Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika
MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak zbog kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?
MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.
Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.
MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja slobodi govora, državne institucije se stavljaju u zaštitu profesora koji je u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?
MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.
Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.
MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP, vi kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?
MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.
Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.
MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora, medija.. Kako vidite reakciju javnosti?
MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.
MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?
MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.
MONITOR: Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?
MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.
MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?
MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.
MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?
MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.
MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?
MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.
Milena PEROVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice