Povežite se sa nama

Izdvojeno

ZAŠTO SE SDT DOHVATILO STARIH AFERA: Priče za laku noć

Objavljeno prije

na

Da su u SDT-u ozbiljni, novinari bi ovih dana pred tužilaštvom čekali da dođu (ili da ih dovedu) i u prisustvu advokata daju svoj iskaz makar dva bivša premijera, jedan gradonačelnik i predsjednik Privrednog suda. Ovako, sve liči na labudovu pjesmu odlazećih. Odnosno, neraspoređenih

 

Dvije, pomalo zaboravljene, privredne afere – raspodjela namjenskih kredita za poljoprivredu iz Abu Dabi Fonda i privatizacija HTP Boka – ponovo su se našle u fokusu javnosti, zahvaljujući Specijalnom državnom tužilaštvu.

Kao u dobra stara vremena (privođenje čelnika Budve, afera državni udar na izborni dan 2016) novinari su prošlog četvrtka u zoru, od svojih izvora iz policije i tužilaštva upozoreni da pripreme kamere i reportere pošto će tokom dana u Specijalno državno tužilaštvo policija privesti aktere afere Abu Dabi Fond. Prema najavama, njih je trebalo da  predvodi poslanik DPS-a Petar Ivanović, nekadašnji ministar poljoprivrede i ekonomski savjetnik predsjednika države Mila Đukanovića.

Njega privode čim mu, u toku dana ili najkasnije sjutra, Skupština skine imunitet. Tako je glasila dojava. Pokazaće se – netačna.

Službenici specijalnog policijskog tima priveli su na saslušanje u SDT Budimira Mugošu, nekadašnjeg ministra poljoprivrede u prelaznoj vladi iz 2016. godine, Zorana Vukčevića, doskorašnjeg direktora Investiciono-razvojnog fonda i procjenitelja Milana Adžića. Nešto kasnije, istim povodom do zgrade Tužilaštva došetao je i poslanik Ivanović. Pa potom i biznismen Dragan Brković. Svi su, nakon saslušanja otišli kući.

Naknadno smo, nezvanično, obaviješteni da niko od saslušanih u tom trenutku nije imao status osumnjičenog lica, iako SDT istragu o ovom slučaju vodi, navodno, od sredine 2019. A sporost tužilaštva može da iznenadi samo naivne ili neupućene.

Priča počinje u junu 2015. godine kada je u glavnom gradu UAE potpisan sporazum o kreditiranju crnogorske poljoprivrede sredstvima Abu Dabi Fonda za razvoj, u iznosu od 50 miliona dolara. Dokumentacija o tom poslu je nepotpuna, potvrdio je u utorak ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović. Tako je i pitanje državnih garancija kojima je pokriven dobijeni kredit i dalje otvoreno. U novoj Vladi, kažu, ne mogu da pronađu dokumenta koja bi morala da postoje. Zatražiće ih od zajmodavca iz UAE, kako bi se obavijestili o obavezama države u ovom poslu. Do tada, Vlada se drži onoga za šta i sama može utvrditi da je sporno.

Nakon što je objavljeno da će novcem iz Emirata kreditirati projekte iznosima od jednog do tri miliona, Ivanovićevo Ministarstvo poljoprivrede je uputilo javni poziv zainteresovanim poljoprivrednim prizvođačima. Čim su krajem 2015. potpisani prvi ugovori bilo je jasno da tu nijesu čista posla.

Među odabranim zajmoprimaocima našla se i pljevaljska Vaktra Jakić u stečaju, za koju je već  bilo upitno da li će vratiti dobijeni novac. Novinari su pitali ministra Ivanovića čime ta firma garantuje za kredit, pošto ima ogromne dugove prema radnicima, Opštini, državi i kreditorima, a sva imovina joj je založena. „Kompanija je dala kvalitetnu garanciju i ne postoji opasnost da Vlada bude u situaciji da vraća kredit”, odgovorio je Ivanović.

Potom je, 6. aprila naredne godine, Fabrika peleta u Pljevljima svečano otvorena. Da bi se, koji dan kasnije, rodila sumnja da su se gosti i domaćin  slikali sa peletom koji je Vektra kupila u drugoj fabrici, pa ga prepakovala u vreće sa oznakom Vektre Jakić. Kredit – nije vraćen. Zato je IRF, u oktobru 2018, stavio zalog na opremu fabrike.

SDT se, i dalje, pretvarala kako o spornom poslu ne zna ništa. Sporadični napisi u medijima objedinjeni su, prošireni i dokumentovani u serijalu Mehanizam – Državna tajna RTCG, početkom  2019. godine. Novinar Mirko Bošković i njegovi saradnici došli su do podataka da su višemilionske kredite dobile i tek osnovane firme rizičnog kredibiliteta, sa poreskim dugovima i teško ostvarivim biznis planovima. Većina njih nije ispunjavala postavljene kriterijume, a dobar dio obećanog nije realizovan.

Danas znamo da je od pozajmljenih 50 miliona dolara država podijelila svega 23 koje je dobilo devet ovdašnjih kompanija. Ostatak novca je, izgleda, vraćen vlasniku. Ono što je plasirano, išlo je mimo državnog Trezora, preko specijalnog računa u Prvoj banci.

Ministar Stijović je početkom nedjelje objašnjavao kako je prva tranša od 15 miliona na račun Prve banke legla 2015. godine i da u Ministarstvu „nemaju podataka“ ko je dao nalog da se taj novac deponuje na računu van državnog sistema, „dok je druga tranša od 14,6 miliona prebačena po nalogu Milutina Simovića“.

Ubrzo se oglasio i bivši ministar. ,,Radio sam u cilju zaštite državnih interesa, u koordinaciji sa nadležnim institucijama. Sve ove navode lako je utvrditi uvidom u dostupnu dokumentaciju”, poručio je Simović.

Iz SDT-a se ne oglašavaju, osim što su slučaj proglasili tajnim, pa u dogledno vrijeme ne moraju objašnjavati svoje postupanje. Recimo: šta je postupajući SDT Stojanka Radović radila dvije godine ako su dokumentaciju iz resornog ministarstva dobili tek sada, dok su inicijalna saslušanja učesnika afere obavljena prošle nedjelje. Ili: da li je na sporu istrage SDT-a uticala činjenica da je, prema navodima medija, jedan od službenika Ministarstva koji je „pratio cijeli slučaj“ blizak rođak glavnog SDT Milivoja Katnića? Da li je Glavni SDT obavijestio  saradnike o mogućem konfliktu interesa? Kada će, i zašto već nije, SDT saslušati nekadašnje premijere Mila Đukanovića i Duška Markovića, pošto je malo vjerovatno da se Vladin posao vrijedan 50 miliona mogao realizovati mimo njihovog znanja i odobrenja? Da li izborna kampanja u Nikšiću ima veze sa činjenicom da Milutin Simović još nije saslušan? Makar, javnost o tome nije obaviještena.

Konačno, sporan je i iznos novca za koji je država, eventualno, oštećena u ovom poslu. Riječ je o više od devet miliona eura, pišu Vijesti pozivajući se na dokumentaciju tužilaštva. Istovremeno, potpredsjednik Vlade Dritan Abazović tvituje: „Krenula hapšenja više lica u sklopu afere Abu Dabi Fond, u kojoj je budžet oštećen za više desetina miliona eura”. Devet ili više desetina – nije sve jedno.

Zato se, nakon ovog kruga priče, u centru pažnje našao biznismen Dragan Brković. „Država treba da pomogne da se proizvodnja vrati, da se povećavaju zapošljavanje i izvoz, a ne političke manipulacije i ćeranje duhova”, kazao je Brković nakon saslušanja u SDT-u da bi potom za poslovne nedaće okrivio Markovićevu Vladu. ,,Sve ovo što se meni dešava počelo je za vrijeme prethodne Vlade. Prethodna Vlada se nije bavila proizvodnjom, nju nije interesovala ni proizvodnja, ni izvoz ni zapošljavanje…“.

Prije nego se, eventualno, složimo sa gospodinom Brkovićem, da preciziramo. Ovo što se njemu dešava počelo je prije ravno tri decenije, u prvom premijerskom mandatu njegovog kuma Đukanovića. Tada je Brković, kao ovlašćeni prodavac opelovih automobila i autodjelova, ne zna se kako i zašto, postao gospodar svih uvozno-izvoznih poslova Kombinata aluminijuma. A nedugo zatim i povlašćeni zajmodavac sa statusom inostranog kreditora. KAP je propao, a Vektra je krenula da kupuje preduzeća. Pa ih dovodi do bankrota, radnike šalje na biro (uz neizmirene plate i doprinose) a imovinu – rasprodaje. Sve uz amin i zaštitu nadležnih.

Onda je, pošto je Brković krenuo da kritikuje bivše vlasti, iz SDT-a stigao glas: analizirajući privatizaciju HTP Boka i neispunjene obaveze njenog vlasnika, tužilaštvo je utvrdilo da je država u tom poslu oštećena za oko 50 miliona eura.  ,,Sagledane su sve činjenice i okolnosti bitne za donošenje odluke, koja će biti najvjerovatnije u narednih nekoliko dana”, kazao je sagovornik iz SDT-a Vijestima.

Sad, dakle, i tužilaštvo zna: HTP Boka privatizovana je 2007. godine. Rok za obećane investicije istekao je 2010. Iz Vektre su, tada, državu optužili za prevaru. ,,Naša analiza je pokazala da je HTP Boka morala ići u stečaj, a ne u privatizaciju”, tvrdio je predsjednik borda Vektra Boke Milić Popović.

Potom smo saznali, od nekadašnjeg ministra turizma Predraga Sekulića, kako se država obavezala da će – ako Boka ode u stečaj – Vektri vratiti 70 odsto kupoprodajne cijene, odnosno 15,5 miliona eura!? Uključio  se i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. On je zahtjev CKB-a iz 2011, da se u Vektra Boku uvede stečaj zbog nevraćenih kredita, prihvatio tek 2015. „Kao posljedica odluke o uvođenju stečaja bez posla je ostalo 120 radnika Boke. Njima kompanija i njen vlasnik već duguju doprinose od 2010. godine do danas. Ujedno, Vektra Boka državi – na ime neplaćenih poreza i doprinosa – duguje oko tri miliona eura. To, ipak, nije bio razlog da se izvršna vlast na bilo koji način umiješa u ovaj postupak…“, pisao je tada Monitor.

Šest godina kasnije javlja se SDT. Osam dana prije nego se na sjednici Skupštine nađe zakon kojim taj dio tužilaštva prestaje da postoji. A njegovi tužioci postaju – neraspoređeni. Biće da to nema nikakve veze sa HTP Bokom ni sa aferom Abu Dabi Fond. Što bi rekao jedan, za to ne postoji ni udaljena sumnja.

Ili su u tužilaštvu, zaista, ozbiljni. Pa će uz Dragana Brkovića isti tretman imati i njegovi uticajni saradnici – od kuma do predsjednika Privrednog suda. Preko ministara iz desetak vlada i čelnika 2-3 Savjeta za privatizaciju.

 

Lažna obećanja i tuđi d(r)ug

Od 11 firmi koje su konkurisale za kredite iz Abu Dabi Fonda novac je dobilo njih devet, iako su samo dvije ispunjavale sve postavljene uslove (Franca iz Bijelog Polja i Goranović iz Nikšića su ispunjavale postavljene kriterijume i namjenski iskoristile dobijene kredite).

Prema javnom pozivu, iznos kredita koji može biti odobren nekoj kompaniji (između jednog i tri miliona) bio je direktno uslovljen njenim finansijskim stanjem. Naime, kredit je mogao biti najviše 30 odsto trajnog obrtnog kapitala kompanije (zalihe proizvoda, gotovina na računima i evidentirana potraživanja). Autori Mehanizma došli su do podataka koji svjedoče da je ovaj kriterijum drastično kršen.

Tako je kompanija Milkraft Leche iz Pavinog Polja dobila tri miliona iako je imala svega 100 hiljada eura obrtnih sredstava. Obećana mjekara još nije završena,  a Milkraft ne vraća uzeti kredit.

IM Gradina iz Rožaja dobila je tri miliona iako je imala obrtna sredstva u iznosu od 370 hiljada eura dok su njene sestre firme bile u blokadi zbog višemilionskih dugova. Od obećane farme za tov junadi i moderne klanice nije bilo ništa, a vraćanje uzetog kredita palo je na teret države.

Agro Carine iz Plužina dobila je 2,5 miliona iako, prema finansijskim izvještajima, nije imala obrtna sredstva. U obećanu farmu ovaca nije uloženo ništa, a kompanija je uzeti kredit vratila 2018. godine.

Vektra Jakić – dobila je tri miliona kredita prikazujući obrtna sredstva od 5,7 miliona (morali su imati najmanje devet miliona). Kompanija ne vraća uzeti kredit.

Tri kompanije su, prema dostupnim podacima, iskoristile kredite u skladu sa ugovorom, iako nijesu ispunjavale uslove za njegovo dobijanje.

HM Durmitor sa Žabljaka, dobila je dva miliona i pored obrtnih sredstava vrijednih samo 575 hiljada eura.

Kompanija Eko Per, vlasnik fabrike vode Diva iz Šavnika, dobila je 2,5 miliona iako su njena obrtna sredstva bila pet puta manja.

FML Nikšić, vlasnik mljekare Nika, dobila je 1,2 miliona mada firma nije imala obrtna sredstva.

Dobijeni novac namjenski su iskoristile i firme Franca i Goranović.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI UHLJEBA: Sve živo počiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između dva praznika rada, upozoravaju sindiklaci, posebno je ugroženo pravo na štrajk. Srećom po vlast, štrajkova nešto i nema. Dok se broj zaposlenih smanjuje, a u sezoni uvozimo radnu snagu, jedino raste – državna uprava

 

 

Prošli Prvi maj  proslavili smo  uz nadu da će vlast ispuniti svoja predizborna obećanja o povećanju plata i sedmočasovnom radnom vremenu. Skor je – pola. Plate su povećane a sedam sati rada još ćemo sačekati.

Od oktobra prošle godine poslodavci su u obavezi da obračunaju zarade u skladu sa izmjenama zakona iz programa Evropa sad 2 i Opštim kolektivnim ugovorom.

,,Prvi maj crnogorski radnici i radnice dočekuju sa značajno većom minimalnom zaradom i većom prosječnom zaradom u odnosu na prošlogodišnji praznik rada. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je do povećanja minimalne, pa samim tim i prosječne zarade, došlo usljed političke volje, odnosno ispunjenjem predizbornih političkih obećanja, a ne kroz socijalni dijalog’’, kaže za Monitor Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore(USSCG).

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 319 000  aktivnog stanovništva, od kojih je 282 000  ili 88,6 odsto zaposlenih. I pored povećanja, platu  ispod 700 eura u Crnoj Gori prima skoro jedna trećina zaposlenih –  oko 90.000. Čak dvije trećine prima manju zaradu od prosječne. A za potrošačku korpu, sindikalnu koja je bliža realnosti od Monstatove, potrebne su dvije prosječne plate.

Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2025. godine, za četvoročlanu porodicu, iznosi 2.000 eura.

,,Činjenica je da je standard zaposlenih i građana/iki ugrožen jer troškovi života rastu brže nego zarade’’, naglašava Ivana Mihajlović. To potvrđuje i podatak  da je potrošačka korpa u odnosu na kraj prošle godine povećana za 30 eura, a čak za 100 eura u odnosu na prvi kvartal 2024. godine.

Vlada je najavila produžetak akcije Limitirane cijene od 15. maja. Da se preživi.

,,Prosječna plata u Crnoj Gori dva mjeseca uzastopno pada (bila je 1.012, pa 1.004, a u februaru 1.002 eura), broj zaposlenih se smanjuje umjesto da raste, dok je deficit Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) iznad 120 miliona eura”, oslikao je nedavno stanje direktor Fideliti konsaltinga Miloš Vuković.

I dok se broj zaposlenih smanjuje, u sezoni uvozimo radnu snagu. I pored višegodišnjih obećanja tek sada, pred početak turističke sezone, pri kraju je donošenje Zakona o stalnom sezoncu. ,,Donošenje zakona o stalnom sezoncu uslovljeno je potrebom pravnog regulisanja statusa zaposlenih na sezonskim poslovima u sektorima kao što su turizam, ugostiteljstvo, trgovina, građevinarstvo i poljoprivreda”, saopšteno je iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga.

Od sezonskog, svakako je primamljivljiji stalni posao u državnoj upravi. Prema dostupnim podacima broj zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima povećao se za više od pet hiljada od 2020. do kraja 2023. godine, dok se lokalna samouprava od  2017. do 2023. uvećala za više od tri i po hiljade.

Svaki peti zaposleni radi u državnoj upravi, odnosno platu prima iz državnog ili lokalnog budžeta. Prema podacima Ministarstvo javne uprave, u decembru 2024. godine u državnoj upravi bilo je zaposleno 47.284 ljudi, dok je na lokalnom nivou taj broj iznosio 7.092. To znači da u javnoj upravi radi gotovo 55.000 ljudi.

Premijer Milojko Spajić je još prije par mjeseci najavio da Vlada planirada otpusti 20 odsto radnika u javnoj upravi. Predlog rješenja su već dva puta slali Evropskoj komisiji (EK) – što je odbijeno. On je naglasio da je laž da je nastavljeno partijsko zapošljavanje, te da se ukupan broj zaposlenih u državnoj upravi smanjio za 150 od novembra 2023. do istog mjeseca prošle godine!

Za zaposlene u javnoj upravi budžet raste iz godine u godinu. Prema analizi Instituta Alternativa, kada je vlada DPS premijera Duška Markovića počela mandat 2016. godine, bruto zarade zapošljenih na državnom nivou godišnje su iznosile 422 miliona, a u posljednjoj godini mandata – 2020. skoro pola milijarde.Nova vlast je 2021. povećala ove izdatke na 535 miliona eura, da bi u prošloj godini ta cifra dostigla rekordnih 643 miliona eura.

,,Nepostojanje jednakih šansi i mogućnosti, posebno u pogledu zapošljavanja, ostaje jedan od najevidentnijih problema sa kojima se tržište rada suočava. Isto je posebno izraženo u javnom sektoru, gdje politička i partijska pripadnost diktiraju trend zapošljavanja, a u drugi plan se stavlja profesionalizacija i optimizacija javne uprave’’, ističe Mihajlović.

Konstanta je i diskriminacija.

,,Armija naših građana/ki koji su decenijama angažovani po prekarnim ugovorima (ugovorima o djelu; privremenim i povremenim poslovima i dr.) na sistematizovanim radnim mijestima dočekuju i ovogodišnji praznik rada, bez nade da će donosioci odluka preduzeti bilo kakav korak ka rješavanju njihovog radnog statusa, uprkos inicijativi USSCG koja datira od 2015. godine i koja je aktuelna i danas. Značajan broj ovih lica angažovan je u organima državne uprave gdje se država pojavljuje u ulozi poslodavca. Takava je slika koju Država kao najveći poslodavac šalje privatnom sektoru“, kaže Mihajlović. Ona dodaje da ništa manji problem predstavlja  klasična i sveprisutna zloupotreba instituta rada na određeno vrijeme. „Koji bi trebalo da bude izuzetak, a ne pravilo’’.

Podaci Zavoda za zapošljavanje (ZZZCG)  pokazuju da je od ukupno 6.742 oglašenih slobodnih radnih mjesta u periodu od početka ove godine do 31. marta 2025. godine, njih 5.994 oglašeno je na određeno, a svega 748 na neodređeno vrijeme.

Mihajlović upozorava da je nedostatak ravnoteže između privatnog i poslovnog života i dalje  ključni izazov zaposlenih u Crnoj Gori, budući da prekovremeni rad i dalje ostaje pravilo, a ne izuzetak. „Primoranost značajnog broja zaposlenih da rade dopunske poslove radi obezbjeđivanja pristojne egzistencije dodatno osujećuje mogućnost postizanja naprijed pomenute ravnoteže“,  ističe ona.

Nije mnogo boljhe ni sa opštim pravima radnika. Pa tako i ovaj 1. maj zaposleni u bankarskom, trgovinskom, medijskom, drvoprerađivačkom i brojnim drugim sektorima dočekuju bez granskih kolektivnih ugovora, a zanemarljiv je i dalje broj onih kolektiva u ovim sektorima koji posjeduju pojedinačne kolektivne ugovore.

Podaci ZZZCG govore o zapostavljanju sjevera. Tako je na kraju prošle godine najviše nezaposlenih, u odnosu na ukupan broj stanovnika, zabilježeno u Andrijevici, Rožajama i Plavu, gdje oko 20 odsto stanovnika nema posao. Na jugu je drugačije. U Kotoru krajem prošle godine na Birou rada je bilo svega 218 ljudi, oko jedan odsto ukupne populacije. U Tivtu od 16,34 hiljade stanovnika 240 nema posao.U Herceg Novom je 411 nezaposlenih od 31,47 hiljada stanovnika.

U Podgorici, u kojoj se grade stanovi i doseljava se, bez posla je 5,62 hiljade stanovnika od ukupno 180,19 hiljada.

U procesu izmjena i dopuna trenutno je nekoliko ključnih zakona:  Zakon o radu, Zakon o štrajku, Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova, Zakon o Fondu rada, Zakon o stalnom sezoncu, a očekuje se početak pregovora o produženju važenja Opšteg kolektivnog ugovora ili zaključivanje novog.

,,Možda kao nikada ranije, u periodu između dva međunarodna praznika rada, napadnuto je pravo na štrajk kao ključnog, legitimnog, oblika sindikalne i radničke borbe posebno u situacijama kada socijalni dijalog izostaje“, kaže Mihajlović.

Srećom, po vlast, štrajkova nešto i nema. Sporna radnička pitanja iz prethodnog perioda rješavaju se sporo ali temeljno. Tako je, između dva praznika rada, za preko 700 radnika bivše Košute država isplatila zaostale zarade. Nakon trideset godina od uvođenja stečaja u ovoj cetinjskoj fabrici.

 

I dalje neophodno braniti tri osmice

Ivana Mihajlović iz Unije sslobodnih sindikata upozorava da  vještačka inteligencija i digitalizacija neviđenom brzinom mijenjaju svijet rada, te da rad u tzv. digitalnom dobu doprinosi brisanju granice između privatnog i profesionalnog života dok se isto pokušava predstaviti kao fleksibilizacija u interesu zaposlenih.

,,Dakle, danas je i dalje neophodno braniti tzv „tri osmice“ za koje su, plativši to velikim žrtvama, izborili radnici i radnice davne 1886. godine”.

Da podsjetimo: davne 1886. godine u Čikagu je tadašnja radnička klasa prvog i drugog maja izašla na ulice demonstrirajući i tražeći osmočasovno radno vrijeme. Čuvena je i krilatica koja je najbolje oslikavala borbu za radnička prava – „Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja”. Krajem 19. vijeka radnici su imali jako male nadnice, radili su između 12 i 18 sati, a većina njih je bila na ivici siromaštva i bijede

 

U medijima zarade ispod državnog nivoa

,,Zarade se sporadično i povećavaju, češće odlukama na državnom nivou, pa se moraju i u medijima usklađivati, nego što je to odluka na nivou neke redakcije, ali generalno boljitka nema jer inflacija ‘pojede’ ta povećanja i i dalje je prosjek zarade u novinarstvu ispod onoga na državnom nivou”, kaže za Monitor Marijana Camović Veličković.

Ona navodi da su lokalni javni emiteri uskladili zarade sa programom Evropa sad 2 i da sada gotovo svi zaposleni koji imaju srednji stepen obrazovanja primaju 600 eura, a visokobrazovani 800 eura.

,,U javnom servisu postoji određeno gradiranje u skladu sa njihovim Kolektivnim ugovorom ali slična je situacija i tu je preosjek na novou medija blizu državnog ali problem je što se do tog prosjeka dolazi zahvaljujući ogromnim zaradama i dodacima na zaradu onih koji su na rukovodećim pozicijama, dok ‘obični’ zaposeni ne primaju ni blizu tog prosjeka. U privatnim medijima ima najviše oscilacija u zaradama ali većina zaposlenih ipak prima zarade manje od državnog prosjeka. Sve to naravno da nije ni dovoljno ni motivišuće”, zaključuje Camović Veličković.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Posjeta premijera Americi završena je bez  razgovora s američkim državnim i vojnim zvaničnicima Iz diplomatske zajednice u Vašingtonu više krive ambasadu i Ministarstvo vanjskih poslova za lošu organizaciju i indolentnost. U par neformalnih razgovora  Monitoru je  rečeno  da ambasada uopšte ne radi svoj posao kao ni Ministarstvo. Radom ambasade je ogorčena i crnogorska dijaspora

 

 

Premijer Milojko Spajić je 21. aprila otputovao za Sjedinjene Američke Države (SAD) sa oamočlanom delegacijom uključujući i ministra finansija Novicu Vukovića. Šef kabineta Branko Krvavac i premijerova savjetnica za vanjske poslove Milica Perišić su ostali u zemlji. Nezavisno od ove delegacije u Vašington je otputovala i guvernerka Centralne banke Crne Gore (CBCG) Irena Radović na poziv direktora za Evropu Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Alfreda Kamera.

I premijer, kao  i guvernerka i ministar finansija su objavili da su otputovali zbog redovnih “godišnjih sastanaka MMF-a i Grupacije Svjetske banke (GSB).

U prijedlogu platforme Vlade je objašnjeno da je to događaj koji “tradicionalno okuplja svjetske lidere iz oblasti finansija, guvernere centralnih banaka, ministre finansija… radi diskusija o globalnim ekonomskim i finansijskim pitanjima”. Od bilateralnih susreta su zakazani sastanci sa zamjenikom generalnog direktora MMF-a, Bo Lijem, šefom Misije MMF-a za Crnu Goru i gorepomenutim Kamerom. Crnogorska delegacija se sastala i sa čelnicima Svjetske banke, ali na nivou njenog potpredsjednika za Evropu i Centralnu Aziju kao i sa izvršnim direktorom SB za zemlje regiona.

U Platformi koju je Vlada usvojila 17. aprila navodi se i da su “SAD snažan saveznik i prijatelj Crne Gore”, a posjeta premijera “ dokaz kontinuiteta odličnih odnosa dvije države”. Navedeno je i da će posjeta dati novi podsticaj saradnji, i da će se „na sastancima s američkim kolegama izraziti zahvalnost za podršku SAD-a u ostvarivanju cmogorskih vanjskopolitičkih prioriteta i učvršćivanje odličnog partnerstva dvije države“.

Međutim, već 22. aprila su Vijesti objavile da izgleda neće biti nikakvih susreta “s američkim kolegama”. U Platformi, oni nisu ni imenovani, za razliku od detaljnog navođenja zvaničnika i funkcija međunarodnih finansijskih institucija. Iako je Vladina Služba za odnose s javnošću navela da će se “razmijeniti mišljenja o saradnji unutar NATO-a”, i “ukazati na našu namjeru da izdvajamo veća sredstva za odbranu” Vijestima nije odgovoreno s kim će Spajić razgovarati.

Na kraju nije bilo razgovora ni s američkim državnim ni vojnim zvaničnicima. Dio medija, čak i onih naklonjenih Vladi, je kritički komentarisao učinke posjete. “Nonšalantan i stihijski pristup državnom protokolu”, “seljenje diplomatske komunikacije u privatne kanale”. Cjelosedmični boravak prvog čovjeka Vlade je nazivan “katastrofom” nekoliko puta.

Uvijek kritički nastrojen prema Spajiću, lider Pokreta za promjene (PZP) Nebojša Medojević je takođe 22. aprila, dan po dolasku delegacije u SAD, dao objavu. Premijer je “tražio sastanke sa Donaldom Trampom, potredsjednikom JD Vensom, šefom Stejt Dipartmenta Markom Rubiom, šefom CIA i direktorom FBI!!! Niko od njih nije htio da se sretne” s njim zaključio je Medojević.

M-portal i Etv su javili da su Spajićevi saradnici pokušali kontaktirati dvojicu američkih zvaničnika radi sastanka sa premijerom, ali i da preko njih dođu do zvaničnika viših u hijerarhiji. Jedan je navodno bio uticajni republikanski senator Ted Kruz, osoba bliska Trampu, za koga ovi mediji na osnovu svojih izvora tvrde da nije odgovorio na više mejlova poslatih od strane kabineta. Druga osoba je Luis L. Bono, viši savjetnik u Kancelariji za evropske i evroazijske poslove, koji takođe nije odgovarao na upite.

Crnogorski premijer je ranije, navodno, odbio susret sa Bonom, pravdajući odbijanje time da „viši savjetnik nije nivo sa susret sa premijerom“. Ovakav rezon je u diplomatskoj praksi opravdan kada su u pitanju zvanične posjete. Kada je u pitanju telefonska komunikacija, ovakav razgovor je prihvatljiv. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je nedavno telefonon razgovarao s Bonom.

Međutim, treba uzeti i druge činjenice u obzir prije nego se donese sud o učincima premijera, ili bolje govoreći o (ne)učincima Ministarstva vanjskih poslova (MVP) Ervina Ibrahimovića i crnogorskog poslanstva u Vašingtonu kojim rukovodi Jovan Mirković.

U petak 25. aprila Bono je napustio funkciju i na njegovo mjesto je došao Brendon Hanrahan. Dan nakon Uskrsa, 21. aprila je umro Papa Francisko. Njegova sahrana je promijenila planove mnogih svjetskih lidera koji su otišli na njegovu sahranu, uključujuči i predsjednika Trampa. Potpredsjednik JD Vens je već ranije bio odsutan, prvo kod Pape na Veliki Petak a onda u službeni posjet Indiji. Državni sekretar Rubio je takođe bio u Evropi. Jedini koje je Spajić mogao vidjeti, a da odgovara protokolarnom nivou, su bili sekretar za odbranu Met Hegset i možda predsjednički savjetnik za nacionalnu bezbjednost Majkl Volc. Pentagon i Hegset se trenutno nalaze u velikoj buri zbog kadrovskih promjena-neslaganja unutar najužeg kruga Hegseta i curenja povjerljivih podataka. Stoga je i ta opcija bila daleka za Spajića.

Iz diplomatske zajednice u Vašingtonu više krive ambasadu i MVP za lošu organizaciju i indolentnost. U par neformalnih razgovora sa Monitorom rečeno je da ambasada uopšte ne radi svoj posao kao ni Ibrahimovićevo ministarstvo. Crnogorski predstavnici se ne pojavljuju ni u jednoj značajnoj instituciji, niti održavaju kontakte koje su dotadašnji predstavnici Crne Gore stvorili sa državnim službama i uticajnim think-tankovima i lobističkim krugovima. Antena M je prenijela jednog neimenovanog crnogorskog diplomatu koji je rekao da Crna Gora nema više kokus u Kongresu, o čemu je Monitor već pisao ranije. Dodao je da “ne zna da li je crnogorska diplomatija bila angažovana u pripremi Spajićeve posjete”. Ako nije, ovaj diplomata (ime poznato našoj redakciji) ističe da je to “veliki propust”.

Radom ambasade je ogorčena i crnogorska dijaspora. Džemal Lanica, predsjednik Albansko-američkog udruženja Ulcinj je poslao otvoreno pismo ministru Ibrahimoviću u kojem izražava nezadovoljstvo radom crnogorske ambasade i “posebno ambasadora Mirkovića” zbog “nefunkcionisanja ambasade i nepoznavanja dijaspore”. Dokaz da ambasada ne poznaje dijasporu je zakazivanje sastanka albanskih asocijacija u Americi sa premijerom u zgradi ambasade. U razgovoru za Monitor Lanica je rekao da je imao zakazan susret s premijerom preko savjetnice Milice Perišić sedam dana prije njegovog dolaska u SAD i da je komunicirao oko toga s ambasadorom Mirkovićem. “Teme razgovara su precizirane i nisu uključivale Veliku plažu i razgovore oko ulaganja iz Emirata već teme koje se tiču dijaspore i kako se može Crnoj Gori najbolje pomoći” kaže Lanica. “Ja sam htio sa sobom dovesti i Crnogorce i Bošnjake da nas bude iz svih djelova Crne Gore” nastavlja Lanica. Međutim, umjesto predstavnika raznorodne dijaspore, na sastanak je pozvan Naser Nika sa nekoliko Albanaca od kojih većina nema nikakve veze sa Crnom Gorom.

Nika je, na osnovu njegovih objava na Facebook-u veliki protivnik sadašnje Vlade i pozivao je na proteste protiv premijera. Naser Nika je poznat kao predsjednik udruženja Albanaca Stejtn Ajlenda – koji je dio Njujorka. Facebook stranica ovog udruženja obiluje nacionalističkom agendom. Nepunih dvije sedmice prije Spajićevog puta ovo udruženje je objavilo mapu regiona na facebook-u koju je predložilo kao način “za postizanje mira u Evropi”. Na toj mapi Crna Gora ne postoji već je njena teritorija rasparčana između Albanije i Hrvatske. Sa mape je izbrisana i Srbija koju su rasparčale Rumunija i Albanija. Ova skandalozna mapa je i dalje na Facebook stranici udruženja koje vodi Naser Nika.

Pored Nasera Nike, sa premijerom su se slikali i Paško Camaj iz Udruženja Vatra, predsjednik udruge Skenderbeg Imer Lacaj i Arb Šabani, navodni aktivista albanske zajednice u tom dijelu SAD-a. Udruzenje Vatra se bavi interesima Kosova i Albanije i po riječima Lanice, “nema nikakve veze sa crnogorskim temama i dijasporom”. Imer Lacaj je Albanac iz okoline Drača u Republici Albaniji i njegovo udruženje takođe nema nikakvih dodirnih tačaka s Crnom Gorom. Šabani, iako porijeklom iz Crne Gore, nije član nijednog udruženja iz Crne Gore niti ima funkciju.

Ambasador Mirković je na kraju izdejstvovao da se zakazani sastanak sa Albansko-američkim udruženjem Ulcinj izbjegne iako je bio zakazan. Tako je ispalo da se premijer Spajić nije mogao sastati ni sa legitimnim predstavnicima crnogorske dijaspore iako je samo Udruženje Ulcinj do sada kroz humanitarne projekte poslalo preko 1,1 milion eura u Crnu Goru.

Premijer je na kraju uspio i skoknuti do Kalifornije u privatnu posjetu bratu.

Šta je radila trostruka delegacija Crne Gore po Americi i na sastancima s istim ljudima iz finansijskih institucija je posebno pitanje na koje sada nema odgovora. Nema ni odgovora do kada će se urušavati diplomatska mreža crnogorske države na radost okolnih političara koji ne skrivaju da imaju pretenzije prema njoj kao i mapa Nasera Nike.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AFERA MANDIĆI: Institucije mrtve ili se pretvaraju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Skupština, Vlada i Tužilaštvo sa dužnom pažnjom izbjegavaju da se oglase o aferi koja je na putu da potvrdi očigledno: prije pet godina nijesmo promijenili sistem nego samo ljude koji su, i dalje, spremni da zaloupotrebljavaju institucije zarad ličnih privilegija i koristi

 

 

Skoro je petnaest dana od kako se, pred zoru 19. aprila, na ulici u centru Podgorice dogodio pokušaj dvostrukog ubistva koji i dalje intrigira javnost. Dok se, sa druge strane, nadležne institucije ponašaju kao da se trude da oko cijelog događaja podignu zid ćutanja ne bi li ga, što prije i temeljnije, predali zaboravu.

Podsjetimo: prema navodima policije, Podgoričanin Danilo Mandić (35) pucao je i ranio dvojicu sugrađana, Darka Perovića i Arisa Turkovića u blizini raskrsnice ulica Marka Miljanova i Bulevara Ivana Crnojevića, nakon što je bijelim range roverom prepriječio put njihovom vozilu. Policija je, po dolasku, na mjestu događaja zatekla samo jednog od povrijeđenih. Nije im se žurilo, pa su Osnovno tužilaštvo o događaju obavijestili dva, a Više tužilaštvo – skoro četiri sata nakon pretpostavljenog vremena izvršenja krivičnog djela. Pogodilo se, nekako,da ni jedni ni drugi nijesu našli za potrebno da izađu na uviđaj…

Tako smo dobili jednu, i za crnogorske standarde, neuobičajenu istragu jednako neuobičajenog događaja. Povrijeđeni su, na jedvite jade, prihvatili da su ranjeni („povrede u predjelu nogu“, tvrdi policija). Turković se, navodno, ne sjeća kada je, gdje i kako ranjen. Perović je pri prvom susretu sa policijom kao napadača imenovao Danila Mandića da bi, dva dana kasnije, pred tužiocima ustvrdio da su ga policajci natjerali da optuži nevinog. Iako on, zapravo, ne poznaje napadača.

Uviđaj možda jeste a možda nije obavljen. Dežurni tužioci su ostali u kancelarijama dok su službenici policije, kako tvrde, „izvršili kriminalističko-tehnički pregled lica mjesta po pravilima struke o čemu je sačinjena odgovarajuća dokumentacija“. Jesu li i kakve dokaze pronašli tokom te pretrage ne zna se. Ali, u istom saopštenju možemo pričitati i sljedeće: „Po saznanju da se lice D.M. dovodi u vezu sa krivičnim djelom, policijski službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica su raspisali lokalnu potragu za imenovanim, odnosno raspis o traganju, zbog sumnje da je izvršio krivično djelo teško ubistvo u pokušaju”.

Ostaje nepoznanica zašto policija nije tražila osumnjičenog za pokušaj dvostrukog ubistva, nego su čekali da se on, u pratnji beogradskog advokata Miroja Jovanovića, sam pojavi u Odjeljenju bezbjednosti Podgorica. Dvadesetak sati nakon vatrenog obračuna.

Danilo Mandić u tom trenutku nije bio potraživano lice, tvrdi njegov advokat, nego su u policiju došli nakon što su se pojavile ulične priče. Pomenuti range rover sa mjesta pucnjave dovezao je pred policiju, izgleda, neko treći. Oružje iz koga je pucano još se nije pojavilo.

Advokat Jovanović je, ujedno, jedan od rijetkih koji kaže da razumije to što tužioci nijesu izašli na mjesto događaja. “Zato što tragova na licu mjesta nije bilo, a pošto tragova na licu mjesta nije bilo, to se nikakav događaj, posebno ne događaj u kom je postojao nekakav navodni krvavi obračun, nikad nije dogodio“, pojasnio je . „Dakle, policija nije pogriješila što nije izvršila uviđaj, jer se uviđaj ne vrši kada nema nijednog traga na licu mjesta navodno izvršenog krivičnog djela”. Još da nam neko objasni da Perović i Turković, zapravo, ni nijesu ranjeni – pa da stavimo tačku na ovu priču.

Možemo i da pokušamo razumjeti nemušti jezik institucija.

Počevši od toga da policija nije tragala za osumnjičenim. Pošto je Danilo Mandić ranije osuđivano lice (napad na policajca, nedozvoljeno posjedovanje oružja…) i, prema informacijama iz policije na koje se pozivaju ovdašnji mediji, bezbjednosno interesantno lice (BIL), svrsishodno je pretpostaviti da su znali adresu njegove kuće u Zagoriču.

Danila Mandića nijesu tražili ni na poslu. Možda policija ne zna gdje radi? To bi značilo da makar jedan pripadnik Službe za obezbjeđenje štićenih osoba nadležnima iz Uprave policije nije prijavio svakodnevne kontakte sa osuđivanim, bezbjednosno interesantnim licem. Naime, Danilo Mandić ima (ne)formalni status pripadnika obezbjeđenja predsjednika Skupštine Crne Gore, i njegovog strica, Andrije Mandića. O tome, pored izjava tipa jedan od njegovih „dugogodišnjih najbližih saradnika“, svjedoče i dokumenta.

Objavljujemo jedan od njih, na kome je Danilo, krajem marta prošle godine, naveden kao član obezbjeđenja  predsjednika parlamenta tokom puta za Beograd. Avionom Vlade Crne Gore.

Opet, može da bude da u UP, osim što međusobno ne pričaju o zajedničkom poslu (kontakti sa BIL), ni ne prate medije. Pa nijesu čuli/pročitali da je Danilo Mandić dio stričevog obezbjeđenja. Nezakonito, po svoj prilici. U tom slučaju, kako im nije bilo interesantno to što je osumnjičeni za pokušaj dvostrukog ubistva koristio vozilo koje je, odlukom Vlade Crne Gore iz aprila prošle godine, dodijeljeno Skupštini Crne Gore? Da utvrde da li osumnjičeni radi u parlamentu i duži službeno vozilo, da ga nije možda nezakonito otuđio  ili mu ga je na korišćenje ustupio stric? Mimo procedure i instutucije.

Ni to ne bi bilo posebno neobično. Ispostavilo se da je Danilo Mandić prilikom izvršenja jednog od krivičnih djela koja su mu stavljana na teret, u nelegalnom posjedu imao pištolj koji je dobio od strica Andrije. A ovaj ga je, prema službenom iskazu, prethodno preuzeo od kuma. Iako su ta preuzimanja ostala neprijavljena, aktuelni predsjednik parlamenta nije sankcionisan.

Mimo običaja, resorni ministar i potpredsjednik Vlade nadležan za bezbjednost Danilo Šaranović i Aleksa Bečić ignorisali su ovu zanimljivu priču. Od njih nijesmo čuli ni rječ pohvale/kritike na račun policije. Uz redovnu poruku nema nedodirljivih.

Službe Skupštine Crne Gore ignorišu upite novinara, pa brojna pitanja i dalje čekaju odgovore. Da li je Danilo Mandić službenik parlamenta? Da li je naoružan kada prati predsjednika Skupštine kao dio ličnog obezbjeđenja? Je li to oružje privatno ili službeno, odnosno, da li je u legalnom ili ilegalnom posjedu? Jesu li poslanici i službenici parlamenta upoznati sa činjenicom da se u Skupštini mogu sresti sa osuđivanom bezbjednosno interesantnim licem koja je moguće naoružana? Da li je sa tom činjenicom upoznato obezbjeđenje parlamenta?

Drugi set pitanja, jednako ignorisanih, namijenjen je tužilaštvu i Vrhovnom državnom tužiocu Miloradu Markoviću.

Taj zid ćutanja  pokušava da probije i Centar za demokratsku tranziciju (CDT) , inicijativom Tužilačkom savjetu da preispitaju postupanje u ovom slučaju. „U kontekstu izraženog nepovjerenja javnosti u postupanje pravosudnih organa i ozbiljnosti javnih optužbi – uključujući i sumnje da se favorizuje osumnjičeno lice zbog njegovih političkih veza – smatramo da je hitna i transparentna reakcija Tužilačkog savjeta neophodna u cilju zaštite integriteta pravosudnog sistema, ali i povjerenja građana u institucije. Uvjereni smo da će Tužilački savjet prepoznati važnost ovog slučaja za javni interes i djelovati u skladu sa svojim nadležnostima”, piše u inicijativi CDT.

Mnogi ne dijele njihov optimizam (ili tek profesionalnu ljubaznost). Tradicija zataškavanja duboko je ukorijenjena u crnogorskim institucijama sve tri grane vlasti. Afera Mandići razvija se u pravcu potvrde tog kontinuiteta. I sve rasprostranjenijeg zaključka da političke promjene 2020. nijesu bile sistemske već samo personalne prirode.

Na kraju jedna dobra vijest: nestali predsjednik parlamenta je živ i zdrav. Javio se iz službene posjete španskom parlamentu.

Danilu Mandiću određen je pritvor od 30 dana. Mogućnost, koju je predočio njegov advokat – da je zatvoren nevin čovjek – za sada javnost  ne uzima pretjerano ozbiljno. Mada su, čini se, dokazi i svjedočenja krenuli da se transformišu baš u tom pravcu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo