Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Multipolarni haos

Objavljeno prije

na

Na ivici nuklearne apokalipse

 

 

Koliko je stanje u Crnoj Gori, regionu i svetu, više od trideset godina nakon kraja hladnog rata, i dalje loše i opasno, čak mnogo lošije i opasnije nego što je bilo na samom početku nove posthladnoratovske ere, najbolje govore brojne reakcije na Rezoluciju o Srebrenici koju su UN usvojile 23. maja 2024. Umesto unisone osude najvećeg zločina genocida, u Crnoj Gori i regionu, usledile su brojne reakcije negiranja, koje su bile još agresivnije i prevarnije, nego što su bile 1995. Posebno od strane ratnonacionalističkih i mafiokratskih vrhovnika, koji su za ovaj genocid, i za druge ratne zločine iz hiljadudevetstodevedesetih, bili i ostali, i individualno krivičnopravno odgovorni odnosno najodgovorniji, ali neprocesuirani i nekažnjeni. Pri tome je vrhovnik Srbije, svoju odgovornost, i uz pomoć bliskih iz naše male i jedine, čak i bilbordima, prebacivao na narod i državu, a vrhovnik naše male i jedine, iako u ovom momentu izvan vlasti, preko svojih, produženo simulirao retoričku osudu.

Ali, ova rezolucija isto tako uverljivo svedoči, i o lošem i opasnom, odnosno lošijem i opasnijem stanju međunarodnog i svetskog sistema. Najpre, haotičnom matematikom njenog usvajanja u UN, a potom i podrobnijim tumačenjem i razumevanjem ovog haotičnog rezultata. Po kojem je 84 bilo za, 19 protiv, 68 suzdržanih, i 22 izašlih iz sale u trenutku glasanja, ili, zbirno, samo 84 za, a svih 109 koji, na različite načine, ali ipak, nisu bili za. Što je isto tako ne mala povreda one humane unisonosti i pijeteta. A sve ovo, naravno, jedva dočekano, i saučesnički dodatno oskrnavljeno, trijumfalističkim pirom, od strane jednog od ona dva vrhovnika-počinitelja, koji je još uvek na vlasti, i u ovome uz pomoć onih istih bliskih iz naše male i jedine.

Podrobnije tumačenje i razumevanje ovog haotičnog međunarodnog rezultata, međutim, zahteva prethodno tumačenje i razumevanje aktuelnog stanja samog međunarodnog sistema. U tom cilju, u nastavku ove kolumne, najpre sledi kritičko razobličavanje tri najčešća oblika dominantne ali iskrivljene i pogrešne ideološke svesti o ovom stanju, a tek nakon toga i dijagnoza njegovog realnog stanja, jer je tek nakon toga ova dijagnoza uopšte moguća.

Tri najčešća oblika dominantne ali iskrivljene ideološke svesti odnosno nesvesti o kojima je ovde reč su Novi hladni rat, Suverenizam i Globalni jug. Novi hladni rat je mantra opadajućeg i odlazećeg hegemona SAD, kojom se ovaj hvata za prošlost koja je već nepovratno otišla, i tako pokušava da sakrije novu realnost koja je tu i koja dolazi. Suverenizam je alternativa koja je, u vremenu sve veće i veće ekonomske, ekološke i ukupne globalizacije čovečanstva, jednostavno nemoguća. Globalni jug je pokušaj pretendenata na mesto novog hegemona, posebno Rusije i Kine, da „svoj“ BRICS, predstave kao autentičnog naslednika Trećeg sveta iz vremena Hladnog rata, što je isto tako nonsens.

A sada i o najavljenoj dijagnozi realnog stanja našeg današnjeg međunarodnog i svetskog sistema. Koji je, nakon uspona i sloma velike iluzije SAD unipolarizma u poslednjoj deceniji dvadesetog veka, već deceniju-dve u relativno novom multipolarnom stanju. I ekonomski i vojno, danas u svetu ima desetak ako ne i više, a ne samo dve ekonomske i nuklearne velesile. Još jedna veoma značajna karakteristika ovog multipolarnog stanja današnjeg sveta, jeste njegova sve veća haotičnost. Deregulacija odnosno napuštanje glavnih ekonomskih i vojnih sporazuma između velikih sila, koji su u hladnom ratu garantovali kakvu-takvu međunarodnu bezbednost. Uz ostalo, i ovo je razlog zbog kojeg ovde ne može biti reči ni o kakvom Novom hladnom ratu. A tu je još i ništa manje opasna klimatska i ekološka deregulacija.

Istorija je uvek kombinacija ponavljanja i promena, a nikada ni čisto ponavljanje, na kojem insistiraju fatalisti, ni čista promena, na kojoj insistiraju sledbenici dogme progresa. Tako je i danas. Krenimo redom. Šta je u našem današnjem međunarodnom stanju ponavljanje? Pa to je upravo onaj haotični multipolaritet. I po mejnstrimerima, među kojima je svakako najpoznatiji Džordž Modelski, i po alternativcima, među kojima je opet sigurno najveći Imanuel Volerstin, ovaj haotični multipolaritet, sa opadajućim hegemonom, više pretedenata i ostalim, već pola milenijuma svetskog kapitalističkog sistema, zakonito se ponavlja sa opadanjem i odlaskom prethodnog hegemona. Nakon mediteranskog odnosno venecijanskog početka pre oko pola milenijuma, pa Portugala i Španije, te Nizozemske i čak dva ciklusa Ujedinjenog kraljevstva, sada je opadajući hegemon SAD, glavni pretedent Kina i ostali.

Iz ovih haotičnih multipolariteta, ranije se izlazilo sa novim međunarodnim hegemonom, i to nakon velikih tridesetogodišnjih ratova odluke. Od kojih je prvi takav bio onaj koji je završen Vestfalskim mirom 1648., koji se uzima za nultu i polaznu tačku savremenog svetskog kapitalističkog sistema, koji je danas u krizi i opadanju, a potonji onaj, koji je, po Imanuelu Volerstinu, obuhvatao Prvi i Drugi svetski rat 1914-1945. kao jedan, potonji tridesetogodišnji rat, sa opadanjem UK, i, znamo kakvim, ishodom rivalstva između Nemačke i SAD, u korist novog hegemona SAD.

A šta je u današnjem međunarodnom stanju promena? Ovih promena ima više ali je najveća otkriće i upotreba nuklearnog oružja odmah posle Drugog svetskog rata, kasnije i otkriće i upotreba ostalog, biološkog, hemijskog i ostalog oružja za masovno uništavanje. A sa ovakvim oružjima, svaki novi tridesetogodišnji rat odluke, zapravo i jedan jedini sekund takve odluke, bio bi, zapravo, kraj čoveka kao vrste, a ne rat odluke. Zbog toga je naš današnji multpolaritet ne samo haotičan nego i apokaliptički opasan.

Ali čak ni ovo nije naš najveći problem. Nego je naš najveći problem ne-svest odnosno nedovoljna svest o ovom problemu. Ili, konkretnije, preciznije i bolje, to je neprestano potiskivanje ove svesti, od strane univerzalnog vlastoljublja, to jest demona vlasti, o kojem je pisao još Maks Veber. Pogledajte samo jednog od dva glavna kandidata za budućeg predsednika SAD, republikanskog kandidata, poluludog Donalda Trampa, ali i isto tako poluludog Vladimira Vladimiroviča Putina rivalske Rusije, pa neverovatnog Kim Džong Una Severne Koreje, i mnogo drugih, da o sličnim iz naše male i jedine i iz regiona ne govorimo, jer oni, koliko je poznato, ne poseduju nuklearno oružje, pa makar u tom smislu nisu apokaliptički opasni. Pa onda pogledajte samo Ukrajinu i Gazu. Najtransparentije genocide u ljudskoj ilstoriji, kako je to formulisao jedan američki Jevrej, profesor univerziteta i naučnik, zapravo najveći autoritet za međunarodno i međunarodno ratno pravo u SAD i svetu, Ričard Folk.

Po mnogima, najluđi među ludim i poluludim na vlasti svih vremena (a konkurencija je ovde, znamo, izuzetna), nezaboravni rimski car Neron, u svoje vreme, zapalio je Rim. I to da bi osnažio nadahnuće za pisanje poezije (laskavci na dvoru bili su ga ubedili da je najveći pesnik svih vremena a on je to svakoga dana na svoj način dokazivao). Šta hoćemo da kažemo? Pa prosto to da je ludaka i poluludaka na vlasti bilo uvek. Pa ih naravno ima i i danas. Ali tek danas oni imaju nuklearno i drugo oružje za masovno uništavanje. U tome je naš najveći problem ovde i danas.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

O progresu u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

U poslednjih tridesetsedam godina (1989-2026.)

 

 

Baveći se temom ove kolumne, u poslednjih nekoliko meseci, na kraju sam, pored onih manje ili više poznatih, da ne kažem opštepoznatih, pa i opšteprihvaćenih stvari, došao i do jedne stvari, koja je, i za mene samog, bila ne malo iznenađenje. Verujem da će tako biti i sa onima koji ovu kolumnu pročitaju.

Ali da krenem redom. Počeću sa onim prvim. Sa dve stvari koje su manje ili više nesporne. Prva je obnova višepartijskog sistema i prvi višepartijski izbori održani u Crnoj Gori nakon te obnove 9. decembra 1990. Čak ni najstrašniji pandemonijum 1990-ih, koji će ubrzo da usledi, ne može da dovede u pitanje, odnosno da ospori, da je ta obnova bila veliki pravni, politički i civilizacijski napredak odnosno progres.

Slično može da se kaže i za drugu stvar. Za prvu demokratsku smenu vlasti u celokupnoj istoriji Crne Gore, koja se, znamo, dogodila 30. avgusta 2020. Punih trideset godina kasnije. Kakvo sporo napredovanje. Ali ipak napredovanje. Koje, isto tako, ne mogu da dovedu u pitanje, odnosno da ospore, ni sva ona brojna neispunjena očekivanja, da ne kažem razočarenja, koja su usledila u godinama koje su dolazile 2020-2026.

Korak napred, dva koraka nazad? Možda. Ali se ovim pitanjem ovde više neću baviti. Nastavljam sa onom stvari, za koju sam već u najavi istakao, da je i za mene samog, bila ne malo iznenađenje. A to je, da je Crna Gora 1990-ih, usred onog najstrašnijeg pandemonijuma, imala u sebi više stvarno progresivnih snaga, da se ovde tako, po malo starinski izrazim, nego što ih ima danas, 2020-ih, dakle punih dvadeset godina posle. Što, naravno, dodatno dovodi u pitanje, pa i potpuno opovrgava dogmu progresa.

Evo kako. Najpre kvantitativno. U najstrašnijim mogućim uslovima, progresivne, a to su tada bile, pre svega, antiratne i proindipendističke snage u Crnoj Gori, na izborima 1990-ih, osvajale su oko dvadeset procenata glasova izašlih na izbore. A 2020-ih? U svakom slučaju manje, mnogo manje. Čak ispod cenzusa. Kako to? Lako. U proteklih trideset godina, jedan, ne mali, zapravo (naj)veći deo antiratnih indipendista, koaliciono je apsorbovan i poništen, od strane mafiokratskog DPS, a jedan deo se, razočaran, sam povukao iz svake politike.

A onda i kvalitativno. Herojskim otporom i borbom 1990-ih, antiratni indipendisti ispisali su najsjanije stranice crnogorske istorije, a danas, 2020-ih, gotovo da ih i nema. Ali zato i te kako ima onih drugih. I u vlasti, i u opoziciji, i u parlamentu, i u vladi, i u celokupnoj vlasti Crne Gore 2020-ih, stabilnu i sigurnu većinu, od pedeset do sedamdeset procenata, čine (bez)brojni izotopi onog istog ratnog i ratnozločinačkog i mafiokratskog DPS i njegovih velikosrpskih konkurenata i kooperanata iz 1990-ih. Samo retorički zamaskiranih. Ali će, uz pomoć trampizma, i ta maska uskoro potpuno spasti. Eto tako.

Opisano pogoršanje, naših 2020-ih, u odnosu na naše 1990-e, predstavlja ono iznenađenje, sa samog početka ove kolumne. A samo ovo iznenađenje, predstavlja samo još jedan dokaz o neverovatnoj raširenosti i snazi dogme progresa. Kada je ova dogma, eto, makar na tren, u obliku opisanog iznenađenja, uspela da prevari, omami i zavede, i autora ove kolumne, koji se sa ovom dogmom kritički razračunao, još pre devetnaest godina, u knjizi Belle Epoque: Kritika dogme progresa.

Zbog toga ću, na samom kraju ove kolumne, posvećene problematičnom progresu u Crnoj Gori, u poslednjih tridesetsedam godina, još jednom ponoviti ono najvažnije iz te knjige. Da je progres uvek samo moguć, a nikada i zagarantovan. Da progresa ni u kom slučaju ne može biti bez borbe, pa i žrtve. Kada je neophodno, i one najveće. Tako je bilo u našim 1990-im. Tako je i u našim 2020-m. Tako će biti i ubuduće. Posebno kada se ima na umu i ono veliko međunarodno odnosno globalno pogoršanje, koje se upravo dešava.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

O progresu

Objavljeno prije

na

Objavio:

I o dogmi progresa

 

 

Ova kolumna ima dvostruku misiju. Najpre, ona je neka vrsta aktualizacije, moje knjige Belle Epoque: Kritika dogme progresa, iz 2007. A zatim, ona je i neka vrsta uvoda u kolumnu Progres u Crnoj Gori: U poslednjih tridesetsedam godina (1989-2026.), koju možete čitati u sledećem broju Monitora.

„Čovekova borba za progres, nužan je uslov i sastavni deo progresa. A svaka dogma progresa suspenduje upravo ovu borbu (po pravilu, tako što ju delegira na vlast, vođu, ili boga). Kao SIDA ili AIDS, sindrom stečenog nedostatka imuniteta. Zbog toga je dogma progresa pravi neprijatelj progresa, a kritika dogme progresa dodatni uslov i, ako baš hoćete, prijatelj progresa.“

Ovako započinje Belle Epoque. Sa samo četiri citirane rečenice. Kao sa nekom vrstom najkraćeg rezimea ili apstrakta knjige koja sledi. A pošto u ovoj kolumni knjiga ne sledi, čitaocima kolumne dugujem još najmanje četiri dopunska objašnjenja, koja treba da pomognu boljem razumevanju ovog i inače kompleksnog problema.

Prvo, da li je svaka dogma, pa i svaka dogma progresa, onako negativna, kako sam to mislio pre devetnaest godina? Možda i nije. Uostalom, i sam sam, još tada, dopuštao jedan izuzetni, pozitivni oblik ove dogme, herojski tip dogme progresa, kako sam ga tada nazivao, ali sam očigledno prevagu davao onom drugom, negativnom tipu, iz one četiri citirane rečenice. Tome sam sklon i danas. Mada, očigledno, sve ovo, više je stvar konvencije, nego esencije.

Drugo, kakvu god konvenciju da prihvatimo, ostaje ona esencija. A to je da progresa u čovekovoj istoriji nema, i da ga ne može biti, bez stalne borbe za progres, pa i žrtve, a kada je neophodno, i kada čovek smogne snage, i one najveće. A ovo je možda i majdramatičniji i najuzvišeniji oblik čovekove subjekt-objekt kompleksnosti i dijalektike.

Treće, koje govori o najdubljem izvoru rečene kompleksnosti i dijalektike. To su dve različite komponente i dinamike čovekovog bića, koje najveći broj takozvanih običnih, ali i onih drugih ljudi, naučnika, filozofa i intelektualaca, čak i ne primećuje, i ne razlučuje. Prva je naučno-tehnološka komponenta i dinamika čovekovog bića, koja je, u celokupnoj ljudskoj istoriji, nesporno progresivna i ubrzana, druga je moralno-politička komponenta i dinamika njegovog bića, koja je, u najboljem slučaju, veoma spora, moguće stagnantna, pa čak i regresivna. I u ovoj velikoj neusklađenosti je naš najveći problem.

I četvrto, koje sve prethodno stavlja u odgovarajući konkretni istorijski kontekst. Polazeći od Društvene i kulturne dinamike Pitirima Sorokina, u Belle Epoque sam razvio predlog odnosno skicu za veliko komparativno istraživanje Tri velike pozne epohe: Pozne antike, Poznog srednjovekovlja, i Pozne moderne. Pri čemu su sličnosti toliko očigledne i u odgovarajućoj literaturi uglavnom primećene. Ovo se posebno odnosi na značajan porast haosa, straha i nasilja. Ali su razlike između ove tri velike pozne epohe manje primećene. I to uglavnom na nivou one naučno-tehnološke komponente i dinamike. Sa priličnim zanemarivanjem ili čak ignorisanjem one apokaliptičke dimenzije našeg vremena treće velike pozne epohe. Činjenice da, uz sav onaj porast haosa, straha i nasilja, čovek, u našem vremenu treće velike pozne epohe, pozne moderne, po prvi put raspolaže sa nuklearnim i drugim oružjem za masovno uništavanje.

Zbog toga, po prvi put u istoriji, alternativa progresu nije samo obično nazadovanje ili tavorenje, nego je to nuklearno-ekološka apokalipsa. Kraj čoveka kao vrste. I ne treba se zavaravati. Izvor ove apokalipse, koja preti, nije ni malo slučajan, konjunkturan ili individualan. Donald Tramp i trampizam nisu izvor ove haotične pretnje. Oni su samo njen instrument. A izvor je sistem odnosno haos apokaliptičkog kapitalizma.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Crna Gora i EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva scenarija

 

Svaki interregnum prate povećani haos, strah i nasilje. A naš aktuelni, globalni i lokalni interregnum, nije onaj obični, između dva vladajuća politička režima, nego je onaj veliki, čak najveći, između dva polumilenijumska istorijska sistema. Između odlazeće pozne moderne, i ne znamo još čega, možda boljeg, ali možda i goreg, od ovog što odlazi. A da li će biti jedno ili drugo, to, u ne maloj meri, zavisi i od nas, ljudi, to jest od onoga za što uspemo da se izborimo.

Po Imanuelu Volerstinu, ovaj interregnum će trajati do oko 2050. Dakle, veliki kraj i početak su sasvim blizu, dve-tri decenije, a to je samo jedna generacija. A, u približavanju i ishodu ovog kraja/početka, sticajem okolnosti, za našu malu i jedinu, tekuća i naredna godina, mogu da budu odlučujuće.

Naravno, reč je o godinama koje će odlučiti o integraciji Crne Gore u EU. Uspešna integracija Crne Gore u EU, može Crnoj Gori samo da pomogne, da nastavi svoje, isto takvo, uspešno suočavanje sa izazovima njene i globalne i istorijske 2050.

Da li ovo znači da je EU izbor bez zamerke? Naravno da ne. Pored ostalog, i EU je jednim delom obolela od agresivnog trampizma, fašizma XXI veka. Ali je ove bolesti u njoj manje, mnogo manje, nego u samim SAD, zemlji porekla. I inače, od svih aktuelnih globalnih entiteta, EU je sa najmanje takvih problema, i, što je još značajnije, sa najviše očuvanih pozitivnih tekovina moderne. Uz sve ovo, izbor EU je možda jedini, skoro dvotrećinski, i najmanje dvodecenijski, unutrašnji konsenzus u našoj maloj i jedinoj. I to ovom izboru, u današnjoj Crnoj Gori, daje još veći kredibilitet i snagu.

A da li je naša mala i jedina, u svemu ovome, bez problema i zamerke? Naravno da ni to ne stoji. I posle punih šest godina, nakon prve demokratske smene vlasti u njenoj celokupnoj istoriji, u Crnoj Gori je i dalje na vlasti – dvovlašće. Nove, krajnje heterogene vlasti, i stare mafiokratije, i to, ove druge, šizmatički udvojene i konfrontirane. One, kao procrnogorske, Mila Đukanovića, i one, kao prosrpske, Aleksandra Vučića. Koje dve mafiokratije, na žalost, još uvek uspešno funkcionišu, po starom i oprobanom obrascu negativne hemije i koprodukcije. I koje, kao takve, ostaju glavna pretnja, i Crnoj Gori uopšte, i integraciji Crne Gore u EU.

Ali, u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih nekoliko godina, i u tom pogledu, ima izvesnog napretka. Najpre, zbog toga što je, oko integracije Crne Gore u EU, ipak, napravljena izvesna, pa makar minimalna i nestabilna, ali ipak konstruktivna saglasnost i koncentracija vlasti i opozicije. Zatim, što su i takozvane srpske stranke, ili makar njihov veći deo, utisak je, ne samo retorički, prihvatile EU i NATO kao deo unutrašnje i spoljne politike Crne Gore. Konačno, i zbog toga što slučaj poslanika Dragana Bojovića, koji je 12. januara 2026. protestno dao ostavku na sve svoje partijske funkcije u DNP, zbog nestabilnosti ove partije u praćenju EU integracije, veoma ohrabruje, jer jasno pokazuje, da ova opcija ima svoje respektabilne predstavnike, čak i unutar takvih partija.

Sve prethodno u ovoj kolumni, odnosilo se na takozvani pozitivni scenario. A da li postoji i onaj drugi, negativni scenario, do 2030., ali i do 2050.? Pa naravno da postoji. To je scenario jačanja agresivnog trampizma i trampista u EU i u Crnoj Gori. A ni to, na žalost, nije ni malo teško zamisliti. Ali sam ja, u ovoj kolumni, odlučio da budem pozitivan, u najboljem smislu te reči.

A da ni Crna Gora, ni EU, ni svet, ne ostaju bez opcije, čak ni u slučaju negativnog scenarija, zainteresovani čitalac može da vidi odnosno da pročita, u mom novom hibridnom romanu Tajna jedne ruševine: Kratki roman i esej o 2057.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo