FELJTON
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XI): Koalicije protiv ulcinjskih gusara
Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor online
Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
U maju 1747. godine pet naoružanih brodica mletačkih podanika Peraštana su kod Stona napali jedan ulcinjski brod natovaren žitaricama, ubili kapetana reisa Ilijaza i petoricu mornara, te oteli 200 dukata. Ulcinjani su u septembru došli u Dubrovnik i ubili jednog Bokelja sa brodice kapetana Grgura Nikole Hagića iz Lepetana, za kojeg su smatrali da je učestvovao u ubistvu reisa Ilijaza i njegove posade.
Godinu kasnije Peraštani Đorđe Gradiška i Antonije Nanović, naspram Valone, presreli su brod ulcinjskog reisa Ahmeda, koji se bio uputio u Moreju trgovačkim poslom i oteli mu 800 cekina.
Predstavnici peraške opštine morali su se pred kotorskim providurom 1755. godine pismeno obavezati da će izbjegavati svaki sukob sa Ulcinjanima, a da će Ulcinjane kada ulaze u Boku prijateljski dočekivati.
Od toga doba koncesije za trgovinu u albanskom primorju prešle su sa Peraštana na Dobroćane, pa su oni uslijed toga nagomilali veliko bogatstvo.
Mlečani su tražili čak i pismene garancije od Bokelja 1766. godine da Ulcinjane neće napadati, što oni nijesu poštovali. Peraštanima se krajem oktobra te godine javlja da se vrate ako idu prema Ulcinju, jer je tartana Tripkovića iz Dobore potopila jedan ulcinjski brod.
Iz nekoliko mletačkih dokumenata iz 1768. godine evidentno je da Peraštani obećavaju da Ulcinjanima neće nanositi nikakvu štetu, a ni drugim podanicima Osmanske imperije, te da će izbjegavati svaki sukob i svađu sa njima. U protivnom, ako se ne budu držali ovih svojih obaveza, pristaju da odgovaraju lično i sa svojim imanjima.
U gusarskim poduhvatima je indirektno učestvovala i pravoslavna crkva. Tako je u borbi sa Ulcinjanima paštrovski partun Boško Perazić plovio brodom vladike cetinjskog Save. Vrijednost broda bila je 300 zlatnih cekina, a njime se otplatila šteta koju je Perazić pričinio Ulcinjanima.
Ali, saradnja Ulcinjana i Paštrovića nije prekinuta. Paštrovski gusar Krsto Kažanegra je, nakon akcija po Grčkoj, prebjegao u Ulcinj 1760. godine. Zajedno sa svojim jatacima bavio se trgovinom, pa i krijumčarenjem po Jadranu.
Krajem 1764. godine poznati gusar Sinan Komina sa 40 svojih gusara zaplijenio je jednu polaku iz Livorna u Koroni (Moreja) i doveo je u Bar. Kada je paša saznao za to, Sinan se u aprilu naredne godine sklonio u Paštroviće, kod familije Kažanegra (Casa Negra). To svakako bijahu njegovi prijatelji, jer su se i Kažanegre, kao i njihovi plemenici Mitrovići, bavili gusarenjem.
Čim se rat odloži, zamjenjuje ga gusarenje na moru i razbojništvo na kopnu, koji zauzimaju prazan prostor kao što visoka šuma kada se posiječe ostavlja mjesto makiji. Ali, ono je i način borbe protiv drugih trgovačkih rivala, ističe njemački istraživač P.Bartl.
Poslije Kandijskog rata (1669. g.) Venecija odlučno zahtijeva od Visoke Porte da spriječi gusarenje Ulcinjana. U tom periodu oni godišnje preduzimaju dvije do tri akcije: počinju u aprilu, završavaju u oktobru. Na moru u prosjeku borave po mjesec dana.
U Papskoj državi se 1672. godine iskrcalo 200 Ulcinjana, a njihov nastup pratili su požari, pustošenja i odvođenja ljudi. Te godine pljačkali su takođe nadomak Rijeke i Bakra.
,,Svi stanovnici Dalmacije i Albanije čude se da ulcinjski gusari sa tolikom drskošću preziru sultanova naređenja i ne haju za pisma uzvišenog gospodina velikog vezira, koje je Vaša uzvišenost uputila u Ulcinj po agi”, piše 1673. godine bailo Kverini velikom veziru Ahmet-paši.
Godinu kasnije Kverini u pismu istom zvaničniku navodi da se u svim mjestima i pristaništima Osmanske imperije ,,bez najmanjeg obzira, daje utočište svim gusarima bez razlike, suprotno mudrim naređenjima Vaše uzvišenosti“, te predlaže da se sve fuste spale u zimsko vrijeme kada se one vraćaju iz gusarenja.
Nakon tih jadanja, u januaru 1675. godine, sultan Mehmed IV naređuje sandžakbegu u Skadru da spali ulcinjske i barske fuste, a da zarobljeni mletački podanici budu oslobođeni. U stvarnosti, 17. aprila te godine oštećeno je u Valdanosu tek deset ulcinjskih brzoplovki.
Tri mjeseca kasnije opšti providur u Zadru Civran je izdao svjedočanstvo Krilu Zmajeviću koji se, navodno, žilavo borio sa ulcinjskim gusarima i uspio da spali deset njihovih lađa bez ikakva obzira na bijes protivnika i na kugu „u poslu tako spasonosnom za hrišćanstvo“. ,,Treba obuzdati te gusare, taj ’kamen smutnje’, jer se ne drže mira uglavljenog između Turske i Venecije, te navaljuju ne samo na dalmatinsku obalu, već i na Pulju i Papsku oblast“, poručivali su iz Venecije.
U avgustu 1676. godine ponovo je pokušano paljenje fusti, a Ulcinjanima je formalno bilo zabranjeno da grade nove plovne objekte. No, Ulcinjani su bili sastavni dio turske pomorske sile, što se vidi i po tome da je veliki vezir Ahmed paša Koprulu upravo te godine poslao nekoliko fusti iz Ulcinja i Santa Maure na ušće Neretve da čuvaju obalu.
Ulcinjani su tada bili vojnički i finansijski veoma snažni, sa jakim vezama sa Skadrom i drugim susjednim gradovima. Bilo je to vrijeme kada centralna vlast u Carigradu gubi kontrolu nad perifernim oblastima i nije u stanju da skrši lokalnu samovolju. Uostalom, snažan garnizon u Ulcinju bio je potreban i Visokoj Porti, a da je ovaj grad bio važan ekonomski centar u tom periodu pokazuje činjenica da je Francuska imala svoje predstavništvo u Ulcinju.
Bezbjednost plovidbe na Jadranu tada je bila veća nego u Egejskom moru u kome su intenzivno gusarili Grci, Mlečani, Maltežani i Sjevernoafrikanci. Gusarenje se uz redovnu trgovinu, smatralo za izdašno vrelo dohodaka i bogaćenja, pa se posvuda prakticiralo kao kakva norma. Pomorska trgovina donosi izvjestan prosperitet, dok samo privilegovana i krijumčarska može donijeti veliku akumulaciju i blagostanje. Zato se u tom periodu dešava da neki Ulcinjani, privremeno, sa robovima, svojim najsigurnijim kapitalom, prelaze da žive u Prevezu, Santa Mauru (Levkas) ili u Herceg-Novi.
Jedna od najkrvavijih akcija odigrala se 1680. godine kod Katolike. Dvije mletačke galije progonile su četiri ulcinjske fuste i uspjele jednu da potope. U sukobu koji je potom uslijedio, kako su navodili lokalni izvori, ubijeno je oko 120 venecijanskih mornara, a samo pet se spasilo skočivši u more.
Novi mletačko-turski rat, nazvan Morejski (Peloponez), u kojem je Venecija pokušala da cijelu istočnu obalu Jadrana stavi pod svoju kontrolu, dovodi do pojačavanja akcija gusara. Sa dvije novske galeote Ulcinjani su u aprilu 1684. godine harali pred Budvom, a mjesec dana kasnije i u Bokokotorskom zalivu.
O gusarskim akcijama Ulcinjana redovno su obaviještavani francuski kraljevi, a najviše zanimanja za ova dešavanja iskazivao je Luj XIV. Izvještaj francuskog konzula u Veneciji, L Blana, od 28. aprila 1685. godine upućen ministru inostranih poslova te države govori da Ulcinjani ne prestaju vršiti gusarske akcije po Jadranskom moru, iako je u akvatoriju bilo stacionirano mletačko brodovlje sa zadatkom da štiti plovidbene puteve i učesnike u pomorskom saobraćaju. Konstatuje se da se Ulcinjani samovoljno ponašaju prema najvišim organima turske vlasti koje nijesu u mogućnosti da spriječe njihove gusarske aktivnosti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (X): Vilo, Vilo, đe si
Objavljeno prije
8 satina
12 Septembra, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu
LEGENDA O VILI (PIMA) S MALOG BOSTURA (Posvećeno Draganu Dudi (Nikičinom) Čavoru): Mali Bostur predstavlja jedan od niza dragulja u kruni Lovćena. Na ovom katunu su odvajkada boravila i živjela bratstva Pime, Čavori i Radonjići. Ova prelijepa legenda sačuvana je u usmenom predanju. U XIII vijeku na Malom Bosturu živio je Batrić Pima koji je za potrebe mletačkih trgovaca čuvao stada i za njih trgovao mesom i bijelim mrsom. Od tog posla se ubrzo obogatio. Kako mu je žena umrla na porođaju, imao je samo
kćerku. Kćerka duge plave kose, vitka, plavih anđeoskih očiju bila mu je najveći i najljepši dar od samog Boga i njegova mezimica. Zbog njene ljepote mještani su je nazvali Vila (Pima). Kako je Batrić Pima dobro živio i imao velike posjede kao i svoje pastire koji su čuvali njegova
stada, on bi od septembra mjeseca do decembra često putovao kod Mletaka radi dogovora oko prodaje robe. Uvijek bi svojoj kćerki donosio brojne lijepe poklone i darove da je učini srećnom. Godine su prolazile, ona je stasala u jednu od najljepših đevojaka toga kraja. Mladići su se otimali da joj budu bliže. Dolazili su brojni prosci koje je njen otac odbijao, smatrao je da nema dostojnog njenoj ljepoti. Bio je početak oktobra mjeseca, Batrić se te večeri pripremao da ujutro rano putuje kod Mlečana. Izašao je u dvorište, noć je bila prohladna, punog mjeseca sa zvijezdama. Konj je bio vezan pored same kuće za metalnu alku. Batrić je ušao u kuću i spremao se da večera s Vilom. U tom trenutku Batrić i Vila začuše jako zavijanje vukova koji su bili sve bliže. Vila ustade, izađe ispred kuće, konj poče nemirno da rže i da se trza, a vukovi su bili veoma blizu. Vila je prišla da umiri stado ovaca.
Poslije kraćeg vremena Batrić izađe u noć i viknu: „Vilo, Vilo, Vilo, đe si“. Odgovora nije bilo. Zavijanje vukova je stalo. Batrić, uznemiren, pozva mještane i reče im da je Vila nestala. Čitavu noć su mještani tragali za njom s upaljenim lučem, od Vile nije bilo niđe ni traga ni glasa. U samu zoru, umorni i iscrpljeni, svi su se vratili kućama. Tužni otac je tragao za njom danima, a često i u noćima punog mjeseca. Našli su ga pastiri
smrznutog jednog decembarskog jutra kod Zvjerinjačkih rupa. Na njegovom licu su stojale ledom okovane suze. Legenda kaže da su Pimu, zbog njenog anđeoskog lica i njene ljepote, vile iz Golublje pećine s Krsca uzele da im bude posestrima i da vječno s njima živi na padinama Lovćena.
Mještani Malog i Veljeg Bostura su pričali da se uvijek pojavljivala u noćima punog mjeseca da čuva od upada vukova brojna stada, ali i svaku kuću u kojoj su bile mlade đevojke da ne bi doživjele njenu sudbinu. I danas, kada vas put odvede prema Malom i Veljem
Bosturu, sjetite se ove drevne legende. Pastira više nema kao nekada, kao ni stada ovaca, ali ova legenda nas uvijek vraća onom mitskom što postoji u našim genima, povratku rodnom kraju i priča o njemu.
ĐEVOJAČKI DO Jedno od njeguških sela je i Dugi Do koji krije mnoge tajne i lijepe priče iz davnina. Kletve su nešto čime su se služili oni kojima je nanesena neka nepravda, bol, očaj i vjerovanja su da će se kletva uvijek ostvariti. Jedan od toponima ovog sela nosi naziv
Đevojački do, a mi vam prenosimo predanje o nastanku njegovog imena.
U davnoj prošlosti je u selu Dugi Do živio Mojaš Dumeljin. Imao je sedam kćerki od kojih su šest bile udate, ostala je samo najmlađa Borika. Borika je bila vitka, lijepa, svojom ljepotom i stasom je opijala brojne Njeguše, ali i putnike namjernike koji bi preko Katunske nahije putovali karavanskim putevima preko Njeguša do Kotora, a Dugi Do se nalazio uz sami put. Često su putnici, opijeni njenom ljepotom, zastajkivali kako bi se divili ovoj gorskoj vili. Mojaš je bio veoma strog otac, puno je radio na svojim dolovima (docima). Imao je par volova pomoću kojih je orao svoju imovinu, ali je pomagao i drugim Njegušima
od ranog proljeća do kasne jeseni. Često su ga pitali za kćerku Boriku, koliko je vrijedna i lijepa. On je govorio da mu je ona poslije smrti žene velika uzdanica i podrška u životu, ali da je svjestan da je može dati samo onom ko je najbolji i najimućniji. Često su mladi pastiri dolazili blizu Mojaševih posjeda da je kriomice posmatraju dok radi s ocem u poljskim radovima ili dok čuva ovce.
Te jeseni Mojaš je na svojim dolovima i docima posijao veliku raž i pšenicu. Proljeće je bilo u punom zamahu, a mlada pšenica i raž su, zahvaljujući jakim kišama, rodili tako bogato kao nikada do tada. Na krsnu slavu kod Mojaša su došle sve kćerke i rekoše mu da ima lijepa
prilika da svoju sestru udaju i udome u selo Špiljare gotovo na samoj obali Bokokotorskog zaliva. Mojaš, lijepo raspoložen na slavi, pozva Boriku i reče kako su sestre odlučile da je udaju. Ona postiđena, rumena lica, samo klimnu glavom u znak odobravanja. Otac je rekao da Borika mora do kraja ljeta da mu pomogne u poslovima oko žnjevenja pšenice i raži kako bi za jesen dio raži i pšenice odnio da se melje na Miračkim mlinovima, a dio prodao u Kotoru. Nakon toga želi da svoju kćerku uda i isprati onako kako dolikuje. Borikine sestre su se složile s ocem i do kasnih popodnevnih časova su kćerke slavile kod svog oca, nakon čega
su se vratile svojim domovima. Vrijeme je prolazilo, došao je avgust mjesec. Mojaš se sa kćerkom Borikom jednog ranog avgustovskog jutra uputio da žanju silnu ljetinu. Počeli su u osvit zore. Pravili su samo mali predah koliko bi popili malo vode sa izvora Koritnik. Borika je, da bi oslobodila svog ostarjelog oca od teških poljskih radova, žnjela najveći do koji je on imao, a Mojaš je pored nje žnjeo jedan manji. Sunce je grijalo kao nikada do tada. Borika je previla maramu preko glave da se zaštiti od sunca. Ostarjeli Mojaš je sjeo u hladovini jednog drijena da malo odmori.
Borika je neumorno radila i u kasnim popodnevnim časovima, pred sami sumrak, završila sa žnjevenjem najvećeg dola. Kada je završila sa žnjevenjem dola, okrenu se, onako umorna i slomljena od teškog posla, pogleda do i prokle ga: „Koliki si, dabogda se propao“. U tom momentu pred njom se provali zemlja i ona propade zajedno s posljednjom rukoveti koju je upravo bila vezala kada je to govorila. Od tada ovaj do ponese naziv Đevojački do, a ovo predanje sačuvasmo od zaborava da podsjeti sve na Borikinu kletvu i njeno stradanje.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (X): Vuči do
Objavljeno prije
1 sedmicana
5 Septembra, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu
LEGENDA O KATUNU VUČI DO – NJEGUŠKI: Katun Vuči do – njeguški nalazi se u prostranoj vrtači na kolskom putu koji vodi od Krsca ka katunu Bižaljevac i Ivanovim Koritima. Sa samog katuna Vuči do vodi planinarska staza i nekada glavni put koji ide preko Maroša dolova do Međuvršja, a odatleprema Ivanovim Koritima i Cetinju. Vuči do sada krase brojna stabla bukve i munike, dok nad njim mirno spava i stoji, kao vječiti stražar, planina Štirovnik.
Legenda kaže da su u dalekoj prošlosti pod samu planinu Štirovnik došli prvi stanovnici koji su tu podigli svoje omanje kamene kuće-katune. Mnogi od njih živjeli su tu tokom čitave godine. Na prostranim dolovima sijala se pšenica, raž, ovas i druge poljoprivredne kulture, dok su se na pašnjačkim kamenjarima bijeljela stada ovaca. Omanji obori sazidani su
,,u suvomeđi“ od kamena i služili su za stada koja su u njima boravila. Ovce su dobro trpjele snjegove i oštre zime. No, najveći problem za sve pastire bili su veliki čopori vukova koji su često upadali u ove torove i nanosili veliku štetu. Mijat je bio jedan od najsiromašnijih mještana. Često je radio i pomagao drugim mještanima kako bi prehranio svoju mnogobrojnu porodicu. Svojim mukotrpnim radom oformio je malo stado od svega sedam ovaca. Njegov tor je bio podignut pod jednom stijenom i na taj način je imao prirodni zaklon. Svako veče je spavao među ovcama naloživši malu vatru kako se ne bi smrzao. U decembru je na katunu pao veliki snijeg. Mještani su znali da treba biti oprezan jer su tada vukovi najopasniji po stada. Jedne noći Mijat je zaspao, umjesto u toru pored ovaca, u svojoj kući. Vuk je upao u njegov tor, Mijat je čuo lavež pasa, brzo opalio iz svoje stare kremenjače prema toru i vuk
je nestao u noći. Dok je gazio kroz duboki snijeg, vidio je krvave tragove, nije znao da li je vuk ranjen ili su to tragovi krvi od ovce. Kada je prišao toru, vidio je da su ovce uznemirene, ali sve na broju, a vuk da je ranjen. Sačekao je da zora svane u nadi da će pronaći vuka i odstrijeliti ga.
Stavio je krplje na noge, pripremio pušku, dobro se obukao i krenuo da prati tragove vuka. U svoju vunenu torbicu stavio je pogaču i omanji sir jer je znao da takve potrage za vukovima mogu da traju satima, a može i nevrijeme da ga na tom putu zadesi. Gazio je snijeg, dok su mu mraz i stud stezali prste. Krvavi tragovi vuka vodili su prema samom
Štirovniku. Teško se uspinjao uz planinu, ali bio je odlučan da pronađe vuka. Ispod samog Štirovnika, na omanjoj zaravni koja je prekrivena munikama, vidio je vuka, uzeo svoju pušku, nanišanio i u posljednjem trenutku odustao od pucnja. Vidio je da dva mlada vuka ližu ranu, tada je shvatio da je to vučica. Čim su ga osjetili, mladi vukovi su se udaljili, a
Mijat je prišao vučici kojoj je zrno prošlo kroz plećku. Ona je režala prema Mijatu, ali je bila nemoćna da se udalji. Bilo mu je žao da je odstrijeli. Iz svoje torbe izvadio je pogaču i sir i ostavio pored nje. Udaljio se od vučice i o ovom događaju nije pričao nikome, znao je da
bi ga mještani osudili. Kada se spustio na sami katun, ubrzo je zaboravio na ovaj događaj. Međutim, te zime vukovi više nijesu upadali u torove na samom katunu. Legenda dalje kaže da je vučica tu odgojila svoje mlade, ali da nikada nijesu napadali stada na ovom katunu.
U narednim godinama, kada bi naišli čopori drugih vukova, vučica bi dugim zavijanjem upozoravala stanovnike katuna da im se bliži čopor vukova. Tada bi mještani, pucnjima iz pušaka u vazduh, odbijali čopore koji su dalje nastavljali svoj put. To je trajalo duži niz godina. Mijat je svoje iskustvo ispričao mještanima poslije par godina na jednom śedniku. Od tada katun dobi naziv Vuči do i nastade ova lijepa legenda koja se i danas može čuti.
PRIČA O NASTANKU IZVORA KAMENICA NA VELJEM BOSTURU Posvećeno Marku (Jovičinom) Markoviću: Izvorske vode na Lovćenu krase njegove predjele. U prošlosti su one bile izvor života za brojna bratstva na katunu Velji Bostur koja su ovdje imala svoja stada, a to su: Maštrapi, Markovići, Bećiri, Ševaljevići, Maroši i Radonjići. Izvor Kamenica na ovom katunu čini jednu od najljepših dragocjenosti. U samom kršu, u goloj stijeni, kaptiran je, obnovljen i uređen još
1901. godine. Priča o nastanku ovog izvora je fascinantna.
Brojni pastiri s ovog katuna su u prošlosti vodili svoja stada na pojila i izvor na Međuvršju, Ivanovim Koritima, vodi Turuntaš na Kuku i izvoru Studenac na istom katunu. No, tačno se znalo u prošlosti kada i kojim redom se stoka pojila na ovim izvorima. Većina ovih izvora bi tokom ljetnjih mjeseci imala tanku žicu izdašnosti ili bi potpuno presušila do
prvih septembarskih kiša. Na katunu Velji Bostur živio je 90-godišni starac Maroš, koji je sa svojim članovima porodice čuvao veliko stado ovaca i goveda. To ljeto je bilo pogotovo sušno tako da je sva bukva i rastinje, ali i ljetina kojoj su se nadali bila uništena. Od početka
druge polovine maja mjeseca nije pala ni kap kiše. A sunce je svakim danom sve jače sijalo. Izvori su otanjili, mnogi presušili, a velika stada koja su mještani čuvali bila su osuđena na propast. Kako su svaki dan mještani Veljeg Bostura bili u poljskim radovima i čuvanju stada,
zbog svojih godina stari Maroš je bio sam kući. No, noge su ga dobro držale i on bi svaki dan pješačio do planine Mali Babljak. Kada se peo uz kamenjar iznad katuna, primijetio je da na jednom kamenjaru sitno rastinje i par stabala bukve imaju zdravu zelenu boju i zeleno lišće
i njemu je to bilo neobično. Čudno mu je bilo da se sve oko kamenjara odavno osušilo, a tih dvadesetak kvadrata da ima neobičnu zelenu boju. Vratio se svojoj kući i sa sobom ponio nešto od alata koji se koristi u poljskim radovima. Sjeo je na jedan poveći kamen i počeo polako da kopa i da baca zemlju, sitno rastinje i sitno kamenje u stranu. Ljuti kraški krš se pod njegovim udarcima lomio i pucao. Vidio je da zemlja ima puno vlage. Kada se umorio, starac je napravio mali predah. Savio je rezani duvan i zapalio. Bilo je već podne i njegovi sinovi su ga zvali da im se pridruži na ručku. On je samo odmahnuo rukom i nastavio i dalje
da kopa i razbija kamen.
Sinovima je to bilo čudno, plašili su se da, zbog njegovih godina i jakog sunca, ne dobije sunčanicu. No, znali su da je on autoritet u porodici i nijesu željeli ništa dalje da ga pitaju. U kasnim popodnevnim časovima krenuo je tanak mlaz vode između stijena, starac je bio više nego zadovoljan. Uzeo je sa sobom alat i s malo suvog granja i rastinja prekrio sve ono što je radio. Došao je u svoju kuću, a sinovi su već bili otišli da povedu stoku na ispašu. Te kasne večeri nije pričao njima ništa. Legao je kasnije umoran pitajući se u sebi da li će to zaista biti izvor. Pala je noć, sparina u vazduhu, starac nije mogao da spava, samo se okretao čas na jednu čas na drugu stranu. S prvim kokotima, u osvit zore, krenuo je do mjesta gdje je kopao i razbijao kamen. Vidio je da teče tanak mlaz vode i da je to žica od izvora. Jako se radovao, znao je da će to sušno ljeto, kakvo nijesu zapamtili stanovnici ovog katuna, spasiti ovaj, iako mali, ali dovoljan izvor da prežive. Ujutro je rekao da svaka kuća da po jednog člana porodice da izvor urede i da izdube drveno korito od stabla bukve i da poznati majstori isklešu jedno veliko kameno korito na kome će da se poje ovce i goveda. Tako je i bilo.
Zbog stijena i okolnog kamenjara, iz kojih se izvor pojavio, dadoše mu ime Kamenica. Kroz naredne decenije i vjekove izvor je uređivan i održavan. Potomci starca Maroša danas žive u Vojvodini, a na Veljem Bosturu je još uvijek sačuvano njihovo kućište kao svjedočanstvo da su tu živjeli.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (IX): Zvončić
Objavljeno prije
2 sedmicena
29 Augusta, 2026
Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu
KLETVA MARE KOKOTOVE: Kada krenete od Cetinja ka NP ,,Lovćen“ prolazite pored katuna Pavlov krst, na kome boravi bratstvo Lipovina s Bjeloša, i katuna Duge njive, koji vjekovima koristi i naseljava bratstvo Martinović iz Bajica. U dalekoj prošlosti vodopoji i katuni na planini Lovćen bili su jasno podijeljeni. No, kako je to bilo u dalekoj prošlosti, ti se dogovori često nijesu poštovali i padale su mnoge glave u plemenskim sukobima zbog voda, pašnjaka i plandišta. I sami Sveti Petar Cetinjski je čitav svoj život posvetio mirenju bratstava i plemena i sprečavanju krvne osvete. Svako bratstvo je imalo svoj katun, svoj vodopoj i svoje plandište. Ali su tačke sporenja često bile oko granica pašnjaka, ispaša, plandišta i voda. Ovo je jedna legenda koja je sačuvana do danas i govori o tome.
Mare Kokotova bila je udovica kojoj je muž poginuo u jednom od plemenskih sukoba. Sama je odgajala pet sinova: Nika, Krsta, Jovana, Iliju i Pera. Njihovi su se posjedi nalazili uz samu granicu koja je dijelila katun Pavlov krst od katuna Duge njive. Godine su prolazile, sinovi su ojačali. Mare se sa sinovima spremala za proljećnu sjetvu. Upregli su svoje volove i krenuli da oru. U jednom momentu volovi su u mjestu stali, nijesu mogli
dalje. Mare ih je ošinula više puta, volovi opet krenuše svom snagom. U tom trenutku iz brazde izbi veliki kamen. Kada su ga potpuno sklonili u kraj dola, na mjesto gdje je izvađen kamen potekao je izvor. Njihovoj radosti nije bilo kraja, počeli su svi da kopaju i da usmjeravaju izvor prema svojim posjedima. Poslije nekog vremena, a naročito poslije velikih kiša i snjegova, izvor je bio prilično izdašan. No, u ljetnjim mjesecima izvor je imao vrlo tanku žicu i slabu izdašnost.
Bajice, kao veće i brojnije pleme, su insistirali da tokom ljeta dobiju udio u tom vodopoju tvrdeći da su to podzemne vode s njihovih posjeda. Mare i njeni sinovi to nijesu dozvoljavali govoreći da se tačno znaju vode i granice posjeda između ova dva plemena. Međutim, Bajice nijesu odustajali od svojih zahtjeva i to je dovodilo do novih sukoba ova dva plemena. Sukobi su u davnoj prošlosti bili teški i krvavi, padale su glave i stradali pastiri.
Marini sinovi Niko i Krsto su poginuli u tim sukobima. To je Mari kao majci bila neprebolna rana na njenom srcu koje je imalo brojne ožiljke. Izgubila je ranije muža, pa dva sina. Plašila se za budućnost Jovana, Ilije i Pera. Mnogo puta je dogovoreno da se napravi umir među plemenima, ali svaki put je taj umir kršen, bilo sa jedne ili druge strane. Bližio se Božić, najradosniji hrišćanski praznik. U to doba godine nema stanovnika na lovćenskim katunima. Mare je uoči Badnjeg dana pozvala svoje sinove i rekla im: „Jednom ovo prokletstvo i stradanje mora stati i ja sam naumila da izvor na našem posjedu zatrpam kako bih spriječila stradanja i krvnu osvetu između naša dva plemena, a zima je najbolje vrijeme, snjegovi, kiše, oluje i nevrijeme će, osjećam – bole me stare kosti“. Sinovi bespogovorno poslušaše svoju, sada već ostarjelu majku. Upregoše svoje volove u toj januarskoj hladnoj noći i u rani sumrak, da ih ko ne vidi, polako dođoše do izvora. Čitavu noć su vukli kamenje, stabla bukve, zemlju i bacali preko izvora da ga što bolje zatrpaju. Sinovi su neumorno zatrpavali
ovaj izvor. S prvim kokotima koji su se oglasili stali su s radom. Vratili su se svojim kućama, počeo je da pada snijeg i sniježna mećava. Mećava je prekrila izvor i sve tragove oko njega. Mare i sinovi nijesu pričali nikome o onome što su uradili.
Stiglo je proljeće, od izvora nije bilo ni traga. Prvi pastiri koji su izdigli na katune nijesu mogli da vjeruju da izvora više nema. Mare Kokotova je pozvala Bajice da se sretnu na katunu Duge njive. Kada su se sastali, Mare reče: „Među vama i među nama palo je dosta glava zbog ovog izvora. Izgubila sam dva sina, kud te sreće da se taj izvor nikada nije pojavio. Da znate, Bajice, ja sam izvor zatrpala i bacila kletvu na sve one koji budu pokušali da ga opet otkopaju. Dabogda, od onog ko ga otkopao traga od njega ne ostalo“. Tako je i bilo, prolazile su godine, niko nikada nije pokušao da opet pronađe ovaj izvor. Kletve su bile moćne riječi od kojih su se gotovo svi plašili. Mare Kokotova se sa svojim sinovima, u strahu za njihove živote, spuštila s katuna Pavlov krst na niže katune. Legenda se prenosi iz generacije u generaciju i ostala je kao trajno svjedočanstvo o jednom vremenu i ljudima.
LEGENDA O LOVĆENSKOM ZVONČIĆU I NASTANKU IMENA ZLATARICE: Legenda o nastanku lovćenskog zvončića (lat. Edraianthus wetstainii ssp. lovcenicus) jedna je od najljepših i najdragocjenijih sačuvanih i zapisanih. U starom gradu Kotoru, mjestu trgovine i pomorstva, u drugoj polovini XIV vijeka, za vrijeme vladavine
Mletačke Republike, živio je Marko, istaknuti filigranski majstor i zlatar. Marko je bio nadaleko poznat. Njegovo filigransko umijeće bilo je poznato i van granica Mletačke Republike pa su njegovi zlatarski i draguljarski radovi krasili mnogobrojne carske i kraljevske palate i bili simbol prestiža među kraljevima i carevima, prinčevima i princezama, ali i među vlastelom. Marko je nakon dugo godina braka sa svojom suprugom Lucijom dobio ćerku jedinicu Filomenu. Kako je Filomena odrastala i pokazivala sklonost ka lijepim umjetnostima, Marko je šalje u Firencu da studira slikarstvo. Filomena je svako ljeto provodila u Kotoru, a u septembru se vraćala u Firencu.
Filomena, visoka, vitka, plave kose i plavih očiju, svojom ljepotom je podsjećala na mitske sirene koje su mamile mornare na dalekim hridima i ostrvima. Marko je bio veoma bogat, imao je brojne sluge. Odlučio se da kupi posjede u blizini Kuka na Lovćenu kako bi tamo njegova ćerka jedinica s prostranih padina i pašnjaka na slikarsko platno prenijela ljepotu i najljepše boje Lovćena, Boke i Primorja. Za te potrebe je podignuta i omanja kamena kuća. Filomena je svakog ljeta dio svog odmora provodila na tim posjedima. Kada je Filomena otišla za Firencu, nedugo nakon odlaska je stiglo pismo da je teško bolesna. Marko je vrlo brzo pronašao iskusnog kapetana da njegovu voljenu ćerku jedinicu, svojim jedrenjakom, što prije vrati u Kotor. Marko i Lucija su sa svojim slugama sačekali dolazak
teško bolesne ćerke u Kotor. Marko je naredio slugama da njegova ćerka dobije svu neophodnu brigu i pažnju. Kada su je smjestili u staru palatu u Kotoru, Marko je vidio njenu blijedu boju lica. Od njene nekadašnje ljepote ostali su samo blijedi obrisi crta lica. Marko i Lucija su krišom plakali. Prvog jutra nakon dolaska Filomena je zamolila oca da je još jednom odvede na njihove posjede na Lovćenu, da ima želju da slika i da još jednom, makar
i posljednji put, vidi Lovćen i Jadran u zagrljaju, dok su joj suze prekrivale lice. Marko je zajedno sa svojim slugama odveo Filomenu na Lovćen, na svoje posjede. Filomena je uzela svoju kičicu i na slikarskom platnu počela da slika cvijet (zvončić) nestvarne ljepote, koji je oslikala zajedno sa stijenom, u zagrljaju između mora i planina. Kada je, onako krhkog zdravlja, završila, samo joj je glava klonula na rad i tako je umrla.
Marko je bio slomljen gubitkom svoje ćerke jedinice. Na mjesto đe je umrla, Marko je stalno dolazio i sa sobom nosio njen posljednji naslikani rad s čudesnim cvijetom (zvončićem). Na tom mjestu je Marko, u znak sjećanja na svoju ćerku jedinicu, posuo zlatnu prašinu na obližnju stijenu s koje je njegova ćerka slikala. Sljedeće godine na tom mjestu nikao je zvončić nestvarne ljepote, baš isti onaj kao sa slikarskog platna. Od tada na Lovćenu raste cvijet lovćenski zvončić, a sam predio po Marku zlataru dobi naziv Zlatarice. Ova dirljiva legenda se prenosi generacijama.
(Nastaviće se)
Komentari

MANDIĆEVO SAUČEŠĆE PRED PARLAMENTOM: Pod bremenom devedesetih
MLADIĆEVA DRŽAVNA SAHRANA S PATRIJARHOM U GLAVNOJ ULOZI: Opet uznemireni region
SLUČAJ MONTENEGRO BONUSA: Državna imovina kao plijen
Izdvajamo
-
IN ENGLISH3 sedmiceHIGHLIGHTS MEETING IN BELGRADE: Zelensky helps increase support for Vučić
-
INTERVJU4 sedmiceDRAGAN PURKO IVANČEVIĆ, ČLAN ODBORA ZA TURIZAM I UGOSTITELJSTVO PRIVREDNE KOMORE: Turizam se ne tretira kao strateška grana
-
DRUŠTVO4 sedmiceNEMA SAGLASNOSTI NA PROJEKAT BETONIRANJA PLAŽE GALIJA: Galija neće postati Baošići na Budvanskoj rivijeri?
-
Izdvojeno4 sedmiceFOLK NA TRGU, KULTURA U ĆOŠKU: Ceca skuplja od Korifeja, Tango kampa i stipendija zajedno
-
FOKUS4 sedmiceRAZVRSTAVANJE CRNOGORSKIH SRBA: Svoji ili Vučićevi
-
DRUŠTVO4 sedmiceTURIZAM, BROJKE I JAVA: Statistika ne briše stare boljke
-
INTERVJU4 sedmiceDR SREĆKO ĐUKIĆ, BIVŠI AMBASADOR, ČLAN FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE EPUS-A BEOGRAD: Posjetom Zelenskog Srbija nije dobila u Briselu koliko je izgubila u Moskvi
-
Izdvojeno4 sedmiceNETANJAHUOVO „NE“ ZA TRAMPOV PLAN: Devet krugova mira u Gazi
