjedio je gradonačelnik Hamo Kreševljaković. Kratko mi je saopštio: Gradimire, svi iz Kamernog pobjegli su iz grada… Ti si od sutra direktor Kamernog teatra 55… Eto te tamo, radi šta znaš.

Danas sam ponosan na svojih skoro devet godina provedenih u Kamernom teatru 55, jer je on bio epicentar kulturnog otpora agresiji na Sarajevo i BiH.

TEATARSKE MOLITVE ZA MIR: Kad sam u ratu preuzeo dužnost direktora Kamernog teatra 55, nije bilo moguće u prvih mjesec dana realizirati ideje o repertoaru koji sam zamislio. Držao sam da ljekari moraju vidati ratne rane, pekari hraniti izubijani, poharani, gladni i žedni grad, a mi liječiti dušu Sarajeva. Došao sam na ideju da iz Kamernog teatra 55, tačnije iz njegove galerije Gabrijel, svake subote u 11 sati u svijet šaljemo svoje Teatarske molitve za mir.

Bez obzira na ratne uslove ove seanse su bile krcate publikom. Sastojale su se od kolažnih programa. Neko je molio za mir crtežom, slikom ili grafikom, neko svirajući, neko pjevajući, neko čitajući tekst ili pjesmu. Široko demokratski pozicionirane Teatarske molitve su moderirali i svojim porukama mira ispunjavali ministri i radnici, ljekari i profesori, trgovci i novinski kolporteri, generali i taksisti – građani herojskog Sarajeva.

Mnogi suvremenici tih događanja smatraju Teatarske molitve za mir možda i najznačajnijim mojim ličnim doprinosom pokretu duhovnog otpora u Sarajevu i BiH.

KAKO JE NASTAO SARTR: Jedne granatama i stravičnim eksplozijama ispunjene noći, dok smo razgovarali usred našeg skloništa u kabreu Pozorišta mladih, redatelj Dubravko Bibanović predložio je da napravimo teatar. Književnik Safet Plakalo dobacio je sa improvizirane ležaljke, inače sjedišta u toj teatarskoj dvorani na kojima smo spavali, da se teatar treba zvati Sarajevski ratni teatar. Pridružio sam se ovim kasnonoćnim, odnosno ranojutarnjim prijedlozima: zvaćemo ga Sarajevski ratni teatar, a kada nekada nastupi mir, višestruko simbolična biće skraćenica SARTR.

Već sljedećeg jutra Plakalo je napisao prve stranice dramskog teksta Sklonište, što je bila i prva premijera nove, u ratu stvorene sarajevske kazališne kuće.

STOTI KONCERT I ZLOČIN NA MAKALAMA: Jedino muzičko tijelo koje je od početka opsade kontinuirano djelovalo bio je Gudački kvartet maestra Dževada Šabanagića. Jedan dan prof. Šabanagić je došao u moj ured sa idejom da stoti jubilarni koncert od početka opsade njegov kvartet održi u zgradi državnog Predsjedništva.

Sutradan sam otišao kod Alije Izetbegovića i bez problema dogovorio taj koncert.

Usred koncerta, uz zvuke sirena bolničkih kola, saznali smo da je granata pala na pijacu Markale i da ima mnogo ranjenih i mrtvih Sarajlija. Sa suzama u očima Izetbegović je izišao pred publiku i drhtavim glasom prozborio: Dogodio se zločin, ali mi ovaj koncert prekinuti nećemo, jer mi se Bahom, Šopenom, našim Kvartetom, Gertrudom Munitić, Draganom Jovičićem, Abdulahom Sidranom borimo protiv ovog fašizma sa brda.

Sa suzama u očima razišli smo se poslije koncerta. Siguran sam da ga svi u mislima i srcima čuvaju za čitav život.

Moj je ljudski vijek mjeren – do i poslije tog koncerta.

 

POBJEDA ŽIVOTA

Ovo pišem dan prije nego što će 6. aprila Sarajevo obilježiti dan kada je izvršena fašistička opsada grada i agresija na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda – Bosnu i Hercegovinu.

Kada je cijeli progresivni svijet strahovao da li će Sarajlije i Sarajevo izdržati zvjersku opsadu, skupina mudrih, stručnih i nadasve hrabrih ljudi, vođena smjelom idejom, odlučila je krenuti u prokopavanje tunela ispod aerodromske piste. Tada mladi inženjer, u poraću premijer i ministar u bh. vladama Nedžad Branković, predvodio je objedinjenu struku i pamet. Dok je grad bez hrane, energenata i vode stenjao, mladi inženjeri, s borcima Armije Republike BiH, uz iskusne građevince, krenuli su u kopanje tunela spasa.

Trud je urodio je plodom i Sarajevo je na neki način moglo prodisati. Sjećam se  danas četiri svoja prolaska kroz uzane i niske tunelske prostore.

Prvi put kroz tunel me je, kao ministra bez portfelja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, po zadatku poslao u Tuzlu premijer Haris Silajdžić. Prolazak je bio stresan. Ali ni povratak s tog putovanja nije bio manje stresogen.

Treći put sam sa bolesnom, dragom Zlatom, išao po spas za nju u Zagreb. Četvrti put, vraćajući se iz Zagreba, glavom  sam zaparao po oštrom tunelskom stropu… Ni okrvavljeno lice, ni bol nisu pomutili moju radost kada sam ugledao obrise Sarajeva izlazeći iz tunela.

Sarajevski Tunel spasa, nastao iz goleme nužde, postao je  i inspiracijom za teatarsko stvaralaštvo. Književnik Nedžad Ibrišimović napisao je dramu Woland u Sarajevu, u kojoj kroz Tunel spasa u Sarajevo ulazi lik iz Bulgakovljevog romana i razgovara sa borcem Armije Republike BiH. Tu predstavu sam režirao u Kamernom teatru 55.

Sarajevski Tunel spasa bio je i ostao pobjeda Života nad Smrću!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Dvije heroine našeg doba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Štefica Galić, vlasnica, osnivačica i urednica mostarskog portala Tacno.net i Svetlana Broz, direktorica nevladine udruge Gariwo iz Sarajeva, svojim pothvatima u kontinuitetu podižu rejting slobode misli i građanskog aktivizma u najširem smislu. Pomiču teško klatno sloboda u svjetskim razmjerama

 

Kad svi govore o svjetskoj pandemiji, ovdašnjim crkvenim, naravno i nacionalnim raskolima i prijeporima, ovaj se Periskop rastvara za dvije heroine nimalo sretnog doba koje pokušavamo, dovijajući se na razne načine, preživjeti ili, kako bi u Hercegovini kazali, preborati. Heroine koje, ma koliko mi bili fascinirani mitologijom čuvene Jovanke Orleanke, imaju tu karizmu i tu dimenzioniranost vlastitog angažmana, da nisu zaostale niti za pedalj za ovom čudesnom ženom gigantske snage.

Štefica Galić, vlasnica, osnivačica i urednica mostarskog portala Tacno.net i Svetlana Broz, direktorica nevladine udruge Gariwo iz Sarajeva, svojim pothvatima u kontinuitetu podižu, u granicama svojih mogućnosti, rejting slobode misli i građanskog aktivizma u najširem smislu. U državi Bosni i Hercegovini koja, što se građanskog aktivizma tiče, a posebno građanske hrabrosti, mirno spava dubokim snom, u kojoj se dešavaju afere poput one Respirator, u kojoj se na narodnoj muci bogate lopovi skriveni iza humanitarnog angažmana u dobu goleme nesreće koja je zadesila cijeli svijet, Štefica Galić  otvoreno, beskompromisno, antifašistički, antiklijentelistički i protivno svim društvenim zlima, zlicama i kojekakvoj pogani grmi i sa svog maksimalno angažiranog portala širi čovjekoljublje emanirano iz građanske i ljevičarske ideologije…

Galićeva je tijekom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu spasila u svom Ljubuškom na stotine bošnjačkih obitelji, a ona i njen pokojni suprug bili su servis, a kroz svoju fotografsku radnju i siguran zbijeg za sve Bošnjake i nepoćudne Hrvate, koje je ustaška vlast progonila najprije u logore, a onda i u smrt.

Upravo je Štefica i pokojni joj životni drug Neđo, posthumno laureat Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost zacrtala svojom hrabrošću i nepokolebljivošću ideogram čovjekoljublja kao oponenciju fašizmu u Hercegovini.

Ostajući dosljedno na stazama humaniteta i čovjekoljublja Štefica Galić portalom Tacno.net širi prostore medijskih sloboda i ljeve angažirane misli u Bosni i Hercegovini, danas. Bez sadržaja njenog portala i iznimno respektabilnog kruga suradnika, uglavnom slobodno mislećih intelektualaca, inače tamna bh. medijska scena ušla bi u fašističko crnilo najgore vrste.

Svetlana Broz, kardiolog po profesiji, antropolog po strasti i građanska aktivistica potiče, prije svega kroz Škole građanske hrabrosti i brojne akcije svoje NVO Gariwo permanentni pritisak na vlasti, ali i razvija ambijent za promjenu svijesti iz nacionalizmom opterećene u građansko slobodoumlje, trasirajući tako potpuno novi, europski relevantan put BiH euroatlantskoj stvarnosti, pa sljedstveno tome i euroatlantskim integracijama!

Rad ovih dviju čudesnih žena nije samo herojski akt u današnjoj Bosni i Hercegovini. Mnogo je to više. Galićeva i Brozova, prva svojim portalom i sudjelovanjem u brojnim manifestacijama antifašističke postiranosti, a Brozova širokim spektrom angažiranosti diljem europske i američke sveučilišne zajednice, te istupima kroz vlastitu karizmatiku, pomiču teško klatno sloboda u svjetskim razmjerama.

Dvije su to pojave koje žestoko uzdrmavaju tlo pod nogama i srpskih i hrvatskih i bošnjačkih nacionalista i rastvaraju daleko svjetlije perspektivne puteve za Bosnu i Hercegovinu, sve njene narode i građane.

Dvije naše Jovanke Orleanke krase od danas i moj Periskop.

Čitatelji dragi, što ih prije upoznate bićete bogatiji, svjesniji i moćniji u ovom svijetu maksimalno unesrećenom liberalnim kapitalizmom!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sjećajući se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlučih sebi prirediti putovanje uspomenama. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko gradili u Bugojnu.   Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta BiH  stvorila je  Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.Vrilo je u republici lutkarstva

 

Dok našim životima dominira strah od nevidljivog neprijatelja, Kovida 19, i vrlo vidljivog neprijatelja oličenog u sljedbenicima ustaške ideologije, koji namjeravaju u sarajevskoj katedrali Srca Isusova komemorirati blajburške žrtve (čitaj: ustaške zločince!), a potom vjerovatno uskrsavati mitologiju baziranu na koljačkoj filozofiji u rasponu od Maksa Luburića do samog poglavnika Ante Pavelića, nisam mogao izdržati taj karusel grozničavih slika života koji nam je suđen.

Odlučih samom sebi prirediti putovanje uspomenama, ispunjeno dragim ljudima i stvarnim junacima i protagonistima života po mjeri čovjeka. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko, prije  nesretnih ratova, gradili u Bugojnu, bosanskom gradu sa do tada neviđenim razvojnim usponima, s privredom koja je imponirala, s logikom zajedničkog života i međusobnim razumjevanjem  građana, bez ijednog ozbiljnijeg problema. Iz današnje perspektive sve to izgleda kao nestvarni san.

Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine, stvorila je prvo Susrete pozorišta lutaka BiH, a potom Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.

Magija lutkarstva  opsjedala je i mlado i staro, Bugojanci su se naprasno zaljubili u čarobni svijet lutkarizirane mašte, odnosno lutkarski ostvarenih snova na sceni. Ponosan sam što sam bio selektorom i umjetničkim direktorom Prvog bijenala jugoslovenskog lutkarstva, jer mala čuda lutke donosili su majstori ove drevne umjetnosti iz Zadra, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Niša… Lutkarska republika širila se po okolnim gradovima, nije ostala tek i samo privilegijom izvrsnih domaćina – Bugojanaca. Zapamtio sam nazive nekih sela, poput Ćipuljića, u koje je magija teatarsko-lutkarske umjetnosti došla prvi put u istoriji tih malih bh. varošica.

Sedam dana od ranog jutra, pa opet do sljedećeg još ranijeg jutra, trajale su predstave, radionice, okrugli stolovi, savjetovanja, lutkarski seminari, druženja, izložbe, poetske i prozne književne seanse. Strujala je energija u koju su svi ansambli, sudionici festivala, unosili goleme emocije i radost stvaranja. Mala lutkarska čuda Velimira Hitila, Ante Hrkača, Nevenke Filipović, Nene Rodić slijevala su se u mozaik lutkarstva in continuo.

Nezaborav su činili teoretski simpozijski razgovori o fenomenu ove grane teatarske umjetnosti.

Sa sjetom se sjećam ozbiljnih ljudi koji su stajali iza niza lutkarskih, spektaklom ispunjenih soareja. Široki osmijeh Adema Krivdića, neiscrpna energija organizatora Radoslava Zoranovića, Nede Pozderac, ozbiljnost i seriozna priprema svakog događaja Edija Majarona, Branislava Kravljanca, redovito prisustvo nenadmašnog direktora tadašnjeg Jugoslavenskog festivala djeteta iz Šibenika, Drage Putnikovića, ništa manje redoviti Podgoričani, Beli i Vanja Popović, sve je to  lučilo šarm jugoslovenske kulturne šarenice i predanost da svi zajedno što više učimo i naučimo od naših gostiju iz Poljske, Bugarske, Češke. Vrilo je u republici lutkarstva, bugojanskoj.

Svi smo bili u funkciji jednog jedinog cilja: unaprijediti lutkarstvo podjednako na svim jugoslovenskim prostorima.

I trajalo je to sve dok surovi bogovi rata nisu napravili fajront u najljepšoj republici lutkarstva koju su djeca voljela, a odrasli se beskrajno zaljubljivali u ta lutkarska čuda.

Nema više Dalibora, Zorana, Adema, Nevenke…

Ni Bugojno nije što je nekada bilo.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Moja raja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ganuo me poziv s nepoznatog broja. Neki sa kojima sam posljednjih godina mnogo više drugovao nisu se javili. A javila se moja mostarska raja. U zlom vremenu sjetio se jedan Gaga svoga Gradimira. Nije sav svijet nehuman, nije sve beznadežno

 

Čudna vremena živimo. Vremena, kazao bi pjesnik, tuge i opomene.

Novi korona virus opominje nas na najtužniji mogući način da bismo trebali biti više ljudi, da bismo svoje življenje trebali znatno više oljuditi nego što to u svakodnevnom životu činimo. Kada mi i na javi i u snu pred oči dođu prizori umirališta, u šta je korona virus pretvorio evropske i svjetske bolnice, propitujem u jednom trenu čitav svoj život…

Pred oči dolaze prizori u kojima sam bio čovjek, ali i oni drugi, kada sam prema nekim ljudima griješio i nisam bio na nivou ljudskosti kojoj sam učen, kako sam vaspitavan u djetinjstvu i najranijoj mladosti. Nevidljivi je neprijatelj sve nas, građane ove planete imenom Zemlja, doveo u katarzična stanja, u kojima krhki i slabašni, puni strahova, svakodnevnih strepnji, odmotavamo filmove svojih života, unatrag. Počinjemo se prisjećati i gotovo bizarnih i za sve nas, nekada, nevažnih detalja.

U sivom, koronskom svakodnevlju iz neveselih misli prenuo me je jedan telefonski poziv. Nepoznat broj, do toga dana apsolutno nepoznat. Javlja se moj komšija iz dana mostarskog djetinjstva, negdanji fudbaler mostarskog Veleža, Ismet Gaga Šemrd, sadašnji uspješan ugostitelj i vlasnik popularnog kafe kluba Boemi. Nismo se mi mnogo družili. Rastavio nas život, pa dugo nismo kontaktirali. Prije nekoliko godina došao sam u Gagine Boeme. Dočekali su me kao svog najrođenijeg, a i kako bi drugačije, kad smo odrastali zajedno, dijelili zlo i dobro.

Nakon tog susreta opet je nastala vremenska pauza, opet smo bili svak na svojoj strani svijeta… I onda iznenadan poziv. Zove predobri Gaga i veli: Zovnem prijatelje u ovom zlom vremenu samo da pitam kako su…

Do suza me doveo ovaj neočekivani poziv. Neki sa kojima sam posljednjih godina mnogo više drugovao nisu se javili. A javila se moja mostarska raja. U zlom vremenu sjetio se Gaga svoga Gradimira. Nije sav svijet nehuman, nije sve beznadežno.

U godinama sam kad zbrajam pluseve i minuse života, pa bih volio da se Gaginim primjerom jave i ostala draga mi raja: i Enver Marić što je iz mog dvorišta u Radićevoj otišao da hara bjelosvjetskim fudbalskim arenama, da brani jedanaesterce velikom Mileru, i Ćela Topić, i glumac Tahir Nikšić, i muzičar i vrsni fotograf Stojan Stole Lasić, i mnogi drugi iz te moje raje…

Nenadani Gagin poziv odjednom me u zlehudom vremenu podsjetio da se moramo češće držati za ruke. Biti bliski u poznim godinama kakvi bijasmo u mladosti…

Eto kako opasni virus i jedan nenadani telefonski poziv mijenjaju  razmišljanja. Vraćajući me u djetinjstvo i mladost okatarzuju me.

Hvala Gagi Šemrdu što me je oljudio na čudesan način. Samo mostarskoj raji nalik…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo