Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Vratit ćemo se kako bismo razgovarali o gradovima Mahmouda Darwisha. Ali opet Vas pitam: Zašto su vas zvali Arapi, a ne Palestinci? Zašto ta oznaka postoji i danas?
Izraelci su nas nazivali Arapima, a Arapi su nas nazivali Palestincima. Zašto Arapi? Da bi nas razlikovali od Židova i izbrisali naš pravi identitet. Ta nova izraelska država uključuje Arape. Nažalost, Palestinci imaju nekoliko imena: Arapi 1948., Palestinci 1948., Palestinci 1967., Palestinci 1993. ili Palestinci iz Osla… to jest, imamo brojeve i dobro smo ,,pobrojani”.
Jeste li još uvijek u kontaktu s unutrašnjom kulturom?
– Onoliko koliko se mogu odnositi na kulturnu i kreativnu produkciju.
Zašto osjećamo da je kultura unutrašnjosti uprljana izvjesnim arapskim ,,promašajima” i nekim otuđenjem?
To je pitanje koje treba posebno iščitati.
Šta mislite o arapskoj književnosti napisanoj na hebrejskom, pogotovo jer postoji nekoliko imena koja blistaju na tom jeziku?
Pročitao sam iz ove književnosti samo jedan važan roman, ,,Arabesque” Antona Shamasa. Sada postoji nešto poput ,,mode”, a postoje i mladi i novi romanopisci i pjesnici koji su odabrali hebrejski za pisanje. Možda ova inicijativa teži kulturnoj integraciji u izraelsko društvo. Ovo važi za neke od njih. Za druge, ova opcija može biti oblik otpora Izraelcima na njihovom jeziku. Tako kažu. Neki bi zbog svog hebrejskog obrazovanja mogli bolje govoriti na hebrejskom nego na arapskom. Postoji nekoliko objašnjenja. Ali to je opcija za ograničenu manjinu.
Postoje važni izraelski pjesnički i novi glasovi, kako nam se čini kroz strane i arapske prevode, i kako vidite tu književnost? Trebamo li je čitati kao neprijateljsku književnost s unaprijed negativnim stavom?
– Iskreno, posljednjih godina nijesam bio toliko zauzet hebrejskom književnošću kao prije, dok sam tamo živio. Prekinuo sam sa tom literaturom. No, u Evropi i Americi postoje eminentna imena, koja su prevedena u vrijeme kada su napisana. Izraelsko ministarstvo vanjskih poslova ima ured za prevođenje hebrejske književnosti na strane jezike. Izraelska država nadzire međunarodnu prodaju hebrejske književnosti. To ukazuje na vezu između institucije i literature. Druga je stvar da li ćemo to čitati ili ne. Želio bih naglasiti da je jedna Izraelka osnovala kuću za objavljivanje arapske književnosti prevedene na hebrejski i prevođenja Hanan Al-Sheikh, Elias Khoury, Muhammad Shukri i moje i pjesme drugih. Neki arapski pisci odbili su da budu prevedeni na hebrejski, dok Izraelcima nije potrebna pismena dozvola za prevod. Mnogo je moje poezije prevedeno na hebrejski bez moje dozvole. U zaključku je utvrđeno da arapski pisci ne žele da ih Izraelci čitaju i da Izraelci nijesu zainteresovani za čitanje arapske književnosti. Jaz u odnosima između dvije strane i dalje postoji i svaka strana i dalje čita drugu na osnovu krilatice: Upoznaj svog neprijatelja. Još uvijek nijesmo došli jedno do drugog samo radi književnog čitanja ili zbog književnog zadovoljstva, a historijski nam uslovi to ne dopuštaju. Oni ne uživaju u čitanju nas, a mi s druge strane ne uživamo u čitanju njih. To je u kontekstu trenutnog sukoba između nas i njih.
Ali Vi imate mnoge izraelske čitaoce!
Ne znam da li ih ima mnogo. Ali ja čitam kako bih naučio o palestinskom sociološkom konceptu i psihologiji palestinskog naroda. Skoro bih rekao da sam s jedne strane čitao i sigurnosnu lektiru, a s druge strane postoje ljevičari koji me čitaju kao neku vrstu izraza simpatije za prava Palestinaca. Što se tiče čitanja čisto književno, ne znam, čak sumnjam u to.
Neki zvaničnici čitaju Vašu poeziju!
– Kao na primjer?
Sharon! I onaj ministar koji je napravio veliki problem sa Vašom pjesmom ,,Prolaznici u prolaznim riječima”.
– Veliku galamu izazvao je izraelski ministar Sarid, koji je iz stranke Meretz, kada je neke od mojih pjesama uključio u školski kurikulum. Čitanje nije bilo obavezno, već fakultativno, baš kao što student ima pravo čitati poljsku, holandsku i francusku poeziju, ima pravo vidjeti i palestinsku ili arapsku poeziju. Zavisi od želje nastavnika i učenika zajedno. Pitanje od početka do kraja nije vrijedilo te galame, pa je izraelska vlada umalo pala, a razlika je bila u tri glasa. U to vrijeme me pitali izraelski listovi, a ja sam im rekao: Mislio sam da ste zemlja koja poštuje sebe u mjeri da je u stanju rušiti vladu zbog unutarpolitičkih razloga, ali ne i pjesničkih. Mislio sam da ste iznad toga. Novi ministar, koji je iz stranke Likud, upravo je uklonio moje pjesme iz obrazovnog programa. Što se tiče onoga što je Sharon rekao o mojoj poeziji, rekao je to nakon što su njegove riječi izvučene iz konteksta. Sharon je u intervjuu za novinare upitan šta je pročitao, a on je rekao da čita roman jednog izraelskog pisca. Novinar mu je rekao da je taj pisac ljevičar i da ga mrzi. Sharon mu je rekao: Ja razlikujem kreativnost i politiku. Istina je da sam protiv njegovih ideja, a on protiv mojih, ali uživam u njegovom romanu. Dodao je: – Čak sam čitao Mahmouda Darwisha i divio se knjizi ,,Zašto si konja ostavio samog?”. To divljenje navelo me da se divim vezanosti palestinskog naroda za njihovu stvar i zemlju!
U tom kontekstu, došle su Sharonove riječi.
Je li po Vašem mišljenju dopušteno upoređivati modernu izraelsku poeziju sa modernom palestinskom poezijom, kao što je to učinio jedan od palestinskih istraživača u Al-Dakhilu?
U principu, akademski ili kulturološki, moguće je uporediti dvije poezije napisane na dva različita jezika i sa dva suprotna gledišta, na istom tlu. Ovdje poređenje može biti primamljivo za proučavanje. Ali ne znam koja metoda se može usvojiti i kojom temom se može pozabaviti: borba oko identiteta, borba oko sjećanja…? Može se napraviti poređenje između dva različita odnosa sa zemljom. Postoji stanje sukoba između palestinske poezije i izraelske poezije, sukob u jeziku oko toga ko posjeduje mjesto i jezik, i oko toga ko kontroliše temu bolje od drugog. Sukob je u toku.
Kad čitate kako izraelski pjesnik pjeva o Palestini, kako se osjećate?
– Osjećaj me dovodi do činjenice da sukob među nama nije samo vojni i da smo uvučeni u duboki kulturološki sukob. Na primjer, postoji veliki izraelski pjesnik koji voli svoju poeziju, Yehuda Amichai, koji nije ostavio ni jedno mjesto u Palestini, koju naziva Zemlja Izrael, a da o njemu nije napisao pjesmu, od kojih su neke vrlo lijepe i zaista je na taj način osramotio palestinskog pjesnika. U kom smislu ga je osramotio? Palestinski pjesnik nikada nije smatrao da treba iznijeti dokaze o svom pravu na određeno mjesto, a njegov odnos prema zemlji je spontan i ne treba mu nikakva ideologija ili opravdanje. Izraelski pjesnik koji zna kako je njegov projekat izveden i kakav je bio prije Izraela, i koji takođe zna da ovo mjesto ima drugo i prethodno ime, Palestina, izgleda da taj pjesnik mora iskoristiti svu svoju kreativnu energiju kako bi posjedovao to mjesto na svom jeziku kao sastavni dio projekta naseljavanja. Dakle, ovo pitanje je zaista zastrašujuće: ko opiše određeno mjesto ljepše zaslužuje to mjesto više od drugih? Možda postoji neki narod bez pjesnika, pa da li to daje pravo drugima da ga okupiraju? Književne zasluge oružju ne mogu dati legitimitet. Postoje teška pitanja. Kao da kažete da je vlasnik najvećeg prava vlasnik najljepšeg izraza. Naravno, u Izraelu uvijek pokušavaju lišiti palestinski narod njegovih kreativnih sposobnosti kako bi rekli da su došli u zemlju čiji je narod necivilizovan i neprosvijećen, te da nose poruku o civilizovanju i opismenjavanju odnosno kolonijalizaciji. Kakav bi moj odgovor bio Sharonu, na primjer: Umjesto što zavidi Palestincima na patriotizmu, on bi se mogao izliječiti od te zavisti povlačenjem iz njihove zemlje. No, s druge strane, palestinska poezija, prema Sharonu, uspjela je da probije političku i povijesnu opsadu.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice