PERISKOP
SARAJEVSKO PROLJEĆE 1992.: NepokoreniI Valterov grad

Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana. Grad je izdržao. Sarajevo su odbranili borci, građani, i više od svega njegov slobodarski, stvaralački duh
O njemu su pjevali mnogi. Od Fevzija, Nerkesija, preko Derviš-paše Bajezidagića do Velimira Miloševića i Abdulaha Sidrana. Svima je taj čudesni grad podno Trebevića bio široko inspirativno vrelo, nije mu odolio ni veliki Augustin Tin Ujević, koji je čak i dio života proveo u Sarajevu. Bio je osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka i najznačajnije središte rok i zabavne muzike, dometi njegove likovne umjetnosti (Berber, Hozo, Zec, Mikulić, Dimitrijević) postali su parametri za snažnu, europeiziranu vizualnost. Ništa manje tome nisu doprinosili arhitekti Najdhart, Štraus, Ugljen…
A tek sineasti na priliku Hajrudina Šibe Krvavca, Emira Kusturice, Danisa Tanovića, glumci Reihan Demirdžić, Nada Đurevska, Josip Pejaković…
Sve to i mnogo mnogo više stalo bi u kronike grada za koji Ivo Andrić, gledajući ga sa alifakovačke visoravni, uskliknuo: To je grad!…
Sarajevo je do aprilskih dana 1992. bilo i industrijski i politički i kulturni centar AVNOJ-evske, Titove Jugoslavije.
A onda je udarom srbočetničke razularene ordije grad najprije barikadama presječen s namjerom da bude i pokoren. Gotovo četiri godine odolijevalo je 350.000 Sarajki i Sarajlija svakodnevnom granatiranju i snajperisanju. Bila je to najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. Trajala je 1.425 dana u kojima je poginuo 11.541 civil, među kojima 1.602 djeteta, a ranjeno je 64.000 građana…
Početkom 1996. godine grad je opet postao slobodan. Ponajprije zahvaljujući hrabrim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji nisu dozvolili četničkim koljačima da zauzmu slobodarski duh grada, ali i, u povjesti ratovanja, neviđenom duhovnom otporu, o kojem su pisali najprestižniji svjetski mediji i u kojem je učestvovala i svjetski poznata književnica i intelektualka Suzan Zontag. Ona je, pridružujući se sarajevskom ratnom teatrovanju (postavila Čekajući Godoa) dala široki kulturno-civilizacijski legitimitet i dignitet naporima da i u vrijeme najkrvavijih borbi Sarajevo sačuva nadaleko poznati duh.
Iz današnje perspektive ubijeđen sam, sve sam ubjeđeniji, da je taj duh održao Sarajevo!
Bili smo mi koji smo proveli sve ove godine u bezvodnom, gladnom i poharanom Sarajevu, ubijeđeni da je pobjedom ideje nepodijeljenog, jedinstvenog Sarajeva, uz formalnu slobodu u Sarajevo stigla pravda i pravednost za sve i svakoga…
Prestali su pucnji i granatiranje, ali suludosti etnonacionalističkog tipa nisu slabile, nego jačale uporno radeći na razgradnji vjekovima čuvanog zajedničkog, a ne, kako bi to nacionalisti željeli, života jednih pored drugih…
Kad pomislim na sve to, uvijek se sjetim završnog prizora iz filma Hajrudina Šibe Krvavca Valter brani Sarajevo, gdje na upit jednog od njemačkih zapovjednika ko je Valter (a radilo se o ilegalcu Vladimiru Periću Valteru), njemački oficir pokazujući rukom s brda panoramu Sarajeva odgovara: To je Valter!
U stvarnosti jeste tako: ne da se multietnički duh Sarajeva… Nije se čuditi što je među mladima danas u Sarajevu jedan od najpopularnijih muzičkih refrena: …Vratiće se Valter, jebaće vam mater…
A i drugi se refren gradom čuje: Sarajevo će biti, sve drugo će proći…
Ovo su detalji.
BARIKADE I IZLOŽBA :
Te aprilske noći u Galeriji BiH otvarala se izložba Politička karikatura. Sa Zlatkom Lagumdžijom otišao sam pogledati tu izložbu. Poslije otvaranja prišao nam je tadašnji potpredsjednik vlade Republike BiH Muhamed Čengić i tihim glasom, da okruženje ne čuje, prozborio: Idite odmah kući, nije dobro da budete napolju… Riječi popularnog Čenge poslušali smo obojica. Pred zgradom u kojoj sam stanovao u Ulici Radojke Lakić sustigao me jedan od kamermana TV Sarajevo i kazao mi: Nemoj večeras noćiti u svom stanu…
Cijelu noć na televiziji sam gledao uživo prenos sa barikada koje su SDS i paramilitarne snage bosanskih Srba postavile nastojeći presjeći grad…
Zahvaljujući novinaru Senadu Hadžifejzoviću pratio sam uživo i dogovore Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića.
Za jutarnjom kavom saznao sam da je pomenuti kamerman, inače aktivista SDS-a, tu noć zbrisao na Pale i da je imao informaciju da sam na spisku za odstrel.
KAKO SAM RATNE NOĆI POSTAO DIREKTOR KAMERNOG TEATRA 55:
Nas nekoliko teatarskih djelatnika čiji su stanovi bili prvih dana opsade razoreni granatama, spavali smo i dane provodili u podrumskom prostoru sarajevskog Pozorišta mladih, gdje nas je te noći prenula lupa na stražnjem, tehničkom ulazu teatra. Došla su dva pripadnika teritorijalne odbrane po mene… Pozdravio sam se svima, jer je to bilo vrijeme uličnih paravojski i svako me je mogao odmah iza zgrade ustrijeliti. Dva naoružana pripadnika TO, bez ikakvog objašnjenja naredili su mi da kroz avetinjsko, mračno i pusto Sarajevo idem ispred njih. Doveli su me u tadašnju zgradu Opštine… Na kraju dugačkog hodnika vidjelo se iz jednog ureda svjetlo lojanice. Šćućuren, u dugačkom kaputu, sav promrzao, sjedio je gradonačelnik Hamo Kreševljaković. Kratko mi je saopštio: Gradimire, svi iz Kamernog pobjegli su iz grada… Ti si od sutra direktor Kamernog teatra 55… Eto te tamo, radi šta znaš.
Danas sam ponosan na svojih skoro devet godina provedenih u Kamernom teatru 55, jer je on bio epicentar kulturnog otpora agresiji na Sarajevo i BiH.
TEATARSKE MOLITVE ZA MIR: Kad sam u ratu preuzeo dužnost direktora Kamernog teatra 55, nije bilo moguće u prvih mjesec dana realizirati ideje o repertoaru koji sam zamislio. Držao sam da ljekari moraju vidati ratne rane, pekari hraniti izubijani, poharani, gladni i žedni grad, a mi liječiti dušu Sarajeva. Došao sam na ideju da iz Kamernog teatra 55, tačnije iz njegove galerije Gabrijel, svake subote u 11 sati u svijet šaljemo svoje Teatarske molitve za mir.
Bez obzira na ratne uslove ove seanse su bile krcate publikom. Sastojale su se od kolažnih programa. Neko je molio za mir crtežom, slikom ili grafikom, neko svirajući, neko pjevajući, neko čitajući tekst ili pjesmu. Široko demokratski pozicionirane Teatarske molitve su moderirali i svojim porukama mira ispunjavali ministri i radnici, ljekari i profesori, trgovci i novinski kolporteri, generali i taksisti – građani herojskog Sarajeva.
Mnogi suvremenici tih događanja smatraju Teatarske molitve za mir možda i najznačajnijim mojim ličnim doprinosom pokretu duhovnog otpora u Sarajevu i BiH.
KAKO JE NASTAO SARTR: Jedne granatama i stravičnim eksplozijama ispunjene noći, dok smo razgovarali usred našeg skloništa u kabreu Pozorišta mladih, redatelj Dubravko Bibanović predložio je da napravimo teatar. Književnik Safet Plakalo dobacio je sa improvizirane ležaljke, inače sjedišta u toj teatarskoj dvorani na kojima smo spavali, da se teatar treba zvati Sarajevski ratni teatar. Pridružio sam se ovim kasnonoćnim, odnosno ranojutarnjim prijedlozima: zvaćemo ga Sarajevski ratni teatar, a kada nekada nastupi mir, višestruko simbolična biće skraćenica SARTR.
Već sljedećeg jutra Plakalo je napisao prve stranice dramskog teksta Sklonište, što je bila i prva premijera nove, u ratu stvorene sarajevske kazališne kuće.
STOTI KONCERT I ZLOČIN NA MAKALAMA: Jedino muzičko tijelo koje je od početka opsade kontinuirano djelovalo bio je Gudački kvartet maestra Dževada Šabanagića. Jedan dan prof. Šabanagić je došao u moj ured sa idejom da stoti jubilarni koncert od početka opsade njegov kvartet održi u zgradi državnog Predsjedništva.
Sutradan sam otišao kod Alije Izetbegovića i bez problema dogovorio taj koncert.
Usred koncerta, uz zvuke sirena bolničkih kola, saznali smo da je granata pala na pijacu Markale i da ima mnogo ranjenih i mrtvih Sarajlija. Sa suzama u očima Izetbegović je izišao pred publiku i drhtavim glasom prozborio: Dogodio se zločin, ali mi ovaj koncert prekinuti nećemo, jer mi se Bahom, Šopenom, našim Kvartetom, Gertrudom Munitić, Draganom Jovičićem, Abdulahom Sidranom borimo protiv ovog fašizma sa brda.
Sa suzama u očima razišli smo se poslije koncerta. Siguran sam da ga svi u mislima i srcima čuvaju za čitav život.
Moj je ljudski vijek mjeren – do i poslije tog koncerta.
POBJEDA ŽIVOTA
Ovo pišem dan prije nego što će 6. aprila Sarajevo obilježiti dan kada je izvršena fašistička opsada grada i agresija na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda – Bosnu i Hercegovinu.
Kada je cijeli progresivni svijet strahovao da li će Sarajlije i Sarajevo izdržati zvjersku opsadu, skupina mudrih, stručnih i nadasve hrabrih ljudi, vođena smjelom idejom, odlučila je krenuti u prokopavanje tunela ispod aerodromske piste. Tada mladi inženjer, u poraću premijer i ministar u bh. vladama Nedžad Branković, predvodio je objedinjenu struku i pamet. Dok je grad bez hrane, energenata i vode stenjao, mladi inženjeri, s borcima Armije Republike BiH, uz iskusne građevince, krenuli su u kopanje tunela spasa.
Trud je urodio je plodom i Sarajevo je na neki način moglo prodisati. Sjećam se danas četiri svoja prolaska kroz uzane i niske tunelske prostore.
Prvi put kroz tunel me je, kao ministra bez portfelja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, po zadatku poslao u Tuzlu premijer Haris Silajdžić. Prolazak je bio stresan. Ali ni povratak s tog putovanja nije bio manje stresogen.
Treći put sam sa bolesnom, dragom Zlatom, išao po spas za nju u Zagreb. Četvrti put, vraćajući se iz Zagreba, glavom sam zaparao po oštrom tunelskom stropu… Ni okrvavljeno lice, ni bol nisu pomutili moju radost kada sam ugledao obrise Sarajeva izlazeći iz tunela.
Sarajevski Tunel spasa, nastao iz goleme nužde, postao je i inspiracijom za teatarsko stvaralaštvo. Književnik Nedžad Ibrišimović napisao je dramu Woland u Sarajevu, u kojoj kroz Tunel spasa u Sarajevo ulazi lik iz Bulgakovljevog romana i razgovara sa borcem Armije Republike BiH. Tu predstavu sam režirao u Kamernom teatru 55.
Sarajevski Tunel spasa bio je i ostao pobjeda Života nad Smrću!
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Čudo kazališnog zastora

Jedna od stvari koje su me uzbuđivale u djetinjstvu i tokom cijelog polustoljetnog rada darovanog umjetnosti teatra bio je kazališni zastor. Taj je zastor krio najljepše snovite pozorničke prizore… Bilo je neke mistike, uvijek kada sam očekivao da zastor podizanjem otvori nove ljepote igre, pjesme, glazbenih doživljaja
Dugo bavljenje teatrom koje je jačalo umjetničku strast a eliminiralo bilo kakve oblike rutinskoga obavljanja artističkih zadataka, kod mene je pobuđivalo dodatne “stimulative”,koji su ponekada bili bizarni detalji, a češće stvarno značajne činjenice klasičnog i modernog teatra.
Jedna od stvari koje su me uzbuđivale u djetinjstvu i tijekom cijelog polustoljetnog rada darovanog umjetnosti teatra bio je kazališni zastor. Taj je zastor krio najljepše snovite pozorničke prizore… Bilo je neke mistike, uvijek kada sam očekivao da zastor podizanjem otvori nove ljepote igre, pjesme, glazbenih doživljaja.
O tome što je zapravo kazališni zastor počeo sam iznimno seriozno razmišljati nakon što sam se susreo sa nevjerojatnom tkanicom koju je u džinovskoj dimenzioniranosti postavila Jagoda Buić europski relevantna umjetnica. Ona je svoja iskustva sticala u radu sa tkaljama iz tzv privatne manufakture. Medjutim, tu se ne radi o slikanom panou već o tkanju, a moja fascinacija je posebno postala jarko zažagrenom kada sam gledao u više kazališnih kuća oslikane zastore slikara Matka Trebotića. Trebotić, inače jedan od najznačajnijih hrvatskih suvremenih likovnih stvaralaca svoje je zastore imaginirao mediteranskom raspjevanošču, sjajnim kombinacijama njemu pristajućih boja ,stalno se trudeći da u neku ruku”pomiri” tradicionalno i suvremeno osjećanje, što je i inače imanentno teatru anženeral, da sa mišljenjem praktične funkcionalnosti ne”povrijedi” jedan svojevrsni kazališni kanon.
Trebotićevi zastori, poglavito oni u splitskom HNK i zadarskom kazalištu fini su prolog za sva buduća”skrivena”značenja koja predstava nosi a u isto doba kao i zastori Jagode Buić oni su umjetnina”za sebe” dakle i izvan kazališnog konkretnog akta i kazališnosti uopće. Zato sam u ta dva teatra nerijetko zalazio da “naparim” oči na čistoj izvornoj likovnoj umjetnosti!
Umjetnost zastora Jagode Buić i Matka Trebotića ozbiljni su visovi likovne umjetnosti na južnoslavenskim prostorima. Danas, a ubijeđen sam i u futurima našim!
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Dževke

Za ovaj Periskop rezervirsan je spomen na prvu violinu Sarajevske filharmonije i svojedobnog direktora opere Narodnog pozorišta Sarajevo Mr Dževada Šabanagića. Iz mojih misli ne izlaze dvije slike: ona kako Dževke sa svojim”ćemanetom” silazi na Baščaršiju i ona, kad granata sa četničkih položaja pada pred ulaz dvorane na Mojmilu a on ne pomišlja da uskrati užitke glazbe stanovnicima Šehera
Moje sarajevske godine skoro pa postaju zaborav. Ipak upečatljivost nekih osoba i pojedinih dogadjaja vezanih uz njih ne blijede tako lako iz sjećanja i pretvaraju se u jarke i snažne uspomene. Za ovaj Periskop rezerviran je spomen na prvu violinu Sarajevske filharmonije i svojedobnog direktora opere Narodnog pozorišta Sarajevo Mr Dževada Šabanagića,koga su njegova raja sa Vratnika popularno zvala Dževke. I danas iz mojih misli ne izlaze dvije slike: ona kako maestro Šabanagić sa svojim”ćemanetom” silazi na Baščaršiju i ona kad granata sa četničkih položaja pada pred ulaz dvorane na Mojmilu ,a maestro Šabanagić ne pomišlja, bez obzira na ugrozu života članova svoga Gudačkog kvarteta, da uskrati užitke europske glazbe stanovnicima Šehera…
Ne znam ni broja koncerata koje je tijekom opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu Šabanagić darovao svome napaćenom gradu…A u mladosti Dževke, pasionirani pratitelj utakmica i navijač Fudbalskog kluba Sarajevo, fenomenalno je”valjao krpenjak” i slovio za rijetko talentiranog nogometaša. Budući prvi čovjek sarajevske Opere i prva violina sarajevskog filharmonijskog orkestra biće dugo na meti emisara Želje i Sarajeva.
Kao koncert majstor doživio je pohvale od najvećih glazbenih autoriteta pa i velikog Zubina Mehte. Skroman i radin, maestro Šabanagić i u poraću je gotovo fanatički volio violinu i tu ljubav kao profesor na predmetu kamerna muzika prenosio na generacije svojih studenata šireći fascinaciju europskom glazbom. Bio je i ostao njenim najsnažnijim propagatorom u Sarajevu i BiH. Kad imadnete priliku plemeniti čitatelji poslušajte Dževketovo ćemane. A on će vam uz Baha i Šopena otsvirati i poneku sevdalinku, onako na uho i za dušu.
Jedinstven je, jedan jedini maestro sa Vratnika! Naš neponovljivi Dževke.
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Kićenje

Kićenje Centra Beograda je jedna od opsjena stanja u srbijanskom društvu danas! Gorka opsjena! Naravno, ne i jedina.U Knez Mihajlovoj je čitav niz malih štandova na kojima trijumfira težak neukus
Jučerašnji izlazak u glavnu beogradsku šetnicu i kafeterije onkraj hotela Mažestik otpočeo sam”pregledom stanja” izloga prodavnica….Manje više, na svakom se koraku vidi enorman porast cijena kako obuće i odjeće/i ne”markirane”!!!/ jednako i prehrambenih proizvoda…Sad je uslijedio ljepši dio moje jučerašnje inspekcije središta beogradskog šetačkog carstva.
Dok sam sjedio u prijatnom kafeu Čokolada u centru grada promatrao sam kako već umjetno zagrijavane ljetnje bašte počinju kititi…Predbožićno je to i prednovogodišnje kićenje. Biti će nakon ovog kićenja znatno veseliji beogradski centar. Medjutim, niti ta šarolika lampionska rasvjeta neće nimalo umanjiti gorčinu kao posljedicu enormnog skoka cijena…Jer potrošačka košara više nije odslik mogućnosti gradjana srbijanske prestolnice… To kićenje tek je jedna od opsjena stanja u srbijanskom društvu danas! Gorka opsjena!
Naravno, ne i jedina, jer u Knez Mihajlovoj je čitav niz malih štandova na kojima trijumfira težak neukus i primitivizam:sportski dresovi od najjeftinijih tkanina, prizori Beograda uramljeni u ljetnje morske ramove, sve sa školjkama, zastave nogometnih klubova…Elem parada kiča i stravičnog neukusa.
Tu su i ulični svirači koji više”stružu” po žicama svojih glazbala nego što bi se moglo reći da muziciraju. U jesenjem danu kao navješću dolazećeg prosinca (kako sjajan jezički izričaj za posljednji mjesec u godini) razmišljam sve manje zagledajući u talog kave u šalici koliko se ova slika razlikuje od one kojom trenutni srbijanski vlastodršci mašu dok urbi et orbi govore o strelovitom napretku srpske ekonomije, svakodnevno obećavajući ovdašnjem puku povećanje plaća i penzija, koje nikako da stignu..
Odlazim autobusom prema Ripnju i Barajevu i medju putnicima vidim dubinu siromaštva i materijalne (ali i duhovne) bijede grada u koji smo nekada gledali kao nedostižan kulturni i civilizacijaki stratum…Završni akord ovoga Periskopa nastaje pred robnim centrom Lidl na Petlovom brdu.Kolona gradjana uporno i disciplinirano stoji pred objektom čekajući da ugrabe nešto od “pojeftinilog jada” na takozvanim akcijama…
Traju šarene laže, a ekonomska propast je istinska realnost.Kitili grad ne kitili bijeda ne kuca na vrata,ona je u domovima našim.
Gradimir GOJER
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično