Povežite se sa nama

HORIZONTI

POBUNA I ISPOVIJEST JEVGENIJA PRIGOŽINA: Uzdrmani Putin

Objavljeno prije

3 godine

na

Gotovo identična su uvjerenja inostranih i ruskih posmatrača da je Putinova vladavina ozbiljno uzdrmana i da postoji veliko nezadovoljstvo u zemlji zbog traljave i krvlju skupo plaćene agresije na Ukrajinu. Sa invazijom su na površinu ponovo izašle slike korumpiranog i nekompetentnog Putinovog režima čija primarna misija je očuvanje moći i pljačka ruskih i resursa drugih zemalja

 

Prošle subote svijet je bio zatečen munjevitim razvojem događaja u Rusiji koji su bili kulminacija mjesecima tinjajućeg sukoba i antagonizama unutar ruske vrhuške. Vojnici Privatne vojne kompanije Wagner (PMCW) Jevgenija Prigožina su munjevitom akcijom zauzeli komandu Južnog vojnog distrikta  u Rostovu na Donu, koji je glavna logistička baza za agresiju na Ukrajinu. Zauzet je i milionski grad Voronjež i onda su Vagnerovci krenuli u vojnoj koloni prema Moskvi. Ruska vojska i komandanti skoro da nisu pružili nikakav otpor dok je rostovska policija, na najavu dolaska Vagnera prosto pobjegla. Rano u subotu objavljen je i video na Wagner Telegram kanalu gdje Prigožin priča sa Junus-Bek Jevkurovom (zamjenikom ministra odbrane) i zamjenikom šefa generalštaba, Vladimir Aleksejevim.  Od njih je u petak veče na sastanku u Rostovu tražio „šefa generalštaba (Valerija Gerasimova) i (ministra odbrane Sergeja) Šojgua“ i zaprijetio  da će „dok nam se ne predaju, ostati ovdje i blokirati grad“. U kasnijim objavama Prigožin najavljuje odlazak svojih jedinica u Moskvu i poručuje da će rušiti sve što mu se nađe na putu. I tako se donekle i dogodilo. Vagnerovci su, nakon pokušaja djelova ruske avijacije da ih napadnu i prekinu  prodor prema Moskvi, oborili 6 ratnih helikoptera i komandni avion Iljušin-22. Stradalo je ukupno 39 pilota i članova posade. Ruske civilne vlasti su na nekoliko mjesta iskopale jarak na autoputu i postavile blokade od traktora, trolejbusa i kamiona u pokušaju da uspore kolonu što je izazvalo opšti podsmijeh. Ozbiljne vojne akcije nije bilo osim najava predsjednika Vladimira Putina (ili njegovog dvojnika) i nekoliko generala da će pobunjenici biti kažnjeni za izdaju zemlje.

Video je pustio i general Sergej Surovikin u kome je pozvao Prigožina da obustavi pobunu i vrati trupe u baze. Mnogi su primijetili čudne detalje snimka Surovikina koji je na krilu držao kalašnjikov i nije imao oznake činova na uniformi što je indiciralo na to da je možda već bio uhapšen od Federalne službe bezbjednosti (FSB) i primoran na objavu. Od subote nema ni traga ni glasa od Surovikina. Po nekim informacijama ruskih medija on se nalazi u zatvoru Lefertovo u Moskvi gdje se ispituje njegova uloga i znanje o pobuni. Surovikin je komandovao ruskim snagama u Siriji pod kojim su služili i Vagnerovci i jedan je od rijetkih generala prema kojima je Prigožin imao riječi hvale kad su u pitanju vojnička znanja.

Što god da su bile namjere Prigožina (i drugih zavjerenika) kraj pobune je došao u subotu poslije podne kada je, nakon konsultacija i posredovanja bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, Prigožin okrenuo konvoj Vagnerovaca koji su bili na 200km od Moskve u koji su trebali stići do sumraka. Trupe su vraćene u baze a rusko rukovodstvo je objavilo da Prigožin i njegovi „neće krivično odgovarati“ što je drastična razlika od načina na koji se Putinov režim obračunava sa političkim oponentima Kremlja i Specijalne vojne operacije u Ukrajini. Prigožin je već stigao u egzil u Bjelorusiju, dok će njegova vojska birati između tri opcije – potpisati ugovore sa Ministarstvom odbrane i time se formalno staviti pod njima, otići u Bjelorusiju ili kući. Ostao je nejasan status oslobođenih kriminalaca iz ruskih zatvora koji su preživjeli bitku za Bahmut u Vagnerovim uniformama.

U međuvremenu se pojavio ogroman broj analiza, teorija zavjera i svega što prati pobunu. Gotovo identična su uvjerenja inostranih i ruskih posmatrača da je Putinova vladavina ozbiljno uzdrmana i da postoji veliko nezadovoljstvo u zemlji zbog traljave i krvlju skupo plaćene agresije na Ukrajinu. Sa invazijom su na površinu ponovo izašle slike korumpiranog i nekompetentnog Putinovog režima čija primarna misija je očuvanje moći i pljačka ruskih i resursa drugih zemalja. Za utjehu, narodu se pričaju priče o ugroženosti Rusije, Rusa i pravoslavlja od NATO-a, Jevreja i svih drugih – nešto na šta smo na Balkanu navikli slušati od domaćih kleptokrata i branitelja nacija.

Uz obilje informacija oko toka pobune i naknadnih pameti ostao je u zapećku Prigožinov govor na Wagner Telegram kanalu tri dana prije pobune u kome sumira mjesece razmimoilaženja sa Šojguom i generalštabom oko načina vođenja rata i stvarnih ciljeva. U govoru žestoko optužuje i ljude oko Putina.

Prigožin kaže da je „od 2014. do 2022. Donbas (djelovi pod kontrolom Rusije) i novac naroda Donbasa pljačkan od raznih ljudi, nekih iz predsjedničke administracije, djelova FSB-a, dijelom od oligarha“ i da je i danas „Donbas savršeno mjesto za pljačku od strane predsjednikovih ljudi, prije svega Surkova i Kozaka“. Primarno, rat je, prema Prigožinu „trebao jednom broju ološi zarad svog trijumfa i pokazivanja snage armije i da Šojgu postane Maršal“. Putinovi oligarsi „čiji mozak je bolestan, i koje mimo njih samih, nije briga ni za zemlju, ni za narod ni za rat…htjeli da zgrabe materijalne resurse (Ukrajine) i podijele između njih. U Donbasu su se dobro nakrali, ali su htjeli još…htjeli su da postave (Viktora) Medvedčuka (za predsjednika Ukrajine- koji je ujedno i Putinov kum)“.

Dalje Prigožin objašnjava kako je išlo „oslobađanje“ Ukrajine koje neodoljivo, po opisu, podsjeća na „oslobađanje“ Hrvatske i Bosne u režiji Slobodana Miloševića i njegovog tadašnjeg marionete Mila Đukanovića. „Čim su zauzeti Herson i Zaporožje počelo se sa krađom svega što se moglo odnijeti. Fabrike su mogle nastaviti sa radom ali su došli i počeli sve odnositi u Rusiju. Jedino smo uspjeli spasiti fabriku šampanjca u Artemivsku… I može se ponovo pokrenuti proizvodnja, ali od toga neće imati narod Donbasa nikakvu korist. Naći će se ruski vlasnik koji će sve to pokrasti“. Prigožin nije štedio ni korumpirane ruske generale koji su „od 40 hiljada rubalja, koliko su trebale biti plate vojnika, vojnicima davali samo 20 hiljada, a ostalo u džep,… vojnici nisu ni obučavani a generali su uzimali novac za svakog poginulog i pustošili budžet“. Sa druge strane Ministarstvo odbrane je „nastojalo da laže javnost i predsjednika i priča priče da je slijedila invazija Ukrajine i da su nas htjeli napasti sa čitavim NATO paktom. Tako je 24. februara počeo rat ali iz potpuno drugih razloga“.

Prigožin je dodao da je laž da je rat izbio „zbog zaštite Rusa i potrebe za demilitarizacijom i denacifikacijom Ukrajine“ podsjetivši da je Viktor Medveščuk razmijenjen za čitav bataljon Azov koji je zarobljen u opsadi Mariupolja. „Ako smo stvarno htjeli da denacifikujemo Ukrajinu, Azov je osnovica nacionalističkih struktura u Ukrajini. Zašto je Medveščuk  toliko bio dragocjen. I najvažnije, Azovci nisu razmijenjeni za naše zarobljenike. Zašto je Azov razmijenjen za ovu ološ od Medveščuka koji samo ima dobre veze sa rukovodstvom Rusije“.

Prigožin se osvrnuo i na lično iskustvo iz Ukrajine gdje je ranije, po njegovim riječima, samo u Bahmutu izgubio svojih 28 hiljada boraca, mahom oslobođenih kriminalaca iz ruskih zatvora, ne računajući gubitke ruske armije i lokalnih milicija, čiji gubici su ili masovno umanjivani ili prešutkivani. „Prvi put sam stigao u Ukrajinu 19.marta 2022. Pitao sam lokalne komandante zašto se ne popisuju mrtvi i ranjeni vojnici. Rečeno mi je da nikog nije briga za mrtve i ranjene i da treba postići cilj a brojaće mrtve poslije rata. Kad smo stigli tamo već je bilo kasno nadati se pobjedi… Bio je totalni haos, umjesto 1 vojnika ginulo je 10 zbog haosa. Neki su sahranjivani a neki jednostavno ostavljani i proglašavani nestalima. Ogroman je broj nestalih u akciji, jednostavno su bacani kao topovsko meso“. Situacija je natjerala neke lokalne komandante da pišu lažne izvještaje da bi izbjegli kritike vrha vojske. „Šef generalštaba (Valerij Gerasimov) nakon čaše votke vrišti kao žena, kao prase, i naređuje preko telefona napredovanje. I šta komandanti rade, prijave da su napredovali nekoliko kilometara i šalju nove linije koje nemaju veze sa realnošću. Sve što su nam pričali bila je totalna laž“.

Šojgu je često nazivan na Telegramu „tuvanskim degenerikom“ (po Republici Tuvi na Dalekom Istoku iz koje potiče) i „nesposobnim apartčikom“ bez vojničkog znanja. Šojgu je zaista u doba Sovjetskog Saveza bio samo partijski zvaničnik a kasnije je bio Ministar vanrednih situacija i u tom svojstvu posjećivao DPS-ovsku Crnu Goru i talio poslove oko Kombinata Aluminijuma i drugih resursa sa domaćim Putinom. Do ministra odbrane Šojgu je stigao kao lični prijatelj kremaljskog vožda.

Za sada ostaje nejasno da li će Putin smijeniti Šojgua. General Gerasimov se nije pojavljivao u javnosti od subote. Da bi se donekle prikrila ova epizoda ruska avijacija je krenula u akciju u Siriji gađajući teritorije pod kontrolom sirijskih pobunjenika u provinciji Idlib pri tom pogodivši i pijacu u Džisr al-Šuguru. Do sada je izvučeno 11 ubijenih civila. Ruska armija je takođe gađala civilne mete u Kramatorsku (Donbasu)  udaljenom 25km od fronta.

Prigožin se, zahvaljući prijateljstvu sa Putinom, i sam uzdigao od višestruko osuđivanog kriminalca do vlasnika lanca restorana, osnivača Agencije za istraživanje interneta (zbog koje je dobio potjernicu američkog FBI-ja zbog pokušaja uticaja na američke izbore 2016.) i vlasnika plaćeničke armije Wagner koja ima razgranate poslove, u ime Rusije, po Africi uz prava na eksploataciju zlata i minerala.

Timoti Snajder, profesor istorije na američkom univerzitetu Jejl (Yale), smatra da je Prigožin, iako hvalisavac i vješti lažov i propagandista „rekao istinu o ratu“ koja mu je u datom trenutku „dobro došla pod ruku“. Snajder opisuje glavne aktere ruske vlasti kao „fašiste koji se svađaju između sebe“ iako Rusi koriste termin „fašisti“ za njihove neprijatelje. „Ako današnji režim u Rusiji nije fašistički, onda je pitanje definicije šta bi fašizam trebao biti“ rekavši da su „ruski fašisti u prvim redovima agresije na Ukrajinu, i na frontu i u propagandi“. Putinov rječnik i njegovog okruženja je u svakom pogledu takav. Prigožin je do sada bio „najefektivniji propagandista koristeći se simbolima nasilja (macom, slikama groblja i prikazivanjima leševa) da bi ojačao svoju poziciju“. Apatiju među većinom Rusa, Snajder tumači kao znak da su se „Rusi pomirili sa time da će njima vladati najjači gangster i da oni trebaju dalje živjeti bez obzira koji je gangster na vlasti“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

Nobelovci na crnogorskom terenu

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Oktobra, 2026

Objavio:

Zašto brojevi ne znače ništa ako se ne upravlja psihologijom tržišta i ne jačaju institucije

 

Crna Gora se nalazi na pragu najambicioznijeg ekonomskog eksperimenta u svojoj modernoj istoriji. Najava Euro modela za 2027. godinu, koji predviđa istorijski skok minimalnih zarada, pokrenula je talas legitimnih pitanja u stručnoj i laičkoj javnosti: da li naša ekonomija može iznijeti ovaj teret bez inflatornog urušavanja? Odgovor na ovo pitanje ne leži u pukim matematičkim formulama, već u oblasti koju proučava savremena ekonomska nauka – u upravljanju očekivanjima i snazi društvenih institucija.

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Robert E. Hall i Michael Woodford, nagrađeni su upravo za dokaz da ekonomiju ne pokreću samo trenutni brojevi, već očekivanja koja ljudi i preduzeća imaju o budućnosti. Ako preduzeća očekuju haos, preventivno će podići cijene; ako građani strahuju od održivosti reforme, novac će čuvati umjesto da podstiču potrošnju. Ključ uspjeha svake velike reforme je, dakle, u slanju poruke stabilnosti i predvidljivosti kroz inkluzivan dijalog i institucionalno povjerenje.

Ako Vladin predlog posmatramo kroz aparat Nove institucionalne ekonomije (NIE) i teorijske postulate nobelovaca (2024) Darona Acemoğlua, Simona Johnsona i Jamesa A. Robinsona, pred nama se otvara prostor za ozbiljnu i optimističnu hipotezu. Šta ako je Euro model upravo onaj spoljni, egzogeni šok, naša ekonomska „kritična raskrsnica“ (critical juncture), koja nam je neophodna da izađemo iz višedecenijskog sistema koji je služio privilegovanoj, ekskluzivnoj, uskoj grupi ljudi i zakoračimo u sistem inkluzivnih institucija koji pruža jednake šanse svima, u čemu, kako ovi autori objašnjavaju, i jeste razlika između nacija koje propadaju i nacija koje uspijevaju.

Pregovarački sto kao ekonomska kotva: Prostor za usklađivanje očekivanja Vlade i privrede:  Upravo na tom tragu, aktuelna dinamika između Unije poslodavaca i Privredne komore, sa jedne strane, i Vlade Crne Gore, sa druge, važan je prostor za usklađivanje očekivanja. Glavni mehanizam kompenzacije koji Vlada nudi poslodavcima u okviru „Euro modela“ jeste potpuno ukidanje preostalih doprinosa na zarade, odnosno svođenje poreskog opterećenja na rad na nulu. Iako Vlada nudi nultu stopu doprinosa kao olakšicu, Unija poslodavaca upozorava da ta kompenzacija nije dovoljna da pokrije ogroman skok neto minimalaca i, umjesto predložena tri, predlaže dva, niža, nivoa minimalnih plata.

Ostavljanje prostora da se kroz dalji dijalog ovi stavovi približe donosi Euro modelu realnu šansu iz više razloga:

Zajedničko amortizovanje cjenovnog šoka: Ako konačni dogovor bude inkluzivan i fazan, preduzeća će dobiti neophodno vrijeme da prilagode svoje biznis planove. Umjesto paničnog i naglog podizanja cijena (što Woodfordov mehanizam predviđa u slučaju jednostranih šokova), privreda i država mogu zajednički trasirati put blagog i kontrolisanog prilagođavanja, čime se direktno suzbija spekulativna inflacija.

Institucionalno povjerenje i legitimitet inspekcija: Iz ugla Nove institucionalne ekonomije (NIE), društveni dogovor je najvažnija neformalna institucija. Kada se rješenje postigne konsenzusom, transakcioni troškovi sprovođenja zakona drastično padaju. Država tada dobija puni legitimitet da kroz inspekcijske organe oštro i targetirano kažnjava isključivo one koji krše zajednički dogovor, štiteći tako fer tržišnu utakmicu.

Nedovršena slika konsenzusa: Strah penzionera naspram Vladinih obećanja:  Međutim, istinski društveni pakt nije moguć ako se u obzir ne uzme jedna od najranjivijih, a demografski najmasovnijih grupa – crnogorski penzioneri. Unutar ove populacije tinja nezadovoljstvo i strah da će najavljeno ukidanje ili smanjenje dijela preostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) dugoročno ugroziti stabilnost i redovnost isplata, čineći ih zavisnim od tekućih budžetskih prihoda.

Penzioneri otvoreno signaliziraju spremnost na politički otpor i oponiranje na narednim izborima. Svjesna ovog zapaljivog terena, Vlada i premijer Milojko Spajić su u javnost izašli sa jasnim porukama i setom kompenzacionih mjera sa ciljem da uvjere penzionere u suprotno. Drugim riječima, stabilnost ovog modela Vlada argumentuje jedinstvenim državnim trezorom, prelaskom sa doprinosa na poreze, aktivnim poreskim mjerama i suzbijanjem sive ekonomije, kao i makroekonomskom stabilnošću.

Što se obračuna samih penzija tiče, njegova suštinska logika se ne mijenja, samo se način obračuna bodova prilagođava novom sistemu: zadržava se sistem bodova, garantovana je formula za konverziju iz starog modela na novi, nastavlja se sa godišnjim usklađivanjima sa kretanjem potrošačkih cijena i prosječnih zarada. Dakle, suštinska promjena je u izvoru podataka za formulu – umjesto poreske prijave o uplaćenim doprinosima, koristiće se zvanični podaci o isplaćenim neto platama.

Ekonomska nauka nas uči da verbalna obećanja teško pobjeđuju duboko ukorijenjeni strah od sistemskih promjena. Da bi se politički rizik neutralisao, a Euro model dobio puni legitimitet, Vlada mora pretočiti ove najave u čvrste zakonske garancije i kroz inkluzivan dijalog sa udruženjima penzionera dokazati da stabilnost isplate penzija ostaje neprikosnovena, kroz stabilne izvore finansiranja (oporezivanje dobiti i PDV), čime bi se dugoročno preduprijedili demografski pritisci na penzioni sistem.

Uspjeh reforme direktno zavisi od sposobnosti države da uvjeri najstariju populaciju da nisu žrtvovani zarad statističkog rasta plata zaposlenih.

Podrška Brisela kao operativni vjetar u leđa: Nezavisno od Euro modela, Evropska unija godinama finansira i operativno vodi duboke strukturne reforme u Crnoj Gori koje direktno jačaju kapacitete države da sprovede i kontroliše ovako radikalne ekonomske rezove.

Bez ovih fundamentalnih evropskih projekata, sprovođenje Euro modela u praksi (naročito kontrola tržišta i punjenje budžeta bez doprinosa) bilo bi neizvodivo. Brisel kroz pretpristupnu pomoć (IPA fondovi) i pregovaračka poglavlja najviše radi na četiri ključne oblasti:

  • modernizacija Poreske uprave (digitalizacija sistema i e-fakture),
  • reforma inspekcijskih organa (borba protiv rada na crno i sive ekonomije),
  • unapređenje zvanične statistike (usklađivanje Monstata sa Eurostat standardima),
  • jačanje Uprave carina (kontrola akcizne robe i suzbijanje šverca).

Sve ove oblasti paralelno i sistemski podižu kapacitet države da kontroliše tokove novca, što posredno omogućava stabilnije funkcionisanje i punjenje budžeta u okviru novog ekonomskog modela.

Putokaz za održivu transformaciju: Euro model ne smije biti polje političke polarizacije, već tačka društvenog ujedinjenja, u susret Programu ekonomskih reformi za naredni srednjoročni period. Da bi transformacija bila uspješna, ona mora proći kroz iglene uši pregovora sa poslodavcima, ali i kroz vrata pune finansijske sigurnosti za penzionere, kao i kroz zaokruživanje institucionalnih kapaciteta. Kombinacija otvorenog domaćeg dijaloga i snažne podrške Evropske unije pruža Crnoj Gori istorijsku priliku, pod uslovom da u tom procesu niko ne bude ostavljen iza kolone.

Mirjana KULJAK

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POZADINA  MISIJE MIHAILA  ZINČUKA U CRNOJ GORI: Pomogao da bude otkriven

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Oktobra, 2026

Objavio:

Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

 

 

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

REGULACIJA DRUŠTVENIH MREŽA: Tinejdžeri između analiza, zabrana i posljedica

Objavljeno prije

2 mjeseca

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Ograničenja korišćenja društvenih mreža u Australiji stupila su na snagu prije nešto više od pola godine, u decembru 2025.  Još je veoma rano pričati o bilo kakvim efektima australijskih mjera koje su imale uticaja i na druge države. Za sada su ove akcije otvorile brojna kompleksna pitanja

 

 

Držati tinejdžere podalje od društvenih mreža, nakon što su tim platformama već bili izloženi od malih nogu, veoma je težak zadatak. Ako ova politika koja je pilotirana u Australiji zaživi, najveću korist od nje mogu imati mlađa djeca, koja još imaju priliku da razviju drugačije navike.

Ograničenja korišćenja društvenih mreža stupila su na snagu prije nešto više od pola godine, u decembru 2025. Ove reforme predstavljaju najveću regulatornu i kulturnu promjenu sa kojom su se tehnološke platforme suočile od stupanja na snagu Opšte uredbe Evropske unije o zaštiti podataka (GDPR) 2018. godine. Zakonska odgovornost je na platformama, a ne na djeci ili roditeljima. Zakon se trenutno odnosi na Facebook, Instagram, Kick, Reddit, Snapchat, Threads, TikTok, Twitch, X i YouTube. Popularni servisi kao što su Discord, Messenger, WhatsApp, Roblox, Steam i Google Classroom nalaze se među servisima koji nijesu obuhvaćeni ograničenjima. Tehnološkim kompanijama koje ne sprovedu mjere zaprijećene su kazne do 54,6 miliona australijskih dolara. Još je veoma rano pričati o bilo kakvim efektima australijskih mjera koje su imale uticaja i na druge države.

Ovih dana u fokusu je Francuska koja je na primjeru Australije počela da mijenja navike svojih tinejdžera. Planirana francuska zabrana, koja bi bila prva takve vrste u Evropi, trebalo je da od narednog mjeseca onemogući pristup društvenim mrežama svim osobama mlađim od 15 godina. Francuski sud je prošlog petka odbacio ovaj zakon. Odluka predstavlja veliki udarac njenom zagovorniku, predsjedniku Emanuelu Makronu i otvara temeljna pitanja o pokušajima zaštite djece na internetu.

U saopštenju objavljenom kasno u petak iz kancelarije francuskog predsjednika poručeno je da vlada neće odustati od zakona. Novi rok postavljen je za proljeće 2027. godine, što se poklapa sa završetkom Makronovog mandata. Grčka i Danska planiraju da slijede francuski primjer. Očekuje se da u septembru i predsjednica EK Ursula von der Lejen najavi mjere na nivou cijele EU.

Promjena australijskih zakona o korišćenju društvenih mreža dogodila se u vrućoj političkoj atmosferi. Dobar dio tadašnje kampanje za premijersko mjesto ispratila su obećanja o brzom uvođenju ovog zakon. U to su se uključili mediji, javne ličnosti i roditelji čija su djeca pretrpjela ozbiljne posljedice ili izvršila samoubistvo nakon zlostavljanja na društvenim mrežama. Nakon što je 2024. godina protekla u ovakvoj atmosferi, kraj naredne donio je nove mjere. To nijesu uspjeli usporiti ni brojni političari i dobar dio javnosti koji su tražili detaljnije analize i procjenu učinaka ovih reestriktivnih mjera na mlade ljude. Vlada je zakon predstavila kao odgovor na problematično ili kompulsivno korišćenje platformi, sajber nasilje, štetan sadržaj, neželjene kontakte sa odraslim osobama i rizike po mentalno zdravlje.

U mjesecima nakon početka primjene zabrane uklonjeno je, deaktivirano ili ograničeno najmanje 4,7 miliona naloga. Što se tiče tinejdžera, tek je svaki četvrti planirao da prestane da koristi društvene mreže nakon stupanja zabrane na snagu. Mnogi su smišljali načine kako da prevare sistem. U prvom istraživanju među roditeljima, 31 odsto ispitanika reklo je da njihovo dijete i nakon početka primjene zakona ima najmanje jedan nalog na društvenim mrežama, u poređenju sa 49 odsto prije njegovog uvođenja.

Iako brojna istraživanja potvrđuju razloge za zabrinutost zbog ranjivosti adolescenata, ona ne dokazuju da će zabrana smanjiti nevolje. Javna rasprava bila je usmjerena i na dizajn platformi koji podstiče zavisnost i rizik da takva rješenja negativno utiču na mentalno zdravlje mladih čiji se mozak još razvija.

Funkcije poput beskonačnog skrolovanja podstiču neprestano korišćenje društvenih mreža, koje može potisnuti aktivnosti vezane za dobrobit mladih, poput spavanja i druženja sa prijateljima. Ipak, poslije dvije decenije istraživanja, dokazi da su društvene mreže štetne po mentalno zdravlje većine adolescenata i dalje nijesu konačni. Neki se nadaju da bi prirodni eksperiment „prije i poslije“, koji je omogućila australijska zabrana, mogao biti prilika da se posljedice društvenih mreža mnogo bolje ispitaju.

Istraživanje koje je sproveo YouGov početkom januara 2026., svega mjesec od uvođenja novih mjera, pokazuje da su roditelji prijavili neke prve pozitivne promjene. Njih 38 odsto primijetilo je da su djeca prisutnija i više uključena u međusobnu komunikaciju, a isti procenat smatrao je da se njihov odnos sa djecom poboljšao. Bilo je i negativnih posljedica. Njih 25 odsto primijetilo je smanjenje društvene povezanosti, kreativnosti ili podrške vršnjaka na internetu.

Sve veća podrška mjerama kojima se tinejdžeri nastoje zaštititi od štetnih posljedica društvenih mreža vuče korijene iz izvještaja koji je The Wall Street Journal objavio 2021. godine. Tekst je bio zasnovan na procurjelim internim dokumentima Mete, prema kojima je kompanija u sopstvenim istraživanjima utvrdila da je Instagram štetan za tinejdžerke. Prema izvještavanju WSJ-a, kompanija je zanemarila te nalaze u korist maksimalnog vremena korišćenja platforme i profita.

Izvještaj je pokrenuo veliku istragu u SAD, a izvršni direktor Mete Mark Cukerberg pozvan je 2024. da svjedoči pred Senatom o bezbjednosti djece na internetu. Prema navodima iznesenim na saslušanju, Instagram je doprinio okolnostima zbog kojih su neki od tih tinejdžera izvršili samoubistvo. Meta se trenutno suočava sa talasom novih tužbi zasnovanih na navodnim posljedicama po mentalno zdravlje. Kompanija tvrdi da zavisnost od društvenih mreža nije priznata kao medicinsko stanje i da se zbog toga ne može smatrati odgovornom.

Više istraživanja povezuje oslanjanje na ove platforme sa povećanom učestalošću depresije i anksioznosti, iskrivljenom slikom o sopstvenom tijelu i niskim samopoštovanjem. Osim studija koje utvrđuju takve korelacije, pojedini zakonodavci ukazuju i na sve veću učestalost osjećaja beznađa i usamljenosti među djecom. Istovremeno, nije jasno da li će zabrane ostvariti cilj smanjenja pretjeranog korišćenja društvenih mreža među djecom.

Svjesna da je više od milion mladih ljudi praktično postalo dio eksperimenta javne politike, australijska kancelarija eSafety Commissioner zadužena za sprovođenje zabrane, finansira istraživanja kojima treba utvrditi njene koristi i štetne posljedice. Istraživanje obuhvata ankete, fokus grupe i intervjue, praćenje korišćenja društvenih mreža na telefonima i više od 4.000 adolescenata i njihovih roditelja i staratelja.

Jedno istraživanje zaključuje da ograničavanje pristupa određenim platformama ne podstiče nužno djecu da više vremena provode van interneta. Umjesto toga, ona se mogu okrenuti drugim aktivnostima, poput gledanja televizije, igranja video-igara ili čak istraživanja mračnijih djelova interneta.

Osnovni problem ovog regulatornog trenda je to što zabrane društvenih mreža ciljaju pristup platformama umjesto ponašanja samih platformi. Glavna briga donosilaca odluka jeste izloženost djece štetnom sadržaju i uticaj društvenih mreža na mentalno zdravlje. Međutim, takva šteta nije ograničena samo na maloljetne korisnike. Elementi dizajna koji podstiču zavisnost, opasan sadržaj i negativne psihološke posljedice pogađaju korisnike svih starosnih grupa. To ukazuje na potrebu za rješenjima koja će se ovim problemima baviti sistemski, a ne isključivo kroz starosna ograničenja.

Neki istraživači upravo iz ovih razloga smatraju da bi političari i naučnici trebalo da promijene pristup. Umjesto pokušaja da se uvedu sveobuhvatne zabrane, koje će vjerovatno biti uzaludne, oni smatraju da je vrijeme da se pooštri kontrola algoritama društvenih mreža i pravila koja određuju kakav će sadržaj korisnici dobijati. Ti algoritmi osmišljeni su tako da adolescente što duže zadrže uz njihove feedove, nudeći im sadržaj koji može biti bezazlen ili banalan, ali prečesto i štetan.

Problem je ovdje što velike kompanije svoje algoritme smatraju poslovnom tajnom i ne dozvoljavaju istraživačima uvid u njih. Regulatori pritiskaju kompanije da budu transparentnije. Na primjer, Akt Evropske unije o digitalnim uslugama (Digital Services Act) od avgusta 2023. zahtijeva od internet platformi sa više od 45 miliona korisnika, među kojima su Instagram, TikTok i Snapchat, da uopšteno objasne kako njihovi algoritmi funkcionišu.

Umjesto zabrane pristupa internet prostorima koji mlade obrazuju, povezuju i osnažuju, zakonodavci bi trebalo da se usmjere na regulisanje sistema koji pokreću štetnu dinamiku na internetu, prikupljanje podataka, algoritme i moderaciju sadržaja. Zagovornici ovakvog pristupa smatraju da bi unapređenje dizajna platformi i njihovim sveobuhvatnim upravljanjem bilo obećavajući put ka digitalnom okruženju koje će biti bezbjedno, inkluzivno i održivo za korisnike svih uzrasta.

Dok je sve još u eksperimentalnoj fazi, jedan efekat australijske zabrane je već vidljiv. Širom svijeta zabrana je  promijenila stavove prema dizajnu i regulisanju društvenih mreža i povećala pažnju javnosti prema alatima kojima kompanije svoje proizvode čine neodoljivim.

Među državama i jurisdikcijama koje su nakon Australije preduzele korake za ograničavanje pristupa društvenim mrežama nalaze se Brazil, Indonezija, Kanada, Malezija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Francuska, Španija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Grčka, Danska, Evropska unija…

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo