INTERVJU
Zdravko Marjanović, predsjednik Foruma „Most prijateljstva“ iz Bačke Palanke: Većinska Srbija živi u devedesetim
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Narod u Srbiji traži minimum sigurnosti, za život, za kakav-takav posao, penziju… Bitno je da ne bude gore. Kada narod traži minimum sigurnosti, a to je slučaj ne samo u Srbiji nego i regionu, onda su mu oči zatvorene za istinu. Zato većinska Srbija živi u devedesetim godinama prošlog vijeka
MONITOR: Srbija danas iz Vašeg ugla?
MARJANOVIĆ: Ono što je za mene najbitnije i na čemu pokušavam raditi od početka ratnog raspada zajedničke nam države je izgradnja mira. Smatram da je sav trud uzaludan ako ne živimo mir. Zalud ekonomija, obrazovanje, zdravstvo … Zbog toga ću reći nešto iz tog ugla.
Koliko ja osećam stanje u zvaničnom delu Srbije je isto kao i u devedesetim godinama prošlog veka. Možda postoje neke nijanse, ali suština je ista. Za tu Srbiju rat nije završen, jer nisu ostvareni ratni ciljevi iz devedesetih. Pogledajte odnos zvaničnika Srbije prema Bosni i Crnoj Gori i sve postaje jasno. Ne treba da nas zavara poneka lepa reč. Onaj ko pažljivo sluša šta kažu, čuju isključivo svađalačke tonove, posebno od prvog čoveka diplomatije, a ni drugi ne zaostaju.
Čini mi se da niko iz okruženja nema poverenja u Srbiju. Što je još gore ni u Srbe kao narod. To je najveće zlo do kojeg su doveli režimi u Srbiji rušeći sliku o Srbima kao poštenim, iskrenim, druželjubivim i slobodoljubivim narodom. Zbog takve politike kao korov Srbijom se raširio lažni patriotizam koji je devedesetih izrastao u užasnu mržnju koja traje.
Narod u Srbiji traži minimum sigurnosti. Sigurnost za život, za kakav-takav posao, penziju i slično. U tom strahu nismo u stanju razmišljati o budućnosti. Bitno nam je da ne bude gore. Kada narod traži minimum sigurnosti, a to je slučaj ne samo u Srbiji nego i regionu, onda su mu oči zatvorene za istinu. Zato mislim da većinska Srbija i dalje živi u devedesetim godinama prošlog veka.
MONIITOR: Ima li uslova da predstojeći parlametarni izbori u Srbiji budu demokratski?
MARJANOVIĆ: Da se razumemo: ja u ovaj vid demokratije ne verujem. Ovo je demokratija zarobljena od strane moćnika. Nje ima onoliko koliko joj gospodari dozvoljavaju da se pojavljuje. Da bi se suština prikrila u igri su nekakvi zakoni i pravila koji joj omogućavaju da, koliko-toliko, diše da bi bar prividno opstala. Sa toga aspekta usuđujem se reći da u Srbiji od uvođenja višestranačja nije bilo tih tzv. demokratskih izbora. Ovi sadašnji će to biti najmanje.
MONITOR: Da li opozicija treba da bojkotuje izbore?
MARJANOVIĆ: Ako dobro vidim u Srbiji praktično nema opozicije. I ono što je možda bilo, uništeno je tokom vladavine ovog režima. Ali i takva opozicija, ako je želela pokazati stvarno stanje, trebala je bojkotovati izbore. Mislim da je Vučić, u strahu od bojkota, smanjio izborni cenzus kako bi održao privid višestranačja. Posle ovih izbora očekujem da će u parlamentu sedeti neka lažna i bespomoćna opozicija samo kao pokazatelj onog dela demokratije koji se odnosi na višestranačje.
MONITOR: Šta je ukratko Forum ,,Most prijateljstva”?
MARJANOVIĆ: Forum Most prijateljstva je teže definisati. On nije niti udruženje građana niti neka kordinacija. Njega jednostavno čine ljudi neformalno i nehijearhijski okupljeni na principima Dogovora za rad na izgradnji trajnog mira putem izgradnje poverenja i prijateljstva među ljudima usvojenog na III konferenciji 10. decembra 2016. u Sarajevu. Pripadnici ove ideje ne žele držati lekcije i nekog učiti jer smo svesni da je istinsko znanje ono do kojeg čovek dolazi vlastitim naporom. Pripadnik ove ideje može postati svako ko prihvata Dogovor i želi raditi na izgradnji mira na tim principima.
MONITOR: Kako objašanjavate to da se sve više navikavamo na mržnju, netoleranciju, nepoštovanje onih koji su druge nacije i vjere…
MARJANOVIĆ: To je jasno. Zverstva koja smo činili tokom naših međusobnih ratova su i dalje u nama. Naši zvaničnici ih negiraju i rugaju se žrtvama. Pošto se mi uvek poistovećujemo sa vlašću, ni nama ovo nije bitno. Nisu najbitniji sudovi, bitna su naša osećanja, naš lični odnos prema životinji u nama, a nas se ovi užasi ne dotiču. Zbog takvog odnosa mržnja i sve što proizilazi iz nje se nastavlja. To nije ništa drugo nego bolest. Život u paklu. Nema nam izlaska iz pakla dok se ne okrenemo i vidimo bezdane jame koje iza sebe ostavljamo, dok nema katarze.
MONITOR: Mnogi analitičari kažu da država i njene institucije sve češče rade protiv interesa sopstvenih građana. A i Lao Ce je rekao: „Što je više zakona, to je više lopova i razbojnika“.
MARJANOVIĆ: Zakoni nisu lek niti su zamena za njega. Oni su samo nužno zlo. Zakone stvara i sprovodi država. Kako ih stvara i sprovodi uverili smo se vekovima. Bar smo mi na ovim prostorima imali priliku da se uverimo kako su nam izbori po zakonu ,,legitimni” i “demokratski” , kako su nas po zakonu opljačkali i mnogo toga. Dokazali smo da je Lao Ce u pravu. Mi se moramo sami lečiti. Uočavati i otklanjati sopstvene slabosti. To je lek, drugog nema.
MONITOR: Kako objašnjavate povampirenje četništva i ustaštva i sve veći uticaj Katoličke i Srpske pravoslavne crkve?
MARJANOVIĆ: Ja vidim promovisanje četništva i ustaštva kao način održavanja stanja napetosti u regionu. Takvo stanje odgovara vlastodršcima na ovim prostorima, ali, očigledno, i onima koje zovemo međunarodna zajednica. A sve to se zove demokratija! Ako ja dobro vidim, i naše vlasti i svet nas prave budalama, a mi se time oduševljavamo. Četništvo i ustaštvo su tu da nas drže u strahu. To je moguće zbog nemanja želje da vidimo kako zdušno radimo za sopstvene tlačitelje.
Kada se tiče crkve, Katoličke i Srpske pravoslavne, ne treba zaboraviti njihov doprinos krvavom sukobu naših naroda. Jedva su dočekali ,,slobodu” da se mogu pridružiti vlastima u našim ,,sekularnim” državama. Najmanje kod njih ima onog duhovnog. Veru su pretvorili u religiju i mantru, a odavno i u tradiciju. Tako su stvorili izvanrednu mogućnost za manipulisanje narodom. Otuda i njihov veliki uticaj. Činjenica da su nas tako uspešno podelili, pokazuje da su one davno prestale biti verske institucije. Prerastanjem u religiju i tradiciju utamničili su živog Boga i veru.
Pogledajte šta SPC radi u Crnoj Gori. To nema nikakve veze sa verom. To je omalovažavanje čak i običaja nošenje litije a kamoli vere. To je skrnavljenje. Ali, rekao sam već, crkva je uspela veru pretočiti u običaj, a pri tome se potrudila da bude njegov glavni tumač. Dakle, očigledno je da veoma dobro i organizovano rade, ne protiv vlasti Crne Gore, već protiv naroda kome se lažno predstavljaju kao njegov duhovni vođa (ako duhovnosti uopšte treba vođa?). To ukazuje da radi u interesu nekakve i nečije politike.
MONITOR: Pošto ste rodom iz Bosne, šta mislite da li će njeni političari uspjeti da je podijele?
MARJANOVIĆ: Strah me je, ali se nadam da neće uspeti iako je, ja mislim namerno, podeljena već u Dejtonu. Kada bi neka od političkih opcija u Bosni istinski zagovarala celovitu i slobodnu Bosnu i radila u interesu građana, ja bih bio siguran da je neće uspeti podeliti. Ovako me je ipak strah.
MONITOR: Da li našem regionu prijeti novi ratni sukob?
MARJANOVIĆ: Mislim ne, ali je sve moguće. Kako smo se mi davno odrekli zdravog razuma, može nekome u ovom ludom svetu pasti na pamet da iskoristi, kao i do sada, naše slabosti pa da se počnemo ubijati ponovo za tuđe interese. Ipak, nadam se da do toga neće doći.
Vučić je sitna duša
MONITOR: Šta Vi mislite o predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i premijerki Ani Brnabić?
MARJANOVIĆ: Trudim se da ne dajem mišljenje o ličnosti. Ko sam ja da mogu suditi o drugom? Umesto toga mogu govoriti o njihovim postupcima.
Da Vučićevi postupci nemaju silnu moć nad ljudima ja bih im se smejao.To što on radi i kako radi je pozorište, komedija u kojoj je on glavni glumac. Ali, to su ozbiljne stvari i to zabrinjava. Nisam zaboravio njegove vatrene govore devedesetih niti njegov obračun sa, koliko-toliko, nezavisnim medijima kada je bio ministar za informisanje. Kako mogu da cenim postupke čoveka koji, posle onoliko pretnji klanjem Muslimana po Bosni, govora u Glini o tome da je to Srbija, bez trunke kajanja ima obraza da poseti Sarajevo, Srebrenicu, Glinu. Dakle, može on pričati šta god hoće, ali je istina drugačija. Samo veliki ljudi, velike duše, mogu se okrenuti, sagledati i priznati sopstvene greške i iskreno se pokajati. On svojim postupcima dokazuje da je sitna duša u ovom vremenu-nevremenu isplivala na površinu, a ima moć da odlučuje o životu i smrti druguh. Uostalom, zar devedesetih na površinu društva u čitavoj Jugoslaviji nije isplivao polusvet? I danas su na vlasti.
U liberalnoj demokratiji vladaju moćnici, a ne demokratija, pa se često pitam ko ga je i zašto postavio na funkciju na kojoj je. Šta treba da uradi Srbiji i njenim narodima? Sudeći po njegovim postupcima ništa dobro ne očekujem za sve naše narode.
O Ani Brnabić je izlišno trošiti reči.
Izgradnja mira je trajan proces
MONITOR: U Forumu smatrate da se mir može ostvariti samo otklanjanjem uzroka sukoba i rata.
MARJANOVIĆ: U Dogovoru i Platformi naveli smo glavne uzroke sukoba i rata: kapitalistički sistem kao generator sukoba, neoliberalizam kao lažni čuvar ljudskih prava, tiranija moćnika. I, glavni – mi sami. Naše (ne)obrazovanje, naše navike, naši stereotipi, naše odsustvo želje da se uspravimo, naše odsustvo samopoštvanja, naša mržnja; i – naš strah. Rečju – naše slabosti koje vrlo vešto koriste planeri rata kako bi mi ratovali za njihove interese. Kako je stanje u celom svetu veoma slično, Forum ima internacionalni karakter.
Želimo menjati sebe, oslobađati se svega što koči čoveka da istinski bude ljudsko biće, jer do promena može doći samo ako se sami promenimo. Izgradnja mira je trajan proces, pa nema cilj, mir je zbog toga put, kako su govorili Tolstoj i Gandi. Forum je za naš put i stil života. Naš put mira je baziran na veri u čoveka i izgradnji međuljudskog poverenja. To je razlog da se obraćamo ljudima, a ne vlastima jer ona ima cilj da poverenje stavi pod kontrolu i da ga dozira kako joj kada treba. Vlast je sila i prisila, a sila nikada ne može ići putem mira.
Nama je jasno da je put ka stvarnom miru dug i težak. Svesni smo da naš put mira ima elemente utopije. Zbog toga smo uvereni da taj put mogu graditi samo osvešćeni ljudi svojom dubokom verom, iskrenim i upornim radom.
EU nije garant mira
MONITOR: Šta mislite o Evropskoj uniji?
MARJANOVIĆ: Za mene je EU tvorevina multinacionalnih kompanija i kao takva u funkciji očuvanja kapitalističkih neoliberalnih odnosa. Ona nije garant mira, jer su ovi odnosi generator sukoba. To ogromno zakonodavstvo postalo je samo sebi svrha i tu nema čoveka. I tamo ljudi na ulicama traže svoja prava. Razlog je očigledan. Kapitalistička država ne može biti država socijalne pravde. Socijalne pravde ima onoliko koliko to dozvoljavaju vlasnici kapitala. Nije li to onda izvor sukoba i rata? Za nas EU može biti samo privremeno pribežište za očuvanje kakvog-takvog mira, ali ne i prevazilaženje zabluda. Mislim da je tu Hrvatska, sada predsedavajuća EU, najočitiji primer. Dakle, mi se moramo sami izlečiti
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK: Cvijeće zla
Objavljeno prije
5 danana
17 Oktobra, 2026
U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije i sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti
MONITOR: Pošto je najavila program Euro model, Vlada ćuti o njegovim posljedicama.
PEJOVIĆ: Već je iznijeto dosta rezervi o Euro modelu u domenu stručnih analiza. Jednako je interesantna i manifestacija čitave priče. Premijer koji je sugestivno zagledan u objektiv kamere, sam, najavljuje kako ćemo kada se probudimo u novoj godini, u pogledu standarda živjeti negdje iza Alpa, umjesto na Balkanu. U solidnim državama premijer bi se pojavio sa ministrom finansija, moguće i sa ministrom ekonomije i najavio paket mjera. U Crnoj Gori se ministar finansija ne oglašava, pa su ulogu tumača konsekvenci ovog radikalnog ekonomskog programa preuzeli ljudi iz struke. Često na sopstvenu štetu, jer su ovdje znanje i integritet osobine koje Vam u javnom prostoru neće puno dobra donijeti.
MONITOR: Kakav je vaš stav o Euromodelu?
PEJOVIĆ: Ja sam već neka zapažanja i rezerve javno iskazao. U domenu ekonomske teorije zna se što se dešava kada minimalna zarada premaši ravnotežnu zaradu. Raste nezaposlenost, međutim empirijski pretpostaviti koliko će se nezaposlenost uvećati nije lako. Možda je nešto lakše sa deficitom budžeta, ali tu procjenu bi trebalo dati Ministarstvo finansija.
U prethodnom broju Monitora, novinar Zoran Radulović je prezentovao sadržajnu analizu problematike disbalansa penzija u Crnoj Gori. Fond PIO je u protekloj deceniji 2010-2019 godine generisao 1,2 milijarde eura deficita. U 2023. godini ukupni doprinosi su bili niži za svega 14 miliona eura od isplaćenih penzija. Deficit je bio na rekordno niskom nivou. Umjesto da država pomogne Fondu PIO da ostvari suficit, kako bi mogao da formira finansijsku aktivu kroz ulaganje u hartije od vrijednosti, kao što to rade penzioni fondovi širom svijeta, desila se Evropa sad 2. Novi program najavljuje potpuno ukidanje penzionih doprinosa. Penzija će postati uranilovka, neka vrsta socijalne pomoći pod stare dane, a ne više ekonomska kategorija na bazi ulaganja u Fond PIO. Da imamo građanske svijesti pobunili bi se.
MONITOR: Profesorica Mirjana Kuljak vidi reformski potencijal programa. Kako vi gledate na tu tezu i njeno obrazloženje?
PEJOVIĆ: Davno sam bio u stručnoj posjeti Bundesbanci u Frankfurtu. Ekspert koji je bio zadužen za uvođenje njemačke marke u Crnu Goru (1999. godine) mi je kazao da ne treba posezati za naglim mjerama u domenu finansijskih politika, već ih uvoditi postepeno. Ako nešto krene kako ne treba posljedice se lakše saniraju. Radikalnost Euro modela je neupitna.
Profesorica Kuljak rekao bih, ako ispravno tumačim njene stavove, očekuje da će Euro model stvoriti srednju klasu, a onda će nezavisni pojedinci insistirati na ukidanju partitokratije, i jačanju institucija. Ja bih volio da je uvažena profesorica u pravu. Ali mislim da se administrativnim mjerama ne može stvoriti srednja klasa već osmišljenim politikama rasta i razvoja. Institut minimalne zarade ima potpuno drugu funkciju. Nažalost, vjerujem da naše društvo nema snage da pobijedi organizovani partijski kriminal, koji poput zmije na skulpturi Laokon i sinovi guši i obesmišljava institucije.
Nedavno je bio aktuelan projekat Velje brdo, pa kada se posumnjalo da će vodoizvorište Mareza biti ugroženo, projekat je barem privremeno stopiran do završetka istraživanja, ali sada počinju i pravosudne istrage. Nakon velike krize iz 2008. godine tužilaštvo Islanda je pokrenulo postupak protiv tadašnjeg premijera zbog neadekvatnog odgovora Vlade na krizu. Jedan od dokaza u postupku je bio nedovoljan broj održanih sjednica Vlade. Možda bi odgovorni u Vladi Crne Gore trebali razmišljati o načinu donošenja i konsekvencama Euro modela, koji vlasnicima biznisa donosi prilično glavobolje.
MONITOR: Nova parlamentarna kriza uslijedila je nakon što sjednica na kojoj je trebalo raspravljati o smjeni predsjednika Skupštine zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako to komentarišete?
PEJOVIĆ: Vidjeli smo da je vladajuća koalicija glasala protiv smjene Mandića koji je korotovao osuđenog ratnog zločinca, a nije se nikad pojavio na komemoraciji u Potočarima. Nisu PES i Demokrate dale podršku Mandiću zbog praktičnih razloga, stabilnosti parlamenta i slično. Već zato što dijele uvjerenja Mandića da je Mladić ratni heroj a ne ratni zločinac. Parlamentarnu većinu u ime PES -a i Demokrata čine mlađi poslanici koji su u porodičnom domu odrasli ispod slike Slobodana Miloševića. Prema EU su orjentisani lukrativno, onoliko koliko im donosi političkog ćara i perspektive. Bez obzira na rezultat glasanja opozicija je trebala ući u odlučan bojkot parlamenta do ostavke ili smjene Mandića. Neka vlast stavi na vagu EU integracije i velikosrpstvo na drugi tas. Ipak, rekao bih po slijedu događaja nakon glasanja da su principi zarad “pragmatizma” stavljeni u drugi plan.Ovaj „pragmatizam“,uz vjerovatni blagoslov EU, ohrabriće one snage koje pjevaju raznim đeneralima da pomisle da se ideologijom genocida može u Evropu.
Lideri bivšeg DF-a su majstori političke destrukcije. Kada predlažu rezolucije o Mauthauzenu i Jasenovcu 80 godina nakon drugog svjetskog rata i kada izjavljuju navedeno saučešće savršeno su svjesni konsekvenci, miniranja EU integracija. To im je i cilj, možda zadat. Mala je za njih Crna Gora, pa neki aktivno podržavaju Vučića, jer Srbija po njima ne umije sama da izabere. Dok neki podlo pokušavaju da povežu studentsku listu sa Đukanovićem.
MONITOR: Kako vidite aktuelnu političku situaciju?
PEJOVIĆ: Kampanja je već krenula, nisam siguran koliko je opozicije toga svjesna. DPS prati „prokletstvo građanske opozicije“. Bivše vođstvo DPS-a je u koordinisanoj akciji sa DF om uništilo građansku opoziciju još prije promjena iz 2020. godine. Vršili su surovi progon nad kritičarima, pa sada DPS nema s kim da se vrati na vlast. Nažalost, obrazovanim ljudima iz građanskog centra koji bi imali što da ponude Crnoj Gori politika nije privlačna. Postala je mjesto antiintelektualizma i niskih udaraca. U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije i sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti.
MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?
PEJOVIĆ: U Crnoj Gori u proteklim decenijama ljudi žive na način što jedan šok, egzistencijalni, politički, ubrzo zamjenjuje drugi. To je život u stanju konstantnog posttraumatskog stresa, na čemu ukazuju indikatori mentalnog zdravlja.
Ni u obrazovnim programima, ni u institucijama nema spremnosti za suočavanje i preuzimanje odgovornosti za dešavanja od 1991. godine pa nadalje. Ovdje mislim na ukupne procese koji su uslijedili od raspada Jugoslavije, ratovi, šverc, kriminal, korupcija, nepravda, te razni progoni. Pravosuđe ima jedan kriterijum kad su u pitanju politički prvaci, a drugi kad su u pitanju podanici.
MONITOR: Hoće li nas ipak primiti u EU?
PEJOVIĆ: Hoće vjerovatno, samo je pitanje kako ćemo ući u Evropu i kada? Sa integritetom kao uspravna nacija, ili će nas unijeti u EU. Prije ovo drugo. Možda nakon regionalnih ratova svijet i Evropa dožive neku obnovu liderstva, pa taj talas i nas zapljusne, da konačno polupismeni prepuste riječ onima koji imaju što da kažu i urade.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
MARIJANA CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ, ČLANICA SAVJETA RTCG: Proces izbora članova Savjeta je kompromitovan
Objavljeno prije
5 danana
17 Oktobra, 2026
Oni postavljaju poslušnike, sad otvoreno i svoje partijske ljude, pri tom se praveći da se to ne dešava kao da je cijela javnost van pameti, pa ne možemo da razlikujemo zakonito i podmetačinu
MONITOR: Ove sedmice izabrani su novi članovi Savjeta RTCG. Vi ste imali zamjerke, koje nijesu uvažene. Koje su vaše primjedbe?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Skupština Crne Gore je, kršeći makar tri zakona, imenovala Nebojšu Asanovića i Miroslava Boba Milanovića za članove Savjeta RTCG.
Oni ne ispunjavaju formalne uslove da budu imenovani pa je njihove kandidature odmah trebalo odbaciti. Ali vladajućoj većini nije odgovaralo da se poštuju zakoni, pa su pravila mijenjali u hodu, prećutkivali činjenice, sakrili svoje favorite od javnosti, ukidajući javno obraćanje svih kandidata pred Administrativnim odborom. Tako sada u Savjetu imamo člana Opštinskog odbora Demokratske Crne Gore Milanovića i pravnog zastupnika Jumedia Mont i RTCG-a Asanovića.
Ja sam se borila protiv toga jer mislim da zakone, ipak, treba poštovati. Zbog toga sam prvo obavijestila ministarku kulture i medija, članicu Demokrata, Tamaru Vujović i zamolila je da se distancira od Milanovića, zatim sve članove Administrativnog odbora i sve savjete institucija koje su kandidovale Milanovića. I niko mi nije odgovorio.
Asanovića angažuje direktno nezakoniti generalni direktor RTCG Boris Raonić i na platnom je spisku, a sad je izabran da kontroliše tog istog Raonića. Poslanik PES-a Vasilije Čarapić je predvodio proces razrješenja člana Savjeta Gradske RTV Aleksandra Đurišića jer je tvrdio da zastupa Daily Press što je konflikt interesa shodno Zakonu o audiovizuelnim medijskim uslugama, ali je prećutao tu istu činjenicu kod Asanovića koji zastupa i RTCG i Jumedia mont. To da je Asanović uzaludno zastupao i osuđenog za zloupotrebu službenog položaja bivšeg predsjenika Savjeta Veselina Drljevića, koji je počinio štetu upravo javnom servisu takođe je prošlo ćutke, pa je 17 NVO koje su kandidovale Drljevića sad kandidovalo Asanovića. I to je u redu našim poslanicima.
Veliki dio tih NVO ne ispunjava kriterijume i ne mogu biti legitimni predlagači, a ja imam dokaz da su makar za jednu NVO zloupotrijebljeni podaci i da oni nisu ni znali da su na listi predlagača za Asanovića. Ali poslanici su odlučili da činjenice ne mogu da ih zaustave u njihovom naumu.
MONITOR: U toku izbora podnijeta je i makar jedna krivična prijava. Šta je po vama razlog česte buke, a i dokazanih nezakonitosti, u radu Savjeta RTCG?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Kompletan proces izbora članova Savjeta je kompromitovan i to po drugi put.
Da su poslanici kada su prije dva mjeseca odlučivali o kandidatima primjenjivali ista pravila kao ovog puta, Amar Škrijelj ne bi bio izabran već bi na njegovom mjestu sada bio Vladan Mićunović. Ali pravila se izmišljaju u hodu i u takvim uslovima legitimnom kandidatu je nemoguće da pobijedi. Oni postavljaju poslušnike, sad otvoreno i svoje partijske ljude, pri tom se praveći da se to ne dešava, kao da je cijela javnost van pameti pa ne možemo da razlikujemo zakonito i podmetačinu.
Krivične prijave su podnijete i prilikom prethodnog izbora za Savjet RTCG i to, naravno, ide sporo ali će doći na dnevni red tužilaštva i onda ne znam čemu se nadaju svi koji su upleteni u igru koju igraju zarad opstanka Raonića na mjestu generalnog direktora. Izgleda da niko ništa nije naučio iz pravosnažne presude protiv Drljevića, Naoda Zorića, Amine Murić i Filipa Lazovića koji su osuđeni jer su kao članovi Savjeta nezakonito izabrali Raonića 2023. godine.
MONITOR: Nedavno ste se javno pobunili protiv povećanja zarada menadžmentu u javnom servisu, dok u isto vrijeme nema novca za pomoć zaposlenima. Kako je do toga došlo i da li Savjet ima mogućnost da ospori to rješenje i zašto to ne radi?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Savjet standardno igra Raonićevu igru i ćuti o tome, a ja mislim da ne treba ćutati. Zato sam i obavijestila javnost da su prošlog mjeseca njih petorica (Vladimir Drekalović, Radenko Lacmanović, Amar Škrijelj, Nikola Tatar i Pavle Radovanović) smatrali da Raonić zaslužuje zaradu od 4.000 eura. Ukazala sam na nepoštovanje Kolektivnog ugovora, neopravdan zastoj u arhiviranju materijala, pojedinačne probleme koje imaju zaposleni, presude koje su stigle zbog pogrešnih poteza RTCG, antisindikalnu diskriminaciju…
Tvrdim da to nije za nagradu a ipak je dobio više od 2.000 eura dodatka na zaradu. Ako tome dodamo i oko 30.000 eura za 2025. godinu koje su mu nezakonito isplaćene, što je utvrdila Budžetska inspekcija, mislim da je Raonić preplaćen pa sve i da je u zakonitom mandatu. A nije.
MONITOR: Koliki je uticaj politike na rad Savjeta i uopšte javnog servisa?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Javni servis je uvijek bio važan partijama na vlasti ali svaka prethodna postavka se trudila da makar osnovnim stvarima ne zabija prst u oko javnosti, da brutalno ne gazi sve što predstavlja pravo i pravdu u ovoj državi.
Generalni direktori bili su podobrni ali su to bili ljudi sa višedecenijskim iskustvom u medijima, ne nedorasli amateri koji vježbaju strahovladu na zaposlenima koji ih podsjećaju da su tu nezakonito i da ne ispunjavaju ni minimum uslova da budu na mjestima koje su uzurpirali. I to traje duže od pet godina, a državni vrh za to nije briga. Ne kažu oni da je Raonić tu zakonito, jer znaju da nije, ali kažu da su zadovoljni javnim servisom i nastavljaju da ga drže u fotelji, je im on ispunjava sve želje a i idu izbori, pa bilo kakva demokratizacija RTCG-a njima ne ide u korist.
MONITOR: Kako ocjenjujete program RTCG, ima li tu napretka?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Ni u jednom segmentu napredak nije srazmjeran količini novca koji država, ne pitajući gdje on ide, troši na javni servis. Sa 26 miliona eura RTCG mora više, i prije svega mora se suštinski baviti novinarstvom, što se uporno ne dešava.
Uprkos novcu, Programsko produkcioni plan za prvih pola godine je bio daleko od realizovanog. Dosta se troši na kupovinu emisija koje su niskog kvaliteta, na primjer u okviru zabavnog programa, informativni program je i dalje podređen dnevnoj politici, izbor gostiju je ponekad zaista nevjerovatan, teze i stavovi koji se iznose su zapanjujući, postavljaju se dogovorena pitanja, ne insistira se na odgovorima…
Nedopustivo je da postaju viralni snimci koji danima zabavljaju Crnu Goru a potekli su iz studija TVCG i odnose se, primjera radi, na ,,ekonomske analize” aktuelnog Euro modela. Pažnja koja je posvećena protivnicima vakcinacije djece i prostor koji im je dat su takođe zapanjujući. Išlo se čak do relativizacije presuda suda u Strazburu kako bi se podrila borba za javno zdravlje i omalovažila medicina kao nauka. Novinarska objektivnost podrazumijeva da se relevantnim stranama omogući da iznesu svoje stavove ali ne i da se svi stavovi tretiraju kao jednako vrijedni ili prihvatljivi, naročito ako su anticivilizacijski.
MONITOR: Menadžment RTCG u svoje uspjehe navodi dodjelu stanova i poboljšanje materijalnog položaja radnika. Kako to komentarišete?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Kao i sve što dolazi od nezakonitog menadžmenta i u ovim slučajevima je u pitanju malo istine i puno manipulacije i neistine. Tačno je da je zgrada izgrađena i useljena ali pitanje je kako su stanovi podjeljeni i kome.
Samo podatak da je prvi na listi za raspodjelu stanova koji su građeni po povoljnim uslovima direktor televizije Milan Knežević – čovjek čija je zarada redovno na spisku 1.000 najvećih u javnom sektoru, a koji je u RTCG došao prije nekoliko godina, je alarm za uzbunu. A na spisku je mnogo takvih – dovedenih na državne jasle zbog visoke i nezakonite zarade i varijabile, ali politički podobnih i spremnih na obračun sa neistomišljenicima menadžmenta i vladajućih partija.
Unazad pet godina država je u RTCG uložila više od 100 miliona eura. Dio tog novca je morao otići i zaposlenima čije zarade jesu porasle ali ne srazmjerno zaradama menadžmenta zbog koji je i prosjek zarade u javnom servisu oko 1.300 eura bruto. Prosječan visokoobrazovani zaposleni u RTCG se ne može primaći tom iznosu tako da je i tu u pitanju manipulacija.
To da se kasni sa isplatama pomoći za oboljele radnike, da su prethodnih godina zakidani za nadoknade koje im sljeduju zbog smrti u pododici (što je nedavno isplaćeno, tek kad je ta informacija javno objavljena) je posebna priča i oblik kažnjavanja ,,neposlušnih” zaposlenih, a njih je mnogo, naročito u Sindikatu zaposlenih RTCG koji trpi neviđenu antisindikalnu diskriminaciju i progon od strane menadžmenta.
Ali to nije nešto što se može pročitati u PR tekstovima nezakonitog generalnog direktora kojem redovno stižu presude u korist radnika, a na štetu RTCG, i kada su u pitanju radni sporovi i raspodjela stanova u čuvenoj zgradi. Takođe, radnici pitaju gdje je otišao milion eura za koliko su oni zakinuti u zaradama tokom prve polovine godine jer je menadžment odbijao da potpiše Kolektivni ugovor.
MONITOR: Nedavno ste izabrani za predsjednicu Sindikata medija. Koliko i dalje stoje konstatacije da su medijski radnici slabo plaćeni, nebezbjedni, te da je to profesija iz koje se sve više odlazi, i kako to promijeniti?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Činjenica je da su i dalje slabo plaćeni i da je to generalno gledano neatraktivan posao koji teško da može motivisati mladu i ambicioznu osobu da se dugo zadrži u redakciji. Novinarstvo traži puno, a daje sve manje i kada se na jednu stranu stavi po koji plus, a na drugu prilično minusa jasno je zašto ljudi odlaze iz profesije.
Uzmimo za primjer iskusnog novinara sa 20 godina radnog staža, on će sa svim dodacima koji ga sleduju kao što su minuli rad, regres, poneki prekovremeni sat… primiti tek nešto više od 1.000 eura, a to je prosjek zarade u našim medijima. Mnoge njegove kolege će primiti znatno manje od tog iznosa i onda nemamo mnogo argumenata da branimo novinarstvo kao profesiju za koju se vrijedi žrtvovati jer je to rad u javnom interesu. I tu nema izgleda da će se, makar ako se poslodavci budu pitali, nešto skorije promijeniti na bolje. Meni nije jasno kako samim poslodavcima konačno ne postane jasno da su oni ti koji moraju da utiču na uslove rada, jer to što ljudi napuštaju profesiju i njih (njihov proizvod) slabi. Ljudi moraju biti adekvatno plaćeni za svoj rad.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
TIHOMIR STANIĆ, GLUMAC: Nijesmo se mi umiješali u politiku, nego ona u sve
Objavljeno prije
5 danana
17 Oktobra, 2026
Sloboda nema cijenu. Davao sam otkaze, odbijao poslove, a u vrijeme velike popularnosti odlazio u Englesku da krečim stanove i lijepim pločice. Danas mi je najveće priznanje što su me studenti izabrali da zastupam njihove stavove. U njima vidim pamet, solidarnost i budućnost koja ne pristaje na nepravdu
Jedan od najprepoznatljivijih glumaca regionalne scene, Tihomir Stanić, već četvrt vijeka sa publikom dijeli Andrićevu priču o mostu na Drini, ljudima, njihovim sudbinama i podjelama koje nadživljavaju generacije. Ali dok na sceni govori o mostovima koji spajaju obale i ljude, u stvarnosti svjedoči društvu u kojem se, kako kaže, ti mostovi uporno i besmisleno ruše.
Iza njega je više od četiri decenije karijere i preko trista uloga, ali i životni izbori u kojima je slobodu stavljao ispred sigurnosti, popularnosti i novca. Danas je među najglasnijim umjetnicima koji podržavaju studentski pokret u Srbiji i otvoreno se suprotstavljaju političkim pritiscima na kulturne institucije
MONITOR: Andrićevu „Na Drini ćuprija“ igrate već 25 godina. Šta danas čujete u Andrićevim rečenicama što nijeste čuli kada ste prvi put izašli pred publiku sa tim tekstom?
STANIĆ: U početku sam bio koncentrisan na to da vjerno interpretiram te divne, stilski savršeno oblikovane rečenice. Učio sam ih, trudio se da ih što bolje izgovorim i prenesem publici. A za ovih 25 godina toliko sam ih usvojio da se sada ponašam kao da sam ih lično napisao. I svaki put, u zavisnosti od trenutka, od sredine u kojoj igram i od onoga što se oko nas dešava, otkrijem nešto što me podsjeti na aktuelnost tog vremena.
Ima kod Andrića još jedan dio koji mi je posebno važan. On govori o tragovima kopita nekog konja natprirodne veličine pored mosta. Srpska djeca vjeruju da su to tragovi Šarca Kraljevića Marka, a turska da ih je ostavio konj Đerzeleza Alije. I Andrić kaže da se oni o tome i ne prepiru, toliko su i jedni i drugi uvjereni u tačnost svog vjerovanja. Nema primjera da je ikada ikome uspjelo da nekoga razuvjeri.
I ja se onda pitam: ako je tako mudar čovjek zaključio da nema primjera da je neko nekoga uspio razuvjeriti, zašto mi trošimo život pokušavajući da druge ubijedimo da nije istina ono u šta vjeruju? Zašto ne bismo pustili da neke razlike jednostavno postoje? Ta djeca kod Andrića zajedno love sitnu ribu pored Drine. Ne prepiru se oko onoga što ih dijeli, nego rade nešto što im je zajedničko i što im pričinjava zadovoljstvo. Mislim da bismo iz toga mogli mnogo da naučimo.
MONITOR: Andrić piše o ljudima koje dijele istorija, politika, vjera i granice, dok most ostaje. Kada danas pogledate naš region, jesmo li naučili da gradimo mostove ili ih i dalje lakše rušimo?
STANIĆ: Očigledno ih rušimo. Stalno, bez ikakve potrebe.Rođen sam u jednom selu na području Laktaša, u današnjoj Republici Srpskoj, i toliko me boli kada vidim da više od trideset godina poslije završetka tog krvavog rata još postoje iste tenzije. Još je to tema, još se na tome grade predizborne kampanje. Umjesto da ljudi pronađu način da lakše žive zajedno. Jer mi smo, htjeli ili ne htjeli, tu, jedni pored drugih. I ni po čemu nijesmo manje vrijedni od drugih evropskih naroda. Svi narodi ovog regiona imaju iste sposobnosti i pravo na normalan život. Pogledajte samo koliko ljudi satima čeka na graničnim prelazima. Ljudi koji su otišli u svijet, koji žele da dođu u mjesto svog rođenja, da obiđu roditelje, rodbinu, prijatelje, sjede u automobilima četiri, pet ili šest sati. I to potpuno nepotrebno.
Praksa u svijetu pokazala je da se može putovati bez takvih ograničenja. A ovdje se granice održavaju kao prepreke koje ljudima otežavaju život, dok nekima drugima omogućavaju da od tih podjela imaju korist.To je ono što me boli. Toliko energije trošimo na stvari koje nam život čine težim, umjesto da ga jedni drugima olakšavamo.
MONITOR: Govorili ste da sloboda ima cijenu i da čovjek mora biti spreman da je plati. Šta ste platili zbog svoje slobode?
STANIĆ: Ništa. Ja sam samo dobio.
U svojoj profesiji nekako sam uspio da uvijek rizikujem i da ne radim ništa zbog čega bih bio nesrećan, ništa što mi se ne dopada i u šta ne vjerujem. Davao sam otkaze u pozorištima u vrijeme kada je izgledalo nemoguće preživjeti bez te plate. Pa sam preživio. Recimo, 1995. godine igrao sam u seriji „Kraj dinastije Obrenović“, koja se i danas pamti i reprizira. Igrao sam kralja Aleksandra Obrenovića. I kada danas pogledam tu seriju, znam da sam tu ulogu odlično odigrao.
A poslije te serije otišao sam kod brata koji je živio u Engleskoj i radio s njim na crno. Krečio sam stanove i lijepio pločice. Bio sam njegov pomoćni radnik. Sjećam se kako sam, pošto sam nespretan, sjekao jagodice na prstima.
Dakle, u vrijeme te popularnosti, pošto nijesam htio da učestvujem u nekim sadržajima, otišao sam da radim fizičke poslove. Ljudi se često prevare kada pomisle da su neke druge stvari vrednije i važnije od slobode. A zdravlje nije samo fizičko, nego i mentalno. Osjećanje slobode je ono što nas čini ljudima. Zato sloboda za mene nema cijenu. Ne žalim ni za čim što sam eventualno izgubio zbog tog osjećanja.
MONITOR: Upozoravate i da se umjetnici kažnjavaju zbog svojih političkih stavova. Može li pozorište opstati kada politička podobnost postane važnija od umjetničkog rada?
STANIĆ: Pogledajte Šabačko pozorište. Tamo postoji relevantan ansambl, sa divnim glumcima, koji je stekao ugled u cijelom regionu. I ti ljudi su, zato što su u jednom trenutku podržali studentski pokret i proteste, praktično spriječeni da rade. Predstave su skidane sa repertoara, a dovode se neki drugi ljudi, lojalni vlasti. Nažalost, postoje i među nama oni koji su spremni da za neki sitan finansijski interes učestvuju u tome. Neću da im pominjem imena, jer ne zaslužuju da ih pominjem.To me podsjeća na štrajkbrehere iz vremena borbe za radnička prava. Ljude koji dolaze da održe privid da sve funkcioniše normalno. Slično je bilo i sa festivalom u Nišu. Pokušali su da naprave privid normalnog održavanja festivala, a naše udruženje filmskih glumaca organizovalo je paralelni festival koji je bio izuzetno posjećen. I tu moram da kažem nešto o Nišu. Nigdje ne vole glumce kao u tom gradu. To je nešto nevjerovatno. Festival glumačkih ostvarenja jedinstven je upravo zato što se nagrade dodjeljuju za glumu. Traje decenijama i između glumaca i publike postoji poseban odnos.
Sjećam se, prije desetak godina prišao mi je čovjek od tridesetak godina i zamolio da se fotografišemo. Onda mi je pokazao fotografiju na kojoj smo nas dvojica zajedno, snimljenu dvadeset godina ranije, kada je on bio desetogodišnji dječak. I sada, kao odrastao čovjek, ponovo je došao na festival i želio da sačuva još jednu uspomenu. To je nešto što nijedna vlast ne može da napravi niti da uništi preko noći. A sada vlast, zato što je ogromna većina glumaca podržala studentski pokret, pokušava da nas kazni, da nam onemogući da igramo i da imamo svoj festival. Naravno da u tome neće uspjeti. Pozorište i umjetnost su kroz istoriju prolazili kroz različite periode represije i iz tih bitaka izlazili kao pobjednici, često još snažniji.
MONITOR: Može li pozorište danas uopšte ostati izvan politike?
STANIĆ: Politika u ovom najvulgarnijem smislu, u koji su je pretvorili ljudi koji pripadaju jednom bivšem vremenu, vremenu mržnje, podjela i huškanja na sukobe, postala je nešto što se miješa u sve strukture života. Nijesmo se mi umiješali u politiku, nego se politika umiješala u sve. Počela je da određuje ko će upravljati pozorištem, kako će ono funkcionisati, ko će raditi, ko neće, ko će dobiti priliku, a ko će biti kažnjen.
To su stvari koje ne bi smjele da zavise od toga ko je trenutno na vlasti, kada će biti smijenjen i koja će ideologija doći poslije njega. Mi smo jednostavno natjerani da pružimo otpor toj unutrašnjoj okupaciji. U Srbiji smo, mogu slobodno da kažem, okupirani od jedne sekte i jednog kartela koji žele da odlučuju o svemu. I tu je dragocjenost studentskog pokreta. Ti mladi ljudi krenuli su sa nekoliko potpuno opravdanih zahtjeva koje vlast nije htjela da ispuni. A onda je njihov pokret probudio društvo. Ljudi su počeli da shvataju da o stvarima koje se tiču njihovih života mogu da odlučuju sami. Da ne moraju da čekaju da im neko nameće rješenja koja odgovaraju samo onima na vlasti, koja im omogućavaju da se bogate, otimaju i zloupotrebljavaju javna dobra. Studenti su pokrenuli ljude iz učmalosti. Vratili su im svijest o solidarnosti i zajedničkom životu.To je mnogo više od običnog političkog protesta.
Pozorišta po partijskim kvotama
MONITOR: Veoma ste oštro reagovali na dešavanja u Ateljeu 212. Zašto je pitanje ko vodi jedno pozorište mnogo veće od običnog kadrovskog pitanja?
STANIĆ: Ja sam već otišao u penziju i možda nijesam ni bio pozvan da o tome govorim, ali sam odgovarao na pitanja medija jer mislim da su to veoma važne stvari. U Ateljeu 212 sada imamo vršioca dužnosti upravnika koji je zamijenio vršiteljku dužnosti koja je, koliko znam, u tom statusu bila duže nego što je zakonom dozvoljeno. Mislim da je dozvoljeno godinu dana, a ona je bila dvije i po godine. Onda je za vršioca dužnosti došao Ljubiša Ristić, nekada veliki umjetnik, koji je svojim političkim djelovanjem još devedesetih godina, čini mi se, izgubio mnogo od svog nekadašnjeg umjetničkog značaja. Čovjek ima osamdeset godina. Potpuno je neobjašnjivo zašto grad Beograd, kao osnivač Ateljea 212, nije na vrijeme raspisao konkurs. Zašto se na konkurs nijesu javili ljudi sa svojim programima? Pa neka oni, iz pozicije moći, izaberu i nekoga ko im je politički blizak, ali neka postoji konkurs, procedura, neka se poštuju pravila. A ne da se preko noći pojavi čovjek koji godinama nije ušao u Atelje 212, koji ne poznaje ansambl, ljude koji tamo rade, propise i način funkcionisanja tog pozorišta. I onda, naravno, nastaju problemi. U Srbiji se u pozorištima po partijskim kvotama postavljaju ljudi koji ne znaju ništa o funkcionisanju pozorišta.
Čuo sam od zaposlenih u jednom pozorištu da je upravnici rečeno kako garderoberka odlazi u penziju i da bi trebalo mjesec dana da obučava novu radnicu, da joj objasni koji kostim se priprema za koju predstavu. A upravnica je pitala: „Šta tu ima da se uči? Uzmeš kaput, okačiš ga i daš broj.“ Zamislite da neko ko nema ni osnovnu predstavu o tome kako funkcioniše pozorište dođe na mjesto upravnika. I to je samo jedan od bezbroj primjera.
Nina MARKOVIĆ
Komentari

BJEGUNCI: Nikad u dom
POGAĐANJE SA USTAVNIM PROMJENAMA: Svi naši integriteti
PRISTUPNI FINIŠ NA PUTU ZA EU: Vrijeme za ustupke i dogovore sa Hrvatskom
Izdvajamo
-
IN ENGLISH4 sedmice
Giants at the Chessboard: The US and China are using Russia for their own purposes
-
IN ENGLISH4 sedmiceBRICS SUMMIT: China and India want to lead the global South
-
DRUŠTVO4 sedmiceCRNOGORSKI PREMIJER I NJEMAČKI KANCELAR OTVARAJU SAMIT BERLINSKOG PROCESA NA SVETOM STEFANU: Petnaest godina čekanja na novu državničku scenu
-
DRUŠTVO4 sedmicePRVA BANKA TUŽILA DRŽAVU ZBOG POLICIJSKE AKCIJE: Šest miliona za blokadu i narušavanje ugleda
-
Izdvojeno4 sedmicePRESLAGANJE: Evropa u klopci, Rusija satjerana u ćošak, a Trump gubi
-
Izdvojeno4 sedmiceNOVI PORAZ VLADAJUĆIH PARTIJA NA NJEMAČKIM IZBORIMA: Birači i lijevo i desno, kancelar na vjetrometini
-
INTERVJU4 sedmiceDALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Opasne poruke
-
FOKUS4 sedmiceSPAJIĆEV EURO MODEL: Nada i strah
