Izdvojeno
UZ 80. GODIŠNJICU PETE NEPRIJATELJSKE OFANZIVE: Čuje li se huk Sutjeske
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Priča koju nose brzaci Sutjeske prilično je izmijenjena i namjerno skrajnuta ka rubovima istorija naroda i narodnosti Jugoslavije. U nekima danas glavnu riječ vode neki drugi ,,oslobodioci”. Pitanje je za sve nas – gdje su plodovi herojstva mladosti sa Sutjeske
I ove godine je obilježena godišnjica Bitke na Sutjesci. Dva puta u organizaciji dva entiteta Bosne i Hercegovine. Polaganje cvijeća, kulturno-umjetnički programi, prisustvo sve manjeg broja onih koji se sjećaju tog vremena. Ratovi devedesetih i naknadna politička nadgornjavanja učinila su da svak svojata i tumači blistavi komad prošlosti na način koji im odgovara.
Priča koju nose brzaci Sutjeske prilično je izmijenjena i namjerno skrajnuta ka rubovima istorija naroda i narodnosti Jugoslavije. U nekima danas glavnu riječ vode neki drugi ,,oslobodioci”.
Proljeće 1943. Maj. Njemačka glavna komanda odlučuje da jednom za uvijek stavi tačku na priču o Narodno oslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ). Hitler je početkom marta 1943. naređuje generalu Aleksandru fon Leru da skroji plan za uništenje Tttovih partizana. Ler je dobro upoznat sa geografijom i mentalitetom kraja koji mu je dodijeljen. Tokom Velikog rata kao austrijski oficir bio je komandant četvrte vazduhoplovne flote koja je bombardovala Varšavu i Beograd. Tvorac je plana operacije Vajs (bijelo), kod nas poznatijeg kao Četvrta neprijateljska ofanziva čiji je dio bila čuvena bitka na Neretvi. Ler je stvorio novi ratni plan – Švarc (crno). Petnaestog maja Peta neprijateljska ofanziva mogla je da počne.
Proljeće je donijelo široko opkoljavanje partizana, sa ciljem sabijanja na što manji prostor i uništenje. Predio koji tvore donji tokovi Pive i Tare i masiv Durmitora izgledao je idealan za ostvarenje plana.
NOVJ je činilo nešto preko dvadeset hiljada vojnika, među njima oko tri i po hiljade ranjenika i tifusara. Iscrpljeni mukama na nabujaloj Neretvi, te maršom od petsto kilometara tražili su prijeko potreban predah.
Gladni i umorni našli su se u paklu Sutjeske. Istoriografija bilježi mnoge činjenice. U knjizi Borci Sutjeske, Viktor Kučan donosi brojno stanje sukobljenih. Protiv oko 120.000 Njemaca, Italijana, bugarskih jedinica i ustaša boriće se 19,265 partizana i 2.883 partizanki. Brojke nakon mjesec dana trajanja ofanzive ostaće da upozoravaju, ali i dijele istraživače, analitičare i obični svijet. Neprijatelj je imao oko dvije hiljade žrtava, dok su partizanski redovi osakaćeni za 7543 poginulih. Među njima 6946 muškaraca i 597 žene, od toga 352 bolničarke.
Iako nadjačani šest prema jedan, bez adekvatnog naoružanja i dovoljno streljiva, heroji i heroine sa Sutjeske su imali jedni druge. I divovske hrabrosti i morala. U jednom od izvještaja njemačkoj glavnoj komandi pisalo je: ,,Tok borbe pokazao je da su partizanske snage pod Titovom komandom odlično organizovane i vješto vođene, da raspolažu moralom koji izaziva čuđenje”. Nijedna partizanska brigada se nije predala.
Da će ova epizoda ostaviti značajan ožiljak bilo je jasno i tokom bitke. Bez odobrenja vrhovnog komandanta Koča Popović sa Prvom proleterskom kreće u proboj. „Bez ičije suglasnosti i odobrenja, po sopstvenom nahođenju, nakon što je manjim grupama ispitao njemačke položaje, komandant Prve proleterske divizije naredio je 9. juna proboj na jedinom mogućem mjestu – Balinovcu. U zoru 10. juna 1943, Prva proleterska je probila njemačke položaje, a slijedile su je druge brigade šireći brešu i produbljujući prodor. Koča Popović odmah javlja Titu da, što prije, za njima krene sa cjelokupnom vojskom. Iz Vrhovnog štaba najprije javljaju da samo što nisu pošli da bi, kasnije, stigla depeša u kojoj ga optužuje za neovlaštenu upotrebu brigada van njegove divizije; drugim riječima da je glavninu i Tita ostavio na cjedilu i pobjegao. ‘Mi nećemo dolaziti kod vas niti nameravamo da se krećemo u vašem pravcu’, stoji na kraju poruke“, pisao je nedjeljnik Vreme. Odluka je promijenjena, a bitka dobila kraj kakav danas poznajemo.
Trvenja između Broza i Popovića brzo su ostavljena po strani. I pored golemih gubitaka NOVJ, operacija Švarc nije uspjela, a partizani će u narednim mjesecima doživjeti preporod. Kraj rata znamo.
Prebrojane su partizanske jedinice koje su se herojski borile na Sutjesci i po nacionalnosti. U Petoj neprijateljskoj ofanzivi ratovao je 11.851 Srbin, 5.220 Hrvata, 3.295 Crnogoraca, četiri Makedonca, 21 Slovenac, 866 muslimana, 757 Jugoslovena, 74 Jevreja, tri Albanca, šest Čeha, pet Mađara, po tri Slovaka i Rusina, pet Poljaka, devet Rusa, 10 Italijana, četiri Njemca, dva Engleza, i po jedan Kanađanin, Bugarin, Irac i Ukrajinac… Po regijama, najbrojniji su bili Dalmatinci, kojih je najviše i poginulo. Ako pitate komentatore po portalima – ,,zna se ko su bili Dalmatinci, pokatoličeni pravoslavni živalj”.
Isti kontekst sobom nose riječi koje je na jednom od ovogodišnjih obilježavanja godišnjice Bitke na Sutjesci izgovorio izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika Republike Srpske Boško Tomić: ,,Srbi su uvijek išli samo da čuvaju svoje teritorije, a da ne osvajaju ničije i u zagrljaj su primali sve druge narode”.
U Hrvatskoj se potencira da su od hiljada poginulih partizana na Sutjesci – polovina bili Hrvati, a prije svega pomenuti Dalmatinci.
Odavno se pokušava u obje države izbrisati ili minimizirati jedna od najblistavijih stranica istorije ovih naroda. Ako to ne uspije valja nacionalizovati jedan šareni pokret koji štrči kao moralna vertikala zajedničke prošlosti. U tu svrhu se rađaju i teorije o nepoznavanju političkog konteksta koji je propagirala Komunistička partije Jugoslavije od strane vojnika, te zavedenosti mladih partizana. A mladih je bilo puno. Kučan iznosi podatak da je na Sutjesci 67 odsto ljudstva partizanskih jedinica bilo mlađe od 25 godina. Mladost ponijeta snom o slobodi i bratstvu neđu naordima slovenskog Juga.
O omrazi prema ovom dijelu istorije govori broj zanemarenih, oštećenih i potpuno uništenih partizanskih spomenika. Najgore su prošli oni koji se nalaze na teritoriji Hrvatske. Jasno je da je stvar sistemska. Monumentalna Petrova gora prepuštena je zaboravu i komadanju. Tu su partizani nanijeli ustaškim jedinicama jedan od značajnijih poraza. Mržnja se izliva svuda, od dugotrajnih akcija poput one rušenja spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, koji je miniran 1991. da bi konačno 2010. bilo uništeno i spomen obilježje, pa do povremenih radova mržnje. Lani su dva su ustašoida u Komlencima uz pokliče ,,Evo vam četnici!” traktorom nasrnuli na partizanski spomenik u tom mjestu.
U Srbiji su brojni svjedoci nemara. Istoričarka Dubravka Stojanović u emisiji Most na RSE istakla je da partizanski spomenici u Srbiji nisu sistematski uništavani kao u Hrvatskoj, ali su jako zapušteni. ,,Veliko je pitanje šta je gore jer zapušteni spomenici u Srbiji deluju kao deo ružnog pejzaža, deo neke deponije. Na taj način se, možda, šalje jača poruka jer ljudi to vide. Vide deca i mladi, pa zaključuju da je to nešto što je ružno, što bi trebalo skloniti. Tako da je veliko pitanje šta nosi jaču poruku – porušeni ili zapušteni spomenici”, pita se Dubravka Stojanović.
U Srbiji se uveliko radi na rehabilitaciji četničkog pokreta i njihovih vođa. U Hrvatskoj mnogi upozoravaju na tihu rehabilitaciju NDH.
Na mrtve partizane jurišaju i danas u Bosni, njeni neprijatelji. U Mostaru je ciljano i organizovano brutalno devastirano svih 700 kamenih spomen-obilježja na kompleksu Partizanskog groblja koji je 2006. proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Dug posao uništavanja zahtijevao je pomno planiranu akciju i brojnu ekipu. Ovo groblje je ušlo na spisak sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta kulturne baštine u Evropi za ovu godinu. Počinioci nepoznati. Baš zato što su svima poznati.
Može i drugačije. Istoričar iz Zagreba Hrvoje Klasić ovih dana za Slobodnu Evropu govorio je o velični žrtava i značaju partizanskih uspjeha. ,,Uz potrebu da se kritički osvrnemo na sve aspekte tog partizanskog pokreta, on je ipak osvjetlao obraz, posebno Hrvatima i Srbima. Jer da nije bilo partizana s područja Hrvatske, ostali bi upamćeni kao narod koji je imao neke od najdosljednijih Hitlerovih kolaboracionista”, ističe Klasić.
U Crnoj Gori, antifašizma puna usta. S obzirom na doprinos koji je naša zemlja dala u Drugom svjetskom ratu očekivalo bi se da punim plućima živimo ove tekovine. Danas je na sceni neka vrsta deklarativnog antifašizma. U novim epizodama desnih skretanja ima svega. Od prihvatanja narativa o rehabilitaciji koljača i relativizaciji njihovih zločina do uriniranja po spomeniku čovjeka čiji je osmijeh slobode obišao svijet. Znakovit je taj Ljubo Čupić i za drugu stranu. Nakon što je godinama njegov grob obilazila jedna podgorička starica, konačno je vaskrsao u svijesti političke klase, pa im služi uglavnom kao adut u međusobnim obračunima. Podsjetimo se samo jednog primjera domaćeg antifašizma. Prije dva maja ni u drugom pokušaju 81 parlamentarni predstavnik Crne Gore nije uspio da izglasa stavljanje na dnevni red Prijedloga zakona o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola. Nedostajalo je uzdignutih ruka, ali nije manjkalo uzdržanih i odsutnih antifašista.
Poneki preživjeli partizan doživio je da vidi šta se desilo sa idejom bratstva i jedinstva. Pitanje nije za njih već za nas – gdje su plodovi njihovog herojstva?
Kao svjedok i opomena nad Sutjeskom još stoji grandiozni spomenik – rad vajara Miodraga Živkovića. Govorio je proslavljeni umjetnik: ,,Kada je u pitanju njegova fizička budućnost – on će da opstane. Kako će se ljudi odnositi prema spomeniku zavisi od tih ljudi koji tu žive u bližoj okolini ili na onim prostorima koji su nekada bili jedna država. Mislim da će običan čovek to i dalje nositi u svojoj duši, jer nikada ovaj deo sveta neće doživeti da ima takvu državu kakvu smo mi imali”.
Dok nastaje ovaj tekst stigla je vijest: umro je Marko Perković. Čovjek koji je živio da bi s srcu nosio partizanske borbe i pobjede i njihovo djelo avnojevsku Jugoslaviju. On će i na nebu podiću tu zastavu besmrtnosti.
Dragan LUČIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
SAUČESNIŠTVO ILI NEODGOVORNOST VLASTI: Uteče i Lidija
Objavljeno prije
12 satina
7 Februara, 2026
Nakon Miloša Medenice od zatvora je pobjegla i nekadašnja specijalna državna tužiteljka Lidija Mitrović. I nikom ništa. A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenoviću i ostalima
Sedmicu nakon bijega Miloša Medenice raspisana je potjernica i za bivšom specijalnom tužiteljkom Lidijom Mitrović “u cilju njenog pronalaženja i dovođenja na izdržavanje kazne zatvora”. Ta vijest je ne samo neobična, nego i uznemiravajuća kada je stavimo u kontekst aktuelnih dešavanja u Crnoj Gori.
No, krenimo hronološki. Tužiteljka Mitrović se krajem prošle godine, nakon što su joj odbijene žalbe i molbe za odlaganje kazne, nije javila na izdržavanje sedmomjesečne zatvorske kazne, na koju je prošlog proljeća pravosnažno osuđena zbog zloupotrebe službenog položaja. Zato je Osnovni sud u Podgorici, 14. januara izdao naredbu za njeno prinudno sprovođenje u prostorije Uprave za izvršenje krivičnih sankcija u Spužu (ZIKS). Dvije nedjelje kasnije, 30. januara, Uprava policije obavještava sud – “da osuđenu nijesu uspjeli pronaći na prijavljenoj adresi, te da postoji osnovana sumnja da izbjegava policiju”.
Čim su primili dopis iz policije, 2. februara ove godine, Osnovni sud donosi naredbu o izdavanju potjernice za Lidijom Mitrović.
Dva dana kasnije, kada je i javnost saznala za nestanak bivše specijalne tužiteljke, portal Javnog servisa objavljuje, pozivajući se na izjave članova njene šire porodice, da je tužiteljka Mitrović ostavila pismo “u kome navodi da ne može više da trpi nepravdu, zbog čega je odlučila da pokuša da izbjegne izdržavanje kazne”. Vjerodostojnost te informacije nije potvrđena iz zvaničnih izvora.
Vijest o bjekstvu Mitrović stigla je nedjelju dana nakon što je Miloš Medenica bjekstvom iz kućnog pritvora izbjegao sprovođenje u ZIKS. Medenica je pobjegao istog dana kada je nepravosnažno osuđen na deset godina i dva mjeseca zatvora “zbog stvaranja i vođenja kriminalne organizacije” koja se bavila trgovinom narkotika, švercom cigareta, podmićivanjem i nedozvoljenim držanjem oružja.
U istom postupku osuđena je, na deset godina zatvora, i njegova majka Vesna Medenica. Bivša Vrhovna državna tužiteljica i predsednica Vrhovnog suda Crne Gore oslobođena je optužbi za stvaranje kriminalne organizacije, a osuđena za protivzakoniti uticaj, primanje mita i uticanje na sudske odluke tokom i nakon njena tri mandata na čelu crnogorskog pravosuđa.
SDT i branioci Medenice najavili su žalbe na presudu, dok pred očima zaprepašćene javnosti i dalje traju rasprave i sporenja o zakonskim rješenjima, procedurama i postupcima svih onih koji su doprinijeli da Miloš Medenica uspije, za sada, izbjeći odlazak u zatvor.
Među najglasnijim kritičarima nesposobnosti pravosudnih i izvršnih vlasti da provedu pravosnažne sudske odluke našao se predsjednik države Jakov Milatović. Navodeći da bjekstvo Mitrović “pokazuje duboke slabosti vladavine prava i urušava povjerenje građana u pravni sistem”. Kritike je adresirao prvenstveno na Milojka Spajića.
“Premijer je dužan da obezbijedi da institucije rade, a ne da se raspadaju pred očima građana Crne Gore. Više nije moguće da se krije iza birokratije, lanaca komande, ni iza fraza. Ovo je njegov posao, njegova Vlada i njegova odgovornost, jer ništa nije uradio kada je pobjegao Miloš Medenica”, poručio je predsjednik.
Premijer se nije oglašavao nakon saznanja da bivša specijalna tužiteljka nije dostupna policiji. Možda čeka da se prvo zakaže i održi sastanak sa čelnicima UP i MUP-a (Lazar Šćepanović i Danilo Šaranović) koji je najavio prošle nedjelje, nakon bjekstva Medenice. Ili računa da nije politički profitabilno dalje zaoštravanje odnosa sa Demokratama koje u njegovoj Vladi pokrivaju kompletan sektor bezbjednosti. Posebno nakon izlaska DNP-a Milana Kneževića iz vladajuće koalicije i neizvjesne buduće saradnje, preciznije – neizbježnog odmjeravanja snaga, sa Andrijom Mandićem i njegovom NSD.
Jednako je upadljivo da o slučaju Mitrović, skoro jednoglasno, ćute tri najveća poslanička kluba u parlamentu: PES, DPS i NSD. Ta suzdržanost dodatno podstiče sumnju da političari pokušavaju smanjiti štetu umjesto da se bave uzrocima problema i rješenjima. Najsumnjičaviji, opet, naglas razmišljaju da predstavnici političke elite zapravo ne žele zatvoriti vrata kroz koja su se bježeći od pravde, provukli Medenica i Mitrović. Za zlu ne trebalo.
Mnogima je nakon bjekstva Miloša Medenice i Lidije Mitrović prva asocijacija slučaj Marović. Podsjetimo, Svetozar Marović, bivši potpredsjednik DPS-a i nekadašnji predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore potpisao je Sporazum sa tadašnjim, Katnićevim SDT 2016. godine, priznajući da je bio organizator kriminalne grupe koja je, prema optužnici, oštetila budžet Opštine Budva za desetine miliona eura kroz niz spornih poslova sa zemljištem i investicijama. Na osnovu tog sporazuma osuđen je na jedinstvenu kaznu od tri godine i devet mjeseci zatvora i obavezu da uplati više od milion eura kazne. Njegov sin Miloš Marović priznao je učešće u nezakonitoj prodaji državnog zemljišta i osuđen je na godinu zatvora i novčanu kaznu.
Obojica su nakon presuda otišla u Srbiju i nijesu se vratila na izdržavanje kazni, pa je za njima raspisana međunarodna potjernica. Bjegunci su locirani ali nijesu izručeni Crnoj Gori. Bez formalnog objašnjenja. I bez primjetne ljutnje iz Podgorice, kako u vrijeme vladavine DPS-a tako ni danas. Zato je javnost s razlogom stekla utisak da je slučaj Marović okončan tajnim političkim dogovorom okrivljenih, njihovih nekadašnjih saradnika (ali i političkih konkurenata) iz Crne Gore i novih/starih pokrovitelja i zaštitnika iz vrha vlasti Republike Srbije.
Apsolutna zastara kazne Miloša Marovića nastupila je sredinom septembra 2020. U slučaju Svetozara Marovića apsolutna zastara nastupa 10. oktobra ove godine. Ako do tada ne bude priveden, izručen Crnoj Gori i upućen na izdržavanje kazne, postojeća presuda gubi izvršnu snagu. Kako mu se za već presuđeno djelo ne može ponovo suditi, to znači da će za nekih sedam mjeseci i on biti slobodan čovjek. Makar što se ovdašnjeg pravosuđa tiče.
Već je izračunato da apsolutna zastara u slučaju presude Lidiji Mitrović nastupa za otprilike tri i po godine, u maju 2029. Ima li i ona poput Marovića i (vjerovatno) Medenice logističku podršku i finansijska sredstva neophodna da se tako dugo skriva, odnosno, ostane van dometa pravde?
Pitanje je i šta će vlasti i institucije uraditi da suzbiju rastući osjećaj pravne nejednakosti: jedni odu u zatvor zbog najmanjeg prekršaja učinjenog iz nemaštine ili nehata (neodobreno korišćenje palih stabala iz šume koja je u njihovom vlasništvu), drugi ostanu na slobodi i pored pravosnažne osuđujuće presude. Zadržavajući veliki dio nelegalno stečenog bogatstva.
Za razliku od Miloša i Vesne Medenica (“podmićivanje, primanje mita”) u presudi Lidiji Mitrović ne pominje se novac kao motiv njenog postupanja. Osuđena je jer je kao specijalna tužiteljka primijenila institut odlaganja krivičnog gonjenja u predmetu poreske utaje, iako je sud zaključio da za to nije postojao zakonski osnov. Dio osumnjičenih je izmirio poreske obaveze i tužiteljka ih nije izvela na optuženičku klupu.
Laički objašnjeno, sud je ocijenio da je Mitrović prešla dozvoljeni granicu profesionalne diskrecije u procjenjivanju povjerenog slučaja (afera Klap) i zašla u zonu krivične odgovornosti.
Takve dileme osjetljive su i u evropskom pravosuđu. Poznat je slučaj španskog sudije Baltasara Garzona, međunarodno poznatog po strogom postupanju u procesima protiv korupcije i ratnih zločina. On je suspendovan 2012., nakon što je Vrhovni sud Španije ocijenio da je nezakonito odobrio prisluškivanje razgovora između advokata i optuženih u jednom predmetu korupcije.
Dio komentatora smatrao je da je kažnjen jer je bio previše revnostan sudija, dok su drugi tvrdili da je svjesno prešao dozvoljene procesne granice. Upravo ta linija razgraničenja, između prava na grešku i svjesne zloupotrebe ovlašćenja, našla se i u središtu slučaja Mitrović.
Ali, Garzona nije pobjegao, a Lidija jeste. Pokazujući da nema ni povjerenja ni poštovanja prema institucijama pravde u kojima je, kao sudija i tužilac, službovala duže od dvadeset godina.
Sistem upućivanja na odsluženje zatvorske kazne, naslijeđen iz SFR Jugoslavije, oslanja se na praksu da se osuđeni, ukoliko nije riječ o dokazanim zločincima i kriminalcima, sami jave na izdržavanje kazne kada ih tamo pozovu.
Ali, SFRJ je bila država snažnog autoriteta kojoj su njeni stanovnici – vjerovali. Danas, očigledno, to nije slučaj.
Brojne su zemlje EU u kojima osuđujuća presuda automatski aktivira policijski nalog u sistemu. Makar da se ne može nasmetano odšetati preko granice. Kad su osuđeni osobe sa političkim ili ekonomskim uticajem sistem zna biti još stroži.
Kojim će putem Crna Gora?
Skorašnji propusti ukazuju da ovaj problem ima makar dvije dimenzije: političku i pravosudnu. Javnost je već stekla utisak da funkcija ne predstavlja dodatnu obavezu nego štiti od odgovornosti, dok je institucionalna pravda kategorija za pregovore a ne sveobavezujući standard.
A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenovići i ostalima.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
ZABUNA OKO NOVE UREDBE MINISTARSTVA JAVNE UPRAVE: Donijeli novu, a važi i stara
Objavljeno prije
12 satina
7 Februara, 2026
Uredba o kriterijumima i bližem načinu sprovođenja provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima je stupila na snagu 1. januara 2026., ali je njena primjena unijela zabunu. U Uredbi nije precizirano koja će se uredba primjenjivati u prelaznom periodu na oglase i konkurse koji su započeti u završnim mjesecima protekle godine
Da rekordno usvajanje zakona i pritiskanje tastera bez udubljivanja u tekst propisa ima i svojih praktičnih mana pokazala je primjena Uredbe o kriterijumima i bližem načinu sprovođenja provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima iz jula 2025. godine.
Uredba je zamjenila staru iz 2018. godine, s ciljem da se „uvedu dobre prakse Evropske unije i da sistem zapošljavanja učini pravednijim, profesionalnijim i transparentnijim“. Stupila je na snagu 1. januara. 2026. ali je njena primjena unijela zabunu. Naime, u Uredbi nije precizirano koja će se uredba primjenjivati u prelaznom periodu na oglase i konkurse koji su započeti u završnim mjesecima protekle godine.
,,Ovakvo rješenje stvara pravnu nesigurnost u primjeni i dovodi stranke u zabludu. U članu prelaznih i završnih odredbi trebalo je jasno da se propiše da će se svi započeti postupci zaključno sa 31. decembrom 2025. okončati po uredbi iz 2018. Bila je dovoljna samo ta jedna rečenica kako bi se izbjegle nejasnoće i problemi u primjeni koji mogu nastupiti kada stupa na snagu nova Uredba. Trebalo je i predvidjeti da se na sve postupke pokrenute od 1. januara 2026. godine primjenjuje Uredba koja je stupila na snagu tog datuma”, kazao je za Monitor pravni ekspert koji je želio da ostane anoniman.
Umjesto toga postupa se i dalje po Uredbi iz 2018., koja je, novom Uredbom, stavljena van pravnog prometa.
Iz Uprava za ljudske resurse, na čijem čelu je Agron M. Camaj su za Monitor objasnili da se u postupku oglašavanja slobodnih radnih mjesta putem internog i javnog oglasa, kao i javnog konkursa, postupa na osnovu odluke starješine državnog organa o pokretanju postupka za popunu slobodnih radnih mjesta.
,,Imajući u vidu da su predmet Vašeg pitanja postupci koji su započeti prije 1. januara 2026. godine, Uprava za ljudske resurse se obratila Ministarstvu javne uprave zahtjevom za davanje mišljenja i tumačenje zakonskih odredbi, te shodno Mišljenju Ministarstva javne uprave o primjeni Uredbe (Mišljenje br. 01-040/26-248/2, od 29.1.2026. godine), konstatuje se da se na sve započete postupke prije 1. januara 2026. godine primjenjuje Uredba o kriterijumima i bližem načinu sprovođenja provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima („Službeni list Crne Gore“, br. 50/18)”, kazali su nam iz Uprave za ljudske resurse.
Shodno dobijenom Mišljenju, od strane Ministarstva javne uprave, iz Uprave kažu da će sve interne i javne oglase i konkurse, kao i postupke selekcije i provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima, realizovati u skladu s utvrđenom dinamikom i planovima, a shodno raspoloživim kapacitetima Uprave.
U Ministarstvu javne uprave, na čijem čelu je Maraš Dukaj, poriču da je došlo do bilo kakve greške.
,,Moguće da je prelazna odredba Uredbe o kriterijumima i bližem načinu sprovođenja provjere znanja, sposobnosti, kompetencija i vještina za rad u državnim organima izazvala nedoumice zbog nedovoljnog poznavanja sistema, ali pravni sistem i tumačenje normi su jasni”, navode iz Ministarstva javne uprave.
Objašnjavaju da se u skladu sa opštim pravnim pravilom zabrane retroaktivne primjene propisa i principom pravne sigurnosti, ova Uredba primjenjuje na postupke oglašavanja koji su započeti od 1. januara 2026. godine pa na dalje. Postupci koji su započeti prije početka njene primjene, znači prije 1. januara 2026. godine, kažu iz Ministarstva, okončaće se po propisu koji je važio u momentu njihovog pokretanja, odnosno po ,,staroj” uredbi.
U prilog ovakvoj primjeni takođe ide i određenje u Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, koji je zapravo i osnov za donošenje ove uredbe – da će se postupci koji nisu okončani do dana stupanja na snagu novog propisa, okončati po propisu koji je važio u momentu pokretanja postupka.
,,Pravna situacija je jasna. Kod normiranja ove uredbe ne postoji greška, kao ni potreba povlačenja oglasa koji su započeti u 2025. godini, budući da će se oni okončati po uredbi koja je važila u vrijeme njihovog pokretanja, dok nova uredba važi samo za postupke koji su pokrenuti od 1. januara 2026. godine, kada je i propisano da će početi njena primjena”, navode iz Ministarstva javne uprave.
Napominju da su ,,u izradi ove Uredbe učestvovali stručnjaci iz oblasti zapošljavanja, kolege iz Uprave za ljudske resurse koji prije svega primjenjuju ovu uredbu, kolege iz evropske komisije, kao i nadležne institucije“.
„Dakle jedan inkluzivan proces, iz kog razloga smatramo da uredba, prije svega uvođenjem kompetencija, unapređuje sistem zapošljavanja i približava našu zemlju modernim praksama sa evropskog administrativnog prostora, te predstavlja pravedniju šansu za sve kandidate i veću odgovornost institucija i komisija”.
Do nepoznavanja je sistema, insistiraju u Ministarstvu. Moguće.
Skupštinski ekspres
Skupština Crne Gore je 2. februara, za svega 87 minuta, usvojila 25 zakona.
Među zakonima o kojima se na plenumu nije raspravljalo nalaze se, između ostalih, Zakon o ljekovima sa 360 članova, Zakon o zaštiti potrošača koji sa propratnim materijalima ima 435 stranica, Zakon o tržištu kapitala, na koji su svega dva dana prije početka sjednice stigla 32 Vladina amandmana na 189 stranica… Sve ukupno, zajedno sa propratnim materijalima, usvojeni zakoni broje ukupno 4.457 stranica.
Iz Centra za demokratsku tranziciju (CDT) su poručili da se ovakvim načinom usvajanja dodatno produbljuje dilema koja je više puta iznošena i u samoj Skupštini – da li su poslanici ove zakone zaista pročitali ili su za njih samo glasali. Napominju i da je na sjednici ministarka evropskih poslova Maida Gorčević poručila da su ovo ključni evropski zakoni, koji ,,nijesu samo tehnički, već sistemski”.
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović vratio je sve na brzu ruku usvojene zakone u Skupštini Crne Gore na ponovno razmatranje. On je kazao da je to uradio kako bi ,,poslanici mogli da ih zaista i pročitaju”.
,,Evropske reforme ne znače puko dizanje ruku u Skupštini, ni usvajanje zakona bez rasprave i diskusije. Građani od poslanika očekuju ozbiljan i odgovoran pristup prilikom donošenja zakona koji određuju njihov svakodnevni život”, napisao je Milatović na mreži X.
Reagujući na potez Milatovića, ministarka evropskih poslova Maida Gorčević je ocijenila da predsjednik ovim potezom preuzima ulogu glavnog kočničara evropskog puta.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Izdvojeno
DOMAĆI SNIMCI, EPSTINOVI FAJLOVI I DRUGE PRIČE: Opasno oružje
Objavljeno prije
12 satina
7 Februara, 2026
Savremene tehnologije dramatično mijenjaju „pravo na privatnost“, dok pravo još uvijek pokušava da ih sustigne. Ispod domaćih svjetskih priča o snimcima i fajlovima, naziru se i obrasci u kojima privatnost postaje ubojito oruđe u političkim igrama. Mreže kontakata, snimaka i fajlova idu ruku pod ruku sa mrežom ucjena
Još se čeka odgovor institucija – ko je u javnost distribuirao snimke sa eksplicitnim seksualnim sadržajem i tako počinio krivično djelo, ugrozivši privatnost Mirjane Pajković, državne sekretarke u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, koja je nakon njihovog objavljivanja podnijela ostavku. U brojnim intervjuima u zemlji i regionu koje je potom dala, ona je označila Dejana Vukšića, bivšeg šefa ANB i bivšeg savjetnika predsjednika kao glavnog krivca. Vukšić je to demantovao, tvrdeći da ni na koji način nema veze sa snimcima, ni kao učesnik, kao ni sa njihovim nastankom i distribucijom.
Pajković nastavlja medijsku turneju po regionu. Vukšić tvrdi da će dokazati pred institucijama da je on žrtva. Tužilaštvo se ponaša kao da se radi o privatnoj stvari dvoje bivših funkcionera, a ne o krivičnom djelu koje se goni po službenoj dužnosti. Ključnog odgovora – ko je distribuirao snimke privatnog života državne sekretarke i sa kojim motivom – nema. Taj bi odgovor rasvijetlilo i druge nepoznanice ovog slučaja, pa i postoji li njegova politička pozadina.
Umjesto da traga za njim, Osnovno tužilštvo u Podgorici obavijestilo je javnost da „postupa u više predmeta formiranih po tužbama Pajković i Vukšića“. I da će ih oboje saslušati. Sve te tužbe oni su jedno protiv drugog podnijeli prije objavljivanja spornih snimaka.
Prvu je podnio Vukšić, još u maju 2025., tvrdeći da mu je Pajković otuđila i zloupotrijebila telefon u oktobru 2024. godine. Nakon toga je, navodi, snimila njegove prijetnje koje joj je zbog zloupotrebe telefona uputio, i iskoristila snimak da ga na proljeće 2025., ucijeni da odustane od kandidature za sudiju Ustavnog suda. U martu 2025. Jakov Milatović je objavio listu od šest kandidata za Ustavni sud, na kojoj je bio i Vukšić. Na kraju, Vukšić nije predložen za sudiju tog suda.
Policija je krajem prethodne sedmice potvrdila sve te Vukšićeve navode i podnijela krivičnu prijavu protiv Mirjane Pajković zbog prinude. Reagovala je skoro godinu nakon Vukšićeve prijave, a sedmicu nakon distribuiranja spornih snimaka.
Snimak kojim je, prema tvrdnjama policije, Pajković iskoristila da ucijeni Vukšića, bivša državna sekretarka pustila je u javnost pred kraj godine, više od godinu dana od njegovog nastanka, i deset mjeseci nakon što je njime, kako je sumnjiče, pokušala da ucijeni Vukšića. Objavila ga je pošto nije izabrana za ombudsmansku, tvrdeći da joj je to onemogućio Vukšić, u to vrijeme savjetnik za bezbijednost predsjednika Milatovića, koji je po zakonu nadležan da predlaže kandidate za ombudsmana Skupštini. Nakon toga su ubrzo distribuirani i snimci njene privatnosti.
Monitor je već pisao da dobro obaviješteni izvori tvrde da postoje indicije o bazi privatnih snimaka na kojima se nalaze i drugi crnogorski funkcioneri. Ukazuju da nije moguće identifikovati ko se nalazi na distribuiranim snimcima osim Mirjane Pajković, te da je moguć i scenario da su upravo te neidentifikovane osobe istovremeno potencijalne mete i da snimci mogu biti i sredstvo njihove ucjene, ili opomene drugima.
U svijetu se igraju još teže igre od ovih domaćih. Ove sedmice planetarna javnost govori i o Epstinovim fajlovima. Na prvi pogled slučaj nije u korelaciji sa pričom o domaćim spornim snimcima, obzirom da se radi o fajlovima koje je objavilo američko Ministarstvo pravde, vezano za istragu o Džefriju Epstinu, bogatom finansijeru iz SAD-a koji je optužen za teška krivična djela seksualne eksploatacije maloljetnica. Ipak, poveznice postoje. Posebno u onom dijelu gdje se vidi kako privatnost može služiti kao efikasno oružje u političke svrhe, dok istina ostaje zarobljena u šumi informacija i poluinformacija. Afera za sada ostaje bez krivičnih posljedica, a rezultat je mnoštvo sumnji i određene političke implikacije.
Afera Epstin je svojevrstan autoportret svijeta moći. Francuski La Mond konstatuje: “Slučaj Epstin postao je zatrovani bunar, čiji smrad hrani svaku teoriju zavjere. Fajlovi sadrže privatnu imejl prepisku finansijera, tekstualne poruke, sudske dokumente i policijske zabilješke, iscrtavajući ogromnu mrežu veza među moćnima na raskršću politike, diplomatije, zabavne industrije i biznisa. Ali kada više nije moguće razlučiti utvrđene činjenice od nepotpunih informacija i neosnovanih optužbi, kada je puko pominjanje neke javne ličnosti u dokumentu dovoljno da se nasluti saučesništvo, čovjek može samo da se utopi u tom bunaru”.
Američko ministarstvo pravde 30.januara objavilo je oko 3,5 miliona stranica, 180 000 slika i 2 000 videa iz istraga, sve to kao skup dokumenata povezanih sa Epstinom. Epstin je pronađen mrtav u zatvorskoj ćeliji u avgustu 2019. godine, a teretio se da je stvorio i vodio mrežu koja mu je omogućavala eksploatisanje i seksualno zlostavljanje desetine maloljetnica od 2002. do 2005.
U novembru 2025. godine, oba doma Kongresa SAD su ogromnom većinom odobrila zakon kojim je naloženo Ministarstvu pravde da učini javnim sva dokumenta iz dosijea o Epstinu. Predsjednik SAD Donald Tramp je nakon dugog opiranja ipak potpisao zakon. Tramp i Epstin su važili za dugogodišnje prijatelje. Prema analizi The New York Times u najnovijem paketu Epstinovih fajlova postoji više od 38 000 pojavljivanja Trampovog imena, u oko 5 300 različitih dokumenata.
Dokumenti, između ostalog, sadrže listu neprovjerenih optužbi protiv Trampa koju su prošle godine sastavili FBI službenici. Tu su i FBI bilješke o ženi koja je Trampa u tužbi optužila da ju je silovao kada je imala 13 godina. Trampov tim za javnost poziva se na to da se radi o neprovjerenim informacijama i optužbama.
Fajlovi koje je američko ministartsvo pravde objavilo o Epstinu u dobrom dijelu su i redigovani, zbog čega dodatno ostavljaju prostor za spekulacije. S druge strane, objavljeni su i privatni podaci o Epstinovim žrtvama, zbog čega advokatske firme koje ih zastupaju, traže od suda da preispita i zaustavi objavu fajlova. Ukazuju i da u objavljenim fajlovima nema novih novih informacija o tome kako su vlasti propustile da odgovore na prijave o zlostavljanju, da su mnogi važni dokumenti još neobjavljeni ili previše redigovani, te da to sve otežava pravnu i javnu procjenu cijele situacije i odgovornosti institucija.
Do sada je objavljivanje fajlova proizvelo neke političke posljedice, poput ostavke Miroslava Lajčaka. Slovački diplomata i savjetnik za nacionalnu sigurnost podnio je ostavku nakon što su Epsteinovi fajlovi otkrili da je imao komunikaciju sa Epstinom. Fajlovi uključuju mejlove i poruke iz 2018. godine između Lajčaka i Epsteina i njihove neumjesne „šale“ o ženama. Lajčak tvrdi da se ne sjeća te komunikacije, da ne može da je potvrdi ili demantuje. Kazao je i da se sada kada pogleda te poruke “osjeća kao budala”. Insistira da je njegov odnos sa Epstinom bio samo “na riječima”, te da mu on nije posredovao seksualne usluge.
Lajčak je inače nekadašnji specijalni izaslanik Evropske unije (EU) za sprovođenje referenduma u Crnoj Gori 2006. U dijelu Epstinovih fajlova koji govore o njemu, pominje se i ime bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Lajčak između ostalog Epstinu piše da se „predsjednik Crne Gore raduje našoj posjeti”.
Đukanović je na društvenoj mreži objavio da Epstina nije poznavao,nije komunicirao niti se susreo sa njim. Nema nikakvih dokaza da je Đukanović uopšte imao kontakte sa Epstinom. No, Epstin afera, u svom dijelu krivične odgovornosti, neodoljivo podsjeća na nekadašnju domaću aferu S.Č, priču o trgovini ženama i visokim crnogorskim funkcionerima. Afera je završena tako što je sistem učinio sve da glavna svjedokinja napusti zemlju.
Prema pisanju britanskog Gardijana, težina dokumenata u aferi Epstein ne leži u pojedinačnim optužbama, već u obrascima ponašanja koji se iznova ponavljaju i potvrđuju.
Pojedini pravni stručnjaci i aktivisti ukazuju da se otvara prostor da se podaci koriste na način koji nije u interesu pravde ili žrtava, te da “velike objave bez konteksta” mogu pokrenuti dezinformacije, promjene medijskih narativa i politički spin. Otvorene su i ozbiljne debate kako je objava Epsteinovih fajlova uticala na privatnost, te kako djelomično objavljeni ili fragmentirani podaci mogu biti zloupotrijebljeni u političke svrhe.
Savremene tehnologije dramatično mijenjaju „pravo na privatnost“, dok pravo još uvijek pokušava da ih sustigne. To je ključno pitanje našeg vremena . Privatnost postaje opasno oružje u rukama moći. Ispod domaćih svjetskih priča o snimcima i fajlovima, naziru se i obrasci u kojima intima postaje ubojito oruđe u političkim igrama. Mreže kontakata, snimaka i fajlova idu ruku pod ruku sa mrežom ucjena .
Zloupotreba tehnologije osim što dramatično ugrožava pravo na privatnost, briše granice između dokaza i sumnje, ostavljajući za sobom “efekat vječne kazne”, kako neki analitičari ukazuju.
Tehnološki napredak donosi sve opasnije zloupotrebe. Već su poznati primjeri iskonstruisanih, lažnih kompromitujućih snimaka, urađenih u radionicama vještačke inteligencije. Crna Gora kaska za svijetom, no taj je svijet ne može zaobići.
Crnogorske institucije pravo na privatnost, i njegovo krivično kršenje moraju, za početak ozbiljno shvatiti.
Milena PEROVIĆ
Komentari

SAUČESNIŠTVO ILI NEODGOVORNOST VLASTI: Uteče i Lidija
ZABUNA OKO NOVE UREDBE MINISTARSTVA JAVNE UPRAVE: Donijeli novu, a važi i stara
DOMAĆI SNIMCI, EPSTINOVI FAJLOVI I DRUGE PRIČE: Opasno oružje
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceTURSKI NEBODERI NA JADRANSKOM SAJMU UJEDINILI ČETIRI VLADE: Stanovi na prvoj liniji do mora 9.000 eura po kvadratu
-
INTERVJU2 sedmiceDR DEJAN JOVIĆ, PROFESOR MEĐUNARODNIH ODNOSA I BEZBJEDNOSNIH STUDIJA-FAKULTETA POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Narcisoidni lideri svete se za eru demokratije
-
DRUŠTVO2 sedmicePONUDA MK GRUPE O GRADNJI NA SLOVENSKOJ PLAŽI NA ČEKANJU: Odluka vlade poslije izbora 2027. godine?
-
INTERVJU3 sedmiceALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, EKOLOŠKI AKTIVISTA: Napredak je moguć samo ako se izvuku pouke
-
Izdvojeno3 sedmiceNAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno
-
SVIJET3 sedmicePOSLIJE TRAMPOVOG UPADA U VENECUELU: Rusija u nedoumici
-
DRUŠTVO2 sedmiceMITROPOLIJA TRAŽI INSTITUT ZA RATNE ZLOČINE: Njihova istorija
-
Izdvojeno3 sedmiceSVIJET PO DONALDU TRAMPU: Bilo jednom na divljem zapadu
