Priča koju nose brzaci Sutjeske  prilično je izmijenjena i namjerno skrajnuta ka rubovima istorija naroda i narodnosti Jugoslavije. U nekima danas glavnu riječ vode neki drugi ,,oslobodioci”. Pitanje je za sve nas  – gdje su plodovi herojstva mladosti sa Sutjeske

I ove godine je obilježena godišnjica Bitke na Sutjesci. Dva puta u organizaciji dva entiteta Bosne i Hercegovine. Polaganje cvijeća, kulturno-umjetnički programi, prisustvo sve manjeg broja onih koji se sjećaju tog vremena. Ratovi devedesetih i naknadna politička nadgornjavanja učinila su da svak svojata i tumači blistavi komad prošlosti na način koji im odgovara.

Priča koju nose brzaci Sutjeske  prilično je izmijenjena i namjerno skrajnuta ka rubovima istorija naroda i narodnosti Jugoslavije. U nekima danas glavnu riječ vode neki drugi ,,oslobodioci”.

Proljeće 1943. Maj. Njemačka glavna komanda odlučuje da jednom za uvijek stavi tačku na priču o Narodno oslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ). Hitler je početkom marta 1943. naređuje generalu Aleksandru fon Leru da skroji plan za uništenje Tttovih partizana. Ler je dobro upoznat sa geografijom i mentalitetom kraja koji mu je dodijeljen. Tokom Velikog rata  kao austrijski oficir bio je komandant četvrte vazduhoplovne flote koja je bombardovala Varšavu i Beograd. Tvorac je plana operacije Vajs (bijelo), kod nas poznatijeg kao Četvrta neprijateljska ofanziva čiji je dio bila čuvena bitka na Neretvi. Ler je stvorio novi ratni plan – Švarc (crno). Petnaestog maja Peta neprijateljska ofanziva mogla je da počne.

Proljeće je donijelo široko opkoljavanje partizana, sa ciljem sabijanja na što manji prostor i uništenje. Predio koji tvore donji tokovi Pive i Tare i masiv Durmitora izgledao je idealan za ostvarenje plana.

NOVJ je činilo nešto preko dvadeset hiljada vojnika, među njima oko tri i po hiljade ranjenika i tifusara. Iscrpljeni mukama na nabujaloj Neretvi, te maršom od petsto kilometara tražili su prijeko potreban predah.

Gladni i umorni našli su se u paklu Sutjeske. Istoriografija bilježi mnoge činjenice. U knjizi Borci Sutjeske, Viktor Kučan donosi brojno stanje sukobljenih. Protiv oko 120.000 Njemaca, Italijana, bugarskih jedinica i ustaša boriće se 19,265 partizana i 2.883 partizanki. Brojke nakon mjesec dana trajanja ofanzive ostaće da upozoravaju,  ali i dijele istraživače, analitičare i obični svijet. Neprijatelj je imao oko dvije hiljade žrtava, dok su partizanski redovi osakaćeni za 7543 poginulih. Među njima 6946 muškaraca i 597 žene,  od toga 352 bolničarke.

Iako nadjačani šest prema jedan, bez adekvatnog naoružanja i dovoljno streljiva, heroji i heroine sa Sutjeske su imali jedni druge. I divovske hrabrosti i morala. U jednom od izvještaja njemačkoj glavnoj komandi pisalo je: ,,Tok borbe pokazao je da su partizanske snage pod Titovom komandom odlično organizovane i vješto vođene, da raspolažu moralom koji izaziva čuđenje”. Nijedna partizanska brigada se nije predala.

Da će ova epizoda ostaviti značajan ožiljak bilo je jasno i tokom  bitke. Bez odobrenja vrhovnog komandanta Koča Popović sa Prvom proleterskom kreće u proboj. „Bez ičije suglasnosti i odobrenja, po sopstvenom nahođenju, nakon što je manjim grupama ispitao njemačke položaje, komandant Prve proleterske divizije naredio je 9. juna proboj na jedinom mogućem mjestu – Balinovcu. U zoru 10. juna 1943, Prva proleterska je probila njemačke položaje, a slijedile su je druge brigade šireći brešu i produbljujući prodor. Koča Popović odmah javlja Titu da, što prije, za njima krene sa cjelokupnom vojskom. Iz Vrhovnog štaba najprije javljaju da samo što nisu pošli da bi, kasnije, stigla depeša u kojoj ga optužuje za neovlaštenu upotrebu brigada van njegove divizije; drugim riječima da je glavninu i Tita ostavio na cjedilu i pobjegao. ‘Mi nećemo dolaziti kod vas niti nameravamo da se krećemo u vašem pravcu’, stoji na kraju poruke“, pisao je nedjeljnik Vreme. Odluka je promijenjena, a bitka dobila kraj kakav danas poznajemo.

Trvenja između Broza i Popovića brzo su ostavljena po strani. I pored golemih gubitaka NOVJ, operacija Švarc nije uspjela, a partizani će u narednim mjesecima doživjeti preporod. Kraj rata znamo.

Prebrojane su partizanske jedinice koje su se herojski borile na Sutjesci i po nacionalnosti. U Petoj neprijateljskoj ofanzivi ratovao je 11.851 Srbin, 5.220 Hrvata, 3.295 Crnogoraca, četiri Makedonca, 21 Slovenac, 866 muslimana, 757 Jugoslovena, 74 Jevreja, tri Albanca, šest Čeha, pet Mađara, po tri Slovaka i Rusina, pet Poljaka, devet Rusa, 10 Italijana, četiri Njemca, dva Engleza, i po jedan Kanađanin, Bugarin, Irac i Ukrajinac… Po regijama, najbrojniji su bili Dalmatinci, kojih je najviše i poginulo. Ako pitate komentatore po portalima – ,,zna se ko su bili Dalmatinci, pokatoličeni pravoslavni živalj”.

Isti kontekst sobom nose riječi koje je na jednom od ovogodišnjih obilježavanja godišnjice Bitke na Sutjesci izgovorio izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika Republike Srpske Boško Tomić: ,,Srbi su uvijek išli samo da čuvaju svoje teritorije, a da ne osvajaju ničije i u zagrljaj su primali sve druge narode”.

U Hrvatskoj se potencira da su od hiljada poginulih partizana na Sutjesci – polovina bili Hrvati, a prije svega pomenuti Dalmatinci.

Odavno se  pokušava u obje države izbrisati ili minimizirati jedna od najblistavijih stranica istorije ovih naroda. Ako to ne uspije valja nacionalizovati jedan šareni pokret koji štrči kao moralna vertikala zajedničke prošlosti. U tu svrhu se rađaju i teorije o nepoznavanju političkog konteksta koji je propagirala Komunistička partije Jugoslavije od strane vojnika, te zavedenosti mladih partizana. A mladih je bilo puno. Kučan iznosi podatak da je na Sutjesci 67 odsto ljudstva partizanskih jedinica bilo mlađe od 25 godina. Mladost ponijeta snom o slobodi i bratstvu neđu naordima slovenskog Juga.

O omrazi prema ovom dijelu istorije govori broj zanemarenih, oštećenih i potpuno uništenih partizanskih spomenika.  Najgore su prošli oni koji se nalaze na teritoriji Hrvatske. Jasno je da je stvar sistemska. Monumentalna Petrova gora prepuštena je zaboravu i komadanju. Tu su partizani nanijeli ustaškim jedinicama jedan od značajnijih poraza. Mržnja se izliva svuda, od dugotrajnih akcija poput one rušenja spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, koji je miniran 1991. da bi konačno 2010. bilo uništeno i spomen obilježje, pa do povremenih  radova mržnje. Lani su dva su ustašoida u Komlencima uz pokliče ,,Evo vam četnici!” traktorom nasrnuli na partizanski spomenik u tom mjestu.

U Srbiji su brojni svjedoci nemara. Istoričarka Dubravka Stojanović u emisiji Most na RSE istakla je da partizanski spomenici u Srbiji nisu sistematski uništavani kao u Hrvatskoj, ali su jako zapušteni. ,,Veliko je pitanje šta je gore jer zapušteni spomenici u Srbiji deluju kao deo ružnog pejzaža, deo neke deponije. Na taj način se, možda, šalje jača poruka jer ljudi to vide. Vide deca i mladi, pa zaključuju da je to nešto što je ružno, što bi trebalo skloniti. Tako da je veliko pitanje šta nosi jaču poruku – porušeni ili zapušteni spomenici”, pita se  Dubravka Stojanović.

U Srbiji se uveliko radi na rehabilitaciji četničkog pokreta i njihovih vođa. U Hrvatskoj mnogi upozoravaju na tihu rehabilitaciju NDH.

Na mrtve partizane jurišaju i danas u Bosni, njeni neprijatelji.  U Mostaru je ciljano i organizovano brutalno devastirano svih 700 kamenih spomen-obilježja na kompleksu Partizanskog groblja koji je 2006. proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Dug posao uništavanja zahtijevao je pomno planiranu akciju i brojnu ekipu. Ovo groblje je ušlo na spisak sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta kulturne baštine u Evropi za ovu godinu. Počinioci nepoznati. Baš zato što su svima poznati.

Može i drugačije. Istoričar iz Zagreba Hrvoje Klasić ovih dana za Slobodnu Evropu govorio je o velični  žrtava i značaju  partizanskih uspjeha. ,,Uz potrebu da se kritički osvrnemo na sve aspekte tog partizanskog pokreta, on je ipak osvjetlao obraz, posebno Hrvatima i Srbima. Jer da nije bilo partizana s područja Hrvatske, ostali bi upamćeni kao narod koji je imao neke od najdosljednijih Hitlerovih kolaboracionista”, ističe Klasić.

U Crnoj Gori, antifašizma puna usta. S obzirom na doprinos koji je naša zemlja dala u Drugom svjetskom ratu očekivalo bi se da punim plućima živimo ove tekovine. Danas je na sceni neka vrsta deklarativnog antifašizma. U novim epizodama desnih skretanja ima svega. Od prihvatanja narativa o rehabilitaciji koljača i relativizaciji njihovih zločina do uriniranja po spomeniku čovjeka čiji je osmijeh slobode obišao svijet. Znakovit je taj Ljubo Čupić i za drugu stranu. Nakon što je godinama njegov grob obilazila jedna podgorička starica, konačno je vaskrsao u svijesti političke klase, pa im služi uglavnom kao adut u međusobnim obračunima.  Podsjetimo se samo jednog primjera domaćeg antifašizma. Prije dva maja ni u drugom pokušaju 81 parlamentarni predstavnik Crne Gore nije uspio da izglasa stavljanje na dnevni red  Prijedloga zakona o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola. Nedostajalo je uzdignutih ruka, ali nije manjkalo uzdržanih i odsutnih antifašista.

Poneki preživjeli partizan doživio je da vidi šta se desilo sa idejom bratstva i jedinstva.  Pitanje nije za njih već za nas – gdje su plodovi njihovog herojstva?

Kao svjedok i opomena nad Sutjeskom još stoji grandiozni spomenik – rad vajara Miodraga Živkovića. Govorio je proslavljeni umjetnik: ,,Kada je u pitanju njegova fizička budućnost – on će da opstane. Kako će se ljudi odnositi prema spomeniku zavisi od tih ljudi koji tu žive u bližoj okolini ili na onim prostorima koji su nekada bili jedna država. Mislim da će običan čovek to i dalje nositi u svojoj duši, jer nikada ovaj deo sveta neće doživeti da ima takvu državu kakvu smo mi imali”.

Dok nastaje ovaj tekst  stigla je vijest: umro je Marko Perković.  Čovjek koji je živio da bi s srcu nosio partizanske borbe i pobjede i njihovo djelo avnojevsku Jugoslaviju. On će i na nebu podiću tu zastavu besmrtnosti.

Dragan LUČIĆ