Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Život je (l)ep

Objavljeno prije

na

Ubijeđena sam da kvalitet života zavisi od toga šta jedemo, ko je uz nas kad nismo dobro i na šta nam gleda prozor

 

Opet sam sanjala pokojnu majku. Preplavi me negde između svete tišine i sna. Roditelji zaista ne umiru, njihovi glasovi ostaju u glavi i to su dijalozi koje vodiš sa sobom i javljaju se tačno kada treba, sa samo njima osobenim rečima, samo se sada manje posvađaš, a više slušaš. Valjda sad kada su unutar tebe, misliš da vide i ono što ti vidiš.

„Patrijarhalna porodica i muškarci su izvor svakog zla koje se dešava ženama u ovom društvu“, pročitah našte srca. Kad pročitam neku glupost, prvo izbrojim do deset da se smirim.Patrijarhalna porodica nije ona gde neko lupa rukom o sto, nego porodica gde se poštuju godine, mišljenje, dogovori. Gde mlađi članovi polako preuzimaju posao i odgovornost. Porodica koja ima svoje planove i do njih stiže zajedničkim snagama svih članova. Svi za jednog, jedan za sve. Izabrala sam da verujem ljudima i njihovim istinama, kakve god da su, njihove su.

Postoje te neke tajne, koje, kao najteži prtljag od svih, nosimo sami do kraja. Nosimo ga, samotni, dobro znajući da je pretežak za svakog drugog osim nas, i da bi bio još teži onome koji nas voli. S kojim pravom da ti taj balast dajem? Ubeđena sam da kvalitet života zavisi od toga šta jedemo, ko je uz nas kad nismo dobro i na šta nam gleda prozor.

„Nikad neje bilo da nas neje bilo. U Levovik je Bog stvorio svet. I tuj si je turio nas, da ga čuvamo”, govorila je moja baba. Umela je najbolje da grli. Nije zagrljaj, ako iz njega ne izađeš srećan što postojiš. Kad sagledam ovaj moj život iz nekog drugog ugla, imam toliko razloga da budem najsrećnija osoba na svetu i jezivo je koliko to ne umem. A moj drug Slobodan Obradović, peva ptici. „Hej, čovjek pjeva ptici!!!”  i uči decu da čuju kako lišće raste i koliko lepo priroda peva, uči ih kako da se smeju. Kako da počnu prvo stidljivo da se osmehuju, a onda jako i široko, i divnije od divnosti prirode,kako da nauče da uživaju u nesavršenosti života. Dakle, pozor – stigla lektira! Moj drug Slobodan Zoran Obradović, iz Bijelog Polja, je objavio knjigu za decu – BEZ ČUĐENJA, MOLIM. I da znate knjiga je divna i otvorena za svakodnevnu upotrebu. Klinci mogu da izmaštaju nešto svoje… a to je odlika odlične knjige za decu! Mašta. Jer pesme i priče ne mogu da žive bez dece koja će ih slušati, kažu. Ne mogu ni deca da stignu u pravi život ako ih ne upoznate sa bajkovitim svetom. Dovedite ih do Putokaza, dalje će lako i sama.

Moramo da verujemo da će sve biti u redu, pa makar i na silu.

P.S. Čekam priliku samo da bih prošla pored nje.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Pravi čas za pogrešan trenutak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Živim udobno u krajnjem lijevom dijelu svoje skale: tiče me se – ne tiče me se. Udobno, ali i  Naoružano

 

 

Utorak nije dan. Utorak je koncept. Zla, dosadna, besmislena ideja koja postoji samo da bi nas podsetila da ponedeljak nije bio najgora stvar, već samo zagrevanje. Da je utorak osoba, bio bi ona što ti ukrade poslasticu iz frižidera. Evo, gledam kako bezvoljno pada kiša, kao reda radi, liči mi na neiskrenu podršku.

Danas me samo zanima podvarak sa dimljenom slaninom i butkicom i, naravno, da dođe moje proleće i otera kišu. Znam gde živi moje proleće. Ali skrivam svoje namere kao čelične klopke u mekoj travi. Oštrice se presijavaju u mirno popodne, presijavaju se upadljivo, kao osmeh ispao iz konteksta.

U velikom opskurnom Mediusu, na svojoj puš-pauzi, nekoliko prodavačica, tvrdokornih gospođetina grubih dlanova… samo su se grohotom nasmejale rečima pesme sa radija: „…slobodno me rani, to sam i zaslužila…“, dok sam tiho stavljala tri kilograma jabuka u kesu. Živim udobno u krajnjem levom delu svoje skale: tiče me se – ne tiče me se. Udobno, ali i naoružano. Kako vreme odmiče, a iskustvo se nagomilava, sve je manje stvari koje slute na dobro. Dani tamnog vilajeta. Ako nešto prozboriš, kajaćeš se, ako ne kažeš ništa, kajaćeš se jopet. Samo da je pameti, a meni misao u glavi kao beskućnik. Operem i kosu pre nego što počnem da mislim. I opet ništa.

Gde su mi moji aršini? Imala sam aršine! Nije fer da ih sad više nemam, a neki imaju dvostruke, pa čak i trostruke. Dajte, sestre i braćo, da podelimo sa gomile, pa da svi imamo jednake hrpe. Predrasude ćemo da rešavamo kad podela zaživi u punom obimu. Kada vidim da samo jedna kap fali da bi prelila čašu, ja nalijem iz flaše, pa neka se vidi raskoš.

Veče je poodmaklo i približava se gluvi sat, a gluvi sat bira uspomene kako se njemu ćefne. A ćefne mu se vazda da mi izabere pokojnu babu, iznenađujuće žilavu i neumornu. Evo je, pere mast u devet voda, dobro je protiv kašlja.

Ne mogu da prestanem da razmišljam o propuštenoj prilici da kupim čvarke danas.

„Dan je okrugao kao Zemlja. Iznenadićete se kad na kraju današnjeg puta ponovo ugledate krevet iz koga ste jutros krenuli, ili tek treba da krenete“. Duško Radović

P.S. Ide mi se u tri lepe, ali zapuco red za tu destinaciju pa se plašim da neću uspeti da se ukrcam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Dalekovito

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izašla sam iz djetinjstva prinudno, samo zato što su mi rekli da tako treba, ali sad mogu da budem dijete doživotno i pustim sve daljine da struje kroz mene kao razvigor

 

txt: Sveti Luka sneg do struka, Sveti Mrata sneg do vrata. A danas, još ni lišće nije opalo. Još koliko juče bile su prolećne temperature, na moju radost. Došao strah, potukao integritet do temelja. Jutro je mirisalo na so, hleb se rasprodao. Snove odnosi jesen. Sad znam, važno je ne dozvoliti toj zveri nikad više da se raspojasa.

Taman sam došla do nekih epohalnih saznanja u vezi geopolitike, koje sam želela da podelim i ovde, pa ipak, pošto je tu sve jasno, smatranja ću da zadržim za sebe, a ovde ću da podelim to da sam pronašla smrdibubu u tastaturi, poštedela joj život i nazvala je Spasenija. Da ne bih davala više povoda za ovu nebesku komeNdiju, nema planova. Ionako se nikad nisu ni ostvarivali. Šta mora, mora. Šta bude, biće. Mali lični napredak: više ne uzdahnem glasno i ne prevrćem očima kad slušam vesti. Sad se momentalno isključim i počnem da planiram šta ću da kuvam u toku nedelje ili šta bi trebalo da se kupi od namirnica ili kad da uključim veš mašinu… Dozvolila sam da se život previše uozbilji, pa samim tim postane težak, a ja sumorna, plačljiva i zabrinuta. Eto, to se dogodilo. Pustila sam da radost bude proterana. Ona što se nalazi u malim stvarima. Sad ćemo je polako vratiti. Izašla sam iz detinjstva prinudno, samo zato što su mi rekli da tako treba, ali sad mogu da budem dete doživotno i pustim sve daljine da struje kroz mene kao razvigor.

Sve osobe u mojoj glavi imaju jednu zajedničku stvar. Mene. I sve se pitaju: „Koji nam je klinac ova trebala u životu?!“

Jeste li čuli da je izabrana najbolja nova srpska reč? Za tekuću godinu. Bezrečica – kao stanje velikog uzbuđenja kada se dogodi nešto potpuno neočekivano, lepo ili ružno, pa ne možemo da nađemo prave reči. Bezrečica… hm, značenje te reči za mene je mesto bez reke… al ’ajd, to sam samo ja.

Istina je da posle kiše uvek dođe sunce, ali ako je padala dugo ostaje brdo blata. Tako je i u životu. Jesen je da se sretneš sa sobom, suočiš, bez žurbe, polako i bez maske.

Rek’o bi čovek da se svaki dan sve ranije smrkava, a kad otvori četvore oči, vidi da se smrklo još pre trideset godina… Dotakne me taj miris noći i kaže: „Polazi na spavanje!“

P. S. Kako sam sinoć slatko prespavala film od početka do kraja, odličan, sve preporuke.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Hladna preporuka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su svi fokusirani na očekivanja i na njih bacaju drvlje i kamenje, kao na glavne krivce za propadanje u raznim situacijama, pretpostavke crkavaju od smijeha i potpuno neopaženo razvaljuju sve što dotaknu

 

 

„Zbog bolova u potiljku promenite jastuk; uzmite anatomski određene visine; spavate li na boku ili leđima“, pa nastavlja „premijum kvalitet, antialergijska navlaka, lateks, bambus…“, i na kraju, „ako ti posle dve nedelje ne odgovara, uzmi drugi“. Od kojih para drugi, čoveče?!

Pre se nije ložilo u spavaćim sobama, pa kad glavu metneš u perjani jastuk, sa onom navlakom sa džinovskim dugmadima, pa baba preko tebe prebaci onaj jorgan stokilaš, pa dunju punjenu perjem i paperjem, nit ti zima, nit se mrdneš do jutra. A sad svila i saten, a vrtiš se ko na ražnju… Nešto razmišljam: da li je izraz ušuškavanje nastao zbog šuštanja slame ili perjanih jastuka i jorgana?

Svo to jurcanje za vestima, trendovima, stvaranje kritičkog mišljenja… Sve je to distrakcija. Da ne bismo zatvorili oči pred onim što nam se servira, a, ne daj bože, otvorili za ono što stvarno jeste naš život. Jer bismo postali besni. Vrlo. I mnogo.

Imam prijatelja Slobodana. On je pisac za decu (i odrasle) koji se druži sa klincima u školama, a i inače. Pišu zajedno pesme, smeju se, druže, grle… pa me usreći i omogući mi da vidim koliko su dečije glave otvorene i pametne, a koliko se zagušimo kroz vreme. Ima malo nade za radoznale da se dobro ostari, ali nije lako, mora stalno razgibavanje.

Laslo Krasnahorkai dobio Nobelovu nagradu. Da li je njena reputacija opala ili ne, svejedno, njegova Melanholija otpora mi je bila otkrovenje. Poput nas: „Mračne dubine opustošenog sveta u kojem više ne važi svakodnevna logika i u kojem se sve uobičajene zamisli o životu nemilice ruše.“

Dok su svi fokusirani na očekivanja i na njih bacaju drvlje i kamenje, kao na glavne krivce za propadanje u raznim situacijama, pretpostavke crkavaju od smeha i potpuno neopaženo razvaljuju sve što dotaknu. Podigni glavu. Pogledaj oko sebe. Dobro pogledaj. Sve što treba da znaš je tu. Svesno biraš da ne vidiš. Glupo je da budeš iznenađen kad ti je sve pred nosom. Reči naviru kao talas, da uguše, a iza njih tišina.

„Pritisak u idealnom vakuumu je po definiciji nula.“ Ne znam zašto mi je ovo palo na pamet, ali dok se ne setim, neka mi stoji tu kao beleška.

Jedna nepoznata žena mi je jutros hrlila u susret, stala ispred mene i izgovorila: „Rano jutros je baš jako duvalo. Sad kao da je prestalo.“ I ode. Ušlo na jednu stranu, izašlo na drugu. Prostrelna rana, delovala je smrtonosno, ali nije pogodila ništa bitno. Ništa, ništa bitno.

P.S. Život je gorak, a kupus je kiseo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo