Šatori iz Pionirskog parka su uklonjeni. Koliko će trajati način vladavine koji je doveo do formiranja Ćacilenda tek ćemo vidjeti

U nedjeljni sumrak, dok su desetine hiljada građana Srbije strpljivo čekali da pristupe glasačkom mjestu, u Pionirskom parku u centru Beograda pojavili su se komunalci. U pratnju žandarmerije pod opremom za razbijanje demonstracija, podizali su prepoznatljive velike bijele šatore nekadašnjeg Čacilenda. Istovremeno, u park su pristizale grupe muškaraca obučenih u crno, sa kapuljačama i torbama. Analitičari iz Beograda nijesu imali dileme: u naručenom mraku postavljala se scenografija za očekivani, nasilan nastavak izbornog dana na beogradskim ulicama.

Onda se, nepuna dva sata nakon zatvaranja birališta, pred kamerama RTS-a, pojavio Aleksandar Vučić, lično. „Jasno je da smo mi ove izbore izgubili, pobedila je studentsko-blokaderska lista“, obznanio je zapanjenim pristalicama u sjedištu Srpske napredne stranke. Među njima bio je i Milan Knežević, poslanik u Skupštini Crne Gore, predsjednik ovdašnje DNP.

Dok dlanom o dlan, iz Pionirskog parka nestali su policajci i momci u crnom. Širom Srbije počelo je pobjedničko slavlje. Iste večeri građani su uklonili ograde iz Pionirskog parka i počeli da ruše kamp i čiste prostor na kome se on nalazio.

Ukloniti šatore Ćacilenda lakše je nego razgraditi sistem koji ih je postavio i čuvao. Srbija je izabrala novu parlamentarnu većinu. Tek treba da dobije novu vladu i obnovi unižene državne institucije. Između izborne pobjede i stvarne mogućnosti da se donose i sprovode odluke, nalazi se vrijeme u kojem stara vlast vučićevih namjesnika upravlja, dok njihovi novi i nepoznati nasljednici preuzimaju očekivanja građana.

A dijelom i odgovorost. Čak i za događaje koji nijesu pod njihovom kontrolom, poput nasilnog ulaska građana u redakciju Informera. Policija nije radila svoj posao valjano, pa je Vučić najavio da bi se zato njegovi sljedbenici mogli samoorganizovati. Premijera Đura Macuta i ministra unutrašnjih poslova Ivicu Dačića nije pominjao. Kao da ih nije on postavio.

Vučić publiku – ima. Još. Lista koju je predvodio na parlamentarnim izborima 2023. osvojila je 1,78 miliona glasova i dobila apsolutnu većinu. Prema preliminarnim rezultatima prošlonedjeljnih izbora, njegovu Ujedinjenu Srbiju glasalo je 1,68 miliona glasača. Razlika je nekih 100.000 glasova, nešto više od pet odsto biračkog korpusa koji im je (bio) odan.

Vučić i njegovi nijesu poraženi samo zato što su ih napustili njihovi glasači. Poraženi su, prvenstveno, zato što je znatno više ljudi nego što je to uobičajeno odlučilo da izađe na izbore i glasa protiv njih. Studenti su zahtjev za odgovornošću nakon pada nastrešnice u Novom Sadu i pogibije 16 ljudi, pretvorili u političku snagu širu od dotadašnje „tradicionalne” opozicije.

Za pobjedu nije bilo dovoljno okupljati se na trgovima. Trebalo je doći do birača, organizovati glasanje i obezbijediti kontrolu rezultata. Organizacija, mobilizacija i kontrola omogućile su da se nezadovoljstvo iskaže i prebroji uprkos prednostima vlasti, zloupotrebama i nasilju od početka protesta do kraja izbornog dana.

Vučić je već u izbornoj noći najavio nastavak. „Borićemo se i pokazati im šta je opozicija“. Njegova moguća strategija se nazire: sačuvati organizaciju i uticaj, odgovornost za stanje u državi prebaciti na novoizabrane nasljednike, a njihove eventualne sukobe predstavljati kao dokaz da Srbija bez njega ne može biti stabilna. I proglašavti svaki njihov razborit potez prema okruženju – za izdajnički.

Znimljivo, ni partija Mila Đukanovića poslije avgusta 2020. nije ostala bez birača, organizacije i uticaja. DPS je pojedinačno osvojio najviše glasova, ali su tri opozicione koalicije zajedno obezbijedile 41 od 81 poslaničkog mjesta. Gubitak većine DPS-u nije izbrisao moć građenu tokom tri decenije. Već 2022. došli su u poziciju da, manjinskom podrškom, izaberu Vladu Dritana Abazovića, a od izbora naredne godine očekuju možda i nešto više.

Postoje i bitne razlike. Đukanović je nakon parlamentarnih izbora ostao predsjednik države, dok je Vučić tu funkciju napustio prije glasanja, nadajući se novom premijerskom mandatu. Studentska lista ima ubjedljivu većinu dok su promjene u Crnoj Gori zavisile od dogovora tri koalicije i svakog pojedinačnog poslanika. Ali Studentska lista tek treba da pokaže koliko je jedinstvena. Ono što su u Crnoj Gori bili međukoalicioni sporovi, u Srbiji mogu postati sukobi unutar pobjedničkog pokreta. Uz nepoznanicu ko i kako u takvim situacijama može da zajedničku kompoziciju vratu u kolosijek.

Moglo bi se pokazati da se najznačajnija razlika između onih koji su 2020. smijenili DPS, i ovih što su u nedjelju dobili preko pola miliona glasova više od Vučićeve liste ogleda u (ne)saradnji sa čelnicima Srpske pravoslavne crkve. Nekadašnji Mitropolit MCP Amfilohije Radović bio je neformalni lider koalicije koja je razvlastila DPS. Vlada Zdravka Krivokapića utanačena je u manastiru Ostrog. Patrijarh SPC Porfirije Perić je, u jeku protesta zbog pada novosadske nadstrešnice, pred Vladimirom Putinom studentsku pobunu opisivao kao obojenu revoluciju, nadajući se „savladavanju tog iskušenja”.

Brzo će se vidjeti na kojim temeljima će se graditi odnosi novog parlamenta i vlade Srbije (i predsjednički izbori u toj zemlji treba da se održe do kraja godine) sa vrhom SPC. Za region je važno hoće li buduća vlast prihvatiti da crkvene veze ostanu sredstvo političkog djelovanja preko državnih granica. Ili će, nekim drugim putem, krenuti u novom pravcu.

Dešavanja u Beogradu nakon 5. oktobra 2000. pokazala su kako detronizacija vođe nije isto što i razgradnje njegovog zločinačko koruptivnog sistema. Čišćenje medijskog prostora, oslobađanje pravosuđa i demontaža bezbjednosnih struktura. To je, prema Zoranu Preradoviću, uredniku društva u nedjeljniku Radar, popis hitnih i neophodnih poslova kojih se nove vlasti u Srbiji moraju prihvatiti.

„Jednog davnog oktobra smo to propustili da uradimo, Zoran Đinđić je to platio glavom, a Srbija potpunom dezorijentacijom i tragičnim istorijskim rikvercom. Sa ovim stvarima ne sme biti kompromisa”, piše Preradović. „U suprotnom, ponovo će nam se dogoditi ono što ne sme da se dogodi. Da u ovih 36 godina otkako je uvedeno višestranačje, više od četvrt veka provedemo pod čizmom dvojice diktatora kojima nisu zajedničke samo sumanute političke ideje.”

Ništa od navedenog neće biti ni lako ni neizbježno. Izborna Platforma Studentske liste sadrži opredjeljenja koja nijesu kompatibilna u današnjoj političkoj realnosti. Tu se zagovara nastavak EU integracija (uz obavezan referendum o eventualnom članstvu), protivi se sankcijama Rusiji, a Kosovo se posmatra kao sastavni dio   Srbije. Promjena vlasti još nije potvrda spoljnopolitičkog zaokreta Beograda, iako čestitke Brisela i nezadovoljstvo Moskve pokazuju očekivanje jedne i druge strane.

Izbornim pobjednicima u Srbiji među prvima su čestitali crnogorski premijer Milojko Spajić i predsjednik Jakov Milatović. „Građani obje države zaslužuju odnose koji će se mjeriti konkretnim rezultatima saradnje, a ne dubinom diplomatskih nesporazuma“, poručio je Spajić. Milatović je očekivanja od novog poglavlje međudržavnih odnosa opisao: „zasnovano na prijateljstvu, iskrenom dijalogu i posvećenosti zajedničkoj evropskoj budućnosti“.  Treba reći:  Studentska lista tek treba da pokaže kako će izgledati njena evropska politika.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić čestitao je Studentskoj listi na pobjedi, uz poruku da je „ljudska obaveza, a ne samo politička dužnost, da se zahvalimo dosadašnjim predstavnicima vlasti“. Pobjednicima čestitka, poraženima zahvalnost. Mandić nastoji da sačuva ulogu sagovornika i saveznika svih vlasti u Beogradu, naglašavajući SPC (Mitropoliju crnogorsko-primorsku), srpski jezik i srpski narod u Crnoj Gori kao neraskidive veze dvije države. Gdje bi on bio karika koja ih spaja. Koliko je njegov položaj zavisio od tih veza, a koliko od Vučićevog pokroviteljstva, pokazaće naredni mjeseci.

Milan Knežević se u punom kapacitetu stavio u Vučićevu službu. To bi ga moglo koštati makar budućih putovanja avionom Vlade Srbije, a može se pretpostaviti da će cijena biti i nešto veća. Mada, Vučićevi sljedbenici iz reda kontroverznih biznismena imaju veliki novac i ozbiljne ambicije kada je u pitanju širenje poslova na Crnu Goru. Zato ni Kneževića ne treba otpisivati prije nego stvari u Beogradu postanu jasnije.

Demokrate Alekse Bečića su bile veoma srdačne prema pobjednicima. „Studentskoj listi čestitam veliki uspjeh, impozantan rezultat i želim sreću u nastupajućem rukovođenju zemljom“, poručio je njihov predsjednik.

To je mnoge natjeralo da se prisjete: kada su studenti u Podgorici, nakon cetinjske tragedije 1. januara 2025, tražili ostavke Bečića i ministra policije Danila Šaranovića, njegova partija odgovorila je optužbom da protest „nije glas naroda”, već akcija destabilizacije iza koje stoje Bemaks, Đukanović i kriminalni klanovi.

Posebno je pitanje koliko će upućene čestitke i pozivi na otvaranje novih poglavlja međusobnih odnosa, naići na plodno tlo. Poštovanje samostalnosti Crne Gore i njenog evropskog puta, odnos prema partijskom i medijskom djelovanju iz Srbije, te saradnja policija i pravosuđa. Tu će se vidjeti mijenja li se politika ili samo sagovornik.

Ni DPS nema razloga da promjene u Beogradu predstavlja kao sopstvenu pobjedu. Ako oslabi (Vučićev) toksični uticaj zvaničnog Beograda, moraće uvjerljivije da govori o svom nasljeđu i političkoj ponudi. Bez izgovora na koji su se tako rado i često pozivali u minulih 10-ak godina. Preciznije, otkako su Đukanovićeve i Vučićeve vlasti iz faze saradnje na utvrđivanju moći u sopstvenom ataru, prešle u fazu konfrontacije. Koja nikada nije ugrozila finansijske interesa ključnih ektera s jedne i druge strane.

Sličan test čeka i ostale koji su odnos sa Vučićem pretvarali u politički kapital. Za Crnu Goru najveća korist mogla bi biti u tome da Beograd prestane da bira njene poželjne predstavnike, a Podgorica da sopstvene sporove ne rješava tražeći zaštitnika ili protivnika u Srbiji. Za Srbiju, da izborna pobjeda donese institucije sposobne da ograniče i vlast.

Šatori iz Pionirskog parka su uklonjeni. Koliko će trajati način vladavine koji je doveo do formiranja Ćacilenda tek ćemo vidjeti.

Zoran RADULOVIĆ

Crna Gora, opet, između Đukanovića i Mandića. Onog koji je postao evropejac, kreirajući zaborav svojih ratnih devedesetih ali i kasnijih zločina, i koji zbog toga i dalje kao taoca drži i DPS i Crnu Goru. I onog koji hrli da što prije postane evropejac i zaboravi na svoje mladiće, vučiće i kneževiće, kako bi se tamo, na Zapadu, još tješnje povezao sa evropskim desničarima i trampistima. Divota

Đukanović i Mandić, opet. I pitanje koje su njihove najsvježije međusobne optužbe i interpretacije nametnule – ko je od njih dvojice bio bolji drug ratnom zločincu Ratku Mladiću?

Nakon što je predsjednik parlamenta prošle sedmice politički preživio ponovljenu inicijativu DPS-a za njegovu smjenu, stavljenu na dnevni red Skupštine jer je uputio saučešće porodici Ratka Mladića, u priču o ratnom zločincu u Hagu osuđenom zbog genocida u Srebrenici, uključio se i počasni predsjednik DPS-a.  (Ne)očekivano. Nakon što je Mandić pitanje njegovog odnosa sa Mladićem prebacio na Đukanovića.

„Bezočne brljotine”, odgovorio je bivši višedecenijski premijer i predsjednik Crne Gore na optužbe predsjednika Skupštine da su Đukanović i DPS odgovorni za produžetak rata u BiH devedesetih. „U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici. To sam dugo ignorisao, jer je s onu stranu pameti. Vodio sam se maksimom da je važnije od toga što vam neko kaže ko vam to govori. Tu laž plasira nacionalistička rulja koja se nepogrešivo aktivira kada treba da sakrije svoje prljave tragove, služeći se oprobanim ujediniteljskim receptom – mržnjom prema drugima. Evo neko vrijeme, ponovo, prema Crnoj Gori, Crnogorcima i prema meni“, kazao je Đukanović u  intervjuu Pobjedi.

Mandić je tokom skupštinske rasprave o inicijativi da bude smijenjen, a reagujući na izjave poslanika DPS Andrije Nikolića da je toj partiji neprihvatljivo da sarađuje sa onima koji negiraju genocide u Srebrenici i veličaju Mladića, kazao da bi rat u BiH bio završen 1994. godine da nije bilo DPS-a. „Ne bi bilo ni Srebrenice”, kazao je  Mandić, podsjećajući da su Đukanović i DPS snabdijevali Vojsku RS gorivom nakon što je Slobodan Milošević 1994. godine uveo sankcije.

„Postojao je sistem koji je preko Vojske Jugoslavije obezbjeđivao pomoć Vojsci RS sve vrijeme. Tribunal je utvrdio da je Mladić bio dio tog sistema i da je kao oficir VRS zadržao status i primanja kroz strukture Vojske Jugoslavije. Dakle, nije im za tenkove trebala „Đukanovićeva nafta“, niti su tenkovima pobili više od 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici. Bijednici zaslijepljeni mržnjom hoće tu istorijsku sramotu da pripišu meni. Oni koji mi decenijama pripisuju antisrpstvo htjeli bi da mi natovare i zločine njihovih „heroja“, nastavio je Đukanović za  Pobjedu.

Nije bilo potpitanja, pa Đukanovića niko nije priupitao da nije možda preumio da internetom i dalje kruži snimak gdje pred više hiljada ljudi kaže: „Neka ne štiti Momir Bulatović srpstvo od mene, jer je vlada koju ja vodim morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj kada su joj oni oni odlučno i bezdušno spustili rampu “.

Nisu to jedini „tragovi“. Monitor je svojevremeno objavio djelove zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i dnevničke bilješke Mladića.  Autentičnost dokumenata je potvrđena. Kroz tu dokumentaciju se vidi i  involviranost crnogorske vlasti (Đukanović/Bulatović) u bosanski rat, i njene veze, neposredne i posredne, sa Ratkom Mladićem.

Iz Stenografskih bilješki sjednice VSO iz 27. septembra 1994. godine vidi se da je tadašnji  vrh crnogorske vlasti znao da se iz jedinica 2. armije Vojske Jugoslavije (Podgoričkog korpusa) sa teritorije Crne Gore dotura Mladićevim snagama municija tokom napada na Goražde u proljeće 1994, čak i nakon što je VSO bio donio Naredbu da se to ne radi bez njihovog odobrenja. U dnevničkim bilješkama  Mladić piše da je u Njivicama kod Herceg Novog 8. jula 1993. imao tajni sastanak sa generalom Milivojem Petkovićem, zapovjednikom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) tzv. Herceg-Bosne. Sastanak je organizovan u Vili Njivice, ljetnjoj rezidenciji Vlade Crne Gore, a do sastanka nije moglo doći bez znanja i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića. Milivoje Petković je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora pred Haškim tribunalom zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. godine. Dokumenta pokazuju i da je Mladić  3. februara 1994. opet bio u Njivicama, u društvu sa: Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom (ratni zliočinac, osuđen na 20 godina), Mićom Stanišićem (ministar policije RS, uhapšen, u Hagu optužen za ratne zločine), generalom Milanom Gverom (ratni zločinac, osuđen na pet godina robije).

I tako redom. No, to su tek detalji jedne politike čiji je Đukanović bio dio, što danas vješto negira svodeći svoju ulogu u devedesteim na to da jeste ili nije „vinovnik genocida u Srebrenici“. Prećutkujući očito – da je ista politika ne samo proizvela Srebrenicu, nego i naše srebrenice, dok je on bio premijer Crne Gore.   Od Bukovice do Deportacija bosanskih izbjeglica 1992. godine.

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, dugogodišnji glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Đukanovića, tadašnjeg premijera i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore zbog ratnog zločina „deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”. Kao ključni dokaz za taj zločin, naveli su svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, koji je u vrijeme izvršenja tog zločina bio šef države: „Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše”. Krivična prijava je odbačena.

Ne „zaboravlja” samo Đukanović. Po sličnom modelu po kom se ratni Đukanović proizveo u evropejca, danas igra i predsjednik Skupštine Andrija Mandić, lider NSD, preživjele frakcije Narodne stranke, koja se sa nekadašnjim jedinstvenim DPS-om nadmetala u ratnim i „patriotskim” pokličima devedesetih.

Mandića Đukanović u Pobjedi ovako opisuje: „Najokoreliji izdanak zločinačke ratnohuškačke politike Beograda iz tog i kasnijeg vremena, sve do glumačkog ulaska u ulogu predsjednika parlamenta, dobitnik Vulinove sablje za zasluge u borbi protiv NATO ’99, ljuti neprijatelj crnogorske države i svega crnogorskog, lažni štrajkač glađu zbog crnogorskog priznanja Kosova, četnički ustanik koji je pozivao ratne drugove da otkopaju oružje i spreme se za novi pokolj, skorojević u proevropskoj državnoj politici Crne Gore i šerpas Marte Kos u pohodu na Bobotov kuk”.

Mandić danas svoj odnos prema Mladiću svodi na poštovanje „tradicije” i običaja, kako je obrazlagao saučešće koje je uputio porodici Ratka Mladića. Odričući se, pri tom, svog beogradskog vožda i stavljajući evropsku Crnu Goru, naravno, deklarativno, na prvo mjesto svoje političke agende. Podsjeća na nekog.

Nakon što je preživio Mladića u parlamentu, Mandić je te iste večeri, kako je objavljeno, bio na večeri sa izraelskim ministrom Haimom Kacom. „Nakon što smo saradnju Skupštine Crne Gore i izraelskog Kneseta podigli na novi nivo, u razgovoru sa ministrom Haimom Kacom nastavljamo da gradimo mostove prijateljstva i partnerstva između naših zemalja, sa posebnim akcentom na jačanje saradnje u oblasti turizma i saobraćaja kroz povezivanje nadležnih ministarstava“, napisao je predsjdnik parlamenta na svom profilu.

No, njegovo kontinuirano diplomatsko povezivanje sa Izraelom u vrijeme savremenog genocida  u Gazi, niko gotovo ne problematizuje. Inicijativa tim povodom za njegovu smjenu, nije ni pomenuta, a kamoli upućena Skupštini.

Crna Gora, opet, između Đukanovića i Mandića. Onog koji je postao evropejac, kreirajući zaborav svojih ratnih devedesetih ali i kasnijih zločina, i koji zbog toga i dalje kao taoca drži i DPS i Crnu Goru. I onog koji hrli da što prije postane evropejac i zaboravi na svoje mladiće, vučiće i kneževiće, kako bi se tamo, na Zapadu, još tješnje povezao sa evropskim desničarima i trampistima.

Divota.

Mi i Evropa

„Do završetka procesa integracije Crne Gore u EU dijele nas nedjelje ili mjeseci”, saopštila je optimistično evropska komesarka za proširenje Marta Kos ove sedmice na Miločeru, uoči početka Samita lidera Berlinskog procesa. Samit su otvorili premijer Crne Gore Milojko Spajić i savezni kancelar Njemačke Fridrih Merc.

Kos je ponovila da je Crna Gora predvodnik procesa proširenja u regionu.

Prethodno su u parlamentu usvojene ustavne izmjene, zbog čije suj neizvjesne sudbine briselski funkcioneri javno izražavali brigu. Izmjene su usvojene uprkos parlamentarnoj krizi nastaloj nakon saučešća predsjednika parlamenta porodici Ratka Mladića, kada su izmjene Ustava postale dio uslovljavanja i pogađanja vlasti i opozicije.

Poslanici su sa 56 glasova „za” usvojili izmjene Ustava  kojima se predviđa provjera integriteta kandidata za mandatara i članove Vlade.  Za izmjene nijesu glasali DPS, URA i DNP.

Usvojen je i amandman kojim Vlada predlaže izmjenu člana 91 Ustava kojom bi se uvelo pravilo da se zakon kojim se uređuje integritet kandidata za mandatara i članove Vlade donosi dvotrećinskom većinom glasova svih poslanika. Ustavni odbor je zadužen da u roku od četiri dana od donošenja odluke utvrdi Nacrt amandmana na Ustav i dostavi ga Skupštini.

Predloženom izmjenom člana 103 Ustava propisuje se da lice koje ne ispunjava zakonom utvrđene uslove integriteta ne može biti predloženo za mandatara i članove Vlade.

Kako je navedeno u obrazloženju predloga, cilj ustavnih promjena je unapređenje postupka formiranja Vlade kroz jačanje transparentnosti, odgovornosti i mehanizama za sprečavanje korupcije i sukoba interesa.

„Predloženom ustavnom promjenom čini se potpunim ustavni okvir i uspostavlja jasna ustavna garancija da postupku formiranja Vlade prethodi provjera integriteta kandidata za mandatara i kandidata za članove Vlade“, navodi se.

Milena PEROVIĆ

Država je deset godina znala gdje Svetozar Marović boravi i kada će izgubiti pravo da izvrši presudu. Na kraju je samo konstatovala da je – slobodan.  Ko je tome doprinio neće se utvrditi prebrojavanjem urgencija, već provjerom odluka i izostavljenih postupaka koji su njegovu priznatu krivicu pretvorili u kaznu bez izvršenja. Dok takve provjere izostaju,  domaći bjegunci – od Miloša Medenice do Lidije Mitrović – imaju razlog da vjeruju da im se bjekstvo može isplatiti

Svetozar Marović više nije lice s potjernice. Država u kojoj je bio predsjednik parlamenta, potpredsjednik vlade i vladajuće partije, a uz sve to i jedan od najmoćnijih ljudi sive zone njene tranzicione ekonomije, izgubila je pravo da ga, po pravosnažnoj osuđujućoj presudi, sprovede u zatvor.

Poslije deset godina potrage, čekanja i uzaludnih zamolnica i urgencija Srbiji, 10. oktobra nastupila je apsolutna zastarjelost izvršenja njegove kazne. Osuđujuća presuda ostaje u papirima, ali je Marović izbjegao robiju.

Rasplet je bio poznat godinama unaprijed. Marović je prethodnu deceniju proveo u Beogradu, povremeno se pojavljujući u javnosti kako bi se obračunavao sa nekadašnjim prijateljima i saradnicima. Država je, s druge strane, demonstrirala odsustvo snage, a mnogi smatraju, i volje da ga privede pravdi. Posljednja urgencija za njegovo izručenje poslata je Beogradu 6. oktobra, četiri dana prije isteka zakonskog roka za početak izdržavanja kazne. Prema Ministarstvu pravde, bila je to peta urgencija uz tri zamolnice upućene nadležnima u Srbiji. Otuda, ni pisma ni Svetozara.

Marović je  uhapšen je 17. decembra 2015., a iz pritvora je izašao pet mjeseci kasnije. Sa Specijalnim državnim tužilaštvom koje je predvodio sadašnji pritvorenik Milivoje Katnić zaključio je dva sporazuma o priznanju krivice, na osnovu kojih je osuđen „za produžene zloupotrebe službenog položaja putem podstrekavanja i prevaru“, izvršene na organizovan način. Sporazumom je dogovorena kazna od tri godine i devet mjeseci zatvora, a njeno izdržavanje trebalo je biti skraćeno za vrijeme koje je osuđenik proveo u pritvoru.

Kada je dogovor sa SDT-om postao pravosnažan, Marović je pušten iz pritvora. Uskoro je otišao u Srbiju, prema obrazloženju odbrane, radi liječenja. I nije se vratio u Crnu Goru narednih deset godina. Možda sad hoće.

Iza pravnih formulacija ostali su TQ Plaza, koncertni plato na Jazu, prodaja zemlje na Prijevoru, Donji bulevar, Krapina, afera Kopirajt i drugi budvanski poslovi. Prema nalazima tužilaštva, Marovićeva OKG je opštinu oštetila za oko 45 miliona eura.

Marovićev dug po imovinskopravnom zahtjevu opštine Budva iznosio je nešto više od milion eura. Budva ga je naplaćivala prodajom založene imovine i iz dijela penzije. Prema septembarskim izvještajima, ostalo je da se naplati još oko 780 hiljada eura.

Marovićev put do zastare izdržavanja kazne trasirao je njegov sin Miloš Marović. On je osuđen u predmetu Prijevor koji se odnosio na prodaju 26.000 kvadrata opštinskog zemljišta iznad Jaza.  Prema tužilačkom obračunu, u tom poslu oštećena je za oko 1,4 miliona eura.

Miloš Marović priznao je učešće u malverzacijama i prihvatio jednogodišnju kaznu i uplatu 385 hiljada eura. Novac je platio, a preostalu robiju izbjegao boravkom u Srbiji, čije je državljanstvo dobio. Kazna mu je apsolutno zastarjela 16. septembra 2020. godine. Šest godina prije oca, za njim je povučena potjernica.

Marovići su pokazali koliko bjekstvo može biti uspješno kada se poklope blaga kazna, nesmetan odlazak iz zemlje i odlučnost novih udomitelja/zaštitnika da ne izruče bjegunca. Vrijeme tada postaje saveznik osuđenog. Pod uslovom da bjegunac zaradi zaštitu. A otac i sin Marović imali su čime da plate. Novcem, insajderskim informacijama o akterima političkog i privrednog života u Crnoj Gori, razgranatom mrežom uticaja koja je tek dotaknuta u sudskom postupku sredinom prošle decenije.

Nezvanično, vlasti u Srbiju su odluku (takođe nezvaničnu) o neizručenju pravdali činjenicom da je Svetozar Marović bio predsjednik, prvi i poslednji, državne zajednice Srbije i Crne Gore. Pa oni, kako kaže ta medijska priča, nijesu željeli da bivšeg predsjednika pošalju u zatvor u drugu državu. Onako, naglašavalo se, kako su njihovi predhodnici uradili sa Slobodanom Miloševićem.

Formalno obrazloženje te odluke nikada nije ponuđeno Crnoj Gori. Aleksandar Vučić bi, kad god je upitan o slučaju Marović, priču preokrenuo u nekom drugom smjeru. Prećutkujući bilo kakav smislen odgovor. Prosto, moglo mu je biti.

Način na koji su Marovići izbjegli izdržavanje zatvorske kazne najzanimljiviji je, moguće, njihovim ovdašnjim  kolegama u bjekstvu.

Kao i Marovićima, Srbija je postala javno ali sigurno utočište i podgoričkom stečajnom upravniku i građevinskom preduzetniku Vladanu Nicoviću, za kojim su crnogorske vlasti raspisale potjernicu radi izdržavanja pravosnažne kazne od četiri godine i četiri mjeseca zatvora, izrečene zbog zloupotrebe službenog položaja i utaje poreza i doprinosa dok je upravljao stečajem Gradskog saobraćaja. Odvojeno od tog predmeta, kupci stanova koje je gradio prijavljivali su ga zbog prodaje istih nekretnina većem broju ljudi.

Za to vrijeme, Nicović se u Srbiji pojavljivao pod imenom Vanja, kao učesnik programa informatičkog osposobljavanja državnih službenika. RTS ga je 2018., izvještavajući o obuci zaposlenih u Osnovnom sudu u Požegi, predstavio kao nacionalnog koordinatora za državnu upravu, dok je zvanični sajt Grada Požarevca u januaru 2019. objavio da je tamošnjem gradonačelniku ECDL sertifikat uručio „koordinator Vlade Republike Srbije za digitalizaciju Vanja Nicović“. Kada su mediji otvorili pitanje njegovog angažmana, Vlada Srbije je u junu 2020. saopštila da Nicović kod njih ne radi, da nikada nije imenovan na bilo kakvu funkciju i da bi predstavljanje takvom titulom bilo lažno predstavljanje.

Njegov status pred crnogorskim pravosuđem ostao je nejasan i godinama kasnije. Vijesti u martu 2025., ni nakon urgencije, od MUP-a i Ministarstva pravde nijesu dobile odgovor čak ni na pitanje da li država Nicovića i dalje potražuje.

Drugačije se završila londonska epizoda Duška Kneževića. Vlasnik Atlas grupe od 2019. bio je nedostupan crnogorskim organima, tvrdeći da je žrtva političkog progona. Velika Britanija izručila ga je 30. aprila 2024. U martu ove godine prvostepeno je osuđen na četiri godine i šest mjeseci u predmetima Kaspija 1 i Kaspija 2, vezanim za hotel Princes i bankarsku garanciju od 12,5 miliona eura. Ostali postupci protiv Kneževića povezani sa Atlasom nijesu završeni, a dva su dobila oslobađajući ishod.

Ni slučaj bivšeg direktora Uprave za nekretnine Dragana Kovačevića ne može se prepričavati kao završena priča. Tužilaštvo ga je teretilo da je organizovao kriminalnu grupu koja je nezakonito upisivala vlasništvo nad nepokretnostima na primorju. Nakon puštanja iz pritvora u februaru 2021. Kovačević se dao u bjekstvo i  „postao nedostupan organima gonjenja“. Viši sud je 5. septembra 2025. njega i ostale optužene prvostepeno oslobodio, jer djela nijesu dokazana. Za protivpravno zauzimanje zemljišta optužba je odbijena zbog zastarjelosti gonjenja. Presuda nije konačna.

Safet Kalić je bio u bjekstvu od pokretanja postupka 2011. do hapšenja u Beču u oktobru 2014. Izručen je Njemačkoj, gdje je osuđen zbog trgovine drogom. U Crnoj Gori je, sa suprugom i bratom, pravosnažno oslobođen optužbe za pranje 7,7 miliona eura. Imovina im je vraćena, uslijedile su odštetne tužbe protiv države. To je dio ovdašnje hronologije borbe protiv korupcije i kriminala u kojoj spektakularna hapšenja često imaju mnogo tiši epilog.

Ovogodišnja bjekstva vratila su problem u samo pravosuđe. Bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović nije se javila na izdržavanje pravosnažne kazne od sedam mjeseci zatvora, izrečene zbog zloupotrebe položaja u predmetu Klap. Osuđena je zbog nezakonite primjene instituta odloženog gonjenja i odbacivanja prijava za poreska krivična djela. Svoju odluku o bjekstvu javno je objašnjavala tvrdnjom da je postupak protiv nje montiran.

Koliko god  neobičan, njen slučaj ostaje u sjenci priče o Milošu Medenici. Sin bivše predsjednice Vrhovnog suda, nestao je iz kućnog pritvora u vrijeme izricanja prvostepene kazne zatvora od deset godina i dva mjeseca. Osuđen je za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje cigareta i nakrotika, protivzakoniti uticaj i trgovinu presudama, zbog čega je osuđena i njegova majka Vesna Medenica. Policija ga je tokom kontrole uoči izricanja presude zatekla na prijavljenoj adresi. Naredne večeri  ga više nije bilo. Dok su se policija, sudovi i izvršna vlast prepirali, međusobno prebacujući krivicu za njegovo bjekstvo, Medenica je ostao nedostupan. Osim gledaocima njegovih kanala na društvenim mrežama preko kojih vrijeđa i kompromituje zvaničnike sve tri grane vlasti u Crnoj Gori i, sve češće, Srbiji. Uz pregršt detalja iz rubrike crna hronika.

Spisak nedostupnih nije ograničen na osuđene.  Aleksandar Aco Mrkić, optužen da je organizovao šverc cigareta, u bjekstvu je i traži se međunarodnom potjernicom. U istom predmetu optužen je bivši direktor policije Veselin Veljović, kojem tužilaštvo pripisuje dostavljanje povjerljivih informacija Mrkiću.

Nekima, poput Ljuba Milovića i Radoja Zvicera, vijest o osuđujućoj presudi stigne dok su u bjekstvu. Odbjegli policajac Milović u julu je prvostepeno osuđen na 19 godina, a Zvicer na 40 godina zatvora. Milović je nedostupan od 2022, dok je ove godine za informacije koje vode njegovom hapšenju raspisana nagrada od pola miliona eura.

Na papiru djeluje jednostavno: oslobađajuća presuda mora se poštovati, optužnica dokazati, a pravosnažna kazna izvršiti. Stvarnost je, međutim, bitno drugačija.

Država je deset godina znala koga traži, gdje Marović boravi i kada će izgubiti pravo da izvrši presudu. Na kraju je mogla samo da konstatuje da je bjegunac stigao do svog cilja. Sada je slobodan.  Ko je tome doprinio neće se utvrditi prebrojavanjem urgencija, već provjerom odluka i izostavljenih postupaka koji su priznatu krivicu pretvorili u kaznu bez izvršenja. Dok takve provjere izostaju,  bjegunci imaju razlog da vjeruju da im se taj angažman može isplatiti.

Zoran RADULOVIĆ