Povežite se sa nama

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (X): Borbe sa hajducima

Objavljeno prije

na

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

 

Ulcinjski gusari su jedini bili u stanju da se odupru bokeljskim hajducima, ali su u tim sukobima i oni često imali gubitaka. S proljeća 1654. godine Peraštani su zarobili pet Ulcinjana kada su bili na plovidbi dovlačeći so u svoj grad. Da se osvete, pet ulcinjskih fusti je uhvatilo tartanu Vićenca Cifre iz Boke, koji se vraćao iz Albanije. Pšenicu sa broda su odnijeli, 15 ljudi ubili, a sedam zasužnjili.

Mleci su četiri godine kasnije formirali jednu jaku gusarsku bandu Bokelja, pod komandom Nika Popovića, koja je napadala ulcinjske gusare. U proljeće 1662. godine hajdučke harambaše su napale jednu ulcinjsku fustu kod Budve. Poslije žestoke borbe hajduci su ubili pet i zarobili 25 gusara, koji su sa zaplijenjenom fustom dovedeni u Kotor. Providur je viđenije gusare izdvojio i naredio da se tajno ubiju. Svi su udavljeni u moru. Senat je pohvalio hajdučke harambaše koji su učestvovali u ovoj operaciji i skrenuo pažnju kotorskom providuru da ubuduće ne ubija zarobljene gusare bez odobrenja generalnog providura.

Ulcinjani su se 1666. godine tužili mletačkim kapetanima Vicku Mazaroviću i Matiji Štukanoviću da neki ljudi iz Perasta krše mir, koji, kako navode, vlada među objema stranama!? Tako ističu da je patrun Marko Pavličević pozvao na vjeru pod bijelom zastavom jednu barku u albanskim vodama, pa je potopio, a ljude zarobio. Oni pozivaju Peraštane da čuvaju dobre odnose uprkos ratnog stanja između Porte i Mletaka.

Tri godine kasnije, 17 ulcinjskih aga i reisa ukazuju na slučaj zarobljavanja Ulcinjana koji su se bili uputili u Drač od strane hajduka iz Perasta i traže njihovo oslobađanje.

Bez obzira na dogovore, sukobi su se prenijeli i u 18. stoljeće. Za račun Mlečana, Peraštani na sve načine nastoje omesti razmah ulcinjskog pomorstva i trgovine. Po odredbama mirovnih ugovora dužni su, međutim, da istraže tužbe Ulcinjana. U avgustu 1702. godine sudi se Andrija Zorzi iz Perasta i reis Skura iz Ulcinja. Ovaj posljednji je izgubio brod i teret na obalama Albanije. Za to optužuje Zorzia da je presjekao konope i sidra, pa je stoga brod stradao. Zorzi je osuđen da plati Skuri 65 zlatnih cekina.

Poznati Peraštanin, Vicko Bujović (1660-1709), pozvao je Ulcinjane (te zaklete peraške dušmane, kako konstatuje istoričar P.Butorac) da ga brane kada je došao u sukob sa mjesnim vlastima, pa su se oni sa svojim brodovima usidrili pred Bujovićevom palatom. Kasnije se taj peraški kapetan borio protiv ulcinjskih gusara i, kako se navodi, pohvatao im 11 tartana. Venecija mu je 1704. godine, zbog zasluga za tu državu, dala zvanje konte.

Peraštani su u sukobu u Draču u prvoj polovini decembra 1708. godine pobili sedam Tripolićana, što je izazvalo pravo zaprepašćenje vlasti. Drač je bio blokiran i svi mletački podanici bili su uhapšeni, a vicekonzul Đovani Kumano sproveden u elbasansku tvrđavu. Providur Balbo je potom naredio da se puca na ulcinjske lađe. Ulcinjani su bili podsticani od Porte da gone Bokelje. Navodilo se čak da je sultan Ahmed III tražio da mu se isporuči 180 Peraštana ili će ući u rat sa Venecijom.

Porta više nije htjela da sluša pravdanja, te je krajem 1714. godine objavila rat Veneciji. Kao uzrok rata navela je i žalbe Ulcinjana na Bokelje.

Međusobni sukobi dobijaju na intenzitetu. U aprilu 1715. godine jedna ulcinjska tartana puna žita zarobljena je i dovedena u Herceg-Novi. Mjesec kasnije Ulcinjani zarobljavaju jedan peraški brod koji je plovio pod dubrovačkom zastavom. Na ostrva oko Dubrovnika su iskrcali dubrovačke mornare, a ostale su, skupa sa teretom i brodom, doveli u Ulcinj.

Jedan događaj je posebno ostao zabilježen u Boki kao primjer hrabrosti peraških mornara. Zapovjednik broda “Madona della Carmine” (vlasništvo mletačke porodice Kotoni), Đuro Bane, je u decembru 1716. godine s posadom od 25 Peraštana uplovio u dračku luku. Zadržavši se zbog nevremena na moru, bio je 25. decembra napadnut od tripolitanske gusarske tartane koja je imala posadu od 120 ljudi, a u sukobu im se pridružilo još nekoliko desetina građana Drača. Bane je u borbi poginuo, a zapovjedništvo je preuzeo brodski pisar Krsto Krile Mazarović, koji je zajedno s preživjelom posadom Peraštana osvojio i zarobio gusarsku tartanu.

Pred kraj tog posljednjeg mletačko-turskog sukoba bilans trgovine u Boki je bio razočaravajući. Bokelji navode da su tradicionalne veze sa Puljom i Markama prekinute „zbog poznatih i nažalost štetnih napada Ulcinjana“, a imali su i embargo na trgovinu sa Albanijom. Drastično opada broj bokeljskih brodova, pa su se nakon rata Peraštani tužili Malom vijeću da moraju raditi sa tuđim brodovima.

Prema istraživanju istoričara Josipa Đelčića, u periodu od 1693. do 1755. godine stradalo je ili izgubljeno u borbi sa Ulcinjanima 100 peraških brodova!?

Naravno, u ovim okršajima stradali su i Ulcinjani i njihovi brodovi. Peraštanin Matij Bronza je 1718. godine pobijedio dvije velike ulcinjske tartane, a devet godina kasnije i gusara Ali Kuču otevši mu marsilijanu koju je prethodno zarobio.

Peraštani su se Veneciji 1719. godine tužili da zbog gusarskih napada vlada nestašica brodova. Mnogi su patruni i kapetani, nemajući svojih brodova, morali iznajmljivati brodove.

Fregadun kapetana Martina Kržanca koje se 1732. godine vraćao s Levanta prema Boki napadnut je kod Ulcinja, a potjera se nastavila sve do Budve. Uhvaćeni brod doveden je u Ulcinj, gdje je iskrcana roba i brodska oprema, dok je oštećeni brod kasnije ostavljen uz obalu. Vrijednost broda i robe iznosila je više od 2.000 cekina.

Odnosi Ulcinjana sa Kotoranima bili su mnogo bolji i sadržajniji, što želi i Porta. Ona je 1739. godine posebnim fermanom naredila skadarskom paši i ulcinjskom kadiji da se uhapse Ulcinjanin Hasan Tasaki i njegovi drugovi, jer su felukom napali peraški brod patruna Tripa Geričića, zarobili ga i ubili dva mornara, a da se ukradene stvari vrate vlasnicima.

Četiri godine kasnije, u junu 1743. godine, Peraštani su ubili šest Ulcinjana, odnosno dio posade na jednom brodu koji je prevozio žito za Dubrovnik. Ulcinjani su uputili zahtjev u Istanbul da im se nadoknadi šteta koja je iznosila 2.800 cekina.

Generalni providur Đirolamo Kuerini je u aprilu 1744. godine tvrdio da „činjenice dokazuju da gotovo svi iz Kotorskog zaliva na nedozvoljen način zarađuju, da se ne obaziru na zakone i zabrane i da zlonamjerno oštećuju javnu imovinu“. Naveo je da, na primjer, u Dobroti ima toliko mnogo kapitala, koji je mahom stečen od krijumčarenja, i da suma dostiže do 100.000 dukata.

Tek će „ Grilova afera“ označiti kraj neobjavljenog rata između Ulcinjana i Peraštana, koji je trajao punih 130 godina. Ulcinjani su, naime, sredinom decembra 1746. g. saznali da se u dračkoj luci, na jednom francuskom brodu, nalazi kapetan Krilo Ćetković, zvani Grilo, njihov stari rival. Kad se brod otisnuo iz Drača, 21. decembra, za njim se uputila jedna oružana tartana sa 54 Ulcinjana pod vođstvom Beta Karalija. Oni zatraže da im se Grilo preda. Kapetan odvrati da je on pod zaštitom francuske zastave i da će brodom natrag da primi uputstva francuskog konzula u Draču. Ulcinjani ostaše pri svome zahtjevu, jer je „Grilo bandit i gusar“, zadrže zapovjednika na svojoj tartani, uhvate Grila, premda se bio sklonio pod zastavu kličući „živio francuski kralj“, pocijepaju i pogaze zastavu, a Grila prebace na svoju tartanu. Sjutradan Grila objese na svojoj tartani. Francuskog kapetana zaokruže stražama, da ne dođe u dodir sa svojim konzulom. Nakon toga zataknu na francuski brod dvije zastave: jednu maltešku i jednu crnu, onako tek izvađenu iz crne boje, valjda za porugu ili za prijetnju, odnesu svu robu i srebreninu Grilovu i njegove pratnje, te odvuku brod u Valdanos. Prisile zapovjednika da pismeno posvjedoči da oni ništa nijesu odnijeli, oduzmu mu zapovjedničku patentu i 14 osoba Grilove familije skupa sa njegovom ženom, koja je otpremljena u harem skadarskog paše Abdi Čaušolija. Poslije toga otpuste kapetana. Pokušaji da se Grilovica otkupi ostali su bezuspješni.

Odnosi između Peraštana i Ulcinjana su se dodatno zaoštrili. Peraški kapetan Gradiška je u Albaniji zarobio pet Ulcinjana i doveo ih svezane u Perast, ali ih je kotorski providur pustio na slobodu.

Grilovica je kasnije oteta iz harema, a Mlečani koji su htjeli održati dobre odnose sa Turcima, naredili su da se svi krivci u ovoj epizodi sa Ulcinjanima protjeraju, a da im se sva dobra zaplijene i prodaju za plaćanje odštete od 4.792 cekina Abdi-paši i Ulcinjanima.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.

Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:

„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“

Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.

LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.

Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.

Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVII): Kult vila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.

Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.

Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.

LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.

Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.

Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.

U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVI): Njeguši

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O NASTANKU LEDINCA (NJEGUŠA): Kada je vrhovni bog stvarao svijet i ljude, neke predjele je želio da ostavi samo za svoje vile i bogove. Vile Rusalke i bog voda Voden su željeli samo za sebe prostor planine koja je izrastala iz samog mora i najljepšeg zaliva, pa su molili slovenskog boga Peruna da im usliši molbu. Perun im ispuni molbu, ali im reče da prirodne ljepote nijesu samo za vile i bogove već i za ljude, i da to moraju poštovati. Vrijeme je prolazilo, a taj prelijepi prostor koji su krasile padine planina prema moru, krasili su i izvori i jezera na samom vrhu planine. Bog Voden i vile Rusalke su uživale u svim ovim pogodnostima koje su koristili samo za sebe, ne dozvoljavajući da se ovim ljepotama približe prvi ljudi i uživaju u blagodetima prirode.

Bog Perun se rasrdi i planinu i veliko polje, i druga polja kao i brojne izvore i vode, zajedno s boginjom zime Morenom, pretvori u jedan veliki lednik. Okova ovo područje i njegove ljepote, u jednom danu pretvori u beskraj leda i snijega kako ga ne bi koristili ni bogovi ni ljudi. Prošli su vjekovi, a vile Rusalke i bog voda Voden zaboravili su na ove prostore. Vrhovni bog Slovena Perun je shvatio da je bio pravičan prema drugim bogovima, ali ne i prema ljudima kada je sve pretvorio u lednik. Zajedno s boginjom proljeća Vesnom otopio je lednička jezera, svojim moćima otvorio je jezera i podario ih ljudima. Suparništvo boginje proljeća Vesne i njenog neprijatelja Morene, boginje zime, ponavljalo se svake godine na
smjeni zime i proljeća. Vesna je odnosila pobjedu nad Morenom, vraćajući je u podzemni svijet i oslobađajući time zemlju od zime.

U znak poštovanja i podsjećanja na snagu i ulogu bogova, u narodnim pričama, predanjima i legendama naziv Ledinac je bilo prvo ime, a kasnije ime Njeguši dobi čitavi ovaj prostor koje i danas nosi.

LEGENDA O ŠARGANU SA BIŽALJEVCA: Bižaljevac je jedan od najljepših katuna na području NP „Lovćen“ i Žanjev Do. Na njegovim padinama, koje gledaju ka Boki, rođeni su brojni Ljesari, Vulovići i Perovići. Jedna od legendi i predanja vezana je i za ove prelijepe prostore. U davnoj prošlosti na ovom katunu i njegovim pašnjačkim kamenjarima bila su brojna stada lovaca koja su se napasala do samih vrhova Štirovnika.

Kako su ljeta bila topla i često sušna, pojavljivale su se po kamenjarima zmije, tražeći hladovinu, često su se sklanjale ispod brojnih krša i ploča. Nespretni pastir koji bi nepažnjom sio na ploču ili kamen ispod kojeg bi ona bila, bio bi ujeden. Isto tako i ovce i goveda su znala često da stradaju od zmijskog ujeda. Kako nije bilo seruma, majke su uvijek svojoj djeci u džepovima stavljale bijeli luk i ljekovite trave da ih štite od ujeda. No, često i pored svega toga, mladi pastiri su znali da postradaju od zmijskog ujeda. Kada je u samom selu Žanjev Do jednu od najmlađih i najljepših đevojaka, Gospavu, ujela zmija, a koju su otrgli od sigurne smrti, mještani odluče da na tom mjestu podignu crkvu koju su posvetili Svetom proroku Jeremiji. Sveti prorok Jeremija je zaštitnik od zmija otrovnica. Zato je običaj da se
na njegov dan razgone ovi gmizavci da ne bi preko ljeta ujedali pastire, žitelje i ovce. Žanjevdoljani bi išli 14. maja, na dan Svetog proroka Jeremije, u crkvu njemu posvećenu i govorili bi: „Jeremija u polje, a sve zmije u more! Samo jedna ostala, za zlo njeno ostala, oba oka
izbola, na dva trna glogova, na četiri šipova, zlu kob izjela“. Sveti prorok Jeremija je uslišio njihove molitve pa je jednoj od otrovnica oduzeo njenu otrov pretvorivši je u jednu od najmanjih i najljepših zmija koju Njeguši nazvaše šargan (lat. Vipera ursinii macrops).

Ubrzo su ovaj običaj preuzeli i drugi Njeguši moleći se Svetom proroku Jeremiji, zaštitniku od zmija otrovnica. Šargan i danas nastanjuje najviše vrhove Štirovnika i Lovćena i upravo ga na Bižaljevcu, oni koji imaju sreću, mogu ugledati. Njegov otrov je toliko slab, a on se uglavnom hrani sitnim insektima i manjim gušterima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo