Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN IVANOVIĆ, FILMSKI REŽISER I AKTIVISTA: Vlasti se mijenjaju, a sukus ostaje isti

Objavljeno prije

na

U Hrvatskoj je dokumentarna scena veoma snažna, Srbija ide za njom, mi, kaskamo, ali smo tu. Ne izađe previše filmova godišnje, još je manje onih koji su kreativni dokumentarci, međutim, na naše projekcije dođe jednako, ako ne i više gledalaca nego u Beogradu ili Zagrebu. To govori da nam je publika gladna zdravih sadržaja

 

MONITOR: Nedavno je Vaš novi projekat Kontraadmiral prošao zapaženo na AJB Docs Festivalu. Radi se o dokumentarnom filmu o Vladimiru Baroviću, jednoj od rijetkih svijetlih tačaka u Crnoj Gori devedesetih. Šta nam možete otkriti o ovom projektu?

IVANOVIĆ: I ne baš previše.

Kad dođe vrijeme ,film će sam o sebi pričati. Do tada, gledajmo skupa dokumentarne filmove. Oni su ogledalo naše zbilje.

MONITOR: U fazi produkcije je još jedna priča vezana za našu noviju istoriju. Film Petrova gora radili ste u Hrvatskoj. Kada ga možemo očekivati?

IVANOVIĆ: Naše nekadašnje Republike koje su nacionalističkom kontrarevolucijom odabrale demokratiju, a dobile kapitalizam, periferije da se skupa ujedine ne bi mogle danas renovirati ovaj spomenik.

Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna napravljen je na najvišem vrhu Petrove Gore 1982. godine. On je najimpozantniji od svih Bakićevih memorijalnih projekata čijoj je zamisli i realizaciji bio posvećen čitavih deset godina, između 1970. i 1981. U trenutku nastanka bio je to jedan od najvećih spomenika na svijetu i smatra se najznačajnijim ikad podignutim modernističkim spomenikom na evropskom kontinentu, a izgrađen je unutar prvog Memorijalnog parka na prostoru bivše Jugoslavije.

Spomenik je od osamostaljenja Hrvatske žestoko izranjavan prirodnim (snažnim udarima vjetra i vremenskim neprilikama) i ljudskim faktorom. Grupe provalnika i sakupljači sekundarnih sirovina obijaju ogromna željezna vrata na ulazu u spomenik ili skidaju i odnose skupocjenu oplatu od nerđajućeg čelika.

Dva su me faktora snažno motivisala ka pravljenju ovog filma. Spomenik na Petrovoj Gori spada u najznačajnije spomenike ikada izgrađene na ovim prostorima i šire. Nebriga o nečemu što pripada samom vrhu svjetske kulturne baštine ne samo da govori o društvu koje je odnos prema kulturi izgubilo tokom tranzicije, već ga jasno secira i postavlja mu dijagnozu. To je vizuelna konceptualizacija stanja svijesti, duha i uma na jednoj dubljoj ravni koja sugeriše da je vrijedno samo ono čemu je moguće naći upotrebnu vrijednost.

Drugi motivacioni faktor se tiče sudbine tog i takvih spomenika koji se danas, malo po malo, duž cijele bivše Jugoslavije, brišu iz kolektivne svijesti. NOB je bio pokret koji se bazirao na emancipaciji, a ne isključivosti. Antifašizam je vrijednost, a ne ono u šta se danas revizijom istorije pokušava prekrojiti. I upravo u toj sponi, odnosno, pogledu na stvarnost, krije se ključ problema.

Vrijednosti i emancipacija bili su u stanju da nas uzdignu u sami vrh svjetske kulturne baštine, a „pokoljenja djela sude / što je čije daju svima” i odnos svih društava bivše Jugoslavije govori o našoj spremnosti da te vrijednosti i emancipaciju živimo danas. A da su spomenici i dan-danas živi i da bude veliku pažnju, govori nedavna izložba jugoslovenskih spomenika u MOMA-i u Njujorku.

Ono što me još veseli je to da su sa spomenika na Petrovoj Gori astronomi pronašli dva nova nebeska tijela.

MONITOR: Čini mi se da postoji zavidan broj dokumentarista koji se bave ovim i sličnim „škakljivim“ temama. Koliko to dopire do šire publike? Koliko su javni servisi i komercijalni mediji zainteresovani za plasiranje takvih sadržaja?

IVANOVIĆ: U vremenu hiperprodukcije, kad se u ime i za račun različitih korporacija, političkih elita, vlasnika kapitala može snimiti što vam je volja, dokumentarni film jedini čuva iskru istinistosti, jer iza nje stoji autor i sav njegov kredibilitet. Za uopšte razumijevanje tih i takvih filmova potrebno je određeno predznanje, kao i potreba da se izađe iz zone komfora i propita sopstveno (ne)znanje.

U Hrvatskoj je dokumentarna scena veoma snažna, Srbija ide za njom, mi, kaskamo, ali smo tu. Ne izađe previše filmova godišnje, još je manje onih koji su kreativni dokumentarci, međutim, na naše projekcije dođe jednako, ako ne i više gledalaca nego u Beogradu ili Zagrebu. To govori da nam je publika gladna zdravih sadržaja. Govorim prvenstveno o Underhillu, a zatim i našem malom Kino Klubu, gdje se nerijetko iznenadimo brojem posjetilaca na našim projekcijama. Cilj je da donosioce odluka edukujemo o značaju tih filmova kao i potrebi da se isti isprate i uživo i na malim ekranima.

MONITOR: Uspješno već godinama preplićete umjetnost i aktivizam.

IVANOVIĆ: U slobodno vrijeme imam potrebu da dam doprinos očuvanju ove podijeljene i magično lijepe zemlje. Kako po prirodi želim da spajam, a ne razdvajam, jer mi se čini da mogu da razumijem sve strane,  al’ ne i da ih opravdam, odlučio sam se da to slobodno vrijeme uložim u zajednički interes svih nas – a to  je priroda.

Zato sam ove godine kamerom krenuo da pratim jednu veoma važnu ekipu aktivista koja se bavi zaštitom životne sredine. Za njih vjerujem da su svijetli primjeri  u ovom suludom vremenu. Oni se cimaju, bore na svoj entuzijazam, i rade ono, što bi država, da je ima, trebala da radi.

Ti ljudi su na udaru partijskih botova, nacionalista i kolumnista obije provenijencije, kognitivnih ljevica i uberdesnica…

Po automatizmu za te aktiviste kažu da su strani plaćenici i špijuni. E sad, kako su u cara Trojana kozije uši, želim da priču o njima pretočim u to što sve oni prolaze da bi sačuvali ovo malo preostalog od gladnih očiju i usta, investitora, perača para, namještenih tendera, osakaćenih umova, pohlepne braće i kumova i gladnih duhova.

Hvala Aleksandru Dragićeviču, Vuku Saičiću, Darku Saveljiću, Vuku Vuisiću, Milošu Boljeviću i našoj svijetloj luči u sistemu Milanu Gazdiću.  Zapamtite ih i podržite da poslije ne bi bila priča da nismo pokušali i da „ništa ne valja u ovoj zemlji”.

MONITOR: Kako gledate na kopču umjetnosti i građanskog aktivizma u Crnoj Gori?

IVANOVIĆ: Trebamo biti svjesni kolika je moć angažovane umjetnosti koja može da podiže svijest o društvenim pitanjima kao što su razne nepravde, diskriminacije, nejednakosti i ekološke teme. Ona može, poput našeg Kino Kluba, da pokreće razne diskusije i debate, da otvara dijaloge o različitim stavovima. Može da pokreće akcije koje trebaju biti srž promjene, jer bez konkretnih koraka ka pozitivnim društvenim primjerima nema sreće.

Ta vrsta angažovane umjetnosti može i treba da inspiriše promjenu. Kroz nju se može izražavati identitet naše kulture i istorije, mogu se pozivati na odgovornost vlast, korporacije, ukazivati na njihovu korupciju i zloupotrebe moći. I može i treba promovisati ono najvažnije za nas, a to je estetska vrijednost.

Pored društvene važnosti, angažovana umjetnost često ima visoku estetsku vrijednost. Mi se trudimo da stvorimo djela koja neće samo prenostiti snažne poruke.

Za sebe mogu da tvrdim da mi je to inspiracija od 2012. godine kada sam krenuo, amaterski, dječije, da spajam ove dvije sfere interesovanja.

MONITOR: Da li se naziru neke nove snage na aktivističkoj sceni?

IVANOVIĆ: Apsolutno se naziru. Naša mala ekipa motiviše i dokazuje da je promjena moguća, pa mladi ljudi stasavaju i bore se za svoja prava. Oni su hrabri i odvažni i mnogo bolje kapiraju kolika su im s…a ostavili prethodnici jer nemaju baš cijelu vječnost da to isprave. Mnogo sam srećan kad vidim da će ipak biti neko tu da nas naslijedi, jer to jeste put evolucije svijesti. Prije ili kasnije.

MONITOR: Kako vidite crnogorsko društvo danas, nakon 30 godina jednih i nekoliko godina drugih na vlasti?

IVANOVIĆ: Vlasti se mijenjaju, a sukus ostaje isti.

Gorčina ostaje u ustima posle činjenice da smo smjenom najdugovječnijeg evropskog autokrate dobili njegove wannabe naslednike. Doduše, u nekom nižem aliexpress pakovanju. Međutim, postoji i jedna lijepa stvar. Dok je DPS bio na vlast na ulicama smo se lako prepoznavali. Svi smo se znali u glavu, dok danas svi laju. Neki jer su na platnim spiskovima, neki jer su samo ozlojeđeni, neki jer im kombinacije više ne pale, neki jer im kombinacije sad pale pa čuvaju gazdu, neki jer živimo vrijeme viktimizacije i post istine i jedva se čeka da se bude napadnut…  I đe ćeš ljepše.

Demokratija u punom sjaju. Svi su ugroženi, svima je nepravda, a kad se treba dić’ za opšti interes tu zamuknemo. Partije i dalje partijski zapošljavaju, putuje se po svijetu kao da im je poslednje,  jede se i pije na račun poreskih obveznika, voze se službena auta van radnog vremena, a premijeri nam više ne dolaze taksijem na posao. I tako u krug. Kao da ćemo vječno moći da krckamo ono što nam je Jugoslavija izgradila.

Jedino pozitivno što vidim je da su neki nedoder vlastelini koji su bili okosnica autoritarnog režima iza rešetaka. Volio bih da im tamo vidim i Šefa. Sve neka je to bio nalog Zapada, makar tamo 72 sata ležali, za mene lično je to kolika-tolika pravda.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Zabrinjava što će Knežević pred nereformisane sudove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta, i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“

 

 

MONITOR: Kako komentarišete  ekstradiciju  Duška Kneževića Crnoj Gori, te njegove tvrdnje da je došao dobrovoljno, uz ponovno pominjanje plave torbe?

MILOVAC: Knežević je izgubio proces pred Visokim sudom u Londonu kada je odbijena njegova žalba na odluku da bude izručen i to bi trebao da bude početak procesa pred crnogorskim pravosudnim organima koji bi do kraja trebalo da rasvijetli ulogu Kneževića u poslovima čiju zakonitost naše tužilaštvo dovodi u pitanje.

Dakle, ne radi se o dobrovoljnoj odluci Kneževića da se vrati u Crnu Goru, a još manje treba na njegov dolazak gledati kao na zaslugu ovdašnjih političara koji već počinju da presuđuju i za to sebi pripisuju zasluge.

Pred crnogorskim tužilaštvom se nalaze zaista kompleksni predmeti koji će zahtijevati značajne kapacitete kada su u pitanju prije svega finansijske istrage, naročito za onaj dio imovine i poslove Kneževića koji se odvijao na offshore destinacijama i van granica Crne Gore.

MONITOR:  Ima li crnogorsko pravosuđe kapacitete da te procese izvede do kraja?

MILOVAC: Nažalost, ti kapaciteti su ujedno i najslabija karika u istragama, na što je više puta ukazivano i iz Evropske komisije u njenim izvještajima o napretku Crne Gore.

Posebno zabrinjava to što će kompletan postupak biti sproveden pred sudovima koji nisu reformisani i gdje nije do kraja otkrivena mreža korumpiranih sudija koji su radili  po političkom diktatu, a ne slovu Ustava i zakona. Postupak protiv Kneževića je samo jedan od mnogih koji tek treba da  epilog dobiju na sudu. Zbog toga se MANS snažno zalaže za proces vetinga u pravosuđu koji bi trebalo da rezultira zdravim osnovama za vođenje ovako kompleksnih predmeta.

Za sada ne ohrabruju najave iz Vlade Crne Gore, a prije svega iz Ministarstva pravde, da bi mogli u skorom roku da očekujemo takozvanu katarzu u pravosuđu, iako su javno data  brojna obećanja koja su uključivala i značajno unaprijeđen zakonski okvir.

Ovo je posebno važno za predmete kao što je predmet Duška Kneževića gdje će tužilaštvu biti potrebna svaka moguća pomoć u, prije svega, finansijskoj istrazi. Nažalost, za očekivati je da će kod predmeta koji uključjuju veliki broj aktera, međunarodnu istragu i značajan protok vremena, postati bolno očigledan nedostatak takozvanog „italijanskog modela“ koji bi značajno olakšao posao tužilaštvu i ubrzao kompletnu finansijsku istragu.

MONITOR: Može li Kneževićevo izručenje otvoriti neke druge procese?

MILOVAC: Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta , i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“ i nalogodavac kada je u pitanju korišćenje takozvanih crnih fondova za finansiranje izbornih kampanja Demokratske partije socijalista.

Iako je to tek jedan od nekoliko postupaka koje tužilaštvo vodi protiv Kneževića, predmet Koverta ima posebnu težinu, imajući u vidu da se radi o političkoj korupciji sa mnogo dugoročnijim štetnim efektima po crnogorsko društvo. Svi smo svjedočili predaji novca i snimku koji je poslužio kao konačna potvrda da se DPS finansira iz nelegalnih izvora.

Druga potvrda je došla od samog tadašnjeg predsjednika te partije, Mila Đukanovića, koji je još početkom 2019. godine priznao da je predsjednik Atlas Grupe finansijski pomagao njegovu partiju: „Sve to što je rađeno je završavalo na odgovarajućoj adresi u Demokratskoj partiji socijalista, dakle u računovodstvu. Tamo je pažljivo evidentirano, a prema državnim organima su pravljeni onakvi izvještaji kakve su ti organi tražili.“

MANS je od tadašnjeg Glavnog specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića,  tražio da se ispitaju sumnjive donacije DPS-a, ali to nikada nije urađeno.

Sa druge strane, bilo bi naivno vjerovati da je sve ono što je do sada otkrio javnosti, Duško Knežević uradio kao izraz nekog patriotskog čina, uključujući i najavu dokaza vezanih za “plavu torbu”. Radi se prosto o pokušaju da se ojača pozicija u onome što je neminovan krivični postupak protiv njega pred crnogorskim institucijama. Tako treba gledati i najave mogućeg statusa svjedoka-saradnika. Biće zanimljivo vidjeti kako će tužilaštvo cijeniti ono što Knežević najavljuje kao dokaze protiv samog vrha prethodnog režima, u prvom redu bivšeg predsjednika, Mila Đukanovića.

MONITOR: Kritikovali ste neke od akata na kojima Vlada radi u susret eventualnom dobijanju IBAR-a, a koji se tiču aktikorupcijskih politika, te mehanizama borbe sa kriminalom. Radi li vlast suštinski na reformama koje se tiču poglavlja 23, 24 ?

MILOVAC: Za sada nemamo potvrdu političke volje da je vlada Milojka Spajića ozbiljna u namjeri da zakonski okvir upodobi onome što su ne samo međunarodni standardi, već prije svega realne potrebe Crne Gore kada je u pitanju borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. To je sasvim vidljivo iz onoga što predstavlja paket reformi koje je Ministarstvo pravde predstavilo pod nazivom Pravda Sad, ali i sasvim očigledno kada je u pitanju nova Strategija za borbu protiv korupcije koja već u formi ne ispunjava čak ni prilično niske standarde koje su postavile prethodne vlade pod vlašću DPS-a.

Ogromno neznanje i nerad su dominantna karakteristika onoga što se građanima nudi kroz izmjene ključnih zakona, u prvom redu Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oduzimanju imovine stečene kriminalom, te Zakona o tužilaštvu. Korak dalje je  Strategija za borbu protiv korupcije koja ne tretira ključne izazove sa kojima se nosi crnogorsko društvo. MANS  godinama ukazuje na probleme u ovoj oblasti i predlaže rješenja, dajući komentare i obezbjeđujući pomoć međunarodnih eksperata. Komunikacija sa nosiocima vlasti u posljednje četiri godine je dodatno intezivirana, nakon svih obećanja koja su, iz tada opozicionih klupa, data kada je u pitanju borba protiv korupcije.

Nakon četiri godine apsolutnog nerada kada je u pitanju antikorupcijska reforma, smatram da više ne možemo govoriti samo o neznanju koje jeste dominantna prepreka, već i o značajnom nedostatku političke volje da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke. Poseban izazov će predstavljati odbrojavanje dana do momenta odlučivanja o tome da li će Crna Gora dobiti pozitivan odgovor na IBAR, te količina prečica za koje postiji sumnja da će administracija Spajića napraviti kako bi ispunila formu, dok će suština kao mnogo puta do sada ostati u drugom planu.

U svakom slučaju, sve ono što sada budemo pogrešno postavili kada je u pitanju borba protiv korupcije, biće izuzetno teško kasnije ispraviti, a već smo izgubili previše vremena.

MONITOR: Kako vidite prošlonedeljnju Đukanovićevu izjavu, kojom je hapšenja Milivoja Katnića i Zorana Lazovića poistovijetio sa krvnom osvetom?

MILOVAC: Radi se o veoma nepromišljenim izjavama, koje nisu strane bivšem predsjedniku države Crne Gore, Milu Đukanoviću, naročito onda kada ocijeni da je potrebno “podići moral” u teškim trenucima za njegovu partiju. Nakon svega što smo mogli da pročitamo u Skaj prepiskama, ostaje malo prostora za sumnju da su Milivoje Katnić i Zoran Lazović bili čuvari jednog potpuno paralelnog sistema koji je Đukanovića održavao na vlasti i van domašaja bilo kakve političke ili krivične odgovornosti.

Znog toga ne iznenađuje potreba da se javno oglasi i sam Đukanović koji i nakon odlaska u takozvanu političku penziju, nastavlja da biva svojevrsni stožer DPS-a, sa očitim uticajem ne samo na političko tkivo te partije, već i na ono što se često u javnosti naziva kriminalnim. Izjava Đukanovića može se čitati i kao direktna poruka Katniću i Lazoviću, da kao vjerni vojnici pomenutog sistema nisu zaboravljeni ili otpisani.

Đukanović i njegova partija su već neko vrijeme bez tradicionalnih poluga moći zahvaljujući kojima su vladali prethodne tri decenije. Sa druge strane, ako je vjerovati onome što smo mogli da pročitamo u SKAJ prepisakama, a odnosi se na učešće kriminalnih struktura u izbornim procesima, to može biti posljednja poluga moći na koju Đukanović računa i zbog čega njegove poruke kakve smo imali prilike da čujemo mogu biti opasne.

MONITOR: Ko sve vrši pritisak na Specijalno državno tužilaštvo?

MILOVAC: Nakon trideset godina DPS režima, sasvim je realno očekivanje građana Crne Gore da konačno pravda bude zadovoljena, ali taj proces nikako ne bi trebao da bude u službi i pod uticajem bilo koje partije na vlasti. Nažalost, rezultati u borbi protiv korupcije su očigledno percipirani kao politički kapital koji pojedine političke partije žele da prigrabe za sebe i potpuno neosnovano sebi pripišu zasluge za rezultate kojima su malo ili nimalo doprinjele.

Sa druge strane, iako smo i ranije imali hapšenje javnih funkcionera koji su bili članovi DPS-a ili bili percipirani kako njihov poslušnici, do hapšenja Milivoja Katinića i Zorana Lazovića, nismo imali izražen otvoren pritisak na tužilaštvo od strane te partije. Ovakvo ponašanje predstavnika DPS-a u javnosti ne samo da ukazuje da od “reformisanog DPS-a” nema ništa, već daje za pravo i onima koji sumnjaju da su veze sa organizovanim kriminalom bile duboko utkane u sve ono što je ta partija radila, a da su Katnić i Lazović bili među glavnim kopčama sa tim strukturama.

Kada se stvari stave u tu perspektivu, nije iznenađenje što glavna poruka DPS-a više nije da “prepustimo institucijama da rade svoj posao”, već ona koja direktno crta metu na GST Vladimiru Novoviću, nazivajući ga “skaj tužiocem”.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo