Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Zaboravljene riječi i pogrešna ćutanja

Objavljeno prije

na

Razočaraju me riječi nekad, njihova ograničenost i to klecanje koljenima kad naiđu na ono neopisivo

 

Ako imate dobro jutro viška, pošaljite jedno, ovo kod mene i nije bog zna kakvo. Izgleda da se u međuvremenu nešto dogodilo, ali znate šta, stvari se događaju u međuvremenu. Neko „Mama zašto mi jedemo decu životinja, zar to nije grozno?“ jutro. Klinci nas svojim pitanjima uvere da nemamo odgovore na fundamentalna pitanja o životu, samo je razlika u tome što smo kao odrasli prestali da tražimo odgovore, za razliku od dece. Sklupčani smo po uglovima, a prostor tesan od sunovrata, uzima nam vazduh, određuje dozu sunca i neba, zatvara nam radoznale oči… Moraš da razbiješ svoj odraz da bi mogao žeđ da utoliš – staro vodino pravilo. Život je lep. Svi bismo morali da nabavimo po jedan.

Htedoh da vam se požalim na genetski modifikovanu hranu. Kupila sam lubenicu, probala – potpuno joj izmenili ukus: slankasto-ljutkasta, pomalo i slatka. A onda se setim da verovatno nisam oprala nož posle pravljenja salate. Eto. Dakle, slobodno jedite, još ih nisu upropastili. Lubenice, mislim. Ljudi se plaše smrti, a smrt dođe samo na kraju, kad ti život već uzme sve. Dođe mi da mi nikad više ne dolazi. Čežnja je divno osećanje. Može da traje i dugo, i predugo, a da ne izgubi ništa od lepote, da se ne potroši nimalo. I da te prati dok si živ, nečujna i nevidljiva, nežnija od utehe, lepša od povratka.

O muškarcima mnogo toga govori činjenica da im je potrebno tri godine da donesu kilo dunja, aman, aman… A i o ženama da te dunje moraju biti iz Stambola, inače ništa. Hm, mora da su prskane, čim se ne kvare tri godine. Postoje ti neki totalno prirodni zagrljaji gde mozak nema kontrolu, a ruke same idu. Kad god ispadnem glupa, setim se da je važno da sam ,,živa i zdrava“. Nešto platim suzom, nešto osmehom… ostavim i bakšiš.

Nikola Tesla u svom poslednjem pismu napisao je majci: „Voleo bih da sam sada pored tebe, majko, da ti donesem čašu vode. Sve ove godine koje sam proveo služeći ljudskoj vrsti, nisu mi donele ništa drugo sem uvrede i poniženja“.

Sad bih ovde htela da kažem nešto, a ne ide. Razočaraju me reči nekad, njihova ograničenost i to klecanje kolenima kad naiđu na ono neopisivo. Ponekad mi tako nedostaju i neki likovi iz knjiga, kao da smo mesecima jedno drugom kuvali čajeve i ležali ispod istog ćebeta. Kad ti nepoznati ljudi zamirišu na poznate, pa se onesvestiš u marketu u odeljku između omekšivača za veš i sredstva za skidanje fleka. Pomislila sam da mi se sa nekim priča, ali ipak mi se samo veruje u nešto lepo dok gledam kroz prozor. Je l’ i vama jesen prvo dolazi iznutra? Gadan neki bes se uvlači u narod. Onaj najgori. Onaj koji ne vidi krivca i ne bira žrtvu.

Opet ću noćas da tražim lek. I noćas ću ponovo da pokušavam da na tom zgarištu, iz pepela preostalog sna, za sebe, za sve nas, pod trepavice zasejem novo jutro, veliko i plavo i zdravo. Da iz semena tog sna iznikne još malo života za sve nas koji, uprkos svemu, volimo da živimo.

„Šta to šapućeš?“, upitao je čovek iza kapije.

„Govorim molitvu za mrtve“.

„Govori ti molitvu za žive, njima je teže“.

(Derviš i smrt)

P.S. Znam da ćete me mrzeti, ali ja sam ona koju ne ujedaju komarci.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Napolju vjetar, u meni ništa posebno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepopularna mišljenja pišu se  olovkom. Njih obično niko ne čita, ali ćeš svakim napisanim slovom zagrliti svoje male slobode i upoznati (sve)mir

 

Txt: Ispijanje kafe mi prekide tetka. Nazvala me i priča o komšijama tvrdicama, priče koje sam sto puta čula, pa što samo ja da je slušam. Dakle, kaže da joj je ta teta Dara, kad se udavala, kao poklon kupila DVE KUHINJSKE KRPE.

Jedna od stvari u koju su me ubeđivali, tokom odrastanja, je da se ništa ne može sakriti. Čak su imali i izreku: „Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve doznaju“. A onda, tokom života shvatiš šta se sve krije i nikad ne dozna, pa to je neverovatno! Normalan um ne može da razume izopačenost i daljinu do koje bolestan može da dobaci. I uvek će biti uhvaćen u raskoraku, nespreman, nesvestan davno pokrenutog predumišljaja. Gledajući kako su mi neke davne godine ostavile u amanet da mogu da jedem bilo kakve splačine i da mi je svejedno, ne mogu, a da se ne zapitam na šta li su mi duša i mozak sve navikli…

Shvatila sam da uvek, kad zalivam cveće, prvo zalijem ljubičicu, i sad kad sam shvatila, ne znam šta ću sa tim saznanjem, pa vam prosleđujem i tu nebitnu informaciju, da i vi ne znate. Volim da zalivam biljke. One ne pitaju ništa. Stoje tu i postoje. Sve postane dosta lakše kad se kao prvi i jedini uslov za  druženje postavi apsolutno shvatanje realnosti besmisla, egzistencije i prihvatanje apsurda kao jedine ispravne kategorije ljudskog postojanja.

Uvek imam o čemu da razmišljam, ne znam da li je to dar ili prokletstvo.

Komšija izgovara reč i istovremeno gromoglasno kine, šaljući reč niz ulicu. Ulica se malo zatetura, reč udari u ogradu, odskoči i stropošta se na moju terasu. A htela sam da pijem kafu mirno i bez reči. Ponekad zaboravim jezik, pa se sporazumevam pogledom, jezikom bilja, ptica, obala. Ponekad je to jedini jezik koji razumem i osetim. Humane lingvističke tvorevine nemaju snagu daljina. Nepopularna mišljenja pišu se  olovkom. Njih obično niko ne čita, ali ćeš svakim napisanim slovom zagrliti svoje male slobode i upoznati (sve)mir.

Stiglo mi je noćas upozorenje na oluje preko sms poruke. Tek da nikad ne budete mirni, ako nije smrtonosni virus ili nuklearno oružje, onda je stara, dobra olujčina. Ostani kod kuće, drži socijalnu distancu, budi u stanju konstantnog straha. E, baš idem van. Prošetaću jednu molitvu, i jedan greh koji nikako da okajem.

P.S. Imala bih mnogo toga lepog da kažem. Srećom, lako odustajem.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Daljina nadohvat ruke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad stavim tačku nakon dugog vremena iznurivanja sopstvene duše, ozdravila sam

 

Ne znam zašto su svi danas nadrndani. Evo, išla sam zbog neke legalizacije u opštinu, oni me poslali u sud po neku potvrdu. Rekoh: „Je l’ to potvrda da kuća nije osuđivana?“. Izbacili me napolje, na kišu…

„Danas je Ognjena Marija, ništa ne sme da se radi, a posebno je zabranjeno kupati se u velikim vodama!“, govorila je moja baba. Pričala mi je, kad sam bila mala, i kako su Ognjena Marija i Sveti Ilija rođeni na današnji dan, ali Ognjena Marija i njihova druga sestra Blaga Marija ne smeju da mu kažu, jer on od radosti počne da žari i pali. E pa, Ilija 2. avgusta sazna da mu je prošao rođendan, pa se naljuti…

Pročavrljah malo sa komšinicom o tome šta sve neće danas da radi i požali mi se i na to što joj u posed ulaze bez najave: „Svi u komšiluku imate neko opasno kuče u dvorištu, pa vas baš briga. I Mile ima šaparlinca i Jovanka ima onog velikog vučnjaka…“. „Još ti da uzmeš nekog rotfrajera i bog da te vidi“, rekoh.

Ako, da bih se uklopila, treba da prihvatim šarenilo i najrazličitije forme i stilove koji nam se nameću, potpisujem doživotnu izolaciju i boravak u močvarama u razgovoru sa patkama, pticama i ponekim prolaznikom koji promrmlja u bradu: „Kiša će“. Izbor i odluka, imaju svoju pozadinu. Nešto na prvu odbaciš, a nešto ti pokrene (znati)želju, u startu mu daš priliku za drugo poluvreme. Srce ima veću moć od razuma, ali i nemoć kada je reč o prilagođavanju i prihvatanju istine. U nekom drugačijem svetu, svetu bajki, bi procvetalo od sreće.

Mozak (ono što je preostalo) mi je u potpunom šoku dok čitam vesti, komentare, gledam i slušam ljude. Nisam znala da propast može ovako daleko da dosegne. Neobraćanje pažnje na negativne stvari, neće učiniti da one nestanu. Tačno. Ali, preterani fokus na negativno izaziva eroziju uma koja se posle teško sanira. Tako da, povremeno zažmurite. Kako je lako zaboraviti da dobre stvari zahtevaju trud. I vreme. Dugo se preispitujem. Ne mogu da zaboravim. Sećam se samo osmeha i lepih momenata. Kad stavim tačku nakon dugog vremena iznurivanja sopstvene duše, ozdravila sam. Tada sam opet ona stara, a mnogo mudrija. Put pročišćenja nije lak, ali je lep.

Ima tih nekih dana kad sam zategnuta, kao struna, sve do tačke pucanja. Kad me posle takvih dana zatekne nepripremljenu, te strune počnu da komponuju tužni mol. Kad me zatekne nepripremljenu. Noć.

Inače, davno sam usavršila veštinu pričanja sa samim sobom. Sad sam tu veštinu podigla na još jedan novi nivo. Pričam sama sa sobom sa vama.

P. S. Premlada za onaj, prestara za ovaj svet.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ko hoće, nađe razgovor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eto, gledam tuđa posla, pa dođem ovdje da napišem. Umjesto da uzmem budak iz šupe, pa iskopam rupu i njoj tiho šapnem sve tajne

 

Danas nisam žena već raketa. Ta snaga, ta brzina, ta fokusiranost, ta visprenost… Tako je bilo poslednji put pre desetak godina.. I sad se pitam da li se ja to vraćam sebi ili je samo prolazni retrogradni… ili već neki… znate već…

U Putincima, sremačkom selu, ništa nije slučajno, pa ni rečenica koja se kružno sama na sebe oslanja kao da je prohujala s vihorom, mislim vozom koji trenutno kasni pola sata… Mole se putnici da pripreme mozak prilikom čitanja rečenice… radi čitanja rečenice: „MOLE SE PUTNICI DA PRILIKOM KUPOVINE KARTE PRIPREME SITAN NOVAC RADI KUPOVINE KARTE!“. Kaže mi blagajnica da su ljudi pokvareni, loši. Čak i zli. „Vidim da se ne slažeš sa mnom, ali tako je“. A ja slušam i gledam prelepe, pametne oči svoje najmlađe kćeri i mislim: „Dok postoji bar jedno ovakvo ljudsko biće, ne može se reći da su ljudi loši“. Jedno takvo biće odnosi prevagu nad hiljadama loših. Zapravo, mnogo, mnogo ljudi je samo nesrećno. Otud i otrov, i bezobrazluk, i zavist, i zloba i sve ono nad čim se čudimo. Volim različitost ljudi s kojima se svaki dan srećem. Učim i u ovim godinama, menjam se. Uzimam najbolje od svih. Za neke mi je jako žao što ih nisam srela ranije. Ali, s obzirom da je moglo da se desi da se mimoiđemo u životu, dobro je i ovako. O razočaranjima drugi put. Ne grade svi oko sebe zidove. Neki imaju samo njima znane, nevidljive granice i kada ih pređeš, čekaju te neprijatna iznenađenja. Ako bi ovo bio izbor, glasam za zidove. Znaš na čemu si.

„Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekud u žuto lišće, ko zna kuda; a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: „Zbogom, idem da ozdravim“. Miloš Crnjanski

Svi smo mi pomalo kao svi drugi, i kao neko drugi, i kao niko drugi. I to je lepo.

Eto, gledam tuđa posla, pa dođem ovde da napišem. Umesto da uzmem budak iz šupe, pa iskopam rupu i njoj tiho šapnem sve tajne. U stvari, pišem da pobedim neizgovorenu stvarnost. Ali se, ponekad, svete reči kojima oduzimam melodiju izgovorenog. Osvetiće mi se noćas, neizgovorene, još jednom nesanicom.

Stigla sam na svoj kućni prag bukvalno minut pre nego što je počelo da pljušti. Malo je potrebno za malu radost, za veliku radost nikada se ne oslanjam na milost sudbine.

P. S. Zatvaram vrata od sobe, dok telefoniram, da ne probudim psa Dragoljuba.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo