Povežite se sa nama

INTERVJU

Svetlana Slapšak, profesorica Fakulteta za postdiplomski studij humanistike u Ljubljani: Najluđe zamisli nam se dešavaju pred očima

Objavljeno prije

na

Moćnicima uopšte nije potrebno da se sakrivaju iza pandemije – oni  to rade otvoreno, čovječanstvu u lice, i mi to još slušamo i prenosimo! Dovoljno je vidjeti i čuti Trampa

 

Svetlana Slapšak kao rođena Beograđanka godinama živi u Ljubljani. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na beogradskom Filozofskom fakultetu. Svetlana Slapšak je književnica, naučnica, antropološkinja, feministkinja, doktor antičkih studija, lingvistkinja, aktivistikinja… Bila je u grupi 1000 žena za mir, koja je nominovana za Nobelovu nagradu za mir 2005. godine.

Razgovor s njom počeli smo o pandemiji korona virusa kao najaktuelnijem problemu u svijetu. Na pitanje mogu li se sada predvidjeti najteže posljedice te pandemije na globalnom nivou, Svetlana Slapšak je ovako odgovorila:

Na takvo pitanje bi moralo odgovarati zajedno mnogo najrazličitijih stručnjaka, neopterećenih cenzurom i potkupljivanjem: većina ih je sada zauzeta neposrednim rešavanjem problema. Dobar deo najtežih posledica rešilo bi ispunjenje osnovnog zahteva, koji je postavio generalni sekretar UN Antonio Gutereš – prestanak svih ratnih akcija, SAD! To bi ključno olakšalo smanjivanje posledica pandemije, ubrzalo kraj opasnosti i pripremilo osnovu za drugačije organizovanje ljudskog društva. Bez toga, posledice će biti dublje, duže i mnogo teže (ako uopšte) popravljive. Zabavna je nesumnjivo verska perspektiva: nema religije ili verske grupe na planeti čiji bog ili bogovi nisu bili smrtno uvređeni, besni i osvetoljubivi prošle godine: uništavanje vazduha, vode i zemlje za život (ne samo ljudi), ludaci-vladari posvuda, Brexit, požari u Australiji i Amazoniji, otapljanje Sibira, ozonska rupa, dizanje mora, izumiranje čitavih vrsta, pomor dece u Jemenu, milioni izbeglica, glad, beda, ratovi, ratovi, ratovi… Zaslužili smo da budemo istrebljeni! U svetu razuma, sve se to može svesti na samo jedan društveni fenomen, u kojem se čovek sa svojom željom da preživi potpuno izgubio: neoliberalni kapitalizam.

MONITOR: Sve je više informacija o tome da ova pandemija služi moćnima koji hoće da spasu global kapital i unište države sa slabom ekonomijom. Takođe se tvrdi da je korona zloupotrijebljena za proizvodnju masovnog straha?  

SLAPŠAK: Moćnicima uopšte nije potrebno da se sakrivaju iza pandemije – oni  to rade otvoreno, čovečanstvu u lice, i mi to još slušamo i prenosimo! Dovoljno je videti i čuti Trampa. Jedan dan Kina, drugi dan Turska, Rusija – još je dobro što ga dotični diktatori ne uzimaju ozbiljno, sem kad mogu da ga prevare. Onda objasni kako američka vojska treba da čuva izvore nafte u Siriji – čije izvore? Onda mu otkucava račun od farmaceutskih giganata, pa prvo epidemije nema, pa je ima, pa ne da respiratore, pa hvali neki lek (čak su ga naučili da izgovori)… u međuvremenu, naravno, nije dao nijedan od svojih hotela beskućnicima ili bolesnima. Danas je besmisleno misliti o zaverama, jer nam se sve najluđe, najopasnije, najkrvavije zamisli dešavaju pred očima, samo što mi ne reagujemo.

MONITOR: Bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer upozorava da će korona zauvijek promijeniti svjetski poredak…

SLAPŠAK: Javio se autoritet! Izazvao je rat na Kipru, destabilizovao Sredozemlje, upropastio mogućnosti mira na Bliskom Istoku, podrugivao se EU, za sve to dobio Nobelovu nagradu za mir… jedan od najvećih štetočina u svetskoj diplomatiji! Nada je upravo u tome da propadne taj njegov svetski poredak, dakle, zaželimo da je u pravu, i da to doživi.

MONITOR: Analitičari kažu da svijet ni u političkom smislu više neće biti isti. Kakve se promjene na tom planu mogu očekivati?

SLAPŠAK: Očekivati se ne sme, nadati se može. Parlamentarna demokratija je nesposobna da reši nove probleme; model EU ne funkcioniše dobro, jer nije u stanju da reguliše ispade iz parlamentarne demokratije članica, a na nivou EU parlamenta ne mogu se sprečiti sebičnost, zadrti antikomunizam, novi kolonijalizam, zavisnost od NATO-a, nadutost velikih članica… Kapitalizam se već dosetio, sada preko granica ide samo roba, a ne ljudi. Prva mogućna mera je, dakle, da se uzme roba, tamo gde je potrebna, inače ćemo uskoro gledati karavane koje prati vojska. Prestanak mobilnosti robe je nužan uslov da se posle prestanka pandemije ustanove novi tokovi razmene, koji će odgovarati postindustrijskom dobu.

MONITOR: Jedni strahuju da će doći do atrofije diplomatije. Mnoge zemlje su u blokadi, državne posjete su otkazane, važni sastanci odgođeni… Kako to  komentarišete?

SLAPŠAK: Diplomatija više ionako ne postoji. Kada predsednik vlade otvoreno laže i šalje dva različita dokumenta EU (Boris Džonson), kada Tramp postavlja nemušte biznismene za ambasadore (u Sloveniji smo dobili hrišćanku-domaćicu) i svog zeta šalje da u obliku mirovnog sporazuma krade zemljište za hotele i kaznioe u Palestini, o kakvoj to diplomatiji govorimo? Retki diplomat starog kova je Lavrov, koji služi lošem gospodaru: to je žalosna suština diplomatije, ali bar delimično čuva od rata.

MONITOR: Pojedini epidemiolozi uvjeravaju da je pandemija pokazala da su države izdale svoje građane, jer su bile nesposobne da se pripreme za pandemiju i sada se krivica svaljuje na ‘neodgovorne’ građane. Kako se u tom smislu pokazala Slovenija u kojoj Vi živite?

SLAPŠAK: Istovremeno sa pandemijom dobili smo ekstremno desnu vladu na čelu sa Janezom Janšom. U prvih 24 sata pokazao je da hoće da pandemiju iskoristi za svoju politiku – kadrovski cunami, napadi na državnu TV, medije, intelektualce, umetnike, angažovanje vojske, svaljivanje krivice za pandemiju na bilo koga ko drugačije misli, a pre svega na bivšu vladu i levicu, puštanje besnih pasa na sve… Stanovnici Slovenije prihvataju mere disciplinovano, premda se stvorila psihoza – svi su kao otišli na obalu i turističke tačke: izmanipulisana je atmosfera cinkarenja (snimanje automobilskih tablica), to je dovelo do nove besmislene mere, da ne možemo preko granica svoje opštine. Paket zakona o pomoći poslodavcima i zaposlenima izostavio je samozaposlene, prekarce, penzionere (jednokratna pomoć), ali tu borba nije završena, ni u parlamentu. Pobuna nije mrtva, naprotiv: po Ljubljani se odvijaju razne zabavne akcije pojedinaca i grupa do pet, na prozorima su parole, a slovenački PEN je pukao: pod neformalnim vođstvom Borisa A. Novaka i ženskog odbora MIRA, dobra polovina ne prestaje da javno optužuje, kritikuje, bori se za etičke standarde i protiv vlasti. Opasnost za Sloveniju je glad, nadam se da do toga neće doći. Mnogi imaju bašte, mala zemljišta u predgrađima, balkone, terase: vlast je morala ponovo otvoriti vrtne centre, da bi se osigurala ta individualna proizvodnja hrane.

MONITOR: Noam Čomski tvrdi da se pandemija mogla spriječiti, jer je Kina 31. decembra 2019. obavijestila Svjetsku zdravstvenu organizaciju o simptomima nalik pneumoniji. Sedmicu kasnije kineski naučnici su je identifikovali kao korona virus i predstavili ga svim nacijama svijeta. Samo su neke države ponešto preduzele za odbranu od korone, a druge sve ignorisale. Čime se to može objasniti?

SLAPŠAK: Oklevanjem kapitalizma odnosno neoliberalizma da svesno ide u štetu, jasno. Javni interes je uvek niže na listi… Jedino se tako može objasniti da se potpuno zanemarila mobilnost, koja je virus raznela po svetu. Isto tako je očigledna namera da se Kina, pod uslovom da zaraza ostane u njoj, baci na kolena ekonomski i privredno. Ništa drugo se ne čita iz opsesivnog Trampovog ponavljanja izraza „kineski virus”. I dalje se koristi ta vrsta neoliberalnog rasizma, napadi na ljude sa azijskim crtama dešavaju se po celom svetu. Stvari su jednostavne: države koje imaju javni zdravstveni sistem imaju manje žrtava, države bez toga, kao SAD, neuporedivo više. Tamo gde je privatizacija ozbiljno načela zdravstveni sistem, kao u Italiji i Španiji, takođe.

MONITOR: Vi ste svojevremeno napisali da EU vodi nepromišljenu fiskalnu politiku, daje moć samo moćnima, sve manje vodi brigu o demokratiji, služi interesima papirnog kapitala više nego svojim građanima, uništava evropsku misao… Je li tako i danas?

SLAPŠAK: Novoizabrani organi EU su se iskazali odbivši obveznice, koje bi olakšale ekonomsku situaciju. Nedovoljna pomoć Italiji je takođe znak nove politike. Videćemo da li je EU u stanju da kontroliše Mađarsku – zasada nije. Izrazita nesposobnost vidi se u tretiranju izbegličke krize na grčko-turskoj granici… Ukratko, svi su znaci da nema većih promena.

MONITOR: Može Ii se desiti da ulazak u EU više ne bude san država koje se pripremaju da postanu njene članice?

SLAPŠAK: Ne, jer čekajuće članice očekuju deo interne legitimizacije od EU. Primera radi, EU nema problema sa Vučićevom Srbijom!

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da svijet danas živi u nekontrolisanom haosu?

SLAPŠAK: Izvesno, ali to daje mogućnost novog organizovanja, u čemu epidemija može čak i pomoći. Ako je već zaboravljena ideja osnovne jednakosti koju nam je kroz školovanje ugradio jugoslovenski socijalizam, epidemija nam vraća ideju jednakosti – pred smrću.

MONITOR: Petog aprila 1992. godine počeo je napad na Sarajevo.  Danas, poslije toliko godina od tih tragičnih događaja, u našem regionu mnogo toga podsjeća na ratne devedesete – jačaju desnica i nacionalizmi, odnosi između bivših jugoslovenskih republika daleko su od normalnih… Može li to dovesti do novih sukoba?

SLAPŠAK: Novi sukobi su ugrađeni u takve države, sve su spremne za novi bratoubilački rat. Nigde ratna odgovornost nije ozbiljno raspravljana, nigde nije mir ugrađen u školski sistem. Zato i zbog drugih razloga, novo jugoslovensko organizovanje ima smisla.

                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo