Povežite se sa nama

HORIZONTI

POBUNA I ISPOVIJEST JEVGENIJA PRIGOŽINA: Uzdrmani Putin

Objavljeno prije

na

Gotovo identična su uvjerenja inostranih i ruskih posmatrača da je Putinova vladavina ozbiljno uzdrmana i da postoji veliko nezadovoljstvo u zemlji zbog traljave i krvlju skupo plaćene agresije na Ukrajinu. Sa invazijom su na površinu ponovo izašle slike korumpiranog i nekompetentnog Putinovog režima čija primarna misija je očuvanje moći i pljačka ruskih i resursa drugih zemalja

 

Prošle subote svijet je bio zatečen munjevitim razvojem događaja u Rusiji koji su bili kulminacija mjesecima tinjajućeg sukoba i antagonizama unutar ruske vrhuške. Vojnici Privatne vojne kompanije Wagner (PMCW) Jevgenija Prigožina su munjevitom akcijom zauzeli komandu Južnog vojnog distrikta  u Rostovu na Donu, koji je glavna logistička baza za agresiju na Ukrajinu. Zauzet je i milionski grad Voronjež i onda su Vagnerovci krenuli u vojnoj koloni prema Moskvi. Ruska vojska i komandanti skoro da nisu pružili nikakav otpor dok je rostovska policija, na najavu dolaska Vagnera prosto pobjegla. Rano u subotu objavljen je i video na Wagner Telegram kanalu gdje Prigožin priča sa Junus-Bek Jevkurovom (zamjenikom ministra odbrane) i zamjenikom šefa generalštaba, Vladimir Aleksejevim.  Od njih je u petak veče na sastanku u Rostovu tražio „šefa generalštaba (Valerija Gerasimova) i (ministra odbrane Sergeja) Šojgua“ i zaprijetio  da će „dok nam se ne predaju, ostati ovdje i blokirati grad“. U kasnijim objavama Prigožin najavljuje odlazak svojih jedinica u Moskvu i poručuje da će rušiti sve što mu se nađe na putu. I tako se donekle i dogodilo. Vagnerovci su, nakon pokušaja djelova ruske avijacije da ih napadnu i prekinu  prodor prema Moskvi, oborili 6 ratnih helikoptera i komandni avion Iljušin-22. Stradalo je ukupno 39 pilota i članova posade. Ruske civilne vlasti su na nekoliko mjesta iskopale jarak na autoputu i postavile blokade od traktora, trolejbusa i kamiona u pokušaju da uspore kolonu što je izazvalo opšti podsmijeh. Ozbiljne vojne akcije nije bilo osim najava predsjednika Vladimira Putina (ili njegovog dvojnika) i nekoliko generala da će pobunjenici biti kažnjeni za izdaju zemlje.

Video je pustio i general Sergej Surovikin u kome je pozvao Prigožina da obustavi pobunu i vrati trupe u baze. Mnogi su primijetili čudne detalje snimka Surovikina koji je na krilu držao kalašnjikov i nije imao oznake činova na uniformi što je indiciralo na to da je možda već bio uhapšen od Federalne službe bezbjednosti (FSB) i primoran na objavu. Od subote nema ni traga ni glasa od Surovikina. Po nekim informacijama ruskih medija on se nalazi u zatvoru Lefertovo u Moskvi gdje se ispituje njegova uloga i znanje o pobuni. Surovikin je komandovao ruskim snagama u Siriji pod kojim su služili i Vagnerovci i jedan je od rijetkih generala prema kojima je Prigožin imao riječi hvale kad su u pitanju vojnička znanja.

Što god da su bile namjere Prigožina (i drugih zavjerenika) kraj pobune je došao u subotu poslije podne kada je, nakon konsultacija i posredovanja bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, Prigožin okrenuo konvoj Vagnerovaca koji su bili na 200km od Moskve u koji su trebali stići do sumraka. Trupe su vraćene u baze a rusko rukovodstvo je objavilo da Prigožin i njegovi „neće krivično odgovarati“ što je drastična razlika od načina na koji se Putinov režim obračunava sa političkim oponentima Kremlja i Specijalne vojne operacije u Ukrajini. Prigožin je već stigao u egzil u Bjelorusiju, dok će njegova vojska birati između tri opcije – potpisati ugovore sa Ministarstvom odbrane i time se formalno staviti pod njima, otići u Bjelorusiju ili kući. Ostao je nejasan status oslobođenih kriminalaca iz ruskih zatvora koji su preživjeli bitku za Bahmut u Vagnerovim uniformama.

U međuvremenu se pojavio ogroman broj analiza, teorija zavjera i svega što prati pobunu. Gotovo identična su uvjerenja inostranih i ruskih posmatrača da je Putinova vladavina ozbiljno uzdrmana i da postoji veliko nezadovoljstvo u zemlji zbog traljave i krvlju skupo plaćene agresije na Ukrajinu. Sa invazijom su na površinu ponovo izašle slike korumpiranog i nekompetentnog Putinovog režima čija primarna misija je očuvanje moći i pljačka ruskih i resursa drugih zemalja. Za utjehu, narodu se pričaju priče o ugroženosti Rusije, Rusa i pravoslavlja od NATO-a, Jevreja i svih drugih – nešto na šta smo na Balkanu navikli slušati od domaćih kleptokrata i branitelja nacija.

Uz obilje informacija oko toka pobune i naknadnih pameti ostao je u zapećku Prigožinov govor na Wagner Telegram kanalu tri dana prije pobune u kome sumira mjesece razmimoilaženja sa Šojguom i generalštabom oko načina vođenja rata i stvarnih ciljeva. U govoru žestoko optužuje i ljude oko Putina.

Prigožin kaže da je „od 2014. do 2022. Donbas (djelovi pod kontrolom Rusije) i novac naroda Donbasa pljačkan od raznih ljudi, nekih iz predsjedničke administracije, djelova FSB-a, dijelom od oligarha“ i da je i danas „Donbas savršeno mjesto za pljačku od strane predsjednikovih ljudi, prije svega Surkova i Kozaka“. Primarno, rat je, prema Prigožinu „trebao jednom broju ološi zarad svog trijumfa i pokazivanja snage armije i da Šojgu postane Maršal“. Putinovi oligarsi „čiji mozak je bolestan, i koje mimo njih samih, nije briga ni za zemlju, ni za narod ni za rat…htjeli da zgrabe materijalne resurse (Ukrajine) i podijele između njih. U Donbasu su se dobro nakrali, ali su htjeli još…htjeli su da postave (Viktora) Medvedčuka (za predsjednika Ukrajine- koji je ujedno i Putinov kum)“.

Dalje Prigožin objašnjava kako je išlo „oslobađanje“ Ukrajine koje neodoljivo, po opisu, podsjeća na „oslobađanje“ Hrvatske i Bosne u režiji Slobodana Miloševića i njegovog tadašnjeg marionete Mila Đukanovića. „Čim su zauzeti Herson i Zaporožje počelo se sa krađom svega što se moglo odnijeti. Fabrike su mogle nastaviti sa radom ali su došli i počeli sve odnositi u Rusiju. Jedino smo uspjeli spasiti fabriku šampanjca u Artemivsku… I može se ponovo pokrenuti proizvodnja, ali od toga neće imati narod Donbasa nikakvu korist. Naći će se ruski vlasnik koji će sve to pokrasti“. Prigožin nije štedio ni korumpirane ruske generale koji su „od 40 hiljada rubalja, koliko su trebale biti plate vojnika, vojnicima davali samo 20 hiljada, a ostalo u džep,… vojnici nisu ni obučavani a generali su uzimali novac za svakog poginulog i pustošili budžet“. Sa druge strane Ministarstvo odbrane je „nastojalo da laže javnost i predsjednika i priča priče da je slijedila invazija Ukrajine i da su nas htjeli napasti sa čitavim NATO paktom. Tako je 24. februara počeo rat ali iz potpuno drugih razloga“.

Prigožin je dodao da je laž da je rat izbio „zbog zaštite Rusa i potrebe za demilitarizacijom i denacifikacijom Ukrajine“ podsjetivši da je Viktor Medveščuk razmijenjen za čitav bataljon Azov koji je zarobljen u opsadi Mariupolja. „Ako smo stvarno htjeli da denacifikujemo Ukrajinu, Azov je osnovica nacionalističkih struktura u Ukrajini. Zašto je Medveščuk  toliko bio dragocjen. I najvažnije, Azovci nisu razmijenjeni za naše zarobljenike. Zašto je Azov razmijenjen za ovu ološ od Medveščuka koji samo ima dobre veze sa rukovodstvom Rusije“.

Prigožin se osvrnuo i na lično iskustvo iz Ukrajine gdje je ranije, po njegovim riječima, samo u Bahmutu izgubio svojih 28 hiljada boraca, mahom oslobođenih kriminalaca iz ruskih zatvora, ne računajući gubitke ruske armije i lokalnih milicija, čiji gubici su ili masovno umanjivani ili prešutkivani. „Prvi put sam stigao u Ukrajinu 19.marta 2022. Pitao sam lokalne komandante zašto se ne popisuju mrtvi i ranjeni vojnici. Rečeno mi je da nikog nije briga za mrtve i ranjene i da treba postići cilj a brojaće mrtve poslije rata. Kad smo stigli tamo već je bilo kasno nadati se pobjedi… Bio je totalni haos, umjesto 1 vojnika ginulo je 10 zbog haosa. Neki su sahranjivani a neki jednostavno ostavljani i proglašavani nestalima. Ogroman je broj nestalih u akciji, jednostavno su bacani kao topovsko meso“. Situacija je natjerala neke lokalne komandante da pišu lažne izvještaje da bi izbjegli kritike vrha vojske. „Šef generalštaba (Valerij Gerasimov) nakon čaše votke vrišti kao žena, kao prase, i naređuje preko telefona napredovanje. I šta komandanti rade, prijave da su napredovali nekoliko kilometara i šalju nove linije koje nemaju veze sa realnošću. Sve što su nam pričali bila je totalna laž“.

Šojgu je često nazivan na Telegramu „tuvanskim degenerikom“ (po Republici Tuvi na Dalekom Istoku iz koje potiče) i „nesposobnim apartčikom“ bez vojničkog znanja. Šojgu je zaista u doba Sovjetskog Saveza bio samo partijski zvaničnik a kasnije je bio Ministar vanrednih situacija i u tom svojstvu posjećivao DPS-ovsku Crnu Goru i talio poslove oko Kombinata Aluminijuma i drugih resursa sa domaćim Putinom. Do ministra odbrane Šojgu je stigao kao lični prijatelj kremaljskog vožda.

Za sada ostaje nejasno da li će Putin smijeniti Šojgua. General Gerasimov se nije pojavljivao u javnosti od subote. Da bi se donekle prikrila ova epizoda ruska avijacija je krenula u akciju u Siriji gađajući teritorije pod kontrolom sirijskih pobunjenika u provinciji Idlib pri tom pogodivši i pijacu u Džisr al-Šuguru. Do sada je izvučeno 11 ubijenih civila. Ruska armija je takođe gađala civilne mete u Kramatorsku (Donbasu)  udaljenom 25km od fronta.

Prigožin se, zahvaljući prijateljstvu sa Putinom, i sam uzdigao od višestruko osuđivanog kriminalca do vlasnika lanca restorana, osnivača Agencije za istraživanje interneta (zbog koje je dobio potjernicu američkog FBI-ja zbog pokušaja uticaja na američke izbore 2016.) i vlasnika plaćeničke armije Wagner koja ima razgranate poslove, u ime Rusije, po Africi uz prava na eksploataciju zlata i minerala.

Timoti Snajder, profesor istorije na američkom univerzitetu Jejl (Yale), smatra da je Prigožin, iako hvalisavac i vješti lažov i propagandista „rekao istinu o ratu“ koja mu je u datom trenutku „dobro došla pod ruku“. Snajder opisuje glavne aktere ruske vlasti kao „fašiste koji se svađaju između sebe“ iako Rusi koriste termin „fašisti“ za njihove neprijatelje. „Ako današnji režim u Rusiji nije fašistički, onda je pitanje definicije šta bi fašizam trebao biti“ rekavši da su „ruski fašisti u prvim redovima agresije na Ukrajinu, i na frontu i u propagandi“. Putinov rječnik i njegovog okruženja je u svakom pogledu takav. Prigožin je do sada bio „najefektivniji propagandista koristeći se simbolima nasilja (macom, slikama groblja i prikazivanjima leševa) da bi ojačao svoju poziciju“. Apatiju među većinom Rusa, Snajder tumači kao znak da su se „Rusi pomirili sa time da će njima vladati najjači gangster i da oni trebaju dalje živjeti bez obzira koji je gangster na vlasti“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SRPSKI SVET U PERMANENTNOJ OFANZIVI: Crna Gora i BiH kao meke mete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komemoraciji u Srebrenici je prethodio novi nalet velikosrpske nacionalističke histerije vidno orkestriran sa jednog mjesta. Rukovodstvo Srbije kroz projekat Srpskog sveta ima fokusiran pristup. Za razliku od Miloševića koji se oslanjao na veliku vojnu silu i išao gotovo  protiv svih u bivšoj Jugoslaviji, sadašnji Beograd shvata da je velikorpska ideja strateški poražena u Hrvatskoj i na Kosovu i da tamo nema šta tražiti. Osim RS-a, težište ostaje  Crna Gora

 

 

U Srebrenici je bila brojna crnogorska delegacija na obilježavanju 29. godišnjice genocida nad Bošnjacima. Osim delegacija koje je poslao predsjednik Jakov Milatović, Vlada (sa tri ministrice) otišla je i brojna delegacija parlamenta – 13 poslanika predvođenih potpredsjednicom Zdenkom Popović (Demokrate). Međutim u skupštinskoj delegaciji nije bilo nijednog predstavnika provučićevskog bloka (NSD, DNP i SNP). Njihovi predstavnici su ranije nekoliko puta rekli da se u Srebrenici desio zločin ali nije genocid. Pri tome su ove partije najgrlatije podržale skupštinsku rezoluciju o Jasenovcu u kojem su tokom četiri godine trajanja logora stradala 44 Crnogorca. Istovremeno oni ne žele rezoluciju o mirnodopskom pokolju u Šahovićima kod Bijelog Polja u kojima je u jednom danu masakrirano najmanje 350 Bošnjaka ili da osude četnički genocid 1943. u kome su, po izvještaju samih komandanata zločinaca, pobili osam hiljada žena, djece i staraca u Sandžaku.

Komemoraciji u Srebrenici je prethodio novi nalet velikosrpske nacionalističke histerije vidno orkestriran sa jednog mjesta. Rukovodstvo Srbije kroz projekat Srpskog sveta ima pragmatičniji i pristup sa smanjenim fokusom. Za razliku od Miloševića koji se oslanjao na ogromnu vojnu silu i išao protiv gotovo  svih u SFR, sadašnji Beograd shvata da je velikorpska ideja strateški poražena u Hrvatskoj i na Kosovu i da tamo nema šta tražiti. Situacija je relativno čista i u Sjevernoj Makedoniji gdje većinsko pravoslavno stanovništvo ne želi biti ni srpsko niti pod srbijanskim patrijarhom. Osim RS-a, težište ostaje  Crna Gora, gdje iako nije većinski, postoji jak osjećaj pripadništva ili makar bliskosti, sa idejom pansrpstva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KLACKANJE SRBIJE IZMEĐU VELIKIH SILA: Ukrajini topovske granate, Rusiji topovsko meso

Objavljeno prije

na

Objavio:

Procjene da kojih je došao britanski Fajnenšl Tajms , ukazuju da je Srbija od početka rata izvezla strjeljiva i artiljerijskih granata u vrijednosti od oko 800 miliona eura.  Istovremeno, zvanična Srbija ćuti o svojim građanima koji ginu za Putinove imperijalne ciljeve u dalekom Donbasu

 

 

Britanski Fajnenšl Tajms (FT) je 22. juna objavio tekst o diskretnim naporima Srbije da poveća isporuku kritično potrebne municije Ukrajini preko trećih zemalja. Srbija je, osim BiH, jedina zemlja koja nije uvela sankcije Moskvi nakon početka oružane agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. Procjene da kojih je došao FT ukazuju da je Srbija od početka rata izvezla strjeljiva i artiljerijskih granata u vrijednosti od oko 800 miliona eura.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je potvrdio u razgovoru sa britanskim novinarima da je informacija o vrijednosti municije uglavnom tačna. Prodaju je predstavio  kao poslovno dobar potez i naglasio da Srbija ništa ne može (direktno) izvoziti u Ukrajinu ili Rusiju. Za Vučića je vojna industrija “deo našeg ekonomskog preporoda i važna za nas”.

“Imamo mnogo ugovora sa Amerikancima, Špancima, Česima, drugima…. šta oni s tim rade na kraju je njihov posao…Čak i da znam (krajnje odredište munucije) to nije moj posao, već da se pobrinem da radimo legalno sa našom municijom, da je prodajemo… moram da se brinem za svoj narod i to je sve”, kazao je Vučić.

Dva dana nakon objave teksta u FT-u, predsjednik Srbije se opet obratio medijima iz zgrade Predsjedništva. Kazao je da  nema “za šta da se pravda, što smo izveli dozvoljenom ‘end juzeru’ (krajnjem korisniku) municiju”. Za razliku od razgovora sa britanskim novinarima, kada je nabrajao mnoge ugovore sa Amerikancima i drugim zemljama, tada je rekao da Srbija ima  ugovor samo sa Azerbejdžanom, Kiprom i Emiratima. „Da bismo se čuvali da se iz srpskog oružja ne ubija neko od naše braće – bilo Rusi, bilo Ukrajinci, bilo ko” , saopštio je altruistički raspoložen Vučić. Pisanje strane štampe je opisao kao “trikove kojim se služe različite strane službe, pojedini mediji i političari”. Nakon toga su režimski mediji u zemlji i okolnim državama krenuli u paljbu protiv FT-a kao britansku zavjeru da se “pokvare odnosi između Srbije i Rusije”.

FT  je zaista u svom tekstu napisao, pozivajući se na neimenovanog zapadnog diplomatu, da “Evropa i Sjedinjene Države rade godinama da razdvoje Vučića od Putina”,  dodavši da je ključni igrač za to američki poslanik u Beogradu Kristofer Hil. On je stigao u Srbiju mjesec dana nakon početka ruske agresije. FT navodi da je Hil do sada imao nekog opipljivog uspjeha i da je za Zapad podrška Ukrajini važnija nego guranje srpskog nacionalističkog lidera ka demokratskim reformama. Mnogi analitičari se slažu da su reakcije Zapada i više nego mlake na ponašanje sve autoritarnije vlasti u Srbiji i njen maligni uticaj u susjednim zemljama prema kojima ima istorijske pretenzije. Pokradeni izbori, represija, rehabilitacija nacističkiih kvislinga, rasprostranjena korupcija i rastući organizovani kriminal pod patronatom države su izgleda cijena takvog pristupa.

Reakcije u Moskvi i njenim medijima nisu baš pokazale da tamo ima razumijevanja  za uvjeravanja Vučića da ne šalje oružje Kijevu. Ruski TV Carigrad u vlasništvu ruskog biznismena Konstantina Malofejeva, bliskog ruskom vladaru Vladimiru Putinu, objavio je da je „Moskva veoma nezadovoljna ponašanjem Beograda, koji indirektno prodaje oružje Oružanim snagama Ukrajine“. Politika sjedenja na dvije stolice bi Srbiju mogla koštati članstva u BRIKS-u za koji je Beograd zainteresiran.

Ubrzo nakon objavljenog teksta u Londonu, u Beograd je stigao zamjenik ruskog vanjskog ministra Aleksandar Gruško. Prema izvještajima nezavisne Nova.rs ,  zamjerio je domaćinu što “sve češće stižu informacije o srpskom naoružanju koje stiže na front i koje koristi ukrajinska vojska”. Saopštio je da je “za Moskvu neprihvatljivo da se države koje smatraju prijateljskim povezuju na taj način sa njihovim neprijateljima”. Vučić se, opet,pohvalio fotografijom sa Gruškom i  “dobrim razgovorom”,  zahvalivši se Rusiji na podršci oko UN-ove rezolucije o Srebrenici i podršci teritorijalnom integritetu Srbije.  Srbija “ima prijatelje i u Kijevu i u Moskvi” koji su “naša slovenska braća” po riječima Vučića, pa se ne pomaže (indirektno) samo jednoj strani.

Prije nekoliko dana se iz Rusije javio Dejan Berić, jedan od glavnih ljudi za regrutaciju srpskih plaćenika na strani ruske armije protiv Ukrajine. Na svom Youtube kanalu Berić se žali na nered prilikom vrbovanja Srba za rat, te da se pojavljuju drugi posrednici tipa izvjesnog Saše Muzikanta koji je

“ko zna šta (vrbovanim Srbima) obećao, preuzeo ih je i posle sedam dana našli su se na frontu, i oni sad mene zovu da ih izvadim, da im obezbedim obuku”. Berić objašnjava da “kad potpišete ugovor (sa ruskim Ministarstvom odbrane) tu je kraj,…veoma verovatno ćete morati da ostanete do kraja rata, bez obzira na vreme na koje ga potpišete”.  Njegov zaključak je  da “to što vas je neko prevario sami ste krivi”. Ta grupa će “verovatno, biti još jedna grupa Srba koje su ovi doveli i koja je odmah poginula”. Priznaje da ni ugovori koji idu preko njega nisu idealni jer “dešava se da plate kasne, da se ljudima koji su na frontu vodi kao da su u kasarni, pa onda moraju da se pišu žalbe i da se čeka novac”.

Berić je prije dvije i po sedmice posjetio i linije fronta u Ukrajini rekavši da “misli da su svi naši borci već ranjeni zato što su borbe stvarno teške“. „Stvarno je jako, jako teško na frontu, posebno zbog tih dronova… ima i ubijenih”, kazao je.

On  je u januaru ove godine dospio u centar pažnje kada je došlo do maltene otvorene pobune srpskih vojnika koji su ratovali u 119. desantnom puku sa sjedištem u Rjazanu. Berić se žalio da su imali probleme sa ruskim komandantima pomenutog puka jer su “Srbe loše tretirali…nazivali ih pogrdnim imenima.. da su došli da kradu”. Dobili su naređenje da idu u napad samo sa 2-3 magazina municije. Kada su Srbi odbili samoubilačku akciju došla je vojna policija, pucala je u vazduh. „Bukvalno su tukli naše nenaoružane borce kundacima,  smrskali nekoliko glava, udarali ih u usta”, rekao je tada Berić na video snimku.

Izgleda da su zimski problemi nekako riješeni, iako je kuća Berića u Rusiji zapaljena Molotovljevim koktelima. U Beogradu se protiv njega formalno vodi postupak zbog “učestvovanja u ratu u stranoj državi” pred Višim javnim tužilaštvom. Za to krivično djelo u Srbiji zakon propisuje kaznu od pola do pet godina zatvora, a može biti uvećana ukoliko je  djelo učinjeno u sastavu grupe i za organizovano učešće u inostranom ratu.

Srbijanski zvaničnici se do sada nisu zvanično bavili odlaskom Srba da ratuju za rusku armiju, niti je tretman srpskih vojnika u Rusiji ikada bio zvanična tema razgovora sa kremaljskim zvaničnicima. U razgovoru za Monitor jedan bivši pripadnik Vagner grupe koji se borio u Donbasu 2015. i 2016. godine, i koji je želio ostati anoniman je rekao da “i dalje postoje ustaljeni kanali kojima se vrši regrutacija u Srbiji” i da to ide preko navodnih turističkih tura čiji organizatori su “pod prismotrom i kontrolom državne bezbednosti”. Ove tvrdnje do sada nije bilo moguće nezavisno provjeriti. Izuzev iz Srbije, navodno se regrutiraju i indoktrinirani Srbi iz BiH i Crne Gore. Osim novca,  obećava im se i prijem u rusko državljanstvo, po riječima Berića.

Iako zvanična Srbija ćuti o svojim građanima koji ginu za Putinove imperijalne ciljeve u dalekom Donbasu, nedavno je zvanično komemoriran jedan crnogorski građanin koji je dao život za Miloševićeve imperijalne ciljeve na Kosovu. Poručnik Vojske Jugoslavije (VJ) Predrag Peđa Leovac koji je poginuo u rejonu karaule Košare na granici Kosova i Albanije 14. aprila 1999. godine je dobio svoj spomenik u parku Vodice u Pljevljima. Na Košarama se tokom cijelog 78-dnevnog vazdušnog napada NATO-a na Miloševićevu Jugoslaviju vodio sukob izmežu VJ i gerilaca UCK koju Srbija smatra teroristima. Otkrivanju spomenika prekrivenog srbijanskom zastavom je prisustvovao i formalni premijer Srbije Miloš Vučević, akter brojnih korupcionaških afera i od opozije prozvan batlerom porodice Vučić. On je uručio gradonačelniku ikonu Svetog Save rekavši da “mi nismo imali period mraka, nego smo znali i ko su junaci i ko su izdajnici”. 

Nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Dario Vraneš je rekao da su na “Peđinom liku utkana lica svih branitelja svih srpskih zemalja, svih njiva i ognjišta i srpske nejači ma gdje bilo i kada bilo”. Dok je VJ držala liniju na Košarama, Miloševićeve snage su sprovodile brutalno čišćenje Kosova od nesrba, protjeravši preko 800 hiljada ljudi sa njihovih ognjišta i ubivši na hiljade civila, među njima i djece. Za te stradalnike nije bilo ni jedne utješne riječi u Pljevljima niti poziva na oprost.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

EPISKOPI SPC – LJETNJE POSRBLJAVANJE CRNE GORE: Parastosi saradnicima fašista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mitrpolit Joanikije  17. juna na parastosu imenjaku i crnogorskom mitropolitu iz Drugog svjetskog rata Joanikiju Lipovcu govorio je kao   Božjem svetom čovjeku čiji „spomen blista kao sunce“, kojeg su ubili  bezbožni komunisti.. Mitropolit nije ni riječ rekao o zravicama svoga imenjaka  Pirciju Biroliju,  kao „pobožnoj i herojskoj duši“ čiji hrabri vojnici su zajedno sa četnicima „oslobodili Crnu Goru od komunističkog pakla“. Ni da je Lipovac služio  naciste ,slavio vojsku „Velikog njemačkog Rajha“

 

 

Zajedno sa ljetnjim vrućinama nastupile su, sada već u dugogodišnjem kontinuitetu, i političko-ideološki vruće izjave crnogorskih vladika – mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića i budimljansko-nikšićkog episkopa Metodija Ostojića. Prvi se glasnuo cetinjski mitropolit Joanikije 17. juna na parastosu svom imenjaku i crnogorskom mitropolitu iz Drugog svjetskog rata Joanikiju Lipovcu. Služivši u Cetinjskom manastiru povodom praznika „Svetog sveštenomučenika Joanikija crnogorsko-primorskog“ sadašnji Mitropolit je govorio o prethodnikovoj žrtvi koja je „hristolika a duša (mu) bogolika“ te da je kad je rat izbio „sveti Joanikije patio mnogo zbog…podjele u narodu“. Taj „sveti Božiji čovjek…nije osuđivao nikoga nego se samo trudio da ostane čist“ i njegov „spomen blista kao sunce…(kao) prvi svetitelji Hristovi, kao apostoli…braneći svetu vjeru pravoslavnu“. Ali eto, i njega su bezbožni komunisti ubili i ne zna mu se ni danas grob, jer je „imao hrabrosti da kaže riječ Božiju“ pa je „označen kao neprijatelj države“.

Koliko je pokojnog Joanikija  bilo briga „da kaže riječ Božju“ i da imitira svetitelje i apostole Hristove vidi se i iz  online izdanja kalendara Srpske crkve (SPC).  Tu se navodi  da je Mitropolit Joanikije (Lipovac) „upravljao crnogorsko-primorskom eparhijom za vrijeme Drugog svjetskog rata, sarađivao sa italijanskim i njemačkim okupatorom i podržavao aktivno četnički pokret“. U kalendaru je preskočena epizoda u kojoj je Lipovac zajedno sa federalistom i prijateljem ustaša Sekulom Drljevićem učestvovao u radu Petrovdanskog sabora 12. jula 1941. na kojem je proglašena „nezavisna Crna Gora“ pod Musolinijevim patronatom.

Sadašnji mitrpolit Joanikije nije ni riječ rekao o odama i zdravicama svoga imenjaka i prethodnika Pirciju Biroliju, italijanskom okupacionom guverneru, kao „pobožnoj i herojskoj duši“ i „sinu pobožnog italijanskog naroda“ čiji hrabri vojnici su zajedno sa četnicima „oslobodili Crnu Goru od komunističkog pakla“. Lipovac je kasnije služio i naciste, te mu „naročitu čast čini“ što „vojnicima Velikog njemačkog Rajha“ i „najslavnijoj vojsci svijeta iz svih vremena“ može čestitati Novu godinu (1944.) „u ime svoje vlade i svoga naroda“.

Mitropolit Joanikije Lipovac je pozivao na bratoubilački rat i uništenje partizana i kao strana u sukobu je stradao nakon poraza njegovih nacističkih gospodara. Njegovo smaknuće nema nikakve veze ni sa Hristom ni sa vjerom koju je tobože ispovijedao. Sadašnji Joanikije i dalje bljuje vatru na crnogorski komunizam ali rado ide u Moskvu i saslužuje sa episkopima i patrijarhom Ruske crkve (RPC). Njih je upravo postavio bogoborački KGB i oni uredno  i dalje služe totalitarnu vlast u Kremlju i propovijedaju „sveti rat“ protiv pravoslavne Ukrajine. Za utjehu, patrijarhu Kirilu Gunđajevu je dozvoljeno da zaradi milijarde dolara od bezakcizne trgovine cigaretama i alkoholom.

Nakon „praznika sveštenomučenika Joanikija (Lipovca)“ oglasio se još jedan česti gost moskovskih KGB episkopa i ljubitelj kremaljskog totalitarizma – Metodije, episkop  nikšićko – budimljanski. U subotu 22. juna ove godine služena je liturgija u crkvi Svetog Save u selu Počivala u Banjanima u kojoj je vladika Metodije odslužio pomen i osveštao spomenik  četniku i saradniku fašista – Blagoju Mićkovom Krušiću. Skupu su prisustvovali i nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević i srbijanski i ruski ambasadori.

Krušić je rođen u Banjanima sa kojima više nije imao ništa jer se njegova porodica odselila u Srbiju gdje je tokom Prvog svjetskog rata izgradio zavidnu vojnu karijeru. Međutim, Krušić se u Drugom svjetskom ratu, isto kao  Milan Nedić i Draža Mihailović, stavio u službu okupatoru i kao takav je strijeljan od strane OZNE avgusta 1944.  Rehabilitiran je jula 2007. godine presudom Okružnog suda u Nišu u sklopu opšte kampanje revizionizma u Srbiji kojom su zločinci i saradnici okupatora iz Drugog svjetskog rata proglašavani borcima za slobodu.

Na skupu u Banjanima je ovaj etnofiletistički ostrašćen vladika pozdravio ambasadore „bratske Rusije i bratske Srbije“ rekavši da smo mi uvijek jedno“. Naglasio  je da „ovdje nema zapadnih ambasadora, nažalost, zato što, iako mi pokušavamo da im se dodvorimo i da klečimo“, zapadni ambasadori „čine sve da nas unište i da izbrišu naš identitet, da nas promijene i da ne budemo ono što su Srbi bili“. Oni se trude da „izgubimo svoj lik…dostojanstvo, svoju vjeru, istoriju, jezik“. Zbog toga je spas „u svetoj Rusiji (koja) je nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta“ kako je Metodije prošlog ljeta rekao na parastosu ratnom zločincu i saradniku fašista Dragoljubu Draži Mihailoviću u nikšićkom sabornom hramu.

Besjeda o četničkom „vitezu“ Krušiću koji je dobio spomenik u Banjanima se fino poklopila sa ranijom izjavom gradonačelnika Kovačevića na proslavi Grahovske bitke kada je rekao da će oni koji misle kao on „biti strpljivi, čekaćemo uvijek otvorenog srca i otvorenih ruku sa pitanjem jesmo li braća“ – što bi prevedeno trebalo značiti – Srbi i četnici. Međutim, „ako neko neće da budemo braća“ nego „hoće više da liči na Turke, onda bogami, onda ćemo u budućnosti prema njima  kao i prema Turcima postupati“, poručio je Kovačević koji za sebe tvrdi da je „vjernik“.

Ima još ljetnjeg programa.  Inkluzivni pokret Srbije (IPS) drugu godinu zaredom organizuje Omladinski kamp Svetlost u Beogradu za djecu od 12 do 18 godina. IPS u dopisu moli pljevaljskog gradonačelnika Daria  Vraneša  da „uz pomoć Vašeg autoriteta i organizacione strukture, selektujete 50 učesnika, pet vaspitača i jednog koordinatora grupe koji bi doputovali u Beograd u periodu od 4. jula do 8. jula“. Svi troškovi će biti plaćeni iz sredstava Ministarstva spoljnih poslova Srbije. U  programu se navodi se da će djeca posjetiti muzeje, spomenike, Skupštinu Srbije, Hram Svetog Save i da će imati časove istorije. Cilj projekta je „povećanje svesti dece srpske nacionalnosti iz Crne Gore o njihovoj pripadnosti Srbiji.”

Na ovakve otvorene namjere indoktrinacije i zloupotrebe djece u političke svrhe još nema odgovora crnogorskih državnih institucija. Ostala je bez odgovora i Vraneševa namjera o gradnji spomenika i trga patrijarha Varnave Rosića, osvjedočenog podržavaoca Adolfa Hitlera i nacističke stanke. Rosić je inače jedini Pljevljak za kojim je Hitler lično izjavio saučešće po njegovoj smrti.

Sredinom jula će biti i godišnjica upokojenja Draže Mihailovića pa će djeca u Beogradu moći nešto fino o njemu i njegovim koljačima da čuju. U Crnoj Gori će im episkopi Moskve i Beograda služiti parastose i veličati njihovo „bogougodništvo“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo