Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

KLETVA MARE KOKOTOVE: Kada krenete od Cetinja ka NP ,,Lovćen“ prolazite pored katuna Pavlov krst, na kome boravi bratstvo Lipovina s Bjeloša, i katuna Duge njive, koji vjekovima koristi i naseljava bratstvo Martinović iz Bajica. U dalekoj prošlosti vodopoji i katuni na planini Lovćen bili su jasno podijeljeni. No, kako je to bilo u dalekoj prošlosti, ti se dogovori često nijesu poštovali i padale su mnoge glave u plemenskim sukobima zbog voda, pašnjaka i plandišta. I sami Sveti Petar Cetinjski je čitav svoj život posvetio mirenju bratstava i plemena i sprečavanju krvne osvete. Svako bratstvo je imalo svoj katun, svoj vodopoj i svoje plandište. Ali su tačke sporenja često bile oko granica pašnjaka, ispaša, plandišta i voda. Ovo je jedna legenda koja je sačuvana do danas i govori o tome.

Mare Kokotova bila je udovica kojoj je muž poginuo u jednom od plemenskih sukoba. Sama je odgajala pet sinova: Nika, Krsta, Jovana, Iliju i Pera. Njihovi su se posjedi nalazili uz samu granicu koja je dijelila katun Pavlov krst od katuna Duge njive. Godine su prolazile, sinovi su ojačali. Mare se sa sinovima spremala za proljećnu sjetvu. Upregli su svoje volove i krenuli da oru. U jednom momentu volovi su u mjestu stali, nijesu mogli

dalje. Mare ih je ošinula više puta, volovi opet krenuše svom snagom. U tom trenutku iz brazde izbi veliki kamen. Kada su ga potpuno sklonili u kraj dola, na mjesto gdje je izvađen kamen potekao je izvor. Njihovoj radosti nije bilo kraja, počeli su svi da kopaju i da usmjeravaju izvor prema svojim posjedima. Poslije nekog vremena, a naročito poslije velikih kiša i snjegova, izvor je bio prilično izdašan. No, u ljetnjim mjesecima izvor je imao vrlo tanku žicu i slabu izdašnost.

Bajice, kao veće i brojnije pleme, su insistirali da tokom ljeta dobiju udio u tom vodopoju tvrdeći da su to podzemne vode s njihovih posjeda. Mare i njeni sinovi to nijesu dozvoljavali govoreći da se tačno znaju vode i granice posjeda između ova dva plemena. Međutim, Bajice nijesu odustajali od svojih zahtjeva i to je dovodilo do novih sukoba ova dva plemena. Sukobi su u davnoj prošlosti bili teški i krvavi, padale su glave i stradali pastiri.

Marini sinovi Niko i Krsto su poginuli u tim sukobima. To je Mari kao majci bila neprebolna rana na njenom srcu koje je imalo brojne ožiljke. Izgubila je ranije muža, pa dva sina. Plašila se za budućnost Jovana, Ilije i Pera. Mnogo puta je dogovoreno da se napravi umir među plemenima, ali svaki put je taj umir kršen, bilo sa jedne ili druge strane. Bližio se Božić, najradosniji hrišćanski praznik. U to doba godine nema stanovnika na lovćenskim katunima. Mare je uoči Badnjeg dana pozvala svoje sinove i rekla im: „Jednom ovo prokletstvo i stradanje mora stati i ja sam naumila da izvor na našem posjedu zatrpam kako bih spriječila stradanja i krvnu osvetu između naša dva plemena, a zima je najbolje vrijeme, snjegovi, kiše, oluje i nevrijeme će, osjećam – bole me stare kosti“. Sinovi bespogovorno poslušaše svoju, sada već ostarjelu majku. Upregoše svoje volove u toj januarskoj hladnoj noći i u rani sumrak, da ih ko ne vidi, polako dođoše do izvora. Čitavu noć su vukli kamenje, stabla bukve, zemlju i bacali preko izvora da ga što bolje zatrpaju. Sinovi su neumorno zatrpavali

ovaj izvor. S prvim kokotima koji su se oglasili stali su s radom. Vratili su se svojim kućama, počeo je da pada snijeg i sniježna mećava. Mećava je prekrila izvor i sve tragove oko njega. Mare i sinovi nijesu pričali nikome o onome što su uradili.

Stiglo je proljeće, od izvora nije bilo ni traga. Prvi pastiri koji su izdigli na katune nijesu mogli da vjeruju da izvora više nema. Mare Kokotova je pozvala Bajice da se sretnu na katunu Duge njive. Kada su se sastali, Mare reče: „Među vama i među nama palo je dosta glava zbog ovog izvora. Izgubila sam dva sina, kud te sreće da se taj izvor nikada nije pojavio. Da znate, Bajice, ja sam izvor zatrpala i bacila kletvu na sve one koji budu pokušali da ga opet otkopaju. Dabogda, od onog ko ga otkopao traga od njega ne ostalo“. Tako je i bilo, prolazile su godine, niko nikada nije pokušao da opet pronađe ovaj izvor. Kletve su bile moćne riječi od kojih su se gotovo svi plašili. Mare Kokotova se sa svojim sinovima, u strahu za njihove živote, spuštila s katuna Pavlov krst na niže katune. Legenda se prenosi iz generacije u generaciju i ostala je kao trajno svjedočanstvo o jednom vremenu i ljudima.

LEGENDA O LOVĆENSKOM ZVONČIĆU I NASTANKU IMENA ZLATARICE: Legenda o nastanku lovćenskog zvončića (lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus) jedna je od najljepših i najdragocjenijih sačuvanih i zapisanih. U starom gradu Kotoru, mjestu trgovine i pomorstva, u drugoj polovini XIV vijeka, za vrijeme vladavine

Mletačke Republike, živio je Marko, istaknuti filigranski majstor i zlatar. Marko je bio nadaleko poznat. Njegovo filigransko umijeće bilo je poznato i van granica Mletačke Republike pa su njegovi zlatarski i draguljarski radovi krasili mnogobrojne carske i kraljevske palate i bili simbol prestiža među kraljevima i carevima, prinčevima i princezama, ali i među vlastelom. Marko je nakon dugo godina braka sa svojom suprugom Lucijom dobio ćerku jedinicu Filomenu. Kako je Filomena odrastala i pokazivala sklonost ka lijepim umjetnostima, Marko je šalje u Firencu da studira slikarstvo. Filomena je svako ljeto provodila u Kotoru, a u septembru se vraćala u Firencu.

Filomena, visoka, vitka, plave kose i plavih očiju, svojom ljepotom je podsjećala na mitske sirene koje su mamile mornare na dalekim hridima i ostrvima. Marko je bio veoma bogat, imao je brojne sluge. Odlučio se da kupi posjede u blizini Kuka na Lovćenu kako bi tamo njegova ćerka jedinica s prostranih padina i pašnjaka na slikarsko platno prenijela ljepotu i najljepše boje Lovćena, Boke i Primorja. Za te potrebe je podignuta i omanja kamena kuća. Filomena je svakog ljeta dio svog odmora provodila na tim posjedima. Kada je Filomena otišla za Firencu, nedugo nakon odlaska je stiglo pismo da je teško bolesna. Marko je vrlo brzo pronašao iskusnog kapetana da njegovu voljenu ćerku jedinicu, svojim jedrenjakom, što prije vrati u Kotor. Marko i Lucija su sa svojim slugama sačekali dolazak

teško bolesne ćerke u Kotor. Marko je naredio slugama da njegova ćerka dobije svu neophodnu brigu i pažnju. Kada su je smjestili u staru palatu u Kotoru, Marko je vidio njenu blijedu boju lica. Od njene nekadašnje ljepote ostali su samo blijedi obrisi crta lica. Marko i Lucija su krišom plakali. Prvog jutra nakon dolaska Filomena je zamolila oca da je još jednom odvede na njihove posjede na Lovćenu, da ima želju da slika i da još jednom, makar

i posljednji put, vidi Lovćen i Jadran u zagrljaju, dok su joj suze prekrivale lice. Marko je zajedno sa svojim slugama odveo Filomenu na Lovćen, na svoje posjede. Filomena je uzela svoju kičicu i na slikarskom platnu počela da slika cvijet (zvončić) nestvarne ljepote, koji je oslikala zajedno sa stijenom, u zagrljaju između mora i planina. Kada je, onako krhkog zdravlja, završila, samo joj je glava klonula na rad i tako je umrla.

Marko je bio slomljen gubitkom svoje ćerke jedinice. Na mjesto đe je umrla, Marko je stalno dolazio i sa sobom nosio njen posljednji naslikani rad s čudesnim cvijetom (zvončićem). Na tom mjestu je Marko, u znak sjećanja na svoju ćerku jedinicu, posuo zlatnu prašinu na obližnju stijenu s koje je njegova ćerka slikala. Sljedeće godine na tom mjestu nikao je zvončić nestvarne ljepote, baš isti onaj kao sa slikarskog platna. Od tada na Lovćenu raste cvijet lovćenski zvončić, a sam predio po Marku zlataru dobi naziv Zlatarice. Ova dirljiva legenda se prenosi generacijama.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

LEGENDA O NASTANKU NJEGUŠKE TREŠNJE: Neguška Trešnja predstavlja jedan od ljepših katuna na ovim predjelima. Jedna od najljepših i najpitkijih izvorskih voda koja je sagrađena i kaptirana u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša je voda Šanik. Njeguška Trešnja se dijeli na Gornju i Donju. Od nje put vodi ka katunu Kruševica. Sada je napuštena i sanja nekadašnje svoje pastire i stanovnike da se ponekad vrate u svoj rodni zavičaj i da ga sačuvaju od zaborava.

Katun Trešnju krase brojna stabla trešnje od kojih su neka stara sigurno dva vijeka. U davnoj prošlosti ona je bila naseljena većim dijelom godine. Rani mart mjesec ozelenio je brojne pašnjake i vrijeme je bilo neobično toplo za ovo doba godine. Pastiri su pustili svoja stada da ih poslije duge zime sunce ogrije, ali i na ispašu mlade zelene trave pune hranjivih sokova. Nije prošlo mnogo vremena, već u samo podne vrijeme se velikom brzinom promijenilo. Oblaci sa Lovćena i jezivi huk vjetra koji je prolazio kroz bukove šume sve je uplašio. Počela je da duva jaka mećava i stanovnici ovog katuna su se brzo sklonili u svoje kuće i zatvorili stada. Samo je poneki pogled kroz malene prozore govorio kako je napolju jaka mećava. Takve promjene vremena su se često dešavale na brojnim katunima Lovćena.

U momentu dok su svi sjeđeli oko ognjišta i razgovarali, neko jako zalupa na vrata.
– Pomozite, ako ima čovjeka i junaka, putnik sam u nevolji.
Stari domaćin Savo otvori masivna bukova vrata.
– Dobro ti Bog dao, prijatelju, kuda si krenuo po ovom nevremenu?
– Pomozite mi, ćerka od šest godina je sa mnom, sva gori, pomozite mi.

Svi članovi Savove porodice priskočiše, hitro im dadoše preobuku od sukna, a malenu djevojčicu brže-bolje smjestiše na krevet. Čitavu noć se porodica borila da je otrgne od visoke temperature. Njen organizam nije izdržao udare groznice i ona je umrla u zoru. Otac, skrhan bolom, reče da je putnik-trgovac i da ih moli da je sahrane na mjesto odakle je najljepši pogled. Ispriča priču da ih je jaka mećava skrenula s puta i da će, dok je živ, morati da se kaje zašto je svoju ćerku poveo na put sa sobom. Svi mještani priskočiše, razgrnuše snijeg i sahraniše djevojčicu na jednom brežuljku odakle se vidio čitav katun. U znak zahvalnosti bogati trgovac ostavi punu kesu zlatnih dukata mještanima katuna i zamoli ih, dok ponovo ne dođe, da se njen grob održava. Uzjaha svog vranca i krenu sa suzama koje su se slivale niz njegovo tužno lice.

Mještani katuna se vratiše svojim svakodnevnim poslovima. Domaćin Savo, koji ih je primio, često se pitao što je s trgovcem i ko je bio on, to mu je ostala velika misterija. Vrijeme je prolazilo, a trgovac se nije pojavio da posjeti ćerkin grob. Tačno na godinu dana od njene smrti, iz njenog groba niče stablo trešnje. Mještani su vjerovali da je to duša djevojčice pretvorena u najljepši cvijet. Njen otac se više nikada nije pojavio i nikada mještani ovog katuna nijesu saznali njegovu dalju sudbinu. U narednim decenijama, u maju mjesecu, trešnja je počela da cvjeta najljepšim cvjetovima i da katunom širi opojni miris. Od tada
katun dobi naziv Trešnja, a stabla ove prelijepe voćke i dan-danas krase ovaj katun svojom čarobnom ljepotom.

ĐAVOLJE KOLO NA FULJIKOVOM DOLU: Paninari, putnici, istraživači koji se odluče da posjete rezervat bukovih sastojina Konjsko u sklopu NP „Lovćen“, kada krenu makadamskim putem prema njemu, na pola puta s lijeve strane naići će na put, to jest Siljevičko ždrijelo, a tu je i prostrana vrtača Siljevički dolovi. Tim putem stiže se do krajnje tačke Grabovog Dola, katuna Zubera i Kapa. U neposrednoj blizini se nalazi impozantna kuća od kamena – sveštenika Steva Kape, dužine
13 metara i evidentno je po njenoj gradnji da je pripadala imućnoj porodici. Sveštenik Stevo je bio vrlo omiljen u narodu i poznat kao jako pravičan, čestit i izuzetno hrabar čovjek. Ostala je priča i predanje o svešteniku Stevu Kapi i jednoj noći poslije koje više nije bio isti.

Sveštenik Stevo je imao brojna prijateljstva s Poborima i Mainama pa je često znao da gostuje kod svojih prijatelja koji su ga rado dočekivali i uvažavali. Sveštenik Stevo odluči da jednog ljetnjeg jutra u julu mjesecu posjeti svoje prijatelje. Uzjaše svoga konja vranca, opaše sablju, a krst mu se presijava preko svešteničke odore. Bez oružja se nije išlo na bilo
koji put jer su znale da vrebaju brojne opasnosti. Kada je sveštenik Kapa stigao kod svojih prijatelja u Pobore, oni su ga lijepo primili, ugostili i dočekali. Pričalo se o raznim temama vezanim za vladavinu knjaza Nikole Petrovića, gospodara Crne Gore. Razgovori su dugo
trajali jer su prilike bile rijetke da se prijatelji sretnu i da mogu na miru da popričaju o svemu. Vrijeme je polako odmicalo, padao je prvi sumrak. Na nagovaranje svojih domaćina da konači u njihovom skromnom domu, Stevo je to odbio govoreći: „Ujutro imam službu, ipak sam ja Božji sluga“. Hitro je uzjahao svoga vranca i krenuo iz Pobora na put ka Grabovom Dolu. Noć ga je ubrzo zatekla, a zvijezde su se kupale u mjesečevom odsjaju na nebu. Posmatrao je pop sve to, ali ga je čitavim putem hvatala neka jeza. Polako se sa svojim konjem peo uz planinske masive koji su ga okruživali. Preko Majstora se uputio ka Ošnjoj lokvi,
preko koje je put vodio k Manatom počivalu, a odatle ka Grabovom Dolu. U daljini je čuo zavijanje vuka. U blizini Fuljikovog dola konj je počeo uplašeno da rže. Sveštenik se skide s konja da ga umiri, uze ga za uzdu i poče da ga vodi. U jednom trenutku na Fuljikovom dolu vidio je ogromne vatre i ljude kako igraju u kolu. Opijen muzikom i igrom odjednom se našao u kolu, a kada su ga uhvatili u kolo tek tada je počela igra. Vidio je da su to đavoli. Sav unezvijeren i u transu igrao je sveštenik u tom kolu iz koga nije mogao izaći.

Prvi pastiri koji su ujutro prolazili preko Fuljikova dola našli su sveštenika Steva Kapu čitavog u bunilu, bez konja i oružja, sav je bio u ritama. Kada je stigao svojoj kući, pričao je o ovom događaju. Od tada kažu da sveštenik Stevo nikada više po noći nije boravio vani. Ako bi se zatekao u čijoj kući, tu je i konačio. Dr Ivo Jovićević u svojoj memoarskoj
knjizi „O ljudima i događajima“ navodi da je gospodar Nikola Petrović znao da se našali sa sveštenikom Stevom i da mu kaže: „Donesi mi grančicu ljeskovine iz Borovika i traži što poželiš“ (to je otprilike 1,5 km od dvora), a Stevo bi odgovorio: „Neću, vala, pa da mi čitav
dvor daš“.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

TAJNA MILOŠEVE PEĆINE: Kada krenete putem od katuna Kruševice ka katunu Njeguška Trešnja, na pola puta s lijeve strane su dvije velike stijene. Između stijena postoji neugledna zarasla staza prekrivena bukovim stablima od kojih su neka oborena. To je put koji vodi do Miloševe pećine pored koje možete proći mnogo puta, a da je i ne vidite. Legenda kaže da je u davnoj prošlosti na Trešnji Njeguškoj živio vrlo bogati trgovac Miloš. Miloš je imao veliku i brojnu porodicu koja je čuvala stada ovaca, kako svojih tako i onih koje su čuvali tokom ljetnjih mjeseci za potrebe trgovaca Mletačke Republike. Porodica je živjela u izobilju i bogatstvu. Miloš je često putovao za Kotor, Dobrotu, Risan, Perast i druga primorska mjesta kako bi prodavao svoju stoku i uzimao drugu na čuvanje. Po pet članova njegove porodice čuvalo je brojna stada na padinama Lovćena. Godine su prolazile i stigle, sada već ostarjelog, domaćina Miloša. Trebalo je sinovima ostaviti i podijeliti brojne posjede kako ne bi došlo do nesloge među njima. Međutim, Miloševa tri sina su imali drugačije poglede i razmišljanja o tome. Oni su željeli zlatne dukate i zlato koje je Miloš čuvao jer je zlato uvijek bilo na cijeni. Miloš im je govorio: „Ja sam stekao bogatstvo, ja ću ga i podijeliti kada za to dođe vrijeme“. No, sinovi nijesu imali razumijevanja za očeve mudre savjete. Razmišljao je Miloš u sebi kako je teško spojiti dva svijeta, njegov i njihov. Zbog straha od nesloge među sinovima, Miloš je jedne rane majske noći svoje zlatne dukate složio u masivni ćup koji je
bio kupio u Boki Kotorskoj i koji se nije u domaćinstvu koristio. U gluvo doba noći je izašao noseći sa sobom motiku, razmišljajući gdje da ga sakrije ili zakopa. Za svoj pas stavio je malenu ledenicu za slučaj bilo kakve opasnosti. Dobro je pazio da ga koji od sinova ne prati
i ne krene za njim. Tražio je mjesto gdje ne idu pastiri, već samo vukovi i zvijeri. Bila je noć punog mjeseca, vidjelo se kao da je dan. Krenuo je uz planinu dok su se obrisi Lovćena jasno vidjeli. Lutao je tako u noći tražeći najbolje mjesto. Naslonivši se na jednu stijenu u
planini, dok se spremao da savije rezani duvan, jedan zlatni dukat mu ispade iz ćupa. Upali komad luča da potraži dukat i vidi da je dukat upao ispod jednog procijepa. Kada se spuštio kod procijepa, vidio je uzan ulaz. Sagnuo se i s mukom prošao kroz taj ulaz. Pred njim se
ukaza velika pećina, njemu nepoznata. U najzabačeniji dio pećine svojom je motikom i snagom ruka pomjerio kamenje, ostavio je ćup koji je bio umotan u ovčju kožu sa zlatnicima i zlatom. Vješto ga je prekrio kamenjem. Izašao je mnogo lakše iz pećine, nego što je ušao u
nju. Dobro je zapamtio mjesto gdje je ostavio ćup, orijentiri su mu bili tri pojedinačna stabla bukve, munike i svetog drveta tise. Vidio je da tačno mjesec kroz njih prolazi i obasjava ulaz u pećinu. Vratio se kući dobro zapamtivši stazu kojom je prošao.

Prošlo je nekoliko godina, sinovi nijesu pitali oca o podjeli zlata i dukata. Miloš se razbolio u zimu, osjećao je da mu se bliži kraj. Pozvao je sinove i podijelio im svu svoju imovinu. Kada su ga pitali za zlato, rekao im je: zlato će onaj koji bude najvredniji pronaći u planini, samo u noćima punog mjeseca, jer sjaj punog mjeseca koji prolazi kroz stablo
bukve, munike i svetog drveta tise, pokazuje ulaz u pećinu. Kada je to Miloš rekao, izdahnu. Poslije određenog vremena sinovi se dadoše u potragu za zlatom i dukatima. No, Lovćen ima na stotine pećina, jama, vrtača, škrapa i uvala. Prošlo je nekoliko godina, a sinovi nijesu
uspjeli da pronađu pećinu. Shvatili su da mogu preživjeti samo svojim radom. Vratili su se svojim poslovima i priča starog Miloša je pala u zaborav. Legenda kaže da bi se ponekad na padinama Lovćena, u noćima punog mjeseca, vidio zlatni odsjaj. Govorilo se da je to Miloševo zlato. Po noći se nijesu usuđivali, ali po danu mnogi su ga tražili bez uspjeha. Kada je pastir Peko s drugim pastirima pronašao pećinu, u njoj nijesu pronašli zlato, ali je pećina dobila naziv Miloševa pećina. Legenda dalje kaže da su vile zlato sakrile u svojim pećinama. Kasnije su se u Miloševoj pećini krile brojne vojske i vojnici pred raznim neprijateljima.
Kažu da se i danas, u noćima punog mjeseca, može vidjeti sjaj s padina Lovćena. Da li je to Miloševo zlato, ostaje vječita tajna i misterija?!

JEZERO ISPOD JEZERSKOG VERHA: Svako jezero ima legendu o svom nastanku i postanku. Jezero ispod samog Jezerskog vrha (Lovćena) krije jednu od najljepših legendi o njegovom nastajanju. Legenda kaže da su se u dalekoj prošlosti, ispod samih padina Lovćena, kupili brojni pastiri koji su napasali svoja stada. Jednog ljeta, u dalekoj prošlosti, pred sami sumrak, svoje stado volova je doveo na plandište Andrija, koji je bio svojom ljepotom viđeniji od drugih mladića.

Tokom dugih ljetnjih noći pastiri i pastirice bi obodom ovog velikog polja na jedno mjesto konačili da čuvaju svoja stada od vukova. Na kraj ovog polja bi naložili vatru koja bi gorjela do zore, a planina je uvijek hladna bez obzira na godišnje doba. Dok ne bi zaspali, pored vatre bi prenosili brojne legende svojih predaka, ne znajući da će jedan događaj
postati i jedna od najljepših legendi. Petrana je bila stasita, lijepa djevojka koja je imala još četiri sestre. Kako je bila najstarija od sestara, njeni roditelji su je s Njeguša poslali na katun Jezerski vrh da čuva njihovo veliko stado ovaca. Kada je Petrana došla na katun, bila je zajedno s onima koje je uglavnom znala, ali lijepog Andriju nije poznavala. Poslije nekog vremena Andrija se zaljubi u Petranu, a i Petrana u Andriju. Legenda kaže da je to bio najljepši par, kao da su ih same vile sastavile i darovale tom ljepotom. Provodili su dane na ovom
velikom pašnjaku zajedno s drugim pastirima. Tokom dana se čula frula uz koju su sastavljeni najljepši stihovi koji su govorili o njihovoj ljubavi. Kada su bile velike vrućine, volovi i ovce su bili sklonjeni u brojna plandišta ispod samog planinskog vrha u bogatim bukovim
šumama, a pred sumrak bi svi zajedno stada gonili do brojnih vodopoja i izvora na samom Lovćenu. Andrija je preko svojih prijatelja, poznatih filigranskih zlatarskih majstora iz Kotora, kupio jedan od ljepših prstena da zaprosi Petranu. Ništa joj nije o tome govorio, želio je da je zaprosi i iznenadi na najljepši način. Kada mu je prsten došao, s drugim pastirima koji su se povremeno spuštali do Njeguša, bio je više nego srećan. Svanulo je lijepo avgustovsko jutro, pastiri su svoja stada puštili na prostrani pašnjak, na jednom kraju je bila Petrana, a
na drugom Andrija. Negdje oko podneva, kada je Andrija planirao da zaprosi Petranu, ovce i volovi odjednom, uplašeni, kao da su osjetili neke čudne sile, skloniše se s pašnjaka. Kako je krenuo prema Petrani, Andrija osjeti jezu, užurbano pohita k njoj. U tom momentu pred
Petranom se otvori ponor i ona nesta u njemu. Andrija brzo privuče dva vola s konopima da je spase. Čuo je njeno zapomaganje. Kada je Andrija prišao, ponor se još više otvori i on zajedno s volovima upade u njega. Sa strane su sve to posmatrali uplašeni pastiri. Brzo su
pozvali starije pastire s drugih katuna da ih spasu, ali od njih dvoje nije bilo ni traga ni glasa. Pastiri su zazirali od ovog katuna. Nije prošlo mnogo vremena, a ovaj katun je preplavila voda i nastalo je jezero koje mještani prosto nazvaše Jezero. Od Andrije i Petrane nije bilo
glasa. Legenda kaže da su se u Bokokotorskom zalivu između stijena pojavile nozdrve volova koji su tog dana nestali i taj predio nazvaše Nozdrvca jer su iz njega bile jake izvorske vode sa Lovćena.

Jezero na Lovćenu od tada pa do danas postoji, kažu da presuši na dan kada su Andrija i Petrana nestali, kao znak sjećanja na njihovu veliku i tužnu ljubav i da se opet s jeseni napuni suzama s planina koje su bile nijemi svjedok njihove ljubavi. Legenda dalje kaže da su njih primorske vodene vile iz Ljute uzele zbog njihove silne ljepote, a da su zauzvrat dale brojne vode i izvore pastirima sa Lovćena.

(Nastaviće se)