Povežite se sa nama

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XII): Gusarska skloništa

Objavljeno prije

na

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

TXT: Za borbu protiv Ulcinjana angažovani su tokom ovog rata i hajduci. Tri peraške fuste i više hajdučkih gaeta i feluka sa harambašama su 27. aprila 1686. godine krenule da kontrolišu područje od Boke do Bojane. Imali su zadatak da prikupljaju obavještenja o gusarima i da ih gone i uništavaju. Čete hajduka su bile ukrcavane i kao pojačanja na trgovačkim brodovima. Jedna ulcinjska galeota sa 63 gusara je, nakon nevremena, zarobljena u aprilu 1686. godine kod Dugog otoka. U vatrenom okršaju poginuo je zapovjednik gusarskog broda i još nekoliko gusara, a ostali su se na kraju predali.

Već naredne godine Ulcinjani spremaju osvetu. Napali su Unije i Sušak, a 1688. godine udarili su na neka dalmatinska mjesta i ostrva, i najzad na cijelu istarsku obalu! U Novigradu su opljačkali deset kuća i tri crkve, a u ropstvo odveli 38 mještana, uključujući i gradonačelnika. Godinu kasnije gusarske su lađe na otvorenoj pučini napale veliki broj mletačkih brodova, što znači da je gusarska flota u Ulcinju ne samo obnovljena nego postala jača nego ikad. Mlečani su stoga bili prisiljeni da pošalju kotorskog providura Petra Duoda sa dva ratna broda na ulazu u Jadran.

Pred pad Herceg Novog, 30. septembra 1687. godine, ulcinjski i novski gusari su zajednički napadali brodove, a plijen su dijelili na ravne časti. Ulcinjani su u Novom uvijek mogli naći utočište, a na utvrđenjima tog grada vijorila se ulcinjska zastava.

U vrijeme mletačke opsade Novog (1687. g.) njihove galije su blokirale Ulcinj kako Sulejman-paša ne bi mogao preko tog grada da pošalje pomoć. Novski gusari su svoje djelovanje kasnije nastavili iz Ulcinja, a stotinak izbjeglica je stiglo u Ulcinj.

Gubitkom Herceg-Novog vojno-strateški značaj Ulcinja i Bara za Tursku imperiju postaje još veći. Posebno u vrijeme ratova, Ulcinj je za Osmanlije predstavljao nezamjenljivu silu na Jadranu. Regionalna i centralna vlast stoga preduzimaju niz mjera kojima će ojačati položaj ovih gradova i učiniti efikasnijim njihovu ulogu. Tim prije što Mlečani svim sredstvima nastoje dograbiti ta „gusarska skloništa“.

U 17. vijeku najviše je na glasu bio gusar Ramadan, inače poturčeni Dalmatinac. Ubili su ga Mlečani u avgustu 1673. godine kod Dugog otoka, ali su ga, kako su kasnije pričali ulcinjski gusari, strašno osvetili. Mlečani su izvjestili velikog vezira Ahmeda da je gusario “sa jednom fustom, neobično velikom, izgrađenom u Ulcinju“. Na tom brodu bilo je 100 naoružanih ljudi koji su se satima borili sa galijom mletačkog kapetana Jadrana. Uz Ramadana, poginulo je još 20 gusara, neki su teško ranjeni, kasnije umrli, a ostali su zarobljeni.

Veoma poznati gusari u tom periodu bili su i reis Hasan Čauši i Avdi-aga. Oni su, o svome trošku, opremali fuste i izlazili na more. Avdi-aga je tih godina, na primjer, kod Pontasa zarobio jednu dubrovačku lađu koja je prevozila vino. Dubrovčani su tražili od velikog vezira da se prestane sa razaranjem njihove imovine jer u suprotnom neće sasvim moći da plaćaju harač.

Gusarenjem su se, ali tek sporadično, bavili i Barani. Glavni pravci njihovih akcija bili su Pulja, Kalabrija i mletački gradovi odakle oni, kako svjedoči Čelebija, nikada ne dolaze praznih šaka.

Bilježi se takođe da su mornari sa mletačkih posjeda dolazili da služe na brodovima Ulcinjana i Barana, jer ih je Venecija slabo plaćala.

Mletačka republika je, kada joj se god pružila prilika da bez posljedica udari na Ulcinj ili Bar, ili da ih makar pridobije za zelenim stolom, preduzimala takvu akciju. Pokušala je to i u šestom osmansko-venecijanskom ratu, poznatom kao Kandijski, koji se vodio od 1645. do 1669. godine. Već na početku rata, 1649. godine, Mlečani su neuspješno napali Bar.

Još snažniji napad izvršen je 14 godina kasnije na Ulcinj. Drugog aprila 1663. godine mletačka flota doplovila je u praskozorje ispred Ulcinja i odmah započela iskrcavanje vojske i ratne opreme, što je bilo otežano zbog osjeke. Kada je svanulo, 800 bokeljskih hajduka, Peraštana, Paštrovića i 1.200 plaćenih vojnika su sa dvije strane napali na ulcinjsku varoš (Podgrad), koju su, poslije osmočasovne borbe, osvojili i zapalili. Od požara je nastradalo “300 kuća, nekoliko magazina trgovačke robe, oružja, brodova i jedrenjaka“. Zapaljeno je šest fusta sa 18 klupa. Brodovi su bombardovali tvrđavu, a pokušano je, bez uspjeha, i da se eksplozivom miniraju „vrata od mora“ (južni ulaz u Stari grad). Mlečani su, navodno, bili zadovoljni postignutim, pa su se ubrzo povukli.

U tom ratu Venecija je izgubila Krit, svoje posljednje uporište na Sredozemnom moru. Flota “Krilatog lava” i njihova blagajna je bila znatno osiromašena, baš kao i turska, te je Venecija bila primorana da se nakon dugog, iscrpljujućeg sukoba još više okrene trgovini sa Osmanskom imperijom preko albanskih i dalmatinskih luka. Zato su Mlečići bezuspješno pokušavali da nagovore Portu da im za izgubljeni Krit ustupi svoje stečevine na Jadranu. To im nije uspjelo, a Ulcinjani postaju nezaobilazan faktor na Jadranu.

Duboko potresen stanjem svoje zemlje bailo Morozini je 1680. godine sa bolom pisao: “Kakvo je sada stanje državnih stvari može se bolje opisati suzama nego mastilom, jer uspomena na staru veličinu služi samo mučenju”.

Cijeli taj period je vrijeme prave drame i značajnog opadanja moći i Venecije i Dubrovnika, koji se nikada više neće oporaviti od posljedica katastrofalnog zemljotresa koji je taj grad pogodio 6. aprila 1667. godine. I u Ulcinju je bilo dosta porušenih i oštećenih zgrada, ali ne i ljudskih žrtava.

Nakon turskog poraza pred Bečom, 1683. godine, Mlečani su se ponadali da će se njime okoristiti. Nastojanjem pape Inoćentija XI u Lincu su Austrija, Venecija i Poljska 5. marta 1684. godine formirale „Svetu ligu“. Tako je počeo Prvi morejski rat (sukob za Peloponez, 1684-1699), a, po slovu ugovora između saveznika, Mlečani su mogli da zadrže sve što preotmu od Turaka. Venecija je opremila jako brodovlje pod komandom iskusnog admirala Frančeska Morozinija. Ubrzo je osvojila Santa Mauru, gnijezdo gusara, pa Prevezu, Koronu, Navarin, Modon, Argos, a 1687. godine i dobro utvrđeni Herceg-Novi.

Da se ne bi ponovila slična situacija sultan Sulejman II je iduće godine naredio esnafima u Beratu da odmah priteknu u pomoć primorskim gradovima (Ulcinju, Baru i Lješu) ako to od njih zatraži skadarski sandžakbeg. „U suprotnom, ako se zbog vaše nepažnje ošteti ili ugrozi neki od tih gradova, znajte da ja neću slušati vaša opravdanja i da ćete biti osuđeni za primjer drugima“, poručivao je padišah. U martu 1688. godine on je ponovio da je odbrana tvrđava koje se nalaze u skadarskom sandžaku “jedno od najvažnijih pitanja vjere i države“, kao i da je to izuzetno značajno za njegov lični prestiž kao sultana.

Inače, u vrijeme trajanja Osmanske imperije postojala je dužnost Skadrana da pomažu Ulcinjane i Barane ako su bili ugroženi, a to su radila i malisorska plemena.

Mlečani ne propuštaju nijednu priliku da se dograbe ovih gradova. Kad je početkom 1689. godine Visoka Porta odaslala poslanike u Beč da iznesu uslove za mir, oni su za sebe tražili Ulcinj i Bar.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXX): Prva dirigentkinja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Darinka MATIĆ MAROVIĆ – Prva žena koja je postala profesionalna dirigentkinja, prva žena rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu.

Darinka Matić Marović, iako rođena u Herceg Novom, odrastala je i do kraja života ostala vezana za Kotor, odakle potiču njeni roditelji. Njen otac, profesionalni vojnik je nestao u Drugom svjetskom ratu, pa je na majku pao sav teret podizanja, vaspitavanja i školovanja dvoje đece – Darinke i njenog brata Stevana.

Darinka je još u đetinjstvu iskazala interesovanje i talenat za muziku. Tako je majka šalje na privatne časove klavira, a zatim i u Nižu muzičku školu u Kotoru. Darinkin talenat je ubrzo i prepoznat pa ona nastupa sa džez orkerstrom Boke kotorske sa samo 13 godina.

Bila je izuzetno nadarena ne samo za muziku, već i sport. Bavila se gimnastikom, veslanjem, streljaštvom, te plivanjem. U plivanju se pokazala izuzetno dobro, pa je bila i prvakinja Crne Gore za svoj uzrast u ovoj disciplini. Prvakinja za svoj uzrast bila je i u gimnastici i gađanju iz puške. Iako u teškoj materijalnoj situaciji, Darinkina majka je naročito brinula o tome da njena đeca dobiju valjano obrazovanje. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Kotoru.

Darinka upisuje studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Muzičke studije na nastavnom odsjeku završila je 1959. godine, a potom završava i odsjek dirigovanje. Još kao student radila je kao saradnik u baletskoj školi “Lujo Davičo”, a igrala je i folklor u društvu “Branko Krsmanović”. Nakon studija, jedno vrijeme radila je u muzičkoj školi i na Fakultetu muzičke umetnosti. Već na početku svoje karijere Darinka je bila čudo tadašnje Jugoslavije. Često je isticala kako je studirati dirigovanje, za ženu, u to vrijeme bilo nezamislivo. Čak je i njen profesor Vuk Dragović govorio: “Daro, šteta što nijesi muško”, zato što je do tada bila privilegija da muškarci budu dirigenti.

Na inicijativu svog profesora, Vojislava Ilića, osnovali su ženski akademski hor pod nazivom “Kolegijum muzikum”. Ovaj hor činile su studentkinje Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, a Darinka je bila dirigentkinja. Ovaj hor vodila je do kraja svog života, a svoj život posvetila je podučavanju mladih ljudi i dirigovanju.

Bila je prva žena koja je dirigovala različitim orkestrima i filharmonijama, na različitim svjetskim mjestima – od Amerike i Kanade do Grčke. Austrije, Engleske. Sarađivala je sa svjetski poznatim imenima poput Zubin Mehta i Enrio Morikone. Bila je i prva žena koja je obavljala funkciju dekanice Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Osim toga, Darinka je i prva žena rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu i to u šest mandata. Do kraja života ostala je vezana za Boku Kotorsku i njen Kotor, aktivno je učestvovala u osnivanju muzičke akademije u Titogradu 1980. godine na kojoj je bila angažovana punih trideset godina kao profesorica Horskog dirigovanja i Dirigovanja. Dala je ključni doprinos svim značajnim muzičkim projektima u Crnoj Gori, vodila je simfonijski orkestar RTV Crne Gore na danima kulture Crne Gore u Rusiji, vodila je međunarodne ljetnje škole za gudače u Baru i Kotoru koje su organizovane sa Muzičkom akademijom i festivalima Kotor art i Barski ljetopis. Gotovo je nemoguće pobrojati sve umjetničke, stručne i društvene nagrade i priznanja koje je dobila. Među najznačajnijim nagradama su: Trinaestojulska nagrada, Orden rada sa srebrnim vijencem, Sedmojulska nagrada, Vukova nagrada i mnoge druge. Bila je dobitnica počasnog doktorata Univerziteta Crne Gore.

Međunarodni festival KotorArt i manifestacija Don Brankovi dani muzike 2021. godine uspostavili su nagradu “Darinka Matić Marović”. Ova nagrada dodjeljuje se umjetnicima i umjetnicama koji su dali poseban doprinos muzičkoj umjetnosti.

 

Zagorka GOLUBIN MIKIĆ, Melanija Meke ANDRIĆ ERDEVIČKI, Tia ČAMDŽIĆ DOŽIĆ, Natalija BAJKOVIĆ – Ženski plivački tim Jadrana je u Jugoslaviji pozicionirao Crnu Goru visoko na ljestvici uspješnih sportista, plivača i plivačica. Krajem pedestih godina dvadesetog vijeka, u Jadranu je formirana odlična plivačka ekipa, koja je na Prvenstvu Jugoslavije u Splitu 1958. godine osvojila 3. mjesto.

Istorijski uspjeh postignut je u Sloveniji 1959. godine kada je održano Državno prvenstvo u plivanju. Tada je Jadran na Kranju osvojio šampionsku titulu, kao prvi klub iz Crne Gore kome je to pošlo za rukom.

Melanija Meke Erdevički Andrić, Tinda Mađar, Tia Čamdžić, Ljiljana Stanišić Zloković, Natalija Bajković Vukotić, Zagorka Golubin Mikić, Slobodanka Bobe Klisura Vukčević, Mirjana Samardžić, Biljana Katurić Tušup i Natalija Vulić ispisale su tada stranice istorije crnogorskog plivanja.

Najsjajnije su bile Tia, Natalija, Zagorka, Melanija i Ljiljana, koje su Jadranu tada donijele pet zlatnih medalja i rekord države u mješovitoj štafeti, što je na koncu takmičenja i odlučilo ko će biti šampion. Njihov rekord dugo niko nije mogao da obori.

U to vrijeme ostale republike su imale zatvorene bazene i bolje uslove za treninge. U Herceg Novom to nije bio slučaj i preko zime su vodile profesionalno isplanirane, ozbiljne i jake treninge pod rukovodstvom iskusnog stručnjaka Ivana Ivice Zubera, a prema riječima plivačica ta ozbiljnost im je pomogla da i one treninzima pristupe ozbiljno i zahvaljujući takvom pristupu postigle su najveće uspjehe kako u crnogorskom tako i u jugoslovenskom plivačkom sportu.

Tada su uvedeni obavezni ljekarski pregledi, vitamini, planski i ozbiljni treninzi preko zime, a preko ljeta plivačice su izvodile jako naporne treninge ujutru i uveče od 7 do 10 h.

Tia Dožić (Čamdžić) je 1959. godine imala svega 15 godina, kada je u Sloveniji osvojila titulu najbrže jugoslovenske plivačice. Naredne godine Tia je izabrana za najboljeg sportistu Crne Gore zbog sjajnog vremena i rekorda Jugoslavije na 100 metara delfin stilom, a prema tadašnjim svjetskim plivačkim zapisima bila je među prvih osam u svijetu.

Njihov doček u Herceg Novom bio je veličanstven – sugrađani su ih nosili na rukama kao izraz sreće i zadovoljstva zbog donešene titule.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXIX): Prvakinje glume i arhitekture

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Dragica DAVIDOVIĆ-TOMAS – Prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta, jugoslovenska i crnogorska filmska i pozorišna glumica, zaslužni kulturni stvaralac, dobitnica najvišeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade i brojnih drugih nagrada i priznanja (Peć, 26. jun 1936 – Podgorica, 29. april 2015).

Jedna od najpoznatijih crnogorskih filmskih i pozorišnih glumica, obilježila je svojim radom razvoj crnogorske poslijeratne pozorišne i filmske scene. Isticala je da njen uspjeh ne bi bio moguć bez podrške porodice. Za Dragicu Tomas, njena majka, koja je sa trideset godina ostala udovica sa šestoro male đece, bila je heroina. Smatrala je i u svakoj prilici isticala da je od presudnog značaja vaspitanje i nauk koji dijete ponese sa sobom iz sopstvene porodice i od svoje majke.

Dragica je sa svojim sestrama i bratom proživjela jako teško i traumatično đetinstvo, a zbog tog iskustva njena zahvalnost i divljenje ka majci je uvijek s ponosom isticala i odavala joj priznanje kako je bez pomoći i novca uspjela da ih sve odgoji i školuje sama, samo svojim umijećem i svojom snalažljivošću.

Svoju prvu pozorišnu ulogu odigrala je 1955. godine, sa svojih devetnaest godina, tokom prve godine studija glume u Novom Sadu.

Dragica Tomas je 1968. godine sa trideset dvije godine dobila najveće državno priznanje za svoj rad, Trinaestojulsku nagradu. Prva je crnogorska dobitnica Sterijine nagrade na 20. Sterijinom pozorju (1975) za izvanredno tumačenje lika Jovane u predstavi ,,Ognjište” Blagote Erakovića, za istu predstavu dobila je i nagradu publike, a ovu nagradu je uvijek sa ponosom isticala, jer je to prva nagrada nakon dvadeset godina postojanja koja je pripala Crnoj Gori. Za svoj rad nagrađivana je nagradom grada Kotora, dobitnica je nagrade za životno djelo „Pavle Đonović“, priznanja Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore za životno djelo (1999). Postala je počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta 1999. godine. Jedini je član CNP-a kome je pripala nagrada za životno djelo za naročite zasluge Sterijinog pozorja (2000), stekla je status Istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, dobila nagradu za doprinos pozorišnom stvaralaštvu „Veljko Mandić“ (2011) kao i Veliku nagradu CNP-a (2012).

Kako je često s ljubavlju i poštovanjem govorila o svojoj majci, tako je ponosno i s puno ljubavi govorila i o suprugu, crnogrskom glumacu Petru Tomasu. On je bio njen najveći prijatelj i najveća ljubav. Njihov zajednički život obilježilo je razumijevanje i beskrajna privrženost. Dragica je često u intervjuima isticala da je njegova iskrenost i objektivnost najveće blago koje joj je omogućilo da je ne ponesu laskavost i komplimenti nego da uvijek pristupa svom poslu jednako bez obzira na slavu koju je stekla u velikoj Jugoslaviji. Petar, rođeni Kotoranin gospodskih manira, bio je i njen najveći kritičar i čovjek čije je mišljenje izuzetno cijenila.

Dragica Tomas bila je i članica žirija brojnih festivala u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Nišu, te širom Crne Gore. Tadašnja javnost smatrala je jednom od najvećih glumica crnogorskog pozorišta. Bila je i poslanica u Skupštini Crne Gore u trajanju jednog mandata.

Tumačila je likove crnogorskih žena – majki, sestara, supruga, a upravo te uloge plasirale su je u sami vrh glumačkih dometa crnogorske drame. Često je isticala da nije istina da se Crnogorci loše odnose prema svojim ženama i da ima mnogo Crnogorki kojima ni jedan muškarac ni po obrazovanju ni karakteru ne može da parira.

 

Svetlana Kana RADEVIĆ – Prva arhitektica u Crnoj Gori, jedna od najznačajnijih arhitektica u Jugoslaviji, svjetski priznata ekspertkinja u svojoj oblasti, jedna od osnivačica i prva žena izabrana za redovnog člana DANU-a.

Kana je svoje osnovno obrazovanje stekla na Cetinju, nakon čega upisuje podgoričku Gimnaziju. Još u đetinjstvu pokazala je interesovanje za arhitekturu, pa su i đečje igre bile svojevrsne arhitektonske građevine.

Kreativnost đečje igre na Cetinju profesionalno je odredilo, te nakon svršene podgoričke gimnazije upisuje studije arhitekture i istorije umjetnosti u Beogradu. Njen talenat i trud su prepoznati, a za dalje usavršavanje dobila je Fulbrajtovu stipendiju. Magistarske studije završava na Univerzitetu u Pensilvaniji u klasi svjetski poznatog arhitekte Luisa Kana.

Iako se stručno usavršavala i Parizu, Moskvi i Tokiju u ateljeu čuvenog japanskog arhitekte Kišo Kurokave, Svetlana Kana Radević je svoj život i rad najviše vezala za Crnu Goru, posebno Titograd – Podgoricu. Za sobom je ostavila izuzetno značajna djela, a njena inovativnost u arhitekturi i karakterističan stil privukli su pažnju i svjetskim stručnjacima i ljubiteljima arhitekture.

Sa samo 27 godina osvojila je prvo mjesto na konkursu za izgradnju hotela na obali Morače. Hotel Podgorica, otvoren zvanično na Dan državnosti Crne Gore – 13. jula 1967. godine, smatra se jednim od Kaninih najznačajnijih djela. Hotel je postao i znak prepoznatljivosti tadašnjeg Titograda, a današnje Podgorice. Ovaj objekat je privukao pažnju domaće i svjetske javnosti i Kanu pozicionirao u vrh savremenih stručnjaka arhitekture. Projektovala i sljedeće objekte: Autobusku stanicu u Podgorici (1968.), Spomen-kompleks na Barutani (1980), Hotel Zlatibor u Užicama (1981.), Dječji vrtić na Cetinju (1988.) i mnoge druge objekte u Crnoj Gori i regionu. Nekoliko projekata uradila je u saradnji sa svojom sestrom, takođe arhitekticom, Ljiljanom Radević, školovanoj na arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Njihovo zajedničko djelo ,,Poslovni Centar Kuševac”, takođe predstavlja jedan od simbola ,,nove” Podgorice.

Bila je prva potpredśednica Matice crnogorske, redovna članica Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, članica crnogorskog PEN centra, inostrana članica Ruske akademije za arhitekturu i građevinske nauke, članica UNESCO-a. Za svoj rad dobila je nekoliko prestižnih priznanja – Borbinu nagradu za arhitekturu (1968) i to kao jedina žena i najmlađa dobitnica ove nagrade; zatim Trinaestojulsku nagradu (1968) i Nagradu oslobođenja Podgorice (1992). Kanu Radević njeni savremenici i prijatelji pamte kao veliku entuzijastkinju, izuzetno dobru i požrtvovanu ženu i empatu, duboko kulturno i identitetski osviješćenu intelektualku i stvaraoca. O svemu tome govore njena djela i angažman u društvu.

Radovi Kane Radević predstavljeni su u okviru čuvene izložbe ,,Toward a Concrete Utopia” (Kabetonskoj utopiji) Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980, održanoj u Njujorškom muzeju MoMA 2018-2019. Jedan njen rad je postao sastavni dio MoMA kolekcije. Godine 2021. pregled Kaninog stvaralaštva bio je predstavljen na Venecijanskom bijenalu, a ovu postavku nakon Venecije imala je priliku da vidi i crnogorska publika u Muzeju grada Podgorice.

(Nastaviće se)
Ilustovali: Lina Leković i Mitar Rakčević

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVIII): Članice CANU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Olga PEROVIĆ
– Istoričarka umjetnosti, novinarka, likovna i pozorišna kritičarka, akademik (Podgorica, 21. oktobar 1932 – 25. februar 2017, Podgorica).

U Nikšiću završava osnovnu školu i gimnaziju. Još prije studija oprobala se u novinarstvu. Radila je u „Omladinskom pokretu“ kao novinarka i u Radiju Titograd kao urednica za kulturu. Ljubav prema umjetnosti i kulturi vodi je na studije u Beograd 1953. godine. Tada upisuje Filozofski fakultet – studije istorije umjetnosti.

Sa studija se vraća u Podgoricu i nastavlja novinarsku karijeru u listu „Pobjeda“ i to kao urednica kulturne rubrike. Bila je urednica lista „Komunist“ za Crnu Goru, a kasnije i urednica časopisa „Stvaranje“, „Susreti“, „Praksa“. Bila je članica redakcije i savjeta lista „Ovdje“. Jedno vrijeme radila je u Uredu za informacije Crne Gore, bila članica Izvršnog vijeća Crne Gore i predśednika Republičkog komiteta za informisanje, članica Predśedništva SRCG u periodu 1986-1990. Bila je i članica Upravnog odbora Fonda za unapređenje likovne umjetnosti „Moše Pijade”, urednica „Likovne enciklopedije Crne Gore“, urednica i saradnica brojnih časopisa, organizacija i institucija širom regiona.

Urednica je i nekoliko televizijskih emisija koje su posvećene likovnim stvaraocima o Lubardi, Dadu Đuriću, Luki Tomanoviću, Milošu Vuškoviću, Filu i dr. Sarađivala je na stalnim postavkama Nacionalne galerije na Cetinju i bila koautorka niza značajnih izložbi crnogorske i jugoslovenske umjetnosti, a mnoge izložbe đe je bila selektorka i autorka predstavljene su širom Evrope kao što su: Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas; Pola vijeka crnogorske umjetnosti; Crnogorska umjetnost 1945-1970; Recentna crnogorska umjetnost i dr.

Autorka je knjiga „Ogledi i kritike“, „Likovna hronika“, kao i nekoliko monografija o istaknutim likovnim stvaraocima o Vuku Radoviću, Aleksandru Prijiću, Živku Đuroviću i Petru Lubardi kao i monografskog kataloga Likovna umjetnost Crne Gore 1946-1968. Autorka više stotina likovnih i pozorišnih kritika.

Bila je počasna članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, članica Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA i članica Nacionalnog savjeta za kulturu. Postala je prva žena članica Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, i to kao vanredna članica 2000. godine, a redovna članica 2008. godine.

Za svoju izuzetnu stručnost i erudiciju, Olga Perović dobila je nekoliko nagrada i priznanja: Nagradu oslobođenja Titograda, Medalje rada, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena Republike sa srebrnim zracima, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima.

Jelena Manja RADULOVIĆ-VULIĆ – Muzikološkinja, osnivačica i redovni profesor Muzičke akademije na Cetinju, vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Svoje rano đetinjstvo provela je na Cetinju, đe je završila osnovnu i nižu muzičku školu, kao i gimnaziju. Srednju muzičku školu završila je (vanredno) u Titogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu (Katedra za francuski jezik i književnost) 1961. godine, kao i na Muzičkoj akademiji, takođe u Beogradu. Kao stipendist Francuske vlade usavršavala je klavir u Parizu u klasi prof. Vladimira Perlemutera, a srednjovjekovnu muziku na Muzikološkom institutu pri Sorboni. U Parizu je nastupala kao pijanista u sali Cortot, u Jugoslovenskom kulturnom centru i u dvorani Alijanse France-Yugoslavie.

Po povratku iz Pariza bila je urednik muzičkog programa Radio Titograda (1967–1974). Za ciklus od deset emisija o Frederiku Šopenu dobila je nagradu ,,19. decembar”. Radila je kao honorarni profesor u srednjoj muzičkoj školi, baveći se muzičkom kritikom i publicistikom. Jedna je od osnivačica organizacije Muzičke omladine Crne Gore (1972).

Godine 1974. osniva i osmišljava muzički program Televizije Titograd i tako postaje njena prva muzička urednica. Za emisiju ,,Tragom jedne pjesnikinje” (Vagner – Matilda Vesendonk) dobija prvu nagradu na takmičenju jugoslovenskih TV centara na Bledu. Njenu emisiju sa francuskim violončelistom Andre Navarom iz 1979. godine, preuzela je ORTF, kao i nekoliko drugih evropskih tv kuća. Povremeno je nastupala kao solista ili klavirski saradnik.

Godine 1980. postaje jedan je od osnivača Muzičke akademije u Titogradu i njena dugogodišnja dekanica, na kojoj prvo u zvanju vanrednog, a od 1988. godine u zvanju redovnog profesora vodi predmete Muzički oblici i Istorija muzike. U to vrijeme samostalno realizuje više različitih projekata, među kojima je i projekat za japanski JEC-Fond, vrednovan 1973. godina na jedanaest miliona japanskih jena, čime je kompletirana oprema Muzičke akademije. Godine 1986. imenovana je za predśednicu Odbora za muzičku umjetnost CANU, a od 1998. godine postaje šefica tada osnovane Katedre za postdiplomski studij na Muzičkoj akademiji koja od 1996. godine djeluje na Cetinju.

Autorka je oko sedamdeset jedinica u Leksikonu jugoslovenske muzike (JLZ, 1983), više jedinica u Enciklopediji Jugoslavije (JLZ, 1984), kao i recenzija i predgovora za knjige, udžbenike, leksikone i fono edicije. Učestvovala je na brojnim simpozijumima i naučnim skupovima. U jugoslovenskom časopisu ,,Zvuk”, u ,,Glasniku” Odjeljenja umjetnosti CANU ili ,,Godišnjaku” CANU, zbornicima sa naučnih skupova, reviji ,,Ovdje”, časopisima ,,Fragment”, ,,Ars”, ,,Gest” ili u dnevnoj štampi objavila je više od dvjesta studija, eseja, prikaza, kao i tekstova iz oblasti muzičke kritike i esejistike. Njen do sada najznačajniji rad jeste dvotomna studija Drevne muzičke kulture Crne Gore – izdanje Univerziteta Crne Gore i Muzičke akademije na Cetinju (Cetinje 2002). Knjiga Muzička kultura Crne Gore: XIII-XVIII vijek, kao treći tom, objavljen je posthumno u izdanju CANU 2009. godine.

Dobitnica je nagrade Oktoih (1974), Povelje Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije (1984), Plakete Univerziteta Crne Gore (1994), Trinaestojulske nagrade (1981) i dr.

Bila je predśednica Zajednice jugoslovenskih muzičkih akademija, Saveza udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije, Udruženja muzičkih pedagoga Crne Gore, Udruženja muzičkih umjetnika Crne Gore, članica je Matice crnogorske, Crnogorskog PEN-centra, kao i počasna članica Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije, Crnogorskog narodnog pozorišta i dr. Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabrana je 12. decembra 2003. godine.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković/Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo