Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ništa nije onako kako izjeda

Objavljeno prije

na

Zagrizla sam usnu i onda je dugo bilo toplo i metalno. Vjerovatno kao kad nekog poljubiš u srce

 

Zimsko sunce što greje lice kroz prozor. Zažmuriš i zamisliš leto. Večernja kafa i listanje novina. Još jednom se potvrdilo da nikad, nikad ne treba kritikovati tuđe porodične odnose. Možeš se čuditi, može ti biti nejasno, ali ko zna kakva priča stoji iza svega, pa je dovelo dotle. Ili, jednostavno rečeno, gledaj svoja posla. Kada je reč o svim belosvetskim temama o kojima ne znaš ništa. Ubacim reči u cediljku, da prođe samo ono što treba, a ona se zapuši od velikih slova.

Ne smem da izazim iz kuće, kad izađem i krenem tako da brojim ovce, prispava mi se i gotovo.

O čemu razmišljam dok perem posteljinu i ostali usputni testovi ličnosti. Pretpostavka da jastučnica ne može da miriše na plejlistu je potpuno pogrešna. Eto, mogu da napišem. Mogu i da gledam u novu, blistavo belu, na štriku u komšiluku. I šta bih ja još htela od života… Da pronađem zajednički jezik? Sintagma “zajednički jezik“ ima zastrašujući potencijal vizuelizacije.

Doći ovde, isplakati s(v)e, satima. Stavi na papir da računamo koliko smo stari. I siti. Svega. Kada te rukopis prekine na pola i nežno položi glavu na panj, kada ne znamo pesmu, pa mumlamo da bi izgledalo kao da znamo. Nekada to isto radimo sa osećanjima…

Kako prolaze godine, gledaš na ljubav drugačijim očima. Vidiš je kroz duševni mir, poštovanje, razumevanje. Zavoliš duše ljudi, jer shvatiš da život kratko traje i da ništa nije večno, pa ni mi.

I tako, život te ispovređuje. Pretvori u živu ranu. Da se zaštitiš, zabetoniraš se. Tek te to udalji od svega i svih i bilo kakve šanse za izlečenje. Iz greške u grešku. Glava je da se u njoj rađaju problemi. Da boli. I da đavo ima gde da odloži poklone iznenađenja za Njegovo Veličanstvo Ego. Tvoje je, da budeš ti. U svom sirovom obliku. Sa finesama i ivicama. Sa skladom i haosom. A moje je, da ti biće dotaknem zenicama. I urežem u um. Zagrizla sam usnu i onda je dugo bilo toplo i metalno. Verovatno kao kad nekog poljubiš u srce.

Odoh na spavanje. Ići na spavanje zvuči kao da moraš da se popneš na nešto da bi pao u san. Je l’ vidite koliko je spavanje opasno? Čovek valjda zaspi kad postane nesposoban da zamišlja.

„U čoveka treba da je sve lepo, i odelo, i misli“, pisao je Čehov. „I pospremljeno. To uopšte nije moguće izvesti u onoj gunguli kolektivnog života, masovke iza sebe ostavljaju samo smeće. Ja spremam po domu svoga duha, i svoje svesti, dok posmatram ptice, u samoći.“

P. S. Na kraju ostanu zalihe nežnosti kojima ljudi hrane golubove.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Neme predaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve što je obavilo posao i stoji beskorisno u nekom ćošku treba skloniti iz života. Al’ navikne se čovjek da je to nešto tu, i džabe feng-šui, čuvaš svoje beskorisnosti, brišeš prašinu sa njih, počinju da srastaju s tobom

 

Jutro ima dodir vinila i osećaj da je na 33 obrtaja. Misli napola puštene kroz toplotu kafe i jesen. Neki mir bez ikakvog osnova. Ne donosi kiša uvek setu, nekad sedne na ivicu kreveta i ušuška te u mir. Jutro posle onih snova kad sanjaš da padaš s nekih užasnih visina kroz vazduh i nema ničeg za šta bi se uhvatila, nema padobrana. Dobra vest je da nema ni poda.

Darkwood Dub – Nesto sasvim izvesno, čuje se sa radija. Od celodnevnog jučerašnjeg čuvanja mog Ogija, mogu sa sigurnošću da tvrdim dve stvari:

  1. Imam superćelijsku upalu mišića.
  2. Traktor Mileta je bez konkurencije – Hit godine.
  3. Zagljaj je kad napraviš krug rukama oko nekog i staviš ga u centar svog sveta.

Darkwood dub mi zvuči kao popodnevno septembarsko sunce koje prolazi kroz staklo, ali odjutros ga nema. Nebo da me podrži danas dok slažem drva za zimu, a ne da mi se mršti, šalje kišu i vetar. Dobar privid je obećanje sreće koja, to izvesno znate, stanuje na horizontu. Sunce nikad ne zalazi. To samo tako izgleda zbog omeđene perspektive posmatrača. Zalazak sunca, samo je iluzija. Mrak, u stvari, uopšte ne postoji.

Sve što je obavilo posao i stoji beskorisno u nekom ćošku treba skloniti iz života. Al’ navikne se čovek da je to nešto tu, i džabe feng-šui, čuvaš svoje beskorisnosti, brišeš prašinu sa njih, počinju da srastaju s tobom. I samo se čuješ kako kažeš: „Neka toga tu“. Više ti i ne smeta.

Sve moje greške su matematičke. Računala sam da u jednačini postoje konstante i da računajući na te nepromenjive (ljude, trenutke, mesta) (sebi) treba da napravim osu na osnovu koje se meri(m). Loše obično ne mora dugo da me uverava da je tu, a dobru tražim i lozinku. Možda i nisam pogodila život. Doduše, nisam ga ni nišanila. Trčala sam sa njim, i kad me je nadtrčao, uživala sam gledajući ga. Učauri se u tebi to neko maglovito osećanje od kojeg stalno pritajeno strepiš… pa se odnekud pojavi samo neki prepoznatljiv miris, boja, ukus… Ljubav koja je nepoklonjena skuplja se u uglu oka, stiska te za grlo, nastani se u plućnoj šupljini i ostari kao tuga koja nema gde da ode. I usnula zver u tebi zaurla od gladi. Taman kad pomisliš da si je pripitomio. Učini ti se da si konačno naučio lekciju, a život samo kaže: „Skloni sve sa stola, kontrolni!“.

P.S. Litar magarećeg mleka četrdeset evra. Za jedno kupanje sedamdeset litara. Nikad od mene Kleopatra.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Naličje mjesta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nekih mjesta se sjetim kad krene dobro znani nedokučivi treptaj. Zamislim miris, dan na umoru, mi na izvoru rumenom od smiraja, a tu, par ulica dalje, Dunav bjesni, ne mari da li ga čujemo ili ne

 

Stigla sam kući sa putovanja u šest, u šest i sedam minuta sam već sve skinula sa sebe, kofer je prazan, pet mašina veša radi paralelno dok šesta čeka, a do sutra ne postoji dokaz da sam igde bila. U momentu kad najavim ribanje podova svi ukucani  zauzimaju niski start i na moj znak imaju pet minuta fore da pokupe sve svoje stvari, sednu na krevet i podignu noge. Malo pucam od mladosti, malo predviđam vreme po bolu u kolenu.

Razmišljam koliko mi je svaki posao, kog se prihvatim, važan i koliko izgaram da dam najbolje od sebe, i kolika je privilegija kad živiš altruizam kojem težiš od rođenja, i koliko je usamljenost u toj ideji težak teret… i da li ću moći sve i koliko još prepreka moram da prevalim da ostane bar naznaka, ako ne i trag?

Kako starim, jača mi je volja za životom, za učenjem, strast i entuzijazam bujaju nadopunjujući stvaralačku snagu. Oseti se to u koraku, pomalo usporenom, a sklonom iznenadnoj promeni iz laganog u dečiji poskok, kao da ideja u trenu pogodi neku žicu na tamburi skrivenoj duboko u nama.

Uvek su me inspirisale gorštačke veštine kojih u svetu ima sve manje, gotovo da izumiru. Ta spoznaja samo jača želju za povlačenjem i minimalnom interakcijom… dok ne bukne, a kad bukne, nadiraće snažno kao plima, bez milosti, surovo i nežno kako samo priroda može. Nekih mesta se setim kad krene dobro znani nedokučivi treptaj. Zamislim miris, dan na umoru, mi na izvoru rumenom od smiraja, a tu, par ulica dalje, Dunav besni, ne mari da li ga čujemo ili ne. Znate da najlepše stvari nikad ne mare za nas onoliko koliko mi marimo za njih.

Posmatram mladi, divlji kesten ispred kuće koji sam proletos posadila i sve što osećam je strepnja. Strepnja, jer nije mu lako, toliko znam: biti istrgnut iz poznatog tla i stasavati bez zaklona srodnih. Utoliko više se upinjem da nadomestim, da poraste moćan i plodan, da osvoji prostor, deo neba, da dosegne vidik… Kad se sastavljamo kao da nam neka nevidljiva ruka uporno dodaje pogrešan šraf, pogrešan ključ, i gde je ovaj mali šraf bio pre i zašto nam se čini da imamo višak šrafova i spojnica, a manje dasaka?

Ukoliko imate na koga da oslonite ćutanja u ovoj tihoj noći, vi ste srećni ljudi… I možda je potrebno da jedni druge podsetite na to, s vremena na vreme. Nemojte da sutra bude prekasno.

P.S. Mislila sam da je sve nestalo. Ali nije. Tu je. Čeka svoj trenutak, poput zelenila nakon suše.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Čvrsta kao sjena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa gore nego kada samoj sebi skuvam lošu prvu kafu. Pa, drugarice, kako? Znamo se toliko godina

 

 

Jutros sam se probudila sa onim osećajem da mi se ništa posebno ne radi, a opet milion sitnica čeka na mene. Glava već uveliko pravi spisak za dan, a telo još nije uspelo da shvati da sam ustala. Skuvala sam kafu i sela na trenutak. Napolju je ono malteško jutro koje još uvek liči na vrelo leto, ali se u vazduhu već oseća promena. I baš volim taj period kada jedna sezona još nije otišla, a druga se polako uvlači u svakodnevicu. Danas nemam neku veliku filozofiju. Samo želim da idem polako i da ne pokušavam da završim ceo život pre podne. Nekad je i to sasvim dovoljno. Dišem i dobro je.

Ništa gore nego kada samoj sebi skuvam lošu prvu kafu. Pa, drugarice, kako? Znamo se toliko godina. Kada se srećemo, sve češće umesto pozdrava kažemo: „Nema te“, valjda zato. Greške pretvorene u lekcije. Ponekad, kad te lekcije stignu prekasno za nas, pokušavamo da ih prenesemo drugima, sa manje ili više uspeha. Jer, nikada bol nije tako uverljiva kao kad udariš o zid sopstvenom glavom. Zato je kajanje potpuno suvišno, između ostalog. Uvek sam bila podozriva prema srećnom ishodu stvari. Naš unutrašnji nesklad malo toga uspe da pobedi. Nazovite to mojim antropološkim pesimizmom. Ili, kakogod. Kako vam se učini srcu blisko.

Baš sam imala jednu dobru političku misao, ali sam se na vreme prisetila da je korisnije pisati o blagodetima uredno posečenih noktiju. Dugi nokti su kao neki povez preko očiju, restrikcija na dodir. Ne podnosim da mi tako neophodna senzorna putanja biva sputana estetskim trendovima. Moje pravo na dodir, moja definicija slobode. Nanosila sam se nenosivog, lakog, a olovnog, prijemčivog, plišanog, a grubog, umnog, zadojenog… neopričanog. Od mene dosta.

Dan mi je prošao u beskonačnoj šetnji. Volim da šetam sama. Znam da je lepše u društvu, ali posebnu draž ima kada sam sama. Niko me nigde ne požuruje, niko mi ne sugeriše kuda ćemo… Kao jednoj devici najteže mi je sebi da oprostim taj jedan dan neefikasnosti.

Čuvajte se, još se sumrak nije u mrak pretvorio. Čuvajte se. Čuvajte se, jer „mogu nam se učiniti tuđe i daleke oči neke…“, a i sasvim obrnuto, naravno, kako nas je već upozoravala Desanka Maksimović. Ne pomeram se s mesta. Posmatram ostatke ovog dana sa bezbedne, kukavičke udaljenosti. Evo, obećavam javno: sutra ću biti hrabrija, ako se to, nešto, uopšte hrabrošću zove. Iscurio je ovaj dan kroz džep vremena. Odoh, da razapnem sebe između želja i neminovnosti. Pokušaću da izvedem tugu na sprint, možda je i umorim.

P.S. „Prihvati sve i nastavi“ ne važi samo za kolačiće na sajtovima, to je stil života.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo