Povežite se sa nama

MONITORING

MONITOROVA ANKETA: Nepovjerenje u institucije i u krizi

Objavljeno prije

na

Da li bi rad parlamenta, i ulazak opozicije u parlament, bio kontrola vlasti u ovoj situaciji, ili davanje legitimiteta vlasti i rušenje ideje bojkota

 

DŽEMAL PEROVIĆ, POKRET ODUPRI SE: Ulazak u parlament je pristanak na dekor u neproglašenoj diktaturi

U ovim okolnostima, neproglašenog vanrednog stanja, ali sa ojačanim monopolima klike na vlasti, svako učešće u radu Skupštine, bilo bi ne samo davanje legitimiteta već i pristanak na dekor u neproglašenoj diktaturi.

Druge bi prilike bile u nekoj normalnoj državi, a naša to nije, kad bi se istinski mobilisale sve političke snage u isti front borbe protiv pandemije. To bi značilo da je klika na vlasti spremna da se odrekne monopola, da dijeli vlast, odgovornost i iskreno pozove sve faktore na jedinstvo. Pozove na formiranje vlade građanskog jedinstva. To bi bilo normalno čak i da nije pandemije, izborna je godina, većina građana je nezadovoljna ovom vlašću, ne vjeruje institucijama, osjeća strahovite posljedice 30-godišnje nesmjenjivosti onih koji su se dokazali samo u gramzivosti, pohari.

Očigledno je da, osim kopiranja postupaka drugih država, svaki potez, svaka odluka, se koristi za učvršćivanje vlasti, na zauzimanje što bolje startne pozicije za predstojeće izbore.

Recimo, u svakoj normalnoj državi bi pozicija kompromitovanog ministra zdravlja bila neodrživa, ali oni ne smiju dopustiti ni najmanju „rupu u čamcu“, jer dobro znaju da bi ih to urušilo. Sve dok održavaju iluziju da su odgovorna vlast,  sve dok imaju „opozicione“ partije koje im serviraju zicere, zajedno mogu da glume svaku ulogu, pa i ovu sada, u kojoj nam se predstavljaju kao spasioci, ratni junaci, patriote, pobjednici…

Ili drugi primjer – dok siroti seljak ne može u auto voziti ženu i sina ( u kući su skupa), a sezona je sjetve i intenzivnih poljskih radova, njihova propagandna mašinerije snima blistave spotove i nastavlja sa patriotskim pranjem mozgova.

Opozicija po običaju  statira, umjesto da se ujedini u pripremi se za prve poštene izbore, za poštovanje potpisa na Sporazumu o budućnosti. Pokazalo se potpuno ispravnim ispostavljanje uslova  i opoziciji na velikim građanskim protestima prošle godine. Poučeni time i organizatori litija su eksplicitno tražili distanciranje od njih.

Nema poštenih izbora u Crnoj Gori sve dok ih ujedinjena opozicije ne zatraži bezuslovno – pošteni izbori ili bojkot svih izbora koje organizuje ova vlast. Vlast proizašla iz poštenih izbora je jedini način da se zaustavi pljačka koja prijeti da potpuno  uruši ovu državu. Nema većeg patriotizma od toga.

 

DR ZARIJA PEJOVIĆ, ANALITIČAR: Vanredna situacija traži opoziciju u parlamentu

Političke strategije ne treba tumačiti dogmatski, pa tako ni strategiju bojkota, uz sav legitimitet odluke opozicije da posegne za tako radikalnom mjerom političkog djelovanja. Vanredna situacija nalaže da opozicija bude prisutna u parlamentu, kako bi kroz ustavnu misiju parlamenta vršila kontrolu alokacije javnih sredstava, budžetske rezerve i državne pomoći koja će biti više nego potrebna građanima i privredi u predstojećem periodu. Opozicija takođe treba da inicira kontrolna saslušanja odgovornih u zdravstvu, da se utvrdi u kakvom je stanju naš zdravstveni sistem, koliko je zaštićeno medicinsko osoblje, i na kraju da upitaju zvaničnike zašto ni poslije mjesec dana od izbijanja epidemije, građani ne mogu u apotekama da kupe sredstva sa kojima bi zaštitili sebe i druge, kao što su zaštitne maske i rukavice. (Vjerujem da bi Socijalistička Crna Gora, ona od prije AB revolucije, koja je bila dio nekadašnje SFRJ većinu tih sredstava već obezbijedila bilo proizvodnjom u sopstvenoj režiji, bilo zahvaljujući robnim rezervama).

Opozicija bi trebala da podrži inicijativu Socijaldemokratske partije Crne Gore o formiranju posebnog tijela koje bi donosilo odluke  o izdvajanju socijalne pomoći iz budžetske rezerve, a  u kojem bi  participirali predstavnici vlasti, opozicije i civilnog sektora.

Bojkot kao instrument političke borbe svakako ostaje aktuelan u kontekstu parlamentarnih izbora koji bi shodno Ustavu trebali da se održe na jesen, a za čije održavanje po mom mišljenju inače ne postoje uslovi kako pravni tako ni  politički.

Naredni period će biti izazovan za djelovanje opozicionih partija i ukupne kritičke javnosti, s toga u opoziciji ne bi smjeli dozvoliti da budu marginalizovani u procesu donošenja važnih odluka.

 

JOVANA  MAROVIĆ, POLITIKON MREŽA: Uloga parlamenta odavno nije kontrolna, pa ne bi bila ni sad

Trenutna kriza predstavlja atak ne samo na zdravlje građanki i građana, već i na njihovu egzistenciju, ali i na samo crnogorsko društvo. U kriznim situacijama, kada vlade mjerama koje uvode ograničavaju ljudska prava i slobode, na testu su svi akteri, a upravo krize u određenoj mjeri pokazuju stepen demokratskog razvoja određenog društva. U Crnoj Gori nije uvedeno vanredno stanje, ali Vlada sprovodi određene mjere kao da jeste i jednim dijelom koristi krizu za dalje jačanje svoje moći i nastavlja sa brojnim nedemokratskim praksama.

Podsjetiću na to da je OEBS nedavno ukazao da i samo vanredno stanje mora biti vremenski ograničeno i mora se sprovoditi uz nadzor parlamenta. Crnogorskoj  vlasti ne odgovara jak parlament i on godinama gotovo da i nema kontrolnu funkciju, pa ne treba očekivati ni da će njegova uloga u trenutnoj krizi biti značajna. Isto tako, DPS je krajem prošle godine pokazao da ne želi fer političku utakmicu i situacija se neće promijeniti preko noći. Ipak, demokratijom se ne može trgovati ni u kriznim situacijama, zbog toga bi bilo logično odložiti izbore i postići okvirni dogovor o daljem radu na uslovima za njihovo održavanje, kada se steknu uslovi za to.

Stoga učešće opozicije u radu parlamenta treba da bude uz jasne uslove i insistiranje na poštovanju Ustava i zakona u novonastaloj situaciji, sa vraćanjem uloge koja parlamentu pripada i uz uslov stvaranja potrebnih uslova za održavanje izbora. Uz ovakav dogovor opozicija treba da uzme učešće u radu parlamena. Ukoliko do toga ne dođe, ostaje bojkot kao opcija, ali bojkot parlamenta po dosadašnjem ključu je odavno izgubio smisao, a najavljeni bojkot izbora može imati svrhu samo ako opozicija izađe sa jasnim pravcima daljeg djelovanja, odnosno preciznim smjernicama koje bi vodile istinskom demokratskom ambijentu.

 

SERGEJ SEKULOVIĆ, ADVOKAT I NVO AKTIVISTA: Solidarnost, a ne strančarenje

Živimo period koji karakteriše velika neizvjesnost, i koji drma temelje na kojima je izgrađen naš ekonomski sistem. Ovakvo stanje nas je zateklo u momentu kada su se društveni antagonizmi ili naša duboka politička podijeljenost dodatno zaoštravali.

Iz ovakvog stanja se može izaći samo jačanjem društvene kohezije i izgradnjom povjerenja na svim nivoima. Svjestan sam činjenice da je ovo lakše reći nego da postane životna činjenica. Takođe, i da postoje u glavama mnogih i partikularne kalkulacije i potreba ili priprema javnih spinovanja.

Međutim, trenutak je da naša zajednica pokuša da izvuče maksimum iz sebe, da napokon postane inkluzivna. Vjerujem da naše političke partije moraju da pokažu konstruktivnost, bez obzira na moguće različite modele ispoljavanja. Takođe, ovo ne znači gašenje javne debate, napotiv, ona mora da bude snažna i argumentovana.

U najkraćem, sada nam je potrebna državnička vizija i solidarnost, a ne strančarenje.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Kontrola se može obavljati i van Skupštine

Da bi Skupština obavljala kontrolu rada Vlade i državnih organa, neophodno je da vladajuća većina u ovoj instituciji (DPS i koalicioni partneri) zaista rade svoj posao i preispituju odluke izvršne vlasti. Nažalost, ova grupacija u Skupštini predstavlja samo dodatni mehanizam za potvrdu  donešenih odluka Vlade ili nekog užeg kabineta. Za kontrolnu ulogu Skupštine izuzetno je važna  i uloga predsjednika Ivana Brajovića, kojeg nije zanimalo što radi Vlada u vanrednoj situacji, te da li se krše Ustav i zakoni koje je donijela upravo Skupština koju pokušava da predstavlja. Predsjednik Skuštine se nije do sada zalagao za bilo kakvo aktivnije učešće zakonodavnog doma u procesu suzbijanja posljedica epidemije.

Skupština može da koristi različite mehanizme u  obavljanju svoje funkcije. Osim plenarnog zasjedanja i promjene ili donošenja novih propisa, može se uspostaviti i novi, privremeni, skupštinski odbor sa ključnim zadatkom da obavlja kontrolu rada državnih organa u vezi sa borbom protiv epidemije ali i pruži podršku u osmišljavanju mjera za smanjenje posljedica krize koju je epidemija prouzrokovala. U to privremeno tijelo bi, moguće, ušle i opozicione partije koje bojkotuju rad Skupštine. Ako je DPS-u zaista stalo da uključi sve segmente društva  u borbu protiv posljedica epidemije, naći će način da omogući opoziciji da obavlja svoju ulogu i pruži doprinos zajedničkoj borbi, ne samo u okviru Skupštine već i u okviru koordinacionih mehanizama koji djeluju na operativnom planu. Učešće u koordinacionim-savjetodavnim tijelima koje može formirati i Vlada mogli bi uzeti i predstavnici NVO, te stručnjaci koji se bave zaštitom ljudskih prava. Vjerujem da bi tada odluke Vlade i koordinacionih tijela bile više usklađene sa zakonima a na taj način postigla bi se šira mobilizacija svih segmenata društva u teškoj situacji. Bojim se da DPS nema potrebnu širinu i kapacitet da shvati potrebu širenja solidarnosti i zajedništva i da će čitav proces borbe protiv posljedica epidemije voditi kao i sve ostale,  iza zatvorenih vrata i  bez sluha za prijedloge i komentare drugih aktera.

BORIS RAONIĆ, GRAĐANSKA ALIJANSA: Bojkot je odavno izgubio smisao

Odavno je bojkot izgubio smisao. Povratak svih poslanika u Skupštinu u ovom trenutku može donijeti samo dobro  ukupnom društvu, demokratskim procesima i samim partijama.

Aktuelni trenutak za crnogorsko društvo je veoma težak i još teži tek slijede, pa bi odgovorna politika morala da proizvede minimum društvenog konsenzusa u Skupštini.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo