Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
Ulcinjski gusari su jedini bili u stanju da se odupru bokeljskim hajducima, ali su u tim sukobima i oni često imali gubitaka. S proljeća 1654. godine Peraštani su zarobili pet Ulcinjana kada su bili na plovidbi dovlačeći so u svoj grad. Da se osvete, pet ulcinjskih fusti je uhvatilo tartanu Vićenca Cifre iz Boke, koji se vraćao iz Albanije. Pšenicu sa broda su odnijeli, 15 ljudi ubili, a sedam zasužnjili.
Mleci su četiri godine kasnije formirali jednu jaku gusarsku bandu Bokelja, pod komandom Nika Popovića, koja je napadala ulcinjske gusare. U proljeće 1662. godine hajdučke harambaše su napale jednu ulcinjsku fustu kod Budve. Poslije žestoke borbe hajduci su ubili pet i zarobili 25 gusara, koji su sa zaplijenjenom fustom dovedeni u Kotor. Providur je viđenije gusare izdvojio i naredio da se tajno ubiju. Svi su udavljeni u moru. Senat je pohvalio hajdučke harambaše koji su učestvovali u ovoj operaciji i skrenuo pažnju kotorskom providuru da ubuduće ne ubija zarobljene gusare bez odobrenja generalnog providura.
Ulcinjani su se 1666. godine tužili mletačkim kapetanima Vicku Mazaroviću i Matiji Štukanoviću da neki ljudi iz Perasta krše mir, koji, kako navode, vlada među objema stranama!? Tako ističu da je patrun Marko Pavličević pozvao na vjeru pod bijelom zastavom jednu barku u albanskim vodama, pa je potopio, a ljude zarobio. Oni pozivaju Peraštane da čuvaju dobre odnose uprkos ratnog stanja između Porte i Mletaka.
Tri godine kasnije, 17 ulcinjskih aga i reisa ukazuju na slučaj zarobljavanja Ulcinjana koji su se bili uputili u Drač od strane hajduka iz Perasta i traže njihovo oslobađanje.
Bez obzira na dogovore, sukobi su se prenijeli i u 18. stoljeće. Za račun Mlečana, Peraštani na sve načine nastoje omesti razmah ulcinjskog pomorstva i trgovine. Po odredbama mirovnih ugovora dužni su, međutim, da istraže tužbe Ulcinjana. U avgustu 1702. godine sudi se Andrija Zorzi iz Perasta i reis Skura iz Ulcinja. Ovaj posljednji je izgubio brod i teret na obalama Albanije. Za to optužuje Zorzia da je presjekao konope i sidra, pa je stoga brod stradao. Zorzi je osuđen da plati Skuri 65 zlatnih cekina.
Poznati Peraštanin, Vicko Bujović (1660-1709), pozvao je Ulcinjane (te zaklete peraške dušmane, kako konstatuje istoričar P.Butorac) da ga brane kada je došao u sukob sa mjesnim vlastima, pa su se oni sa svojim brodovima usidrili pred Bujovićevom palatom. Kasnije se taj peraški kapetan borio protiv ulcinjskih gusara i, kako se navodi, pohvatao im 11 tartana. Venecija mu je 1704. godine, zbog zasluga za tu državu, dala zvanje konte.
Peraštani su u sukobu u Draču u prvoj polovini decembra 1708. godine pobili sedam Tripolićana, što je izazvalo pravo zaprepašćenje vlasti. Drač je bio blokiran i svi mletački podanici bili su uhapšeni, a vicekonzul Đovani Kumano sproveden u elbasansku tvrđavu. Providur Balbo je potom naredio da se puca na ulcinjske lađe. Ulcinjani su bili podsticani od Porte da gone Bokelje. Navodilo se čak da je sultan Ahmed III tražio da mu se isporuči 180 Peraštana ili će ući u rat sa Venecijom.
Porta više nije htjela da sluša pravdanja, te je krajem 1714. godine objavila rat Veneciji. Kao uzrok rata navela je i žalbe Ulcinjana na Bokelje.
Međusobni sukobi dobijaju na intenzitetu. U aprilu 1715. godine jedna ulcinjska tartana puna žita zarobljena je i dovedena u Herceg-Novi. Mjesec kasnije Ulcinjani zarobljavaju jedan peraški brod koji je plovio pod dubrovačkom zastavom. Na ostrva oko Dubrovnika su iskrcali dubrovačke mornare, a ostale su, skupa sa teretom i brodom, doveli u Ulcinj.
Jedan događaj je posebno ostao zabilježen u Boki kao primjer hrabrosti peraških mornara. Zapovjednik broda “Madona della Carmine” (vlasništvo mletačke porodice Kotoni), Đuro Bane, je u decembru 1716. godine s posadom od 25 Peraštana uplovio u dračku luku. Zadržavši se zbog nevremena na moru, bio je 25. decembra napadnut od tripolitanske gusarske tartane koja je imala posadu od 120 ljudi, a u sukobu im se pridružilo još nekoliko desetina građana Drača. Bane je u borbi poginuo, a zapovjedništvo je preuzeo brodski pisar Krsto Krile Mazarović, koji je zajedno s preživjelom posadom Peraštana osvojio i zarobio gusarsku tartanu.
Pred kraj tog posljednjeg mletačko-turskog sukoba bilans trgovine u Boki je bio razočaravajući. Bokelji navode da su tradicionalne veze sa Puljom i Markama prekinute „zbog poznatih i nažalost štetnih napada Ulcinjana“, a imali su i embargo na trgovinu sa Albanijom. Drastično opada broj bokeljskih brodova, pa su se nakon rata Peraštani tužili Malom vijeću da moraju raditi sa tuđim brodovima.
Prema istraživanju istoričara Josipa Đelčića, u periodu od 1693. do 1755. godine stradalo je ili izgubljeno u borbi sa Ulcinjanima 100 peraških brodova!?
Naravno, u ovim okršajima stradali su i Ulcinjani i njihovi brodovi. Peraštanin Matij Bronza je 1718. godine pobijedio dvije velike ulcinjske tartane, a devet godina kasnije i gusara Ali Kuču otevši mu marsilijanu koju je prethodno zarobio.
Peraštani su se Veneciji 1719. godine tužili da zbog gusarskih napada vlada nestašica brodova. Mnogi su patruni i kapetani, nemajući svojih brodova, morali iznajmljivati brodove.
Fregadun kapetana Martina Kržanca koje se 1732. godine vraćao s Levanta prema Boki napadnut je kod Ulcinja, a potjera se nastavila sve do Budve. Uhvaćeni brod doveden je u Ulcinj, gdje je iskrcana roba i brodska oprema, dok je oštećeni brod kasnije ostavljen uz obalu. Vrijednost broda i robe iznosila je više od 2.000 cekina.
Odnosi Ulcinjana sa Kotoranima bili su mnogo bolji i sadržajniji, što želi i Porta. Ona je 1739. godine posebnim fermanom naredila skadarskom paši i ulcinjskom kadiji da se uhapse Ulcinjanin Hasan Tasaki i njegovi drugovi, jer su felukom napali peraški brod patruna Tripa Geričića, zarobili ga i ubili dva mornara, a da se ukradene stvari vrate vlasnicima.
Četiri godine kasnije, u junu 1743. godine, Peraštani su ubili šest Ulcinjana, odnosno dio posade na jednom brodu koji je prevozio žito za Dubrovnik. Ulcinjani su uputili zahtjev u Istanbul da im se nadoknadi šteta koja je iznosila 2.800 cekina.
Generalni providur Đirolamo Kuerini je u aprilu 1744. godine tvrdio da „činjenice dokazuju da gotovo svi iz Kotorskog zaliva na nedozvoljen način zarađuju, da se ne obaziru na zakone i zabrane i da zlonamjerno oštećuju javnu imovinu“. Naveo je da, na primjer, u Dobroti ima toliko mnogo kapitala, koji je mahom stečen od krijumčarenja, i da suma dostiže do 100.000 dukata.
Tek će „ Grilova afera“ označiti kraj neobjavljenog rata između Ulcinjana i Peraštana, koji je trajao punih 130 godina. Ulcinjani su, naime, sredinom decembra 1746. g. saznali da se u dračkoj luci, na jednom francuskom brodu, nalazi kapetan Krilo Ćetković, zvani Grilo, njihov stari rival. Kad se brod otisnuo iz Drača, 21. decembra, za njim se uputila jedna oružana tartana sa 54 Ulcinjana pod vođstvom Beta Karalija. Oni zatraže da im se Grilo preda. Kapetan odvrati da je on pod zaštitom francuske zastave i da će brodom natrag da primi uputstva francuskog konzula u Draču. Ulcinjani ostaše pri svome zahtjevu, jer je „Grilo bandit i gusar“, zadrže zapovjednika na svojoj tartani, uhvate Grila, premda se bio sklonio pod zastavu kličući „živio francuski kralj“, pocijepaju i pogaze zastavu, a Grila prebace na svoju tartanu. Sjutradan Grila objese na svojoj tartani. Francuskog kapetana zaokruže stražama, da ne dođe u dodir sa svojim konzulom. Nakon toga zataknu na francuski brod dvije zastave: jednu maltešku i jednu crnu, onako tek izvađenu iz crne boje, valjda za porugu ili za prijetnju, odnesu svu robu i srebreninu Grilovu i njegove pratnje, te odvuku brod u Valdanos. Prisile zapovjednika da pismeno posvjedoči da oni ništa nijesu odnijeli, oduzmu mu zapovjedničku patentu i 14 osoba Grilove familije skupa sa njegovom ženom, koja je otpremljena u harem skadarskog paše Abdi Čaušolija. Poslije toga otpuste kapetana. Pokušaji da se Grilovica otkupi ostali su bezuspješni.
Odnosi između Peraštana i Ulcinjana su se dodatno zaoštrili. Peraški kapetan Gradiška je u Albaniji zarobio pet Ulcinjana i doveo ih svezane u Perast, ali ih je kotorski providur pustio na slobodu.
Grilovica je kasnije oteta iz harema, a Mlečani koji su htjeli održati dobre odnose sa Turcima, naredili su da se svi krivci u ovoj epizodi sa Ulcinjanima protjeraju, a da im se sva dobra zaplijene i prodaju za plaćanje odštete od 4.792 cekina Abdi-paši i Ulcinjanima.
(Nastaviće se)