Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Smijeh i druga kidanja

Objavljeno prije

na

Nas sa maštom je teško poraziti, mi uvijek imamo jos jedan svijet u džepu

 

Nešto razmišljam, kaže se ,,ubijati vreme”, ,,ubiti dan”. Kakvi smo mi to ljudi! A posle nam đavo kriv kad shvatimo koliko ga je malo ostalo. Kad bi se desilo nešto lepo, ali neko kolektivno pročišćenje, ne ovi mikrosvetovi koji se već nekako drže, nego čuješ vest, stane ti dah, ptice polete iz krošnje. Vest: Stari šeširdžija i kapadžija otvorio radnju. Sve se razvedri kad pročitaš: „Pravimo cilindre, polucilindre, žirado šešire! Ručni rad, od filca i zečije dlake“.

U mojoj glavi čuče nenapisane knjige i plaše se da preseku pupčanu vrpcu kojom su vezane za koru mozga i iscure kroz nos i prste. Reči su transkribovane misli. Rečenica ima svoj slovni kostur u kome su povezane reči kao  nukleinske baze u DNK. Život rečenice je njen smisao. Živi kao i čovek, dokle god je vidljiva ili dok je se neko seća. Neću te ja rečima. Ja ću te zamišljenim susretima ispod sunca, onim osećajem kad se okreneš kao da si nešto zaboravio, onim dodirom kada prstima dodirneš umorno čelo, kad zatvoriš oči očekujući čudo ispod trepavica. Neću te rečima, jer si ti mnogo pre njih. Nekad mi dođe taj suicidan nagon i samo bih se grlila, grlila, grlila… Ljubav je kad u nestašici mozga daš srce. Preživiš, zakopaš svaku nadu i onda ti je neko ili nešto nanovo probudi. Nema goreg. Da se ljutim? Na koga? Ja dramu režirala, radila kasting, scenario, montažu. I sad bih krivca što su i glumci, i uloge, i radnja, i tekst loši? Ništa suze sad. Gotovo. Najteže je ubiti snove, nadu, želje. Naročito ako su teško ostvarivi i nemogući. Takvi žive koliko i mi. Neka iskustva nas uče da ih je nekada najbolje nemati… Rekao je Dostojevski da u svakom životu ima dana koje treba izdržati i to je sve što o životu treba da znamo.

Dok penzioneri mile lagano ulicama, omladina na prozorima lupa u šerpe. Sasvim normalan dan… Policijski čas je ukinut i za ekipu iz vlasti i za ekipu iz opozicije, samo glupi građani, na čijim grbačama žive i jedni i drugi, poslušno poštuju zakone ove jadne države koju nije, da ‘prosti Esad, samo onaj ko je žurio na autobus. Zamislite državu koja ne može da uhapsi lopove, nego im dolazi pod prozore i pušta pesmice s porukama da su lopovi. Dajte narodu provokacija, naseda mu se.

Nas sa maštom je teško poraziti, mi uvek imamo još jedan svet u džepu. Nekako mi je najveći uspeh u životu kad pogledaš oko sebe i shvatiš da se ni sa kim ne bi menjao.

U peščanom satu živi pesak. Proždire vreme. Vrpolji se u satu. Privilegija onih koji imaju peščani sat je u tome što kad je tiho, a sluh u pregnuću, mogu umesto banalnog mehaničkog tik-takanja časovnika, stvarno čuti šum vremena. Ne bih da dižem paniku, ali ističe nam.

P.S. Ništa više neće biti isto, biće istije.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Grešnici proljeća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana

 

Pravim musaku, slušam neke pixies rifove i gledam oblacima prošarano nebo, eklektika radnim danom popodne.

Objašnjavam prijateljici, koja je imala tešku povredu, da će oporavak dugo trajati, da ima uspona i padova, da će najteže biti da ostane motivisana da radi svakog dana, ali da ima pravo i da se odmori, i da ne želi, i da treba sebi da da vremena… Zlobni glas u glavi: „Primeni to i sama“.

Znate da sam čuvar(ka) preživelih uspomena. Raspadam se kad se dočepam, što starih kutija, što kofera… I ja našla da pričam deci – ne osvrćite se unazad, samo napred… E, to vam je ta nedoslednost. Sad kad se zaletim i skočim skroz slobodno, bez sigurnosne mreže. Samo ja, osećanja i vera da će sve biti u redu i da će “sve to doći na svoje“. Prošlo je pravo vreme za mnoge stvari. Šta smeta da napravim pravo vreme za (pretekle) prave stvari ubuduće? Baba je pravila neko tradicionalno jelo sa mesom, krompirom, kiselim kupusom i ručno pravljenim testom, omač se zove to testo, tako nešto, sa puno bibera… to je bilo jelo koje te zagrli, uteši, kaže ti da će sve biti dobro… i kad nije.

Stotine bespotrebnih misli mi prođe glavom od momenta kada odlučim da odem negde, do momenta dok tamo i ne stignem. Najbitnije je da ne odustanem. Ako se jednog dana vratim tamo odakle sam krenula, u nekom trenutku koji nikada nije najbolje odabran… Ali, obećala sam sebi da je krajnji rok i da ću stići u proleće tog nekog grada, koji miriše na obećanja. Svetla i ustreptala… I dok su se isti dani taložili preko sećanja, zaboravljala sam i lica, i razloge za povratak. Sve do večeri uz reku, kada me je jak vetar okrenuo u suprotnom smeru. Sebi.

Već treći dan u ulici srećem jednu rodu. Pogleda me svojim krupnim očima u kojima se svet ogleda, nakrivi glavu, ali ne progovara. Sve očekujem neko pitanje da mi postavi. A ona raširi krila, mahne, pa odleti. I ja ostanem da u sebi čuvam reči. Stigli me svi ushićeni, sunčani koraci prethodnih dana.

Usvojila sam baba Leposavin pristup pomirenosti sa životom: „A šta’š, a šta mo’š“. Nije to letargija, već tako, ćutiš, dišeš i tečeš. „U svakom slučaju, bolest moje uznemirujuće različitosti, nikada me nije napuštala.“ – Danilo Kiš.

Zadržati normalnost čak i ako baš svi ostali polude. To je jedina obaveza i najteži zadatak u ovom vremenu.

P.S. Koliki mora da je šok kad “zdravo za gotovo“ stekne noge i ode?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo