Povežite se sa nama

Izdvojeno

UZ 80. GODIŠNJICU PETE NEPRIJATELJSKE OFANZIVE: Čuje li se huk Sutjeske

Objavljeno prije

na

Priča koju nose brzaci Sutjeske  prilično je izmijenjena i namjerno skrajnuta ka rubovima istorija naroda i narodnosti Jugoslavije. U nekima danas glavnu riječ vode neki drugi ,,oslobodioci”. Pitanje je za sve nas  – gdje su plodovi herojstva mladosti sa Sutjeske

 

I ove godine je obilježena godišnjica Bitke na Sutjesci. Dva puta u organizaciji dva entiteta Bosne i Hercegovine. Polaganje cvijeća, kulturno-umjetnički programi, prisustvo sve manjeg broja onih koji se sjećaju tog vremena. Ratovi devedesetih i naknadna politička nadgornjavanja učinila su da svak svojata i tumači blistavi komad prošlosti na način koji im odgovara.

Priča koju nose brzaci Sutjeske  prilično je izmijenjena i namjerno skrajnuta ka rubovima istorija naroda i narodnosti Jugoslavije. U nekima danas glavnu riječ vode neki drugi ,,oslobodioci”.

Proljeće 1943. Maj. Njemačka glavna komanda odlučuje da jednom za uvijek stavi tačku na priču o Narodno oslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ). Hitler je početkom marta 1943. naređuje generalu Aleksandru fon Leru da skroji plan za uništenje Tttovih partizana. Ler je dobro upoznat sa geografijom i mentalitetom kraja koji mu je dodijeljen. Tokom Velikog rata  kao austrijski oficir bio je komandant četvrte vazduhoplovne flote koja je bombardovala Varšavu i Beograd. Tvorac je plana operacije Vajs (bijelo), kod nas poznatijeg kao Četvrta neprijateljska ofanziva čiji je dio bila čuvena bitka na Neretvi. Ler je stvorio novi ratni plan – Švarc (crno). Petnaestog maja Peta neprijateljska ofanziva mogla je da počne.

Proljeće je donijelo široko opkoljavanje partizana, sa ciljem sabijanja na što manji prostor i uništenje. Predio koji tvore donji tokovi Pive i Tare i masiv Durmitora izgledao je idealan za ostvarenje plana.

NOVJ je činilo nešto preko dvadeset hiljada vojnika, među njima oko tri i po hiljade ranjenika i tifusara. Iscrpljeni mukama na nabujaloj Neretvi, te maršom od petsto kilometara tražili su prijeko potreban predah.

Gladni i umorni našli su se u paklu Sutjeske. Istoriografija bilježi mnoge činjenice. U knjizi Borci Sutjeske, Viktor Kučan donosi brojno stanje sukobljenih. Protiv oko 120.000 Njemaca, Italijana, bugarskih jedinica i ustaša boriće se 19,265 partizana i 2.883 partizanki. Brojke nakon mjesec dana trajanja ofanzive ostaće da upozoravaju,  ali i dijele istraživače, analitičare i obični svijet. Neprijatelj je imao oko dvije hiljade žrtava, dok su partizanski redovi osakaćeni za 7543 poginulih. Među njima 6946 muškaraca i 597 žene,  od toga 352 bolničarke.

Iako nadjačani šest prema jedan, bez adekvatnog naoružanja i dovoljno streljiva, heroji i heroine sa Sutjeske su imali jedni druge. I divovske hrabrosti i morala. U jednom od izvještaja njemačkoj glavnoj komandi pisalo je: ,,Tok borbe pokazao je da su partizanske snage pod Titovom komandom odlično organizovane i vješto vođene, da raspolažu moralom koji izaziva čuđenje”. Nijedna partizanska brigada se nije predala.

Da će ova epizoda ostaviti značajan ožiljak bilo je jasno i tokom  bitke. Bez odobrenja vrhovnog komandanta Koča Popović sa Prvom proleterskom kreće u proboj. „Bez ičije suglasnosti i odobrenja, po sopstvenom nahođenju, nakon što je manjim grupama ispitao njemačke položaje, komandant Prve proleterske divizije naredio je 9. juna proboj na jedinom mogućem mjestu – Balinovcu. U zoru 10. juna 1943, Prva proleterska je probila njemačke položaje, a slijedile su je druge brigade šireći brešu i produbljujući prodor. Koča Popović odmah javlja Titu da, što prije, za njima krene sa cjelokupnom vojskom. Iz Vrhovnog štaba najprije javljaju da samo što nisu pošli da bi, kasnije, stigla depeša u kojoj ga optužuje za neovlaštenu upotrebu brigada van njegove divizije; drugim riječima da je glavninu i Tita ostavio na cjedilu i pobjegao. ‘Mi nećemo dolaziti kod vas niti nameravamo da se krećemo u vašem pravcu’, stoji na kraju poruke“, pisao je nedjeljnik Vreme. Odluka je promijenjena, a bitka dobila kraj kakav danas poznajemo.

Trvenja između Broza i Popovića brzo su ostavljena po strani. I pored golemih gubitaka NOVJ, operacija Švarc nije uspjela, a partizani će u narednim mjesecima doživjeti preporod. Kraj rata znamo.

Prebrojane su partizanske jedinice koje su se herojski borile na Sutjesci i po nacionalnosti. U Petoj neprijateljskoj ofanzivi ratovao je 11.851 Srbin, 5.220 Hrvata, 3.295 Crnogoraca, četiri Makedonca, 21 Slovenac, 866 muslimana, 757 Jugoslovena, 74 Jevreja, tri Albanca, šest Čeha, pet Mađara, po tri Slovaka i Rusina, pet Poljaka, devet Rusa, 10 Italijana, četiri Njemca, dva Engleza, i po jedan Kanađanin, Bugarin, Irac i Ukrajinac… Po regijama, najbrojniji su bili Dalmatinci, kojih je najviše i poginulo. Ako pitate komentatore po portalima – ,,zna se ko su bili Dalmatinci, pokatoličeni pravoslavni živalj”.

Isti kontekst sobom nose riječi koje je na jednom od ovogodišnjih obilježavanja godišnjice Bitke na Sutjesci izgovorio izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika Republike Srpske Boško Tomić: ,,Srbi su uvijek išli samo da čuvaju svoje teritorije, a da ne osvajaju ničije i u zagrljaj su primali sve druge narode”.

U Hrvatskoj se potencira da su od hiljada poginulih partizana na Sutjesci – polovina bili Hrvati, a prije svega pomenuti Dalmatinci.

Odavno se  pokušava u obje države izbrisati ili minimizirati jedna od najblistavijih stranica istorije ovih naroda. Ako to ne uspije valja nacionalizovati jedan šareni pokret koji štrči kao moralna vertikala zajedničke prošlosti. U tu svrhu se rađaju i teorije o nepoznavanju političkog konteksta koji je propagirala Komunistička partije Jugoslavije od strane vojnika, te zavedenosti mladih partizana. A mladih je bilo puno. Kučan iznosi podatak da je na Sutjesci 67 odsto ljudstva partizanskih jedinica bilo mlađe od 25 godina. Mladost ponijeta snom o slobodi i bratstvu neđu naordima slovenskog Juga.

O omrazi prema ovom dijelu istorije govori broj zanemarenih, oštećenih i potpuno uništenih partizanskih spomenika.  Najgore su prošli oni koji se nalaze na teritoriji Hrvatske. Jasno je da je stvar sistemska. Monumentalna Petrova gora prepuštena je zaboravu i komadanju. Tu su partizani nanijeli ustaškim jedinicama jedan od značajnijih poraza. Mržnja se izliva svuda, od dugotrajnih akcija poput one rušenja spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, koji je miniran 1991. da bi konačno 2010. bilo uništeno i spomen obilježje, pa do povremenih  radova mržnje. Lani su dva su ustašoida u Komlencima uz pokliče ,,Evo vam četnici!” traktorom nasrnuli na partizanski spomenik u tom mjestu.

U Srbiji su brojni svjedoci nemara. Istoričarka Dubravka Stojanović u emisiji Most na RSE istakla je da partizanski spomenici u Srbiji nisu sistematski uništavani kao u Hrvatskoj, ali su jako zapušteni. ,,Veliko je pitanje šta je gore jer zapušteni spomenici u Srbiji deluju kao deo ružnog pejzaža, deo neke deponije. Na taj način se, možda, šalje jača poruka jer ljudi to vide. Vide deca i mladi, pa zaključuju da je to nešto što je ružno, što bi trebalo skloniti. Tako da je veliko pitanje šta nosi jaču poruku – porušeni ili zapušteni spomenici”, pita se  Dubravka Stojanović.

U Srbiji se uveliko radi na rehabilitaciji četničkog pokreta i njihovih vođa. U Hrvatskoj mnogi upozoravaju na tihu rehabilitaciju NDH.

Na mrtve partizane jurišaju i danas u Bosni, njeni neprijatelji.  U Mostaru je ciljano i organizovano brutalno devastirano svih 700 kamenih spomen-obilježja na kompleksu Partizanskog groblja koji je 2006. proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Dug posao uništavanja zahtijevao je pomno planiranu akciju i brojnu ekipu. Ovo groblje je ušlo na spisak sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta kulturne baštine u Evropi za ovu godinu. Počinioci nepoznati. Baš zato što su svima poznati.

Može i drugačije. Istoričar iz Zagreba Hrvoje Klasić ovih dana za Slobodnu Evropu govorio je o velični  žrtava i značaju  partizanskih uspjeha. ,,Uz potrebu da se kritički osvrnemo na sve aspekte tog partizanskog pokreta, on je ipak osvjetlao obraz, posebno Hrvatima i Srbima. Jer da nije bilo partizana s područja Hrvatske, ostali bi upamćeni kao narod koji je imao neke od najdosljednijih Hitlerovih kolaboracionista”, ističe Klasić.

U Crnoj Gori, antifašizma puna usta. S obzirom na doprinos koji je naša zemlja dala u Drugom svjetskom ratu očekivalo bi se da punim plućima živimo ove tekovine. Danas je na sceni neka vrsta deklarativnog antifašizma. U novim epizodama desnih skretanja ima svega. Od prihvatanja narativa o rehabilitaciji koljača i relativizaciji njihovih zločina do uriniranja po spomeniku čovjeka čiji je osmijeh slobode obišao svijet. Znakovit je taj Ljubo Čupić i za drugu stranu. Nakon što je godinama njegov grob obilazila jedna podgorička starica, konačno je vaskrsao u svijesti političke klase, pa im služi uglavnom kao adut u međusobnim obračunima.  Podsjetimo se samo jednog primjera domaćeg antifašizma. Prije dva maja ni u drugom pokušaju 81 parlamentarni predstavnik Crne Gore nije uspio da izglasa stavljanje na dnevni red  Prijedloga zakona o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola. Nedostajalo je uzdignutih ruka, ali nije manjkalo uzdržanih i odsutnih antifašista.

Poneki preživjeli partizan doživio je da vidi šta se desilo sa idejom bratstva i jedinstva.  Pitanje nije za njih već za nas – gdje su plodovi njihovog herojstva?

Kao svjedok i opomena nad Sutjeskom još stoji grandiozni spomenik – rad vajara Miodraga Živkovića. Govorio je proslavljeni umjetnik: ,,Kada je u pitanju njegova fizička budućnost – on će da opstane. Kako će se ljudi odnositi prema spomeniku zavisi od tih ljudi koji tu žive u bližoj okolini ili na onim prostorima koji su nekada bili jedna država. Mislim da će običan čovek to i dalje nositi u svojoj duši, jer nikada ovaj deo sveta neće doživeti da ima takvu državu kakvu smo mi imali”.

Dok nastaje ovaj tekst  stigla je vijest: umro je Marko Perković.  Čovjek koji je živio da bi s srcu nosio partizanske borbe i pobjede i njihovo djelo avnojevsku Jugoslaviju. On će i na nebu podiću tu zastavu besmrtnosti.

Dragan LUČIĆ

Komentari

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SRPSKI SVET U PERMANENTNOJ OFANZIVI: Crna Gora i BiH kao meke mete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komemoraciji u Srebrenici je prethodio novi nalet velikosrpske nacionalističke histerije vidno orkestriran sa jednog mjesta. Rukovodstvo Srbije kroz projekat Srpskog sveta ima fokusiran pristup. Za razliku od Miloševića koji se oslanjao na veliku vojnu silu i išao gotovo  protiv svih u bivšoj Jugoslaviji, sadašnji Beograd shvata da je velikorpska ideja strateški poražena u Hrvatskoj i na Kosovu i da tamo nema šta tražiti. Osim RS-a, težište ostaje  Crna Gora

 

 

U Srebrenici je bila brojna crnogorska delegacija na obilježavanju 29. godišnjice genocida nad Bošnjacima. Osim delegacija koje je poslao predsjednik Jakov Milatović, Vlada (sa tri ministrice) otišla je i brojna delegacija parlamenta – 13 poslanika predvođenih potpredsjednicom Zdenkom Popović (Demokrate). Međutim u skupštinskoj delegaciji nije bilo nijednog predstavnika provučićevskog bloka (NSD, DNP i SNP). Njihovi predstavnici su ranije nekoliko puta rekli da se u Srebrenici desio zločin ali nije genocid. Pri tome su ove partije najgrlatije podržale skupštinsku rezoluciju o Jasenovcu u kojem su tokom četiri godine trajanja logora stradala 44 Crnogorca. Istovremeno oni ne žele rezoluciju o mirnodopskom pokolju u Šahovićima kod Bijelog Polja u kojima je u jednom danu masakrirano najmanje 350 Bošnjaka ili da osude četnički genocid 1943. u kome su, po izvještaju samih komandanata zločinaca, pobili osam hiljada žena, djece i staraca u Sandžaku.

Komemoraciji u Srebrenici je prethodio novi nalet velikosrpske nacionalističke histerije vidno orkestriran sa jednog mjesta. Rukovodstvo Srbije kroz projekat Srpskog sveta ima pragmatičniji i pristup sa smanjenim fokusom. Za razliku od Miloševića koji se oslanjao na ogromnu vojnu silu i išao protiv gotovo  svih u SFR, sadašnji Beograd shvata da je velikorpska ideja strateški poražena u Hrvatskoj i na Kosovu i da tamo nema šta tražiti. Situacija je relativno čista i u Sjevernoj Makedoniji gdje većinsko pravoslavno stanovništvo ne želi biti ni srpsko niti pod srbijanskim patrijarhom. Osim RS-a, težište ostaje  Crna Gora, gdje iako nije većinski, postoji jak osjećaj pripadništva ili makar bliskosti, sa idejom pansrpstva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo