Izdvojeno
UZ 80. GODIŠNJICU PETE NEPRIJATELJSKE OFANZIVE: Čuje li se huk Sutjeske

Priča koju nose brzaci Sutjeske prilično je izmijenjena i namjerno skrajnuta ka rubovima istorija naroda i narodnosti Jugoslavije. U nekima danas glavnu riječ vode neki drugi ,,oslobodioci”. Pitanje je za sve nas – gdje su plodovi herojstva mladosti sa Sutjeske
I ove godine je obilježena godišnjica Bitke na Sutjesci. Dva puta u organizaciji dva entiteta Bosne i Hercegovine. Polaganje cvijeća, kulturno-umjetnički programi, prisustvo sve manjeg broja onih koji se sjećaju tog vremena. Ratovi devedesetih i naknadna politička nadgornjavanja učinila su da svak svojata i tumači blistavi komad prošlosti na način koji im odgovara.
Priča koju nose brzaci Sutjeske prilično je izmijenjena i namjerno skrajnuta ka rubovima istorija naroda i narodnosti Jugoslavije. U nekima danas glavnu riječ vode neki drugi ,,oslobodioci”.
Proljeće 1943. Maj. Njemačka glavna komanda odlučuje da jednom za uvijek stavi tačku na priču o Narodno oslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ). Hitler je početkom marta 1943. naređuje generalu Aleksandru fon Leru da skroji plan za uništenje Tttovih partizana. Ler je dobro upoznat sa geografijom i mentalitetom kraja koji mu je dodijeljen. Tokom Velikog rata kao austrijski oficir bio je komandant četvrte vazduhoplovne flote koja je bombardovala Varšavu i Beograd. Tvorac je plana operacije Vajs (bijelo), kod nas poznatijeg kao Četvrta neprijateljska ofanziva čiji je dio bila čuvena bitka na Neretvi. Ler je stvorio novi ratni plan – Švarc (crno). Petnaestog maja Peta neprijateljska ofanziva mogla je da počne.
Proljeće je donijelo široko opkoljavanje partizana, sa ciljem sabijanja na što manji prostor i uništenje. Predio koji tvore donji tokovi Pive i Tare i masiv Durmitora izgledao je idealan za ostvarenje plana.
NOVJ je činilo nešto preko dvadeset hiljada vojnika, među njima oko tri i po hiljade ranjenika i tifusara. Iscrpljeni mukama na nabujaloj Neretvi, te maršom od petsto kilometara tražili su prijeko potreban predah.
Gladni i umorni našli su se u paklu Sutjeske. Istoriografija bilježi mnoge činjenice. U knjizi Borci Sutjeske, Viktor Kučan donosi brojno stanje sukobljenih. Protiv oko 120.000 Njemaca, Italijana, bugarskih jedinica i ustaša boriće se 19,265 partizana i 2.883 partizanki. Brojke nakon mjesec dana trajanja ofanzive ostaće da upozoravaju, ali i dijele istraživače, analitičare i obični svijet. Neprijatelj je imao oko dvije hiljade žrtava, dok su partizanski redovi osakaćeni za 7543 poginulih. Među njima 6946 muškaraca i 597 žene, od toga 352 bolničarke.
Iako nadjačani šest prema jedan, bez adekvatnog naoružanja i dovoljno streljiva, heroji i heroine sa Sutjeske su imali jedni druge. I divovske hrabrosti i morala. U jednom od izvještaja njemačkoj glavnoj komandi pisalo je: ,,Tok borbe pokazao je da su partizanske snage pod Titovom komandom odlično organizovane i vješto vođene, da raspolažu moralom koji izaziva čuđenje”. Nijedna partizanska brigada se nije predala.
Da će ova epizoda ostaviti značajan ožiljak bilo je jasno i tokom bitke. Bez odobrenja vrhovnog komandanta Koča Popović sa Prvom proleterskom kreće u proboj. „Bez ičije suglasnosti i odobrenja, po sopstvenom nahođenju, nakon što je manjim grupama ispitao njemačke položaje, komandant Prve proleterske divizije naredio je 9. juna proboj na jedinom mogućem mjestu – Balinovcu. U zoru 10. juna 1943, Prva proleterska je probila njemačke položaje, a slijedile su je druge brigade šireći brešu i produbljujući prodor. Koča Popović odmah javlja Titu da, što prije, za njima krene sa cjelokupnom vojskom. Iz Vrhovnog štaba najprije javljaju da samo što nisu pošli da bi, kasnije, stigla depeša u kojoj ga optužuje za neovlaštenu upotrebu brigada van njegove divizije; drugim riječima da je glavninu i Tita ostavio na cjedilu i pobjegao. ‘Mi nećemo dolaziti kod vas niti nameravamo da se krećemo u vašem pravcu’, stoji na kraju poruke“, pisao je nedjeljnik Vreme. Odluka je promijenjena, a bitka dobila kraj kakav danas poznajemo.
Trvenja između Broza i Popovića brzo su ostavljena po strani. I pored golemih gubitaka NOVJ, operacija Švarc nije uspjela, a partizani će u narednim mjesecima doživjeti preporod. Kraj rata znamo.
Prebrojane su partizanske jedinice koje su se herojski borile na Sutjesci i po nacionalnosti. U Petoj neprijateljskoj ofanzivi ratovao je 11.851 Srbin, 5.220 Hrvata, 3.295 Crnogoraca, četiri Makedonca, 21 Slovenac, 866 muslimana, 757 Jugoslovena, 74 Jevreja, tri Albanca, šest Čeha, pet Mađara, po tri Slovaka i Rusina, pet Poljaka, devet Rusa, 10 Italijana, četiri Njemca, dva Engleza, i po jedan Kanađanin, Bugarin, Irac i Ukrajinac… Po regijama, najbrojniji su bili Dalmatinci, kojih je najviše i poginulo. Ako pitate komentatore po portalima – ,,zna se ko su bili Dalmatinci, pokatoličeni pravoslavni živalj”.
Isti kontekst sobom nose riječi koje je na jednom od ovogodišnjih obilježavanja godišnjice Bitke na Sutjesci izgovorio izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika Republike Srpske Boško Tomić: ,,Srbi su uvijek išli samo da čuvaju svoje teritorije, a da ne osvajaju ničije i u zagrljaj su primali sve druge narode”.
U Hrvatskoj se potencira da su od hiljada poginulih partizana na Sutjesci – polovina bili Hrvati, a prije svega pomenuti Dalmatinci.
Odavno se pokušava u obje države izbrisati ili minimizirati jedna od najblistavijih stranica istorije ovih naroda. Ako to ne uspije valja nacionalizovati jedan šareni pokret koji štrči kao moralna vertikala zajedničke prošlosti. U tu svrhu se rađaju i teorije o nepoznavanju političkog konteksta koji je propagirala Komunistička partije Jugoslavije od strane vojnika, te zavedenosti mladih partizana. A mladih je bilo puno. Kučan iznosi podatak da je na Sutjesci 67 odsto ljudstva partizanskih jedinica bilo mlađe od 25 godina. Mladost ponijeta snom o slobodi i bratstvu neđu naordima slovenskog Juga.
O omrazi prema ovom dijelu istorije govori broj zanemarenih, oštećenih i potpuno uništenih partizanskih spomenika. Najgore su prošli oni koji se nalaze na teritoriji Hrvatske. Jasno je da je stvar sistemska. Monumentalna Petrova gora prepuštena je zaboravu i komadanju. Tu su partizani nanijeli ustaškim jedinicama jedan od značajnijih poraza. Mržnja se izliva svuda, od dugotrajnih akcija poput one rušenja spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, koji je miniran 1991. da bi konačno 2010. bilo uništeno i spomen obilježje, pa do povremenih radova mržnje. Lani su dva su ustašoida u Komlencima uz pokliče ,,Evo vam četnici!” traktorom nasrnuli na partizanski spomenik u tom mjestu.
U Srbiji su brojni svjedoci nemara. Istoričarka Dubravka Stojanović u emisiji Most na RSE istakla je da partizanski spomenici u Srbiji nisu sistematski uništavani kao u Hrvatskoj, ali su jako zapušteni. ,,Veliko je pitanje šta je gore jer zapušteni spomenici u Srbiji deluju kao deo ružnog pejzaža, deo neke deponije. Na taj način se, možda, šalje jača poruka jer ljudi to vide. Vide deca i mladi, pa zaključuju da je to nešto što je ružno, što bi trebalo skloniti. Tako da je veliko pitanje šta nosi jaču poruku – porušeni ili zapušteni spomenici”, pita se Dubravka Stojanović.
U Srbiji se uveliko radi na rehabilitaciji četničkog pokreta i njihovih vođa. U Hrvatskoj mnogi upozoravaju na tihu rehabilitaciju NDH.
Na mrtve partizane jurišaju i danas u Bosni, njeni neprijatelji. U Mostaru je ciljano i organizovano brutalno devastirano svih 700 kamenih spomen-obilježja na kompleksu Partizanskog groblja koji je 2006. proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Dug posao uništavanja zahtijevao je pomno planiranu akciju i brojnu ekipu. Ovo groblje je ušlo na spisak sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta kulturne baštine u Evropi za ovu godinu. Počinioci nepoznati. Baš zato što su svima poznati.
Može i drugačije. Istoričar iz Zagreba Hrvoje Klasić ovih dana za Slobodnu Evropu govorio je o velični žrtava i značaju partizanskih uspjeha. ,,Uz potrebu da se kritički osvrnemo na sve aspekte tog partizanskog pokreta, on je ipak osvjetlao obraz, posebno Hrvatima i Srbima. Jer da nije bilo partizana s područja Hrvatske, ostali bi upamćeni kao narod koji je imao neke od najdosljednijih Hitlerovih kolaboracionista”, ističe Klasić.
U Crnoj Gori, antifašizma puna usta. S obzirom na doprinos koji je naša zemlja dala u Drugom svjetskom ratu očekivalo bi se da punim plućima živimo ove tekovine. Danas je na sceni neka vrsta deklarativnog antifašizma. U novim epizodama desnih skretanja ima svega. Od prihvatanja narativa o rehabilitaciji koljača i relativizaciji njihovih zločina do uriniranja po spomeniku čovjeka čiji je osmijeh slobode obišao svijet. Znakovit je taj Ljubo Čupić i za drugu stranu. Nakon što je godinama njegov grob obilazila jedna podgorička starica, konačno je vaskrsao u svijesti političke klase, pa im služi uglavnom kao adut u međusobnim obračunima. Podsjetimo se samo jednog primjera domaćeg antifašizma. Prije dva maja ni u drugom pokušaju 81 parlamentarni predstavnik Crne Gore nije uspio da izglasa stavljanje na dnevni red Prijedloga zakona o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola. Nedostajalo je uzdignutih ruka, ali nije manjkalo uzdržanih i odsutnih antifašista.
Poneki preživjeli partizan doživio je da vidi šta se desilo sa idejom bratstva i jedinstva. Pitanje nije za njih već za nas – gdje su plodovi njihovog herojstva?
Kao svjedok i opomena nad Sutjeskom još stoji grandiozni spomenik – rad vajara Miodraga Živkovića. Govorio je proslavljeni umjetnik: ,,Kada je u pitanju njegova fizička budućnost – on će da opstane. Kako će se ljudi odnositi prema spomeniku zavisi od tih ljudi koji tu žive u bližoj okolini ili na onim prostorima koji su nekada bili jedna država. Mislim da će običan čovek to i dalje nositi u svojoj duši, jer nikada ovaj deo sveta neće doživeti da ima takvu državu kakvu smo mi imali”.
Dok nastaje ovaj tekst stigla je vijest: umro je Marko Perković. Čovjek koji je živio da bi s srcu nosio partizanske borbe i pobjede i njihovo djelo avnojevsku Jugoslaviju. On će i na nebu podiću tu zastavu besmrtnosti.
Dragan LUČIĆ
Komentari
FOKUS
MJESEC DO POPISA: Priprema, pozor, prebrojavanje

Više od 80 pitanja neći će se u upitnicima skoro 4.000 popisivača kada krenu na svoj posao. Sve je izvjesnije da će to biti 1. novembra. Kao i da će ih mnogi dočekati kao nezvane goste. Uz malo truda i dobre volje koja nije pokazana, sve je moglo biti mnogo bolje. Umjesto vjerskog i nacionalnog prebrojavanja mogli smo imati pravi popis
Kako se približava termin održavanje Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova, sve JE više onih koji smatraju da ga treba – odložiti. Jedni predlažu na mjesec, drugi kažu do daljnjeg. Odnosno, dok se ne steknu uslovi, tenhički ali i politički, za njegovo nesmetano održavanje.
Iz Vlade insistiraju da se popis održi u terminu koji su oni zimus zacrtali svojom Uredbom. Dakle, od 1. do 15 novembra.
“Mislim da smo dovoljno uradili da ne postoji ni teoretska šansa da bilo kome na pamet padne da pokuša da omete ovaj proces”, rekao je ministar finansija Aleksandar Damjanović na sjednici Vlade sredinom septembra, priznajući da u Monstatu (državna statistika radi pod ingerencijom Ministarstva finasija) još nijesu završene sve pripremne radnje neophodne za nesmetano i tačno sprovođenje popisa.
Potom je i premijer Dritan Abazović, pritvrdio da do odlaganja popisa neće doći. “To se neće desiti. Ne pravimo od toga bauk. Od 1. do 15. novembra je popis i to je to.” Konačno i iz Monstata je saopšteno da trenutno nema zakonskih mogućnosti za odlaganje popisa.
Za neupućene, državni statističari su samo konstatovali da Crna Gora trenutno nema funkcionalnu zakonodavnu vlast (parlament) koja bi mogla da stavi van snage ili izmijeni prošle godine osvojeni Zakon o popisu. Istovremeno su potvrdili sumnje da oni za popis još nijesu spremni. Na zvaničnom sajtu Monstata, u dijelu koji se odnosi na predstojeći popis i danas (četvrtak 28. septembar), stoji informacija: “Završena je priprema upitnika, dok je u finalnoj fazi priprema metodoloških i organizacionih uputstava za realizaciju popisa”.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
DRUŠTVO
TRIDESET I DVIJE GODINE OD NAPADA NA DUBROVNIK: Oprema sa Ćilipa kao podsjećanje na zločin

Ukradena aerodromska oprema, kako najavljuje premijer, doći će pred tužilaštvo. Zbog ratnih zločina tokom opsade Dubrovnika tužilaštvo u Crnoj Gori još nije pokrenulo nijedan krivični postupak
Predsjednik Vlade Dritan Abazović objavio je u utorak da je pronađena i evidentirana oprema koja je ukradena sa Aerodroma Ćilipi, tokom napada na Dubrovnik 1991-1992. Premijer-glasnik je obznanio da je oprema završila u tužilaštvu.
,,Nakon 30 godina, zahvaljujući rukovodstvu Aerodroma Crne Gore, prilikom popisa imovine ove državne kompanije, pronađena je i evidentirana oprema za koju se sumnja da je ukradena sa Aerodroma Ćilipi, tokom napada na Dubrovnik 1991-1992, najsramnije stranice crnogorske istorije koju je ispisalo tadašnje rukovodstvo”, napisao je Abazović na Fejsbuku. Dodao je da za razliku od prethodnih Vlada, ova ne bježi od prošlosti, već se sa njom suočava kako buduće generacije iste greške ne bi ponavljale.
Hrvatski mediji prenijeli su ovu izjavu uz podsjećanje da je ,,oprema koju su JNA i crnogorski rezervisti ukrali s Ćilipa jednim dijelom, kako se vjeruje, završila je u zračnoj luci Tivat, a većina u zračnim lukama u Beogradu, Nišu i Podgorici”. Ističu i da ,,vrijednost opreme koja je ukradena iz dubrovačke zračne luke, prema tvrdnjama nekadašnje uprave aerodroma Ćilipi iznosi 10 milijuna eura”.
Na Abazovićvo ,,otkriće” oglasila se bivša savjetnica direktora Aerodroma Biljana Knežević koja je objavila dokument kojim se podsjeća da je bivši direktor Ranko Bošković 2004. godine kolege u Hrvatskoj obavijestio da je oprema u Podgorici i Tivtu.
U dokumentu se navodi spisak sredstava od kojih su na aerodromu Tivat već tada neka bila rashodovana ili nisu bila u funkciji, dok su korišteni elevator, troje samohodnih stepenica, servisno i vatrogasno vozilo… Na aerodromu Podgorica sva sredstva sa Ćilipa, te 2004, bila su van funkcije ili su rashodovana.
Vlada i premijer o ovome kao da ništa ne znaju iako je ovo prvi pisani dokument kojim se priznaje da je dubrovački aerodrom opljačkan i da je dio opreme završio u Crnoj Gori. Značajan, jer je prethodna vlast, na čelu sa DPS-om, sve činjela da nametne kolektivnu amneziju na ovaj dio nečasne istorije u kojoj su njeni čelnici igrali vodeće uloge.
Epopeja o vraćanju imovine sa aerodroma Ćilipi traje duže od dvije decenije. Rukovodstvo dubrovačkog aerodroma je prvo od JAT-a, koji je bio vlasnik svih aerodroma u bivšoj Jugoslaviji, tražilo povrat svoje imovine. Kada je 2003. formirano preduzeće Aerodromi Crne Gore prepiska je nastavljena sa rukovodstvom kompanije koja gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
HORIZONTI
POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški izazovi za Beograd i Prištinu

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana pronašla ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ i rekao da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“
U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska, dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.
Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića.
Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde