Povežite se sa nama

OKO NAS

Kako je Batko „pobjegao” iz Spuža

Objavljeno prije

na

Stigla je vijest: Sudsko vijeće Suda BiH osudilo je Veselina Vlahovića Batka na 45 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad nesrpskim stanovništvom u sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići tokom 1992.

Vlahović, koga pamte kao monstruma s Grbavica, proglašen je krivim po 66 tačaka optužnice. Novinari pristutni u sudnici tokom dvočasovnog čitanja presude (odužilo se, kažu, „zbog obima nedjela osuđenog”) sabrali su kako je Vlahović osuđen za ubistva 30 osoba, silovanje većeg broja žena, kao i nebrojena premlaćivanja, maltretiranja i pljačkanje građana nesrpske nacionalnosti.

Sudija Zoran Božić detaljno je opisao zlodjela za koja je Veselin Vlahović proglašen krivim. Ovaj je mirno slušao. Samo bi povremeno, kažu, uzdahnuo. Prisutni su, zato, ostali sluđeni onim što su čuli.

„Među najužasnijim zlodjelima je slučaj silovanja jedne žene u sedmom mjesecu trudnoće”, zabilježio je neko od novinara. ,, Ženu je, kako je opisao sudija Božić, silovao u kuhinji pred njenom maloljetnom kćerkom, držeći djevojčici, koja je vrištala, nož pod grlom…„

Drugi izvještač piše: „Među brojnim djelima izdvaja se tragedija porodice Pecar, koja je natjerana da ide kroz minsko polje. Tom prilikom stradali su šestogodišnja djevojčica Azra i njena baka Diša”.

Treći se prisjetio izvještaja španskih medija prema kojima je Vlahović u martu 2010. godine, tokom ekstradicionog saslušanja u Madridu, zaprepastio sudiju hladnokrvnim priznanjem: ,Ubio sam više od 100 Muslimana i zapalio njihove leševe, zbog toga se ne kajem.”

Desetak godina ranije, u novembru 1999. godine, Veselin Vlahović je pričao sasvim drugu priču. On tada šalje pismo Monitoru, iz zatvora u Spužu gdje je izdržavao troipogodišnju kaznu zbog pljačke i razbojništva, zamjerajući nam na tekstovima kojima smo crnogorsku javnost upoznali sa zlodjelima čovjeka koji se 1986. godine iz rodnog Nikšića uputio u Sarajevo. I koji se, nakon nepočinstava koja su mu donijela i planetarnu slavu, ponovo obreo u Crnoj Gori, sredinom 90-ih.

„Pored sve svoje dobre volje, ne mogu da vam ne zamjerim što ste objavili ovakve izmišljotine, koje ne blate samo moje ime već i cjelokupnu moju porodicu i bratstvo”, piše Veselin primjećujući kako se u tekstovima u kojima se opisuju njegova nedjela, „govori o nečuvenim zločinima kojih se svaki normalan čovjek gnuša”. Istovremeno se, svjedočiće kasnije njegovi poznanici iz Spuža, hvališe po zatvorskom krugu: „Ljudi, ova glava sad vrijedi milion dolara”.

Monitor nije bio jedini što je Vlahoviću „udario na obraz”. Učinio je to godinu- dvije ranije i Božidar Debelonogić, bivši srpski vojnik sa Grbavice. On u knjizi Balija ovako opisuje Vlahovića: ,,Batko Crnogorac najviše je volio voziti auta i ubijati muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea (V.V. je trenirao boks). Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente.”

Koju godine kasnije (2005) sjetila ga se i Biljana Plavšić. Nekadašnja članica ratnog predsjedništva RS u knjizi Svjedočim, pisanoj u zatvoru, opisuje kako su u julu 1992. u Lukavici njen automobil zaustavili lokalni mještani – Srbi, žaleći se kako trpe „teror i pljačke Batka Vlahovića, koji sa nekoliko ljudi sličnih njemu upadaju noću u hrvatske i muslimanske stanove i odvode muškarce, koje potom niko više ne vidi. Oni pljačkaju i ucjenjuju ljude. Srbi koji su se tome suprotstavili postali su meta tog manijaka i njegov družine.”

Biljana Plavšić odlazi na Pale, kako bi, piše, spriječila djelovanje sumanutog Batka. „Tu zatičem sve relevantne osobe za rješavanje ovog problema. Tu su Radovan (Karadžić), Momčilo (Krajišnik), Momčilo Mandić, ministar pravosuđa i Mićo Stanišić, ministar policije… Očekujem čuđenje, zabrinutost, zaprepaštenje, ali ništa od toga. Momčilo Mandić se iskezi (to je pravi izraz za njegovo lice u tom trenutku) i reče: ‘Ah, Batko!’ Isto i ministar unutrašnjih poslova, kao da govorim o nestašnom djetetu i njegovim igrama. Dakle, to su njegovi zaštitnici i naredbodavci…” Priču o Vlahoviću Biljana Plavšić zaključuje: „Kada su Mandić i Stanišić napustili funkcije – Batko se izgubio”.

Da ne bi bilo dilema – monstrum s Grbavice nije u jesen 1999. pisao Monitoru i zgražavao se nad vlastitim zločinima zato što je dobio nenadani napad griže savjesti. Ne, Vlahović se uplašio saznanja da je u Višem sudu u Podgorici protiv njega podnijet zahtjev za pokretanje istrage zbog zločina počinjenih u Sarajevu. Po svoj prilici, i vlasti u Podgorici su se uplašile iz istog razloga.

U crnogorskoj policiji su, svjedočio je u Monitoru jedan od njenih zvaničnika iz tog perioda, još 1994. godine „bili prisutni podaci o zlodjelima koje je Vlahović počinio u BiH”. Samo što za njih niko nije mario dok priča o Vlahoviću nije internacionalizovana.

Onda su stigli problemi: U Podgorici je, 18. juna 2001. godine, na sastanku predstavnika Ministarstva pravde CG i BiH postignut dogovor da zvanično Sarajevo Podgorici ustupi dokumentaciju po kojoj bi se moglo suditi Vlahoviću. Još gosti tadašnje Vlade Filipa Vujanovića nijesu zamakli preko Šćepan polja, a iz Spuža je stigla vijest: Pobjegao Batko!

Pokazalo se da je najčuvaniji stanovnik crnogorskih zatvora praktično istjeran iz zatvora. (Prema zvaničnim informacijama iz ZIKS-a, Vlahović se za vrijeme radne obaveze osuđenika između doručka i ručka nalazio zaključan u svojoj zatvorskoj sobi. Ujedno, on je bio jedini osuđenik u zatvorenom dijelu KP doma koji je zaključavan poslije povečerja.)

,,To bjekstvo je organizovano”, tvrdio je za Monitor tadašnji direktor ZIKS-a, Željko Jočić: ,,Vlahović je u tačno određeno vrijeme, neometan od službenika kojima je isključivi posao da obezbjeđuju bedeme zatvorenog dijela KPD, pobjegao do vozila koje ga je čekalo i nestao. Bio je potpuno siguran da će bez problema – uz nečiju pomoć – preskočiti bedem visine četiri metra i pretrčati brisani prostor od nekoliko stotina metara. Samo jedan metak ispaljen u znak upozorenja onemogućio bi to bjekstvo”, srdio se Jočić, predočavajući našim čitaocima: ,,Zanimljiva je činjenica da policija tokom uviđaja nije uzela izjave od zatvorenika koji su prisustvovali bjekstvu, iako se osnovano sumnja da su neki od njih pomogli Vlahoviću”.

Jočić je uskoro završio u advokaturi, dok se Vlahović, uhodanim kriminalnim putevima, obreo u Španiji. Tamo je uhapšen devet godina nakon bjekstva iz Crne Gore.

Ključevi ovog zatvora i dalje su u istim rukama.

Goran

Iz mnoštva tragičnih priča o svirepostima Veselina Vlahovića i patnjama njegovih žrtava izdvajamo nekoliko detalja priče o ubistvu Gorana Čengića.

„Žrtva je došla sama…”, zabilježila je novinarka Oslobođenja Edina Kamenica: U danu kada se to desilo, Batko je iz Shopinga (naselje na Grbavici) poveo sa sobom Husniju Ćerimagića. Na isljeđivanje. Tako je zvao svoje ubijanje. Starac u pidžami drhtao je na stubištu. Goran, čija je porodica ranije otišla iz Sarajeva u Beograd otvorio je vrata i povikao na Batka: ‘Šta to radiš! Vidiš li da je čovjek bolestan?’ ‘A, evo i jednog Čengića’, obradovao se Batko…

Poslije se samo posložilo: Ubijeni je bio bivši reprezentativac SFRJ u rukometu. Sa očeve strane potomak Smail age Čengića. Njegov otac Fićo (pravo ime mu je bilo Ibrahim ali su ga svi znali po onome koje je nosio u partizanima) bio je prvi gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, da bi potom na Golom otoku robijao pet godina.

Goranova prababa sa majčine strane (rođene Zimonjić), bila je rođena sestra crnogorske kraljice Milene Petrović. Tri dana prije oslobođenja Beograda 1944. okupatori su objesili Goranovog ujaka – Stevana Zimonjića. Po njemu je lik iz popularne serije Otpisani, kojeg je glumio Voja Brajović, dobio ime Tihi.

Porodica Srđana Aleksića, hrabrog mladića iz Trebinja koji je tokom rata u BiH ubijen pokušavajući da spasi svog sugrađanina druge vjere i nacije, u rodbinskim je odnosima sa familijom Gorana Čengića. Obojica su posthumno dobitnici međunarodne nagrade za Građansku hrabrost Duško Kondor koju u Sarajevu dodjeljuje NVO GARIWO.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo