Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Život je (l)ep

Objavljeno prije

na

Ubijeđena sam da kvalitet života zavisi od toga šta jedemo, ko je uz nas kad nismo dobro i na šta nam gleda prozor

 

Opet sam sanjala pokojnu majku. Preplavi me negde između svete tišine i sna. Roditelji zaista ne umiru, njihovi glasovi ostaju u glavi i to su dijalozi koje vodiš sa sobom i javljaju se tačno kada treba, sa samo njima osobenim rečima, samo se sada manje posvađaš, a više slušaš. Valjda sad kada su unutar tebe, misliš da vide i ono što ti vidiš.

„Patrijarhalna porodica i muškarci su izvor svakog zla koje se dešava ženama u ovom društvu“, pročitah našte srca. Kad pročitam neku glupost, prvo izbrojim do deset da se smirim.Patrijarhalna porodica nije ona gde neko lupa rukom o sto, nego porodica gde se poštuju godine, mišljenje, dogovori. Gde mlađi članovi polako preuzimaju posao i odgovornost. Porodica koja ima svoje planove i do njih stiže zajedničkim snagama svih članova. Svi za jednog, jedan za sve. Izabrala sam da verujem ljudima i njihovim istinama, kakve god da su, njihove su.

Postoje te neke tajne, koje, kao najteži prtljag od svih, nosimo sami do kraja. Nosimo ga, samotni, dobro znajući da je pretežak za svakog drugog osim nas, i da bi bio još teži onome koji nas voli. S kojim pravom da ti taj balast dajem? Ubeđena sam da kvalitet života zavisi od toga šta jedemo, ko je uz nas kad nismo dobro i na šta nam gleda prozor.

„Nikad neje bilo da nas neje bilo. U Levovik je Bog stvorio svet. I tuj si je turio nas, da ga čuvamo”, govorila je moja baba. Umela je najbolje da grli. Nije zagrljaj, ako iz njega ne izađeš srećan što postojiš. Kad sagledam ovaj moj život iz nekog drugog ugla, imam toliko razloga da budem najsrećnija osoba na svetu i jezivo je koliko to ne umem. A moj drug Slobodan Obradović, peva ptici. „Hej, čovjek pjeva ptici!!!”  i uči decu da čuju kako lišće raste i koliko lepo priroda peva, uči ih kako da se smeju. Kako da počnu prvo stidljivo da se osmehuju, a onda jako i široko, i divnije od divnosti prirode,kako da nauče da uživaju u nesavršenosti života. Dakle, pozor – stigla lektira! Moj drug Slobodan Zoran Obradović, iz Bijelog Polja, je objavio knjigu za decu – BEZ ČUĐENJA, MOLIM. I da znate knjiga je divna i otvorena za svakodnevnu upotrebu. Klinci mogu da izmaštaju nešto svoje… a to je odlika odlične knjige za decu! Mašta. Jer pesme i priče ne mogu da žive bez dece koja će ih slušati, kažu. Ne mogu ni deca da stignu u pravi život ako ih ne upoznate sa bajkovitim svetom. Dovedite ih do Putokaza, dalje će lako i sama.

Moramo da verujemo da će sve biti u redu, pa makar i na silu.

P.S. Čekam priliku samo da bih prošla pored nje.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Autentičnost razlika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izreži suvišno. Ostavi srž. Ostavi prostor za fikciju, ona nema pravila. Piši kratko

 

 

Što volim kad se razdani, svetlo mi pada na kapke i lako se budim. Pogledam na sat, šest. Nije mi ovo samo faza, nego je i nula i uzemljenje. Jutros u prolazu kroz moje selo zastanem ispred prodavnice. Dok sam čekala da je otvore, pored mene prolaze dvojica u radničkim kombinezonima, crni kao ugarak, debeljuškasti, deluju dobroćudno. Pozdrave me uz osmeh: „Zdravo, zdravo!“ „Dobro jutro, gospodo!“, otpozdravljam. Vidim, drago im je. Uljudnost je prvi korak ka ozdravljenju naroda.

Juče sam zvala moju konu, trebalo je da obavim još dva poziva, ali nisam mogla, jer je prvi trajao pola sata, glava mi je pucala, moj kapacitet za razgovore je bio potrošen. “Sve je iz glave“ – tip ljudi: bolest je izmislila farmakomafija, svi lekari su deo zavere, virusi i bakterije ne postoje (ili, ako postoje, prijatelji su nam), sve možeš da izlečiš meditacijom/molitvom/marihuanom/pozitivnim moždanim vibracijama (?!), i ta divna samouverenost budale. Samouverenost sa kojom mi deli savete o zdravlju, jer njeno je znanje sveobuhvatnije od mog, njena neformalna diploma potiče od spoznaje suštine života, svemira i svega ostalog,  njena mudrost pobeđuje svako formalno obrazovanje i stručno iskustvo. Ta linija po kojoj hodam je tanja nego ranije, ili sam ja punija nego ranije… ili su granice jače, ili je fleksibilnost manja… Ne popuštam. Zreli u rutini vide temelj. Nezreli vide kavez. Zato resetuju život umesto da ga grade, jer problem nikada nije “novo“, već nemogućnost da ostaneš kad više nije uzbudljivo. Neke rutine vrede više od hiljadu avantura.

Mnogi znaju kako je to kada im misli jednostavno ne prestaju, kada glava stalno o nečemu razmišlja i smišlja nekakve scenarije. Šta će se dogoditi ako se desi ovo ili ono? U mislima rašavaju razne potencijalne situacije, što ponekad postane zamorno.  Posebno noću. Izreži suvišno. Ostavi srž. Ostavi prostor za fikciju, ona nema pravila. Piši kratko! Ipak, postoje mentalni sadržaji koji ostaju u unutrašnjem prostoru svesti, bez tendencije da pređu u verbalni oblik, iz raznoraznih razloga. Kakva je to tek borba zadržati ih u tom prostoru i dati im titulu neizgovorenih  misli!

Možeš da se sakriješ ili odeš na kraj sveta, možeš da se okružiš ljudima bliskim il’ nepoznatim, možeš da ispuniš dan poslom i aktivnostima, ali na kraju opet ostaneš sam sa svojim mislima. Laku noć.

P.S. Čekala sam te zauvek, ali to je prošlo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Dugo putovanje u moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema velikih riječi, ni lažne mudrosti – samo jedan razgovor sa sobom, uz gorčinu pelina i tišinu koja ne laže

 

 

Pročitah horoskop, koji mi kaže da mi, za koji mesec, stižu pare i nova ljubav iz inostranstva. Ne znam samo kako planiraju da uđu u moje dvorište kad sam zabarikadirana, plus dva opasna psa, ali ok. Izazov prihvaćen. Ponekad zrak sunca padne pod određenim uglom kroz zavesu, pa pomislim da možda i nije sve tako loše.

Pronašla sam staru svesku u kojoj sam nekad pisala pesme. Našla jednu posebnu, koju sam pisala dok sam još verovala da uspomene mogu da zakrpim kao stare čarape. Pletene. Danas znam – neke uspomene greju samo dok ne shvatiš da je mraz već ušao kroz šavove. Pisala sam je kad sam bila slabija nego danas, ali iskrenija nego većina nas. Nema velikih reči, ni lažne mudrosti – samo jedan razgovor sa sobom, uz gorčinu pelina i tišinu koja ne laže. Ako si ikad seo ispred sebe i nisi imao gde da pobegneš. Postoje odluke koje ti kao kamen padnu na dušu, malo ostaneš i bez vazduha, ali makar ti otvore oči i postave tamo gde ti je mesto. Bezgranično kriva, kao Drina.

Kod nas stanje redovno, da ne kazem s_anje redovno. Svi sve znaju i u sve se razumeju, normalno. Trebalo bi koristiti činjenice pre nego što stvoreno mišljenje iznesemo u javnost, jer bez njih ne možeš da odbraniš ono što kažeš. A osnovna definicija činjenice je da ne zavisi od ličnog uverenja. Svakako će vreme pogoršati ili učiniti nebitnim, ali da reši problem, neće. „Hladni rat je bio hladan, jer niko nije bio dovoljno lud da pritisne dugme. Danas nema dovoljno dugmića za sve zainteresovane“, rekao je neko. Ko zna zašto je to dobro, još jedna od onih besmislenih floskula, poštapalica kojom pokušavamo da utešimo sebe kad se ponovo o isto razočaranje spotaknemo, kad naletimo ne neke večite, nepromenjive i neprijatne istine. Ko zna zašto je to dobro? Mislim da niko nikada nije saznao.

E, da… zaboravih da vam kažem. Danas je svetski dan jedne Tijane. Prvi put kad su mi je stavili na grudi, bilo je kao da je oduvek bila tu. Poklonila mi je drugačiju “mene“, koju sam zavolela, poklonila mi je tada tako potrebnu svrhu i puno neopisivih trenutaka njenog odrastanja pod mojim krovom.

Eto, odoh još da vidim šta kažu meteorolozi, numerolozi i ostali, kako će zvezde biti po nebu raspoređene i hoće li biti naklonjene na radost za vikend.

P.S. Nije kasno. Samo je kasnije nego ranije.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Eho progutanih riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto iz pravog ugla, nekako smo navedeni da posmatramo život pod pravim uglom. Vidimo samo da je tu. Gledamo ga sa strane, izmrcvareni od tog pogleda u obrise, ivice i površinu

 

 

Videla sam jutros jednu visibabu. I ne bi tu bilo ništa čudno da mi se nije osmehnula. Kafka bi možda rekao: „Osećam da sam sam, i svuda…“, ali ništa zato, imam kutiju punu svega i svačega, ako je otvorim i Pandora će ustuknuti. Napred možete videti haos koji preti vašoj sigurnosti, iza možete videti pesak koji guta vaše potencijale. S ljubavlju, vaše ovde.

U mom slučaju postoji jedno nepisano pravilo, a to je da zaturene  stvari pronađem onda kad prestanem da ih tražim, pa sad nešto mislim da bi isto moglo da važi i za sve ostalo? Poverenje, na primer, ili još bolje – nadu. Disciplina nije sredstvo samousavršavanja, ona je infrastruktura svesti.

Danas sam imala priliku da vidim “stil“ emaila kojim direktorka saziva veliki sastanak. Džiberska nepismenost bez kodeksa i konvencija u obraćanju, nedostojna čela škole, nedostojna nekolicine ljudi pred penzijom, nedostojna ičega i ikoga kome je upućen. Bruka! A kakva je ljudina sklonjena zbog nje! Pre svega lav svoje struke, vođa, ma domaćin čovek! Eto, to je ta logika koja sahranjuje ovo društvance pod šljivama (ako ima više i šljiva, koga briga za šljive, više smo sad nekakvo betonsko udruženje). Jedino je još mladi, vredni kolega, koji se muškim kolegama obraća uz propratni epitet “mili“, jedan od simpatičnih plusića u okeanu svakodnevnih minusa. Umesto iz pravog ugla, nekako smo navedeni da posmatramo život pod pravim uglom. Vidimo samo da je tu. Gledamo ga sa strane, izmrcvareni od tog pogleda u obrise, ivice i površinu. Bežim u aktivnosti, ali um prečesto pusti stare filmove i šta ću, gledam ih jer znam da me čekaju novi, koje ovaj put moram da dočekam spremna – nedodirljiva za bol. Pazite se lažnih prioriteta, jer njihova aktivnost proizvodi osećaj napretka bez stvarnog napretka i uzalud troši ograničene resurse.

Moram još da vam kažem da me je Karlos Fuentes toliko namučio svojom knjigom Najpozračniji kraj da više ne znam ni šta sam čitala. U pitanju su epske razmere svega mogućeg što može da se smisli. Dođe mi ponekad i trenutak kada poželim nekome da kažem da mi baš onako mnogo nedostaje, ali vidim da je osobi sasvim dobro i bez mene, pa me, srećom, brzo prođe… normalno.

Ovo se više ne zna šta je. Red sunca, red snega, onda kiša i tako u krug… a visibabe već procvetale.

P.S. „Samo da smo živi i zdravi“, nije kliše. To je suština svega.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo