Nedeljno je popodne, u  domu smo kod  dr Vjere Begović Radović, profesorice u penziji Pravnog fakulteta u Podgorici. Prijatna svjetlost širi se domom prepunom knjiga, slika, fotografija, a  sjećanja na  neke prošle decenije, tiho teku…Isječci iz novina ilustrovani fotografijama mlade Vjere, pisma koja je dobijala od mladih iz cijele Jugoslavije…” Bilo ih je još više ali su ih novinari odnijeli…” Sve svjedoči o onom danu danu od prije 48 godina, kada je studentkinja Vjera uručila štafetu Titu

”Šta je to štafeta bako? ”, pita  devetogodišnja unuka Una, Vjeru Radović,  rodjenu Begović,  tokom posjete Kući cvijeća u Beogradu. Una je rodjena i živi u Americi sa roditeljima. Baka objašnjava, da se nekad slavio Dan mladosti i rodjendan predsjednika Josipa Broza Tita i da su tog dana mladi Jugoslavije, kao simbol ljubavi,  uručivali  štafetu drugu Titu.” Una je shvatila da je baka bila jedna od onih koji su nosili štafetu. ” Da li je to nešto kao da ja Bajdenu, predsjedniku moje države nešto predajem?“,  pita  Una. Na potvrdan odgovor uzvikuje: ” Kako si ti značajna bako.“

Mala Amerikanka  čudi se da joj o ovome niko ranije nije pričao. Knjigu  Nosioci štafete mladosti ponijela je  za uspomenu. U njoj je, uz odrednicu štafeta 1975. godine, upisano da je na stadionu JNA,  kao primjeran student četvrte godine Ekonomskog fakulteta i predstavnik omladine Univerziteta  Veljko Vlahović iz Titograda, Vjera Begović  imala čast da saveznu štafetu mladosti uruči drugu Titu.

Nedeljno je popodne,  u  domu smo kod  dr Vjere Begović Radović, profesorice u penziji Pravnog fakulteta u Podgorici. Prijatna svjetlost širi se domom prepunom knjiga, slika, fotografija, a sjećanja na  neke prošle decenije, tiho teku…Isječci iz novina ilustrovani fotografijama mlade Vjere, pisma koja je dobijala od mladih iz cijele Jugoslavije… „Bilo ih je još više, ali su ih novinari odnijeli…” Sve svjedoči o tom danu od prije 48 godina.

Svega se dobro sjeća i sve pamti. Uzbudjenje i sreću, ali i veliku odgovornost koju je osjećala zbog časti koja joj je ukazana. Tata je rekao: ” Sad moraš biti kao dosad ili još bolja”. Vjera je razmišljala, može li biti bolja. Jer,  bila je već najbolja i kao takva predložena od Saveza socijalističke omladine Crne Gore da tog 25. maja  čestita Titu rodjendan.

U Beograd je otputovala avionom nedelju dana ranije. Dodijeljena joj je sekretarica koja je brinula o brojnim posjetama i intervjuima koje je tih dana imala. U  Jugoeksportu šio se kostim koji će obući za tu priliku…Tokom kondicionog treninga na stadionu JNA, jer trebalo je istrčati stepenicama do Titove lože, okliznula se i povrijedila koljeno. Nije pristala da tekst govora pročita Titu.” Dragi druže Tito, donosim ti milione najsrdačnijih i najljepših pozdrava od omladine i naroda Jugoslavije…”  Izgovorila je bez greške i tada pred 50.000 gledalaca i oko 10.000 učesnika sleta pod nazivom  Svijet za sutra.  Izgovara i danas, bez greške,  u svom domu.

Njena fotografija nalazila se na bilbordima, na naslovnicama vodećih jugoslovenskih časopisa, ljudi su je prepoznavali na ulici i željeli da je upoznaju, da je daruju…Nikad nije ni pomislila da iskoristi benefite koje je ova štafeta nosila. Obavezivalo je na to porijeko, familija Begović u kojoj se rodila i u kojoj je odgojena.

” Osjećala sam da moram biti primjer drugima i da nikad i nigdje ništa loše ne smijem da uradim.  Posveta na satu: „  Vjeri od Josipa Broza“, podsjeća na dragi poklon i na onaj, kako ga se Vjera sjeća ” topli zagrljaj sa Titom. ”  Poljubio me dva puta, a onda sam mu ja rekla da se mi u Crnoj Gori tri puta ljubimo. „Bravo Crnogorko“, rekao je Tito i dodao da „na mladima svijet ostaje…”

Poziv da se par dana odmori na  Brionima odbila je.Vratila se u Titograd.  Čekali su  je ispiti u junskom roku.Apsolvirala je ocjenom deset i te godine nagradjena plaketom  Veljko Vlahović kao najbolji student ekonomskog fakulteta.

Dan polako odmiče. Sa neskrivenim ponosom priča Vjera o porodici. Ocu inžinjeru geodezije, majci posvećenoj ocu i djeci. Odrastala je sa sestrom i dva brata, učena da su iskrenost, pravda, poštenje, znanje osnovne životne vrijednosti.

Sa Pavlom se upoznala  1981. U  prizemlju Robne kuće u Podgorici prišao je Vjeri mladić i predstavio se: ” Mlada damo ja sam Pavle Radović…” Zamolio je da mu pomogne da izaberu poklon za njegovog kuma.  Vjera je pristala. Par mjeseci kasnije Pavle će sačekati Vjeru na portirnici Pravnog fakulteta na kojem je radila. Počela je priča sa, kako ga Vjera opisuje, skromnim i poštenim čovjekom koji nije mario za materijalne stvari. Uz saglasnost roditelja vjenčali su se. Ćerka Dubravka , rodila se 1983.godine…

” Duda je imala šest mjeseci, živjeli smo u stančiću…”, priča Vjera. ” Noću sam  pisala moj magistarski rad,  a Pavle ga kucao na maloj mehaničkoj mašini. Zvuk mašine budio je dijete, a Pavle me smiruje,  i kaže  da će on i ćerku da drži u krilu dok kuca. Divan i požrtvovan čovjek bio je moj Pavle”.

Magistarski rad Vjera Begović Radović odbranila je   na smjeru društveno ekonomske nauke beogradskog Pravnog fakulteta. Doktorirala je na podgoričkom Pravnom fakultetu gdje je i provela radni vijek. U prostorijama ovog fakulteta je, na sjednici Saveza komunista 1989., vratila partijsku knjižicu. Prestala je biti član organizacije u koju je vjerovala i u koju je primljena  u trećem razredu gimnazije  Slobodan Škerović.

Te kasne osamdesete nosile su narastajući nacionalizam, razaranje i destrukciju. Predosjeća  da će biti rata, vidi da se medjunacionalna netrpeljivost širi. Vjera zna da u tome ne želi da učestvuje. „  Neću da sijem mržnju protiv ljudi druge nacije i vjere”, razmišlja,  dok u noći piše zahtjev za izlazak iz Saveza komunista Jugoslavije. Bez prethodnog dogovora, na istom partijskom sastanku, ostavku na članstvo  podnio je i prof Milan Popović „ Nije ovo svijet koji hoću  da gradim”, rekao je kao obrazloženje za  ostavku.

Profesorica sociologije dr Mileva Filipović plakala je i pitala: ” Kuda ide ovo društvo kad nas ovakvi napuštataju ”. Glasniji su, ipak, bili oni koji su u Vjeri   prepoznali ” onu što je bila kod onog Hrvata”. Aludirajući na Tita.

Slijedile su devedesete, Jugoslavija se raspala u krvavim obračunima, a Vjera je studentima objašnjavala:  „Stvoren je sistem koji je malom broju ljudi omogućio da za kratko vrijeme raspolaže ogromnim bogatstvom, a do njega su došli prljavom privatizacijom..“ Učila ih je da su promjene nužne, ali da one moraju biti mirne i u funkciji boljeg i pravednijeg društva.

Nespreman da učestvuje u nepoštenim radnjama, u vremenima ” kad su se bilansi prilagodjavali društvenim potrebama”, Pavle je napustio KAP. Mislio je da će kao ekonomista mikroanalitičar lako naći posao. ” U malom prstu je imao mikroekonomiju, prihode, rashode, troškove …”

Diplomirani ekonomista Pavle Radović zaposlio se na Stovarištu Djurović. Kao fizički radnik. Istovarao je keramiku i ostali gradjevinski materijal i razmišljao: „ Znam da je ovo što radim čestitito. I to mi je najvažnije.” Bojala se Vjera  da će težak posao narušiti zdravlje njenog supruga, ali u isto vrijeme izuzetno poštovala njegov izbor.  Ponekad ga je  molila da ostavi taj  teški posao. Pavle je odgovarao da ne voli da bude izdržavano biće. Živjeli su skromno, ali srećno. Pavle je razmišljao i govorio. ” Imamo mnogo i bogati smo, jer gladni ljudi su uvijek gladni…”  Posvetio se budizmu, čitao Vesnu Krmpotić, i sa njom i prijateljima iz Zagreba išao kod Sai Babe u Indiju, posjećivao ašram u Putaporti i tvrdio da ” na onaj svijet ništa ne nosimo”.

Na onaj svijet Pavle je otišao u februaru ove godine.Vjera teško kontroliše suze dok priča o kanceru i  mučnim mjesecima liječenja.

Glasom koji podrhtava govori, sjećajući se  nalaza nakon Pavlovog prvog pregleda. Podizala je, dok čita rezultate, papir da pokrije u bolu zgrčeno lice i suze kako ih suprug ne bi vidio.  Bila je hrabra i snažna,  ubjedjujući Pavla da je to nešto bezopasno, tek nešto mikro na plućima… „Zajedno ćemo se boriti. Izdržaću ja ovo uz tebe i Dudu”.

Njihova ćerka Dubravka napustila je posao u Americi da bi bila sa bolesnim ocem. „ Bolest je bila jača od naše želje za životom”, kaže Vjera. Ali,  ne i jača od ljubavi Vjere i Pavla.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO