Povežite se sa nama

Izdvojeno

MOGUĆA ESKALACIJA RATA IZRAELA I PALESTINACA: Zastrašujući svijet bez nade za mir

Objavljeno prije

na

SAD, EU i UK pričaju o dvije države koje će živjeti u miru, dok lideri Izraela više ne koriste ovo “mirovno rješenje”  kao   “ dimnu zavjesu “. Dok grade nove ilegalne kolonije na okupiranoj palestinskoj zemlji, otvoreno govore o osveti, o protjerivanju svih Palestinaca i o ideji “velikog Izraela” koja uključuje i prilične djelove Saudijske  Arabije, Jordana, Iraka, Sirije i Libana

 

Dok većina Zapadnog svijeta slavi Božić, doba mira i dobre volje među ljudima, ova plemenita osjećanja, ne prvi put, u velikom luku zaobilaze stanovnike Gaze i okupirane Palestince sa Zapadne obale i Istočnog Jerusalima.

Božić ili ne, plemenitost čovječanstva je nešto u što bi teško bilo ubijediti i Palestince i ostatak svijeta koji sa užasom prati destrukciju oslobođenu svih tragova humanosti.
Je li slučajno što su noć pred Božić napadi na Gazu intenzivirani i što je ubijeno najmanje 250 ljudi, a u Magazi, izbjegličkom logoru u centralnoj Gazi, istraženo sedam porodica?
Dan posle Božića probudili smo se sa vijestima da je zbir genocida u Gazi dostigao 21 hiljadu. To je jedan posto ukupnog stanovništva, uz dodatne hiljade nepronađenih u grobnicama porušenih domova, bolnica, crkvi, škola, u kojima su potražili bezbjednost.

Bombardovano je i sjedište Crvenog polumjeseca u gradu Kan Junis u centralnoj Gazi koji je na meti najintenzivnijeg bombardovanja do sada. Palestinski Crveni polumjesec je organizacija, rijetki zrak svjetlosti u životima stotina hiljada ljudi u Gazi, koja se lavovski bori, po cijenu života brojnog osoblja i volontera, da spasi živote i ublaži sveopštu patnju koje niko nije pošteđen. Po međunarodnim pravilima rata Crveni krst i Crveni polumjesec su ,,zaštićene organizacije”, ali to nije sačuvalo živote desetine izbjeglica koji su u zgradi Crvenog polumjeseca potražili utočište.
U centralnoj Gazi izraelski dronovi bacaju letke sa instrukcijama da se rijeke ljudi pomjere dalje na jug, ovog puta prema gradu Dair Al Balah, koji je ovih dana bio intenzivno bombardovan. Ovakve ,,instrukcije” zvuče kao cinične smrtne presude jer se čuje, i od običnih ljudi i od humanitarnih organizacija, da u Gazi nema sigurnih mjesta.

Orgiji zločina nema kraja. Za Božićne praznike izraelski okupatori paradiraju desetine muškaraca, uključujući i djecu i starce, u donjem vešu, na stadionu u Gazi. Slične šokantne scene snimljene telefonima izraelskih vojnika smo gledali nedavno na drugim lokacijama, uz tvrdnje izraelskih vojnih lidera da se radi o propustu koji se neće ponoviti.

Dok dosije o ratnim zločinima, uključujući i nedavnu egzekuciju grupe muškaraca pred njihovim familijama na sjeveru Gaze, post-aje sve pozamašniji, postaje jasno da se ne radi o aktima pojedinih vojnika. Radi se o naredbama koje dolaze od vojnih i političkih lidera.

U okupiranom Vitlejemu, trgom ispred Crkve Hristovog rođenja u ovo doba godine dominira ogromna jelka okićena božićnim ukrasima. Grad je obično preplavljen hiljadama vjernika, sa svečanim procesijama lidera raznih hrišćanskih denominacija na desetak kilometara dugoj ruti između Crkve Hrisovog rođenja u okupiranom Vitlejemu i Crkve Hristovog raspeća i vaskrsenja u aneksiranom Jerusalimu.

Ovaj Božić je različit. Crkveni lideri pojašnjavaju da su otkazane tradicionalne svečanosti. Molitve i službe se održavaju uglavnom za lokalno hrišćansko stanovništvo, jer su i Vitlejem i Jerusalim, kolijevke svjetskog hrišćanstva, ove godine prazni gradovi. I tradicionalna postavka scene rođenja Hristosa u Vitlejemu je ove godine posvećena nastradaloj djeci Gaze. Sadrži bebu Hrista, koji je pokriven tradicionalnom palestinskom kufiya maramom i okružen ruševinama i bodljikavom žicom.

Crkveni lideri Palestine ove godine odbijaju da šalju svijetu optimističke poruke na temu radosti i mira, dok je u Gazi udaljenoj 80-ak kilometara, u toku genocid.

Za gotovo 12 nedjelja napada Izraela najmodernijim američkim naoružanjem, na vojno inferiornu i prenaseljenu Gazu, konstantna je neprekidna upotreba ogromne destruktivne moći na neselektivan način, koji počinje da izaziva zgražavanje širom svijeta. Čak se i zemlje koje istorijski žmure pred izraelskim ratnim zločinima, distanciraju od ,,saučesništva” upućujući poruke da je vrijeme za prekid vatre.

SAD su izuzetak, sa oponiranjem prekida vatre i nastavljanjem prijateljskih upozorenja Izraelu, da bi fokusiranje na ,,vojne ciljeve” bilo bolje za njegov imidž, a na dugu stazu i za krajnji ishod.
Amerika ostaje pri planu da se Hamas ne samo treba pobijediti već i uništiti i zamijeniti ga sa Palestinskom upravom na čelu sa Fatahom, koja vlada okupiranom Zapadnom obalom. Uz eventualnu zamjenu lidera Mahmuda Abasa i njegovog bližeg okruženja, mlađim i nekorumpiranim kadrovima.

SAD očigledno smatra da je demokratija za Palestince nepoželjna i da bi njeni izabranici – Palestinska uprava u bilo kome sastavu – nastavili da operišu u skladu sa interesima SAD i Izraela. Čak i ovakvu, ,,poslušnu” zamjenu za Hamas, Netanjahu glatko odbacuje i to je jedna od rijetkih tačaka slaganja između njega i običnih Palestinaca.

Kako će izgledati budućnost u Gazi i u ostatku okupirane Palestine nije ništa jasnije danas nego što je bilo 7. oktobra, kada je počelo ovo užasno krvoproliće. SAD, EU i UK pričaju o dvije države koje će živjeti u miru, dok lideri Izraela više ne koriste ovo ,,mirovno rješenje” kao ,,dimnu zavjesu”. Dok grade nove ilegalne kolonije na okupiranoj palestinskoj zemlji, oni otvoreno govore o osveti, protjerivanju svih Palestinaca i o ideji ,,velikog Izraela” koja uključuje i prilične djelove Saudijske Arabije, Jordana, Iraka, Sirije i Libana.

Budućnost Palestinaca i Palestine nije jedina neizvjesnost. Iako malo ko misli da SAD i Izrael mogu sebi dozvoliti ,,poraz” i u jednoj varijanti, pitanje je kako bi pobjeda trebalo da izgleda? Na primjer, da li bi uništenje jednog ili više lidera Hamasa, Izraelu bilo dovoljno da proglasi pobjedu? Ovo je važno pitanje jer vojna eliminacija Hamasa nije ni na pomolu, ni poslije gotovo tri mjeseca intenzivnih napada. Neosporan je i po Izrael i SAD porazan fakat da do sada Izrael nije pokazao nadmoć nad oružano inferiornim pokretom otpora Gaze. Devastacija na enormnoj skali se koristi kao kompenzacija za slabosti izraelske armije koja je uživala reputaciju da je bez premca u vojnom i u moralnom smislu. Radi se o mitu koji je bio održiv jedino zahvaljujući nekritičnosti Zapadnih medija, a koji se raspuknuo kao mjehur od sapunice pred direktnim prenosom genocida od strane građana Gaze i rijetkih medijskih kuća, kao što je Al Džazira.

Nekompetentna vojska sprečava Izrael da, bez pomora svoj-ih trupa, uspostavi dominaciju i kontrolu. Svakodnevno borci iz Gaze nastavljaju da ispaljuju rakete na teritoriju Izraela, od kojih neke ugrožavaju i Tel Aviv. U sjevernoj Gazi, pretvorenoj u prah i pepeo, još uvijek u sukobima ginu i izraelski vojnici i taoci u brojkama koje su potencijalno ozbiljna prijetnja političkom opstanku Netanjahua. Tako bi Izrael možda mogao biti primoran da nađe način i da očuva obraz, a da sjedne za pregovarački sto.

Sve su prilike da ćemo u novoj 2024. godini živjeti u puno opasnijem svijetu. Uprkos Bajdenovim naporima da ,,sukob ostane” lokalan i skoncentrisan na Gazu i ostatak Palestine, glavni ne-palestinski akteri u sukobu, Hezbollah borci u Libanu i Huti borci iz Jemena, uslovljavaju prekid svojih vojnih akcija u regionu sa prestankom napada Izraela na Gazu.

Razmjena vatre u pograničnim djelovoma Libana i Izraela traje danima i dobija na intenzitetu. Huti borci nastavljaju da napadaju plovila koja koriste, po svjetsku komercijalnu plovidbu ključnu prečicu moreuz Bab Al Mandeb, na ulasku u Crveno more i na putu za Suec. Oni insistiraju da su za njih legitimna meta svi brodovi koji plove za luke u Izraelu ili imaju veze sa Izraelom.

Svjetska pomorska trgovina je ozbiljno pogođena zbog porasta cijena osiguranja i zbog korišćenja znatno dužih, bezbjednijih ruta. U utorak 26. je Britanska organizacija za pomorsku trgovinu objavila je da su dva Huti drona zamalo pogodila plovilo.

Ozbiljnost situacije ilustruje stvaranje bezbjednosne koalicije pod rukovodstvom SAD za zaštitu komercijalnih brodova i uplovljavanje jednog od najvećih američkih razarača u luku Džibuti u moreuzu Bab Al Mandeb, sa ciljem sprječavanje napada iz Jemena. Amerika plaća visoku cijenu bezrezervne podrške Izraelu i to ne samo gubitkom ugleda i uticaja u regionu. Amerčke baze su redovno na meti. U nedavnom napadu na SAD bazu u Iraku ranjena su tri američka vojnika, jedan ozbiljno, a američki vojni odgovor je osuđen od premijera Iraka kao ,,neprijateljski akt” i povreda suverenosti njegove države.

Sa velikom zabrinutošću se očekuje najavljeni iranski odgovor na ubistvo iz vazduha od strane Izraela, visokog savjetnika Iranske revolucionarne garde u Damasku. Iranski predsjednik Ebrahim Raisi je u obraćanju naciji ovim povodom izjav-io: ,,Nema ni najmanje sumnje, da će uzurpatorski i divljački cionistočki režim, platiti za ovaj kriminal”.

Način na koji će reagovati iranski režim može svijet gurnuti u mračne dubine krvavog rata vojno najmoćnijih zemalja svijeta. Treba imati na umu da Izrael godinama, raznim provokacijama i pritiscima na SAD, pokušava da aktivira ovo potencijalno pogubno bure baruta.

 

Korak u dobrom pravcu

Jedino je razvodnjena rezolucija o Gazi mogla da prodje na Savjetu bezbjednosti

Sa 13 glasova “za” i iz dijametralno različitih razloga uzdržanim SAD-om i Rusijom, 22. decembra je usvojena rezolucija koja nije rješenje, ali se smatra korakom u dobrom pravcu. Ona stavlja fokus na “hitni, bezbjedni i nesmetani dotok humanitarne pomoći” palestinskoj populaciji na čitavoj teritoriji Gaze.

Stalni prekid vatre je ostao glavni kamen spoticanja izmedju SAD i ostalih članica. Žrtvovan je na oltar konsenzusa, a zamijenilo ga je isticanje obaveza svih strana u sukobu da poštuju medjunarodni humanitarni zakon, a posebno u odnosu na zaštitu civila i civilnih objekata, bezbjednost osoblja humanitarnih organizacija i objezbedjivanje humanitarne pomoći.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

RAZVOJ KOLAŠINA ZAOBILAZI KOLAŠINCE: Više gradilišta, veća stopa nezaposlenosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što Kolašin, kako predstavnici vlasti vole da kažu,  doživljava ekspanzivan razvoj , nije uticalo značajnije na  rast broja zaposlenih koji žive u tom gradu.  Na  kolašinskim gradilištima rade , mahom, strani državljani

 

Iako je u Kolašinu   između 15 i 20 aktivnih gradilišta, tokom minule godine prijavljeno je svega sedam slobodnih radnih mjesta iz oblasti građevinarstava. Investicioni bum, za sada, onima koji traže posao nije donio skoro nikavu korist, pa je stopa nezaposlenosti u toj opštini  više nego duplo veća od državnog prosjeka i iznosi čak 33,8 odsto. Na evidenciji  Biroa rada je 795 Kolašinca ili 10 više, nego, recimo, 2018. godine,  kada je stopa nezaposlenosti bila oko 25 odsto.

Broj nezaposlenih lani, u odnosu na  2022. godinu,  smanjen je za 8,7 odsto. U  kvalifikacionoj strukturi  dominaniraju oni sa III, IV i V nivoom kvalifikacija obrazovanja (52,7 odsto). Među Kolašinkama i Kolašincima koji traže posao oko 10 odsto je visokoškolaca. Prema Informaciji, koju su nedavno iz Zavoda  za zapošljavanje (ZZZ) dostavili lokalnom parlamentu, na posao je u decembru prošle  godine čekalo 76 osoba sa invaliditetom, što je za pet manje u odnosu na isti period prethodne godine.

“U 2023. godini Birou rada poslodavci su prijavili 284 slobodna radna mjesta, što u odnosu na isti period prethodne godine, predstavlja smanjenje od 16,2 odsto. U istom tom periodu broj prijavljenih slobodnih mjesta u Crnoj Gori porastao je za 5,5 odsto”, piše u dokumentu dostavljenom Skupštini opštine (SO). Kolašinski poslodavci lani  su iskazali najveću potrebu za srednjoškolskim zanimanjima (114 prijavljenih slobodnih radnih mjesta), zatim za visokoškolcima (95), dok je bilo 75 slobodnih radnih mjesta za zanimanja I i II nivoa obrazovanja. Najviše slobodnih radnih mjesta prijavljeno je u djelatnosti obrazovanja, usluge smještaja i ishrane, te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo