Povežite se sa nama

OKO NAS

A vidi nas sad

Objavljeno prije

na

,,U industriji Nikšića danas je zaposleno nešto više od jedne četvrtine ukupno zaposlenih u crnogorskoj industriji. Za svega dvije decenije ovdje je seosko stanovništvo sa 75 procenata svedeno na 38 procenata, a nacionalni dohodak po stanovniku porastao je u ovom periodu preko pet puta.”, piše u monografiji Nikšića koju je 1972. godine objavio Grafički zavod Hrvatske.

 

Godinu ranije, 1971. grad pod Trebjesom je imao 40.107 stanovnika. U to vrijeme, sjećaju se stariji, mogao je da radi ko je htio, a slikovit podatak iz monografije, ma koliko bio nadahnut duhom epohe, govori dovoljno.

Po posljednjem popisu ova opština ima 72.443 stanovnika. Svega trećina, 25.776 je radno aktivno, od kojih nešto preko 19.000 se vodi kao zaposleno.

Da u ovoj opštini ne cvjeta, može se vidjeti i golim okom. Kome trebaju opipljiviji dokazi može ih naći u redovnim protestima koji ishodište imaju ispred glavne opštinske zgrade.

Prošlog mjeseca ispred ove višespratnice u centru grada okupili su se pripadnici nikšićke Službe zaštite i spašavanja. Jednosatnim protestima po ko zna koji put posljednjih mjeseci su tražili da im se isplati zarađeno. Na martovskom okupljanju podržale su ih i kolege iz Boksita, Metalca i Mesera.

Pripadnici nikšićke Službe zaštite i spasavanja 18. marta su započeli jednosatne proteste ispred zgrade Opštine tražeći isplatu decembarske i januarske zarade, ali i garancije da će im sva ostala primanja biti redovna. Prethodnim protestima su izboksovali isplate oktobarske i novembarske plate. Nakon 15-dnevnih protesta vatrogasci su odlučili da ih prekinu jer su dobili decembarsku platu čime je ispunjen dio njihovih zahtjeva. Primopredaja vlasti u ovoj opštini na neko vrijeme će prekinuti njihove akcije.

Bivši radnici njemačkog Mesera, nekadašnjeg Centra tehničkih gasova (CTG), krajem februara su započeli štrajk glađu u podrumu jedne Željezarine zgrade. Oni su od Vlade tražili isplatu otpremnina i uslove za odlazak po socijalnom programu koji je važio za ostale metalurge i koji je podrazumijevao priznavanje beneficiranog radnog staža. Nakon dvadesetodnevnog gladovanja u podrumu, došlo je do „pomaka u prevazilaženju problema”. Radnici su nakon razgovora sa ministrom Predragom Boškovićem dobili obećanje da će se naći rješenje u zakonskim okvirima. „Ukoliko naš zahtjev za beneficiranim stažom ne bude riješen povoljno, nastavićemo štrajk” poručio je jedan od dvadeset radnika krajem prošlog mjeseca.

Mart je zabilježio još jednu muku nikšićkih rudara. Njih pedesetak je 8. marta blokiralo upravnu zgradu. Trajalo je dva dana, nakon čega su dozvolili poslovodstvu da nastavi sa radom kako bi bili potpisani ugovori sa kupcima. Boksitari su tražili isplatu dvije od pet zaostalih zarada, pokretanje proizvodnje, povezivanje radnog staža od 2009.

Rok za ispunjenje njihovih zahtjeva curi. Rudari su tada poručili da će čekati do 20. aprila a onda će odlučiti šta i kako dalje. Takođe su rekli da oba Sindikata ne rade ništa, već radnicima ponavljaju priču koju im servira Vlada.

Prije deset godina nadahnuto je govorio tadašnji predsjednik Odbora direktora Rudnika: „Danas su Rudnici boksita razvijena, savremeno-tehnički opremljena i kadrovski osposobljena organizacija koja svoj rad i razvoj temelji na najvećim dostignućima rudarske struke i nauke i neraskidivi dio najmoćnije repro cjeline (Kombinat aluminijuma, Elektroprivreda, Rudnik uglja Pljevlja, Željeznice Crne Gore, Luka Bar), koja predstavlja najznačajniju privrednu aktivnost Crne Gore…”

Pa je onda opleo: „Više je nego sigurno da put Crne Gore kojim ide ka bogatim evropskim narodima vodi preko valorizacije dokazanog i još neotkrivenog rudnog blaga, racionalnog iskorišćenja značajnih energetskih i šumskih potencijala, uz skladan razvoj poljoprivrede i turizma. U tom velikom otvaranju Crne Gore prema svijetu, Rudnici boksita imaju svoje nezamjenjivo mjesto”.

Glađu su ispred kapija svoje fabrike štrajkovali i radnici Metalca. Oni su iskazali protest i ispred opštine i ponovili zahtjeve o isplati obećanih otpremnina po kolektivnom ugovoru po 11.700 eura, stambenog kredita od 5.000 i povezivanju radnog staža za prošlu godinu. Njima je iz firme obećano da će se u rješenje njihove situacije ući čim Vlada odobri kredit od 1,5 miliona za oporavak firme.

Nakon dugog životarenja početkom godine zatvoren je hotel Onogošt. Jedan od najkarakterističnijih simbola grada. Time je prestao i radni odnos za 82 stalno zaposlena radnika koji su štrajkom svoja prava tražili do kraja februara kada su im isplaćene otpremnine u iznosu od 5.600 eura. Prije nekoliko dana ova priča je dobila nastavak preko poziva skupštinske Komisije za praćenje i kontrolu postupka privatizacije. Još će se sačekati sa razrješenjem.

O posrtanjima čuvene nikšićke željezare i smanjenjima broja radnika pisalo se često i mnogo. U ovu godinu je ušla sa obustavom proizvodnje 23. januara. ,,Radnici su poslati na odmor do prvog februara. Dio radnika Čeličane je pozvan da pripremi pogon za proizvodnju, a ostalima je rečeno da ne dolaze na posao prije 4. februara kada bi, valjda, trebalo da počne proizvodnja”, prenosile su tada Vijesti. Po uspostavljanju proizvodnje, Pobjeda je pisala da se „na posao vratilo svih 250 željezaraca… Vlasnik željezare, turska kompanija Toščelik, pauzu je iskoristila za pripremu postrojenja u Čeličani i produženje ugovora sa Elektroprivredom o isporuci struje. Ugovor je potpisan na četiri mjeseca, jer željezara nije mogla da odredi godišnje potrebe budući da nema čvrst plan proizvodnje”.

Ovo je dio nevesele razglednice grada pod Trebjesom sa koje su se nekada smiješili radnici na čijem je radu krajem prošlog vijeka počivao dobar dio crnogorske industrije. U pomenutoj monografiji, autori su pored pogleda u svijetlu budućnost zapisali: „Nikšić je najzad postao grad radnika – konačno su stvoreni fundamentalni uslovi da ljudi ovog kraja ne odlaze masovno u pečalbu”. Odliv mozgova je priča za sebe. Kako bi rekao Antonije Pušić: „A vidi nas sad!”

Dragan LUČIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo