Povežite se sa nama

Izdvojeno

AD PLANTAŽE, NIČIJA BRIGA: Dok bude zemlje biće i plata

Objavljeno prije

na

I u ovu godinu Plantaže su ušle oglašavajući prodaju skoro 12 hektara zemljišta u Podgorici i Danilovgradu, od čega očekuju prihod od makar 12 miliona eura. A onda će, ukoliko Ministarstvo poljoprivrede odobri ono što su od nje tražili prije dvije godine, na red doći zemljište uz bulevar Podgorica –Tuzi

 

 

Samo dobre vijesti stižu iz crnogorskih državnih preduzeća. Makar dok ne zagrebete ispod površine našminkanih faninansijskih podataka. Tako su, ako je vjerovati čelnicima kompanije, nakon višegodišnjih problema i posrtanja i AD Plantaže ponovo na zelenoj grani. Jezikom aktuelnog menadžmenta: posrnuli simbol crnogorske poljoprivrede “nakon višegodišnjeg perioda finansijskih i operativnih izazova, ulazi u fazu stabilnijeg i predvidljivijeg poslovanja”.

Izvršni direktor Plantaža Igor Čađenović optimizam potkrjepljuje podacima za 2025. godinu. “Kompanija je ostvarila prihod od 38,5 miliona eura, što je najviši nivo u posljednjoj deceniji, uz rast od 10 odsto u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, očuvana je profitabilnost, sa dobiti od 3,99 miliona eura nakon oporezivanja”, kazao je u intervjuu za portal Bankar.

Prije čestitki valjalo bi ponuđene brojke sagledati u realnom kontekstu, počev od profitabilnosti, pa do najavljene predvidljivosti poslovanja i rekordnih prihoda.

Dvije prethodne poslovne godine Plantaže su ostvarile profit u ukupnoj vrijednosti od oko četiri miliona eura. To je makar desetostruko manje od akumuliranih gubitaka kompanije. Plantaže duguju bankama, dobavljačima, (bivšim) radnicima i državi. Sve skupa 45 miliona eura, prema podacima s kraja trećeg kvartala 2025.  Trend će biti jasniji nakon objavljivanja i usvajanja završnog računa za tu godinu.

Prema crnoj listi Poreske uprave Crne Gore ta kompanija je, na kraju lanjskog septembra, državi dugovala 18 miliona eura. Uz ukinuto rješenje o reprogramu duga, što ukazuje da Plantaže nijesu poštovale dogovorenu dinamiku otplate nagomilanih potraživanja.

Valja napomenuti kako su nagomilani dugovi, dominantno, “naslijeđeni” iz perioda do 2020. godine. Opšte prihvaćena je teza kako je to posljedica problematičnog trošenja novca zbog koga su se nekadašnji čelnici Plantaža, predvođeni predsjednikom Odbora direktora Veselinom Vukotićem i izvršnom direktoricom Vericom Maraš našli na optuženičkoj klupi, pa onda globalnog zatvaranja usljed pandemije korona virusa…

Vukotić, Maraš i njihovi bliski saradnici izgovarali su se, u višegodišnjem kontinuitetu, do vrha popunjenim podrumima vina. Prema njihovim tvrdnjama, vrijednost zaliha odgovarala je, približno, iznosima dugovanja. Njihovi nasljednici uporno previđaju podatak koji se tiče stanja zaliha vina u podrumima. I što se tiče količini i njene vrijednosti.

To pitanje nije retoričko.

Dostupni podaci ukazuju da količinska prodaja vina još nije dostigla nivo iz 2019. godine, koja se i dalje smatra posljednjom „normalnom“ i rekordnom pretpandemijskom godinom. Tada je prodato oko 15 miliona flaša svih vina iz asortimana Plantaža. Kompanijska statistika pokazuje da je tokom 2022. godine prodaja  bila manja za 1,6 miliona litara (više od dva miliona flaša). Naredne godine  zaostatak je smanjen na oko 700 hiljada litara (nezvanična procjena: miliona flaša vina manje). Onda je, 2024.,prodaja mjerena litrima/flašama ponovo pala, vraćajući se, približno, na nivo iz 2022.

Dakle, Plantaže na trpezama – domaćim i stranim, kućnim ili restoranskim – još nijesu povratile nekadašnje pozicije. Da li je problem u tome što su im potrošači okrenuli leđa? Ili je kompanija promijenila pristup tržištu orjentišući se na kvalitetniji, i skuplji, segment svoje ponude? Ne treba zanemariti ni mogućnost da je Plantažama falilo vina za tržište, na šte se, posebno nakon neplanirano loše berbe 2024., ukazivalo sa raznih strana. I na stranicama Monitora.

Navedeni podaci ukazuju na činjenicu da su Plantaže, prije dvije godine, 2024. prodale manje vina (oko sedam odsto), ali je vrijednost prodaje porasla (za pet odsto) u odnosu na prethodnu godinu. To znači da je vrijednost po prodatoj flaši rasla. Ali ne znamo zašto: inflacija ili kvalitetno jačanje asortimana? Akcionari, posebno država kao najveći vlasnik, morali bi podstaći menadžment da odgovore na to pitanje. Kada se, već, oni nijesu sami sjetili da to urade.

Slijedilo bi pitanje o srazmjeri prodatog vina u odnosu na zemlju porijekla. Javna je tajna da Plantaže već nekoliko godina pod svojim etiketama prodaju bijelo vino uvezeno iz Moldavije, Sjeverne Makedonije i zemalja EU (podaci su sa etiketa koje možete vidjeti kao ilustraciju ovog teksta).

Uprava nije negirala tu praksu, već se pokušala opravdati tvrdnjama da su u pitanju manje kvalitetna vina iz njihove ponude (etikete ih demantuju), da je “uvoz bijelog rinfuznog vina privremena mjera“ dok ne pristignu novi zasadi iz njihovih vinograda, te da prodaja tuđeg vina pod svojom etiketom ne može naškoditi brendu Plantaža jer je “porijeklo vina jasno naznačeno na deklaraciji“. Zaista, na dnu etikete Podgoričkog bijelog, Crnogorskog šardonea i Krstaša piše kako to vino nije ni sa Ćemovskog polja ni iz Crne Gore. Ko čita etikete.

Formalno, dakle, nijesu prekršeni ni domaći ni EU propisi. Samo što suštinski problem nije pravni. Plantaže nijesu samo proizvođač/punilac flaša vina. One su percipirane kao simbol crnogorskog vina i domaće proizvodnje (Dobro iz Crne Gore). Zato kritičari aktuelnog menadžmenta smatraju da se kompanija nepovratno udaljava od poslovnog modela renomiranog proizvođača koji osvaja kvalitetom svojih proizvoda.

Prema tom načinu razmišljanja, Plantaže će kao punionica tuđih vina izgubiti stečene pozicije na tržištu, a kompanija će opstajati dok bude imala zemlje za prodaju. Model je prepoznat.

Plantaže su već prodale zamljišta u vrijednosti koja višestruko nadilazi prikazani profit u dvije prethodne godine. Što znači da bi, bez tih prihoda, poslovala sa gubitkom. Ili ne bi vraćala dugove, plaćala dobavljače i ulagala u obnovu vinograda. Nije samo to sporno. “Plantaže prodaju zemljište u Gornjoj Gorici kao poljoprivredno zemljiše, a PUP-om koji treba da se usvoji je predviđena prenamjena zemljišta u mješovitu namjenu”, optuživali su iz opzicije, krajem 2024, tvrdeći da je to “posao za SDT”. Uzalud.

I u ovu godinu Plantaže su ušle oglašavajući prodaju skoro 12 hektara zemljišta u Podgorici i Danilovgradu, od čega očekuju prihod od makar 12 miliona eura. A onda će, ukoliko Ministarstvo poljoprivrede odobri ono što su od nje tražili prije dvije godine, na red doći zemljište uz bulevar Podgorica –Tuzi. Tu bi se, prema procjenama uprave Plantaža, moglo iskrčiti pa prodati makar nekih 30 hektara (optimisti vide i svih 150). Kako se loza i grožđe ne bi stresirali zbog blizine saobraćajnice. “Visoke temperature i vibracije s puta stvaraju stres za biljke”, stoji u zahtjevu koji je prema Vladi uputio Igor Čađenović. Pa je bolje sazidati zgrade.

Samo se vlada nećka.

Da je trgovina nekretninama sve značajniji segment poslovanja Plantaža pokazuje i podatak da je od 35 miliona eura prihoda u 2024., od flaširanih vina i rakija zarađeno 25,7 miliona eura. Ostalo su voće (breskve, grožđe) maslinovo ulje, restoransko poslovanje (restoran na Skadarskom jezeru), pastrmka iz ribnjaka na Marezi i – (ras)prodato zemljište.

Kad smo kod neizvijesnosti, još duže traju pokušaji zainteresovanih da vide diplomu izvršnog direktora. Pošto ga, tvrde, poznaju iz nekih ranijih radnih angažmana koje nijesu baš spojivi sa opisom posla diplomiranog ekonomiste.  Sumnjaju da je za njegovo imenovanje prevagnulo to što je rođeni brat Mihaila Čađenovića, bliskog saradnika predsjednika Skupštine Andrije Mandića (vozač, član obezbjeđenja) i člana odbora direktora opštinskog preduzeća Putevi DOO iz Podgorice.

Kontroverze su stigle do Uprave za inspekcijske poslove pa su, prije tačno dvije godine, iz Odsjeka za inspekciju rada otišli u Plantaže i zatražili personalni dosije izvršnog direktora.  Umjesto traženih dokumenata dobili su potvrdu da je dosije, godinu ranije (april 2023.), “privremeno oduzet” od strane Uprave policije, radi preduzimanja istražnih radnji.

“Kako postupajući inspektor nije mogao ostvariti uvid u personalni dosije zaposlenog, to će isti u okviru vršenja inspekcijskog nadzora, obratiti se za saradnju Ministarstvu unutrašnjih poslova, Uprave policije, Regionalnom centru bezbjednosti Centar, Odjeljenju bezbijednosti Podgorica. Stanici kriminalističke policije za suzbijanje ekonomskog kriminaliteta, radi dostavljanja dokumentacije neophodne za pravilno utvrdivanje činjeničnog stanja”, najavili su inspektori zainteresovanim novinarima (portal Standard).

Dvije godine, ni od njih ni od UP ni glasa o diplomi izvršnog direktora Plantaža. Samo da se ne izgubi. Pošto bi to mogao biti nenadoknadiv udarac za obećanu “konsolidaciju i povratak na put stabilnog razvoja” nekadašnje izdanice crnogorske poljoprivrede.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

EU PUT I NEKAŽNJENI RATNI ZLOČINI: Saglasni u zaboravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorske političke klase, bivše i aktuelne, kontinuirano kreiraju zaborav devedesetih i domaćih ratnih zločina. Kad ih takve Brisel još pogladi po glavi za rezultate postignute na polju procesuiranja ratnih zločina, umjesto da traži suštinski napredak, suočavanje sa prošlošću bude ponovo odgođeno. Do neke bolje vlasti i nekog boljeg društva

 

U Izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore za 2026. godinu, između ostalih pohvala, konstatuje se i da je Crna Gora nastavila da unapređuje procesuiranje ratnih zločina i da tužilaštvo pokazuje proaktivniji pristup.

Navedeno je da  Specijalno državno tužilaštvo (SDT) postupa u 24 predmeta koja se odnose na ratne zločine, te da se 22 predmeta nalaze u fazi izviđaja, jedan u fazi formalne istrage, dok je u jednom predmetu potvrđena optužnica.

Pozitivno je ocjenjeno sprovođenje Strategije za istraživanje ratnih zločina za period 2024–2027., kao i Akcioni plan za period 2026–2027.,  usvojen u aprilu ove godine. Istaknuta je i saradnja sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove i njegovim Tužilaštvom u Hagu, kao i sa državama regiona – BiH, Hrvatskom i Srbijom.

Pomenuta je i evidencija nestalih lica koju vodi Komisija za nestala lica Crne Gore koja obuhvata 50 aktivnih slučajeva crnogorskih državljana ili osoba čije porodice žive u Crnoj Gori. U Izvještaju je notirano i da je u decembru 2025. godine Vrhovni sud usvojio smjernice za ostvarivanje prava na naknadu štete žrtvama u krivičnim postupcima, uključujući predmete ratnih zločina, sa ciljem uspostavljanja dosljednog i sveobuhvatnog sistema reparacija za žrtve.

Evropska komisija potom hvali kontinuirani proaktivni pristup tužilačkih organa, ukazujući na to da se tako gradi vjerodostojan i održiv bilans rezultata u djelotvornom istraživanju, krivičnom gonjenju i suđenju u predmetima ratnih zločina– „uključujući predmete koji se odnose na visoke nivoe odgovornosti, u skladu sa međunarodnim pravom i standardima“.

Dobro zvuči. No na javi, Crna Gora nije mrdnula s mjesta kada je u pitanju suočavanje s aprošlošću. Iza Akcije za ljudska prava (HRA) su upozorili na činjenicu da u Crnoj Gori do sada nije pokrenut nijedan postupak za ratne zločine po osnovu komandne odgovornosti, niti postoje bilo kakve naznake da se u tom pravcu djeluje.

,,Istraga protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, za zločine protiv civilnog stanovništva u Cavtatu, ne mijenja ovu činjenicu. Prema javno objavljenom opisu naredbe o sprovođenju istrage iz 2024. godine, njemu se na teret stavlja neposredno nečovječno postupanje prema civilima u Cavtatu, a ne komandna odgovornost. On je za vrijeme rata u Hrvatskoj inače bio oficir Kontraobavještajne službe JNA (KOS) u činu poručnika. To je bio drugi najniži čin u JNA, posle potporučnika”, saopštili su iz HRA.

,,Suština problema je u nesrazmjeri između pohvala Evropske komisije i onoga što je zaista postignuto’“, kaže za Monitor Bojana Malović, pravna savjetnica u HRA. ,,Posebno je teško opravdati pozitivnu ocjenu koja obuhvata visoke nivoe odgovornosti, dok prema dostupnim izvještajima SDT-a nema naznaka da se ispituje komandna odgovornost, a od juna 2024. nije bilo novih istraga ni podignutih optužnica”.

Maja Marinović, saradnica na programima u Centru za građansko obrazovanje (CGO) za Monitor kaže da je moguće registrovati određene pomake u radu tužilaštva, ali je pitanje da li su oni dovoljni da bi se govorilo o suštinskom napretku: ,,Međutim, realizacija planiranih aktivnosti nije isto što i ostvarivanje pravde. Ona ne govori dovoljno o kvalitetu istraga, obuhvatu odgovornosti i sudskim ishodima. Proaktivniji pristup tužilaštva jeste važan, ali se on mora potvrditi konkretnim rezultatima, a ne samo ocjenama o sprovođenju strategija, a ti rezultati sada izostaju“.

Malović navodi da jedna prvostepena presuda i jedna potvrđena optužnica tokom 2025., ponovno formiranje starih predmeta i traženje dokaza jesu pomaci, ali još ne predstavljaju kredibilan i održiv bilans rezultata koji zahtijeva završno mjerilo za Poglavlje 23.

Viši sud u Podgorici, u julu 2025., osudio je Slobodana Pekovića na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva u Foči, u Bosni i Hercegovini, 1992. godine. Peković je proglašen krivim za ubistvo dvoje civila bošnjačke nacionalnosti u selu Hum kod Foče u junu 1992. godine, kao i za silovanje zaštićene svjedokinje koju je odveo iz sportske sale „Partizan“ u Foči. Ovo je prva presuda nekog suda u Crnoj Gori za ratno seksualno nasilje izrečena od 1996. godine.Radi se o prvostepenoj presudi, a postupak je nastavljen pred Apelacionim sudom Crne Gore. Sam predmet je preuzet iz Bosne i Hercegovine 2021. godine, nakon što su tamošnji organi sproveli istragu i podigli optužnicu.

SDT je prikupio dodatne dokaze i podigao optužnicu u junu 2024. protiv Zorana Gašovića, koja se odnosi na zločine protiv čovječnosti počinjene u Hadžićima, kod Sarajeva, tokom 1992. godine.Viši sud u Podgorici potvrdio je optužnicu 15. septembra 2025.Predmet je pokrenut na osnovu dokumentacije Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove.

Iz HRA Ističu da preuzimanje predmeta i dokaza iz inostranstva ne umanjuje značaj rada domaćeg tužilaštva, međutim, ova dva postupka, uz izostanak novih istraga i optužnica, nijesu dovoljni da potkrijepe ocjenu o kontinuiranom napretku.Takođe, dodaju, ne treba izgubiti iz vida da je to jedina presuda za ratni zločin u poslednjih sedam godina i da još uvijek nije pravosnažna.

,,Za dvije godine, koliko se već radi na preispitivanju starih predmeta Deportacija, Bukovica, Kaluđerski laz i Morinj nije bilo nikakvih rezultata”, naglašava Malović.

Iz HRA navode da da iz tužilaštva nema informacija šta je urađeno u ovim predmetima. ,,Državno tužilaštvo treba da izvijesti šta je u ovim predmetima preduzeto, uključujući u odnosu na ispitivanje komandne odgovornosti, u mjeri u kojoj to ne ugrožava postupke i prava žrtava. U protivnom se stiče utisak da su predmeti otvoreni reda radi, da bi se ublažio pritisak javnosti i Evropske unije“, naveli su iz ove organizacije.

Iz Iz CGO kažu da to otvara pitanje ,,šta je zapravo urađeno nakon najava o njihovom ponovnom razmatranju i da li svjedočimo novom simuliranju rada u ovoj oblasti. Posebno je važno da tužilaštvo javnosti saopšti šta je konkretno preduzelo u ponovo otvorenim predmetima, uključujući ispitivanje komandne odgovornosti, uz poštovanje interesa žrtava i integriteta postupaka”.

Marinović navodi da ako pogledamo bilans procesuiranja ratnih zločina u Crnoj Gori, vidimo da je od devet predmeta sedam pravosnažno okončano. U predmetima Klapuh, Štrpci, Morinj i Zmajević donesene su osuđujuće presude, dok su u Deportacijama, Bukovici i Kaluđerskom lazu svi optuženi oslobođeni. Dva postupka su u toku.

,,To je veoma ograničen bilans kada se ima u vidu da se radi o periodu dužem od tri decenije. Ponovno otvaranje predmeta Deportacije, Bukovica, Kaluđerski laz i Morinj predstavlja pokazatelj proaktivnosti tužilaštva, ali ne bi bilo dobro da to bude samo da bi se dobila pozitivna crtica u međunarodnim izvještajima, kao što smo imali prilike a vidimo i u nekom ranijem periodu’’, ocjenjuje ona.

Ni izmijenjeni sporazum sa Hrvatskom nije donio odgovor na pitanje zašto se, poslije devetnaest godina izviđaja i dostavljanja dokaza, ne procesuiraju odgovorni za zlostavljanje i ubistva crnogorskih zarobljenika u Lori, podsjeća Maja Marinović: „Istovremeno, žrtvama nijesu obezbijeđeni odgovarajuća podrška i djelotvoran pristup reparacijama“.

Predmet Lora hrvatsko tužilaštvo izviđa od 2007. godine.

,,Rezultati rada Vladine komisije za obeštećenje nijesu poznati, dok je jednokratna isplata porodicama civilnih žrtava rata obuhvatila samo dio njih. Pritom nije riječ o obeštećenju za štetu pretrpljenu usljed zločina, već o retroaktivnoj isplati socijalne podrške koja nije postojala prethodnih 30 godina’“, kaže Malović.

Iz HRA su podsjetili  da Vladina jednokratna isplata od po 100.000 eura za 16 porodica civilnih žrtava rata nije obuhvatila sve porodice civilnih žrtava, i predstavljala je retroaktivnu isplatu socijalne pomoći, a ne naknadu štete.

,,EU mora da zadrži jasan pritisak i objektivno praćenje ovih obaveza: protok vremena već ide naruku nekažnjivosti, a svaka žrtva koja premine ne dočekavši pravdu i obeštećenje predstavlja nenadoknadiv poraz“, ističe Malović.

Poglavlje 23  koje se odnosi na pravosuđe i temeljna prava jedno je od najvažnijih poglavlja u procesu evropskih integracija. A u okviru njega se ocjenjuje i procesuiranje ratnih zločina pred domaćim sudovima.

Marinović zaključuje da je ,,suočavanje s prošlošću, prije svega, naša odgovornost, ali u Crnoj Gori za to i dalje nedostaje političke volje, pa posljedično i posvećenog rada institucija. Umjesto suočavanja s činjenicama, dominiraju selektivno pamćenje, prećutkivanje i relativizacija zločina. Zato napredak u tehničkom dijelu pregovora sa EU ne može zamijeniti našu odgovornost, a EU bi morala insistirati na konkretnim rezultatima, a ne na formalnom ispunjavanju obaveza”.

Na pitanje Monitora da li i EU pristaje na opšteprihvaćenu amneziju koja je već dugo prisutna u Crnoj Gori, Malović odgovara: ,,Ne možemo tvrditi da EU svjesno pristaje na amneziju, ali preuranjenim pohvalama rizikuje da doprinese njenom održavanju. Ovakva ocjena podsjeća na period uoči dobijanja IBAR-a, kada se takođe prelazilo preko nedovršenih poslova da bi pristupni proces napredovao, uz očekivanje da će problemi biti naknadno riješeni.”.

Ona upozorava na sadašnji rizik ,,da Crna Gora krene putem Hrvatske, koja je prije pristupanja EU bila regionalni lider u procesuiranju ratnih zločina, a nakon toga je počela da odbija svaku saradnju sa državama regiona koja bi mogla da dovede do procesuiranja hrvatskih državljana za ratne zločine”.

Prema najnovijoj mapi puta Evropske komisije, privremeno zatvaranje Poglavlja 23 planirano je za decembar 2026. godine, na završnoj međuvladinoj konferenciji.

Crnogorske političke klase, bivše i aktuelne, kontinuirano kreiraju zaborav devedesetih i domaćih ratnih zločina. Kad ih takve Brisel još pogladi po glavi za rezultate postignute na polju procesuiranja ratnih zločina, umjesto da traži suštinski napredak,  suočavanje sa prošlošću bude ponovo odgođeno. Do neke bolje vlasti i nekog boljeg društva.

 

Presuda Strazbura

Evropski Sud za ljudska prava u Strazburu odbacio je 2023. godine tužbu protiv Crne Gore za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica iz 1992. godine, koju je podnijela rodbina deportovanih.

U presudi za slučaj koji je vođen pod nazivom Krdžalija i ostali protiv Crne Gore se navodi da je porodicama isplaćena odšteta te da su crnogorske vlasti preduzele određene mjere u tom slučaju.

Tužbu su u decembru 2013. podnijele devet majki i sestara žrtava deportacije, koje su se žalile na propuste nadležnih organa Crne Gore da temeljno istraže okolnosti pod kojima su nezakonito uhapšeni i stradali članovi njihovih porodica, kao i na propust da se taj događaj istraži i kazni. Tužba je dopunjena 2015. i u njoj se navodi da Crna Gora nije obezbijedila krivičnu pravdu i poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja. U njoj se zaključuje da su se crnogorski sudovi pridružili klimi zataškavanja i umanjenja značaja zločina, da nijesu popravili greške u kvalifikaciji djela tužioca, pa su na osnovu nepostojećeg pravnog standarda i oslobodili opružene.

Tea Gorjanc-Prelević iz Akcije za ljudska prava (HRA), koja je zastupala porodice žrtava u Strazburu, tada je za Monitor izjavila da je presuda u ovom slučaju mogla da bude dragocjena za zaštitu izbjeglica, da promoviše zabranu njihovog povratka tamo gdje im je život ugrožen, što je temeljno načelo međunarodnog prava, ali se desilo drugačije.

„Evropski sud za ljudska prava je dao legitimitet uputstvu crnogorskih vlasti kako izručiti izbeglice na ratom zahvaćeno područje i to njima neprijateljskoj vojsci, koja ih onda ubije, pa opet proći nekažnjeno. Ova odluka olako dozvoljava nekažnjivost kršenja prava na život“, izjavila je Gorjanc-Prelević.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više

 

 

Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.

Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.

Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.

Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.

Zainteresovane publike svakako ne manjka.

Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.

Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.

Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.

Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.

Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.

Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.

Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.

Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.

Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?

A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.

To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.

Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.

Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Ob­je su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.

Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih  propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.

Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.

Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona.  Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.

Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.

Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠARIĆI I PRVA FAMILIJA POD LUPOM U SRBIJI: Dok Crna Gora ćuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sistem privatne države braće Vučić, počeo se urušavati odmah nakon objave izbornih rezultata. Djelovi srbijanskog tužilaštva su krenuli u akciju i prije  primopredaje vlasti. Direktor i vlasnik Alta banke Davor Macura uhapšen je  zbog zloupotrebe položaja i sumnje da je iz trezora banke nezakonito iznio oko 380 miliona eura. Par sedmica ranije on je vraćen iz Crne Gore pod sumnjom da predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost. Blizak je SNS-u, a opozicija ga smatra „paravanom za pranje novca“ braće Vučić.  Kao u doba Prve banke vladajuće braće Đukanovića mnoge državne institucije i javna preduzeća su morali poslovati preko Alta banke i Alta Pay

 

 

 

Razvoj događaja u Srbiji tokom i poslije 25. oktobra su iznenadili mnoge  posmatrače. Nakon što je srpska Prva familja neočekivano ubjedljivo izgubila izbore i priznala poraz, probuđeni i/ili pobunjeni djelovi srbijanskog tužilaštva su krenuli u akciju i prije zvanične primopredaje vlasti. Konstitutivna sjednica Narodne skupštine Srbije je zakazana za 17. novembar dok će do izbora nove vlade proći još neko vrijeme.

Međutim, sistem privatne države Aleksandra i Andreja Vučića se počeo urušavati odmah nakon objave izbornih rezultata. Na društvenim mrežama 28. oktobra ove godine se pojavio snimak presretnutog razgovora, kako se tvrdi, između Dragana Vučićevića (vlasnika ekstremno žutog Informera i glavnog propagandiste odlazećeg režima) i Aleksandra Vučića. Na snimku se čuje Vučićevićev glas koji vidno uznemirenim tonom izgovara: „ako ti dozvoliš da ovi tužioci zavladaju Srbijom, ode sve u p…u m…..u, sve će da nas pohapse“. Iako oni  kasnije nisu potvrdili ili negirali autentičnost snimka, slijed događaja upućuje na rastuću nervozu u redovima Prve familije Srbije i njenih najbližih saradnika.

Nova ekonomija piše da je Javno tužilaštvo za organizovani kriminal (JTOK) već 27. oktobra uputilo zvaničan zahtjev Narodnoj banci Srbije (NBS) da hitno dostavi podatke o transakcijama i transferima novca iz Alta banke prema inostranstvu u zadnjih mjesec dana. Ovaj potez je uslijedio, kako se navodi u saopštenju JTOK-a, nakon medijskih i objava na društvenim mrežama o odlivu stotina miliona eura iz zemlje. Onda je 30. oktobra JTOK uputio MUP-u zahtjev za provjeru poslovanja banke i odgovornih u NBS-u oko mogućih transfera novca u inostranstvo. Isti dan je NBS oduzeo Alta banci licencu za poslovanje. Prethodno je tužiteljka Bojana Savović izjavila da ima saznanja da JTOK već ima ranije formiran predmet protiv direktora i vlasnika te banke Davora Macure. Macura je uhapšen po nalogu JTOK-a u noći između 1. i 2. novembra zbog zloupotrebe položaja i sumnje da je iz trezora banke nezakonito iznio oko 380 miliona eura (dinarske protuvrijednosti). Macura je samo par sedmica ranije vraćen iz Crne Gore pod sumnjom da predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost o čemu je već pisano. Macura je osoba bliska Srpskoj naprednoj stranci (SNS) i familiji Vučić. Opozicija ga smatra „paravanom za pranje novca“ braće Vučić. Istraživačka mreža BIRN objavila je da je Macura preko svoje firme Danica Park sarađivao sa kontroverznim biznismenom Nikolom Petrovićem (kumom Vučića), i sa Milanom Radoičićem i suprugom Zvonka Veselinovića. Veselinović i Radoičić su pod američkim sankcijama zbog trgovine narkoticima i drugih kriminalnih poslova. Procurjeli dokument BIA-e iz 2011. koji je objavio KRIK opisuje Veselinovićeve narko poslove s albanskom mafijom. Radoičić je na međunarodnoj potjernici zbog terorističkog napada na sjeveru Kosova oružjem dobijenog iz magacina Vojske Srbije. Obojica su u Srbiji bili pod zaštitom braće Vučić i dobijali unosne poslove s državom. KRIK je 11. novembra objavio da je Veselinović napustio Srbiju i da se nalazi u Turskoj.

Kao i nekada u Crnoj Gori, u doba Prve banke vladajuće braće Mila i Aca Đukanovića, mnoge državne institucije i javna preduzeća su morala poslovati preko Macurine Alta banke i Alta Pay. Polovinom 2025. godine Elektroprivreda Srbije (EPS) je uputila građane da račune za struju više ne uplaćuju na račun kod državne Uprave za trezor, već na račun kod Alta banke. EPS je tada saopštio da je Alta samo jedna od poslovnih banaka sa kojima „ima uspešnu saradnju“. Slične aranžmane je imala i crnogorska Elektropriveda (EPCG) s Prvom bankom u doba DPS-a. Interesantno je da je Alta banka jedno vrijeme slovila kao neko ko će preuzeti posrnulu Prvu banku u Crnoj Gori kada su braća Đukanović izgubili vlast. Do preuzimanja ipak nije došlo.

JTOK je osim bankara familije Vučić krenuo i na zarobljene sigurnosne službe. Neposredno nakon izbora tužilaštvo je formiralo predmete po krivičnim prijavama protiv vrha bezbjednosnog i pravosudnog aparata. Evropski portal Briselski signal navodi predmete istrage protiv direktora BIA Vladimira Оrlića zbog primoravanja zaposlenih da prikupljaju glasove za SNS. Istraga je otvorena i protiv ministra pravde Nenada Vujića i upravnika zatvora zbog sumnje na organizovano podmićivanje i pritiske na zatvorenike da glasaju Vučićevu stranku. U Kraljevu je uhapšen upravnik Kazneno-popravnog zavoda (KPZ) Zabela u Požarevcu Rodoljub Rončević. Osuđenici su ubjedljivo glasali Vučića – preko 65 odsto. Slično je bilo i u Crnoj Gori u avgustu 2020. kad je Kavački narko kartel u saradnji sa policijom orkestrirao glasanje osuđenika za DPS.

Panika u pomenutom snimku može se nadovezati na dugotrajni sukob između vučićevske vlasti i JTOK-a koje je vodilo istragu korupcije protiv bivših ministara Gorana Vesića i Tomislava Momirovića u vezi sa padom nadstrešnice u Novom Sadu kada je smrtno stradalo 16 osoba. Ni nakon dvije godine od pada niko nije odgovarao za tragediju jer su državne službe onemogućavale istragu i štitile osobe bliske braći Vučić. Portal EUalive i beogradski Radar su objavili da je BIA mjesecima prisluškivala tužioce za organizovani kriminal koji su istraživali pad nadstrešnice uključujući i glavnog tužioca Mladena Nenadića sve do 29. oktobra ove godine kada su mjere naglo obustavljene.

Mediji su objavili da će u postupku protiv narko bosa Darka Šarića biti pozvani da svjedoče i bivši predsjednik Vučić i bivši načelnik operative i de fakto broj jedan BIA-e Marko Parezanović. Odluku da pozove Vučića i Parezanovića saopštio  je predsjedavajući sudija sudskog vijeća Vladan Ivanković. Šariću i drugima se sudi pred Posebnim odeljenjem Višeg suda u Beogradu pod optužbom da su „oprali“ najmanje 20 miliona eura od droge. Šarić je 2020. prvostepeno dobio devet godina ali je presuda 2022. ukinuta i naloženo je novo suđenje. Radi se o jednom od najdužih postupaka u praksi Posebnog odeljenja. Optužnica je podignuta još 2010.

U ranijem suđenju Šariću za šverc 5,7 tona kokaina objavljena je (KRIK i Radar) Sky prepiska iz maja 2020. godine. U komunikaciji između Darka, brata Duška i drugih pominju se svemoćni Oskar, koji u Srbiji može sve, i za koga Darko Šarić, u kasnije objavljenoj prepisci u Radaru, eksplicitno navodi da se radi o Aleksandru Vučiću. Oskarov saradnik Markos je zvanično od policije u optužnici identificiran kao Marko Parezanović. On je uz blagoslov Vučića/Oskara koordinirao pojedine akcije narko kartela i uticao na sudije da ukinu pritvor Šariću i izdejstvuju što povoljniju presudu. U svrhu toga sastao se sa Duškom Šarićem u sjedištu BIA-e na Banjici. Kasnije prepiske iz Radara govore da je Šarić u novembru 2020. godine rekao neidentificiranim sagovorniku dao 2,1 milion za Vučićevu stranku preko posrednika označenog kao Uliks.

Dok se u Srbiji odmotava klupko i prije primopredaje vlasti, crnogorski tužitelji ćute na veze braće Đukanović s narko biznisom  braće Šarić i Kavačkim kartelom. U Sky spisima Kavčani govore o Đukanoviću u superlativu i sve čine da on ostane na vlasti.

Po ranijoj dokumentaciji koju je objavio OCCRP i KRIK Darko Šarić je bio jedan od najvećih i najvažnijih klijenata Prve banke. Novac je u legalne tokove ubacivan preko pljevaljskog Mat Company i povezanih ofšor firmi u američkoj državi Delaver i na Sejšelima. Procurjeli izvještaji Centralne banke Crne Gore (CBCG) pokazali su da je Prva banka pri otvaranju računa Šarićevim ofšor firmama kršila zakone o sprečavanju pranja novca tako što nije pribavljala dokumenta o stvarnim vlasnicima, niti je prijavljivala sumnjive milionske transakcije nadležnim organima.

Šarićeva Mat Company je između 2008. i 2011. godine od Prve banke dobila preko 15 miliona eura kredita, uključujući i period kada je banci odlukom CBCG bila zabranjena kreditna aktivnost zbog problema likvidnosti. Dusku Šariću i Jovici Lončaru je u Crnoj Gori suđeno za pranje novca nakon jakog međunarodnog pritiska na Đukanovićev režim. Obojica su 2018. pravosnažno oslobođeni presudom Vrhovnog suda. Do sada se Specijalno državno tužilaštvo (SDT) Vladimira Novovića nije oglašavalo da li ispituje djelovanje crnogorske Prve familije na njemu vjerno pravosuđe da se izdejstvuje oslobađajuća presuda Šarićevom (i Kalićevom) klanu u Crnoj Gori.

Dosadašnji postupci i otkrivene informacije o radu bivše šefice crnogorskog pravosuđa i  vrhovne državne tužiteljke (VDT) Vesne Medenice i glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića daju za pravo da se sumnja da njihov rad nije bio nezavistan od volje crnogorske Prve familije.

Nema ni riječi o preispitivanju crnogorskog sabotiranja Operacije Balkanski ratnik kada je američka DEA uz saradnju s administracijom tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića presrela jahtu Maui sa 2.8 tona kokaina u Urugvaju. Miloistička vlast je tada odugovlačila hapšenje dvojice osumnjičenih koje je tražila Srbija (Goran Soković i Dejan Šekularac) uz izgovor da ne postoji sporazum o izručenju. Kada je sporazum potpisan ova dvojica su odavno bila u bjekstvu. Tadašnji predsjednik Filip Vujanović je u intervjuu za Pobjedu rekao da mu se šef policije žalio kako Vrhovni sud nije odobrio tajni nadzor nad osumnjičenima. Medenica je odmah odgovorila da takvi zahtjevi mogu stići isključivo od ANB-a. ANB se o tome nije oglašavala.

Dosadašnji učinci  GST-a Vladimira Novovića i VDT-a Milorada Markovića su prevashodno rezultat isporučenih dokaza u vidu SKY dobijenih komunikacija i političkog pritiska Zapada.  Za sada (ne)činjenja Novovića i Markovića ne daju razloge da se vjeruje da će se išta promijeniti.

   Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo