Povežite se sa nama

OKO NAS

Kako je Batko „pobjegao” iz Spuža

Objavljeno prije

na

Stigla je vijest: Sudsko vijeće Suda BiH osudilo je Veselina Vlahovića Batka na 45 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad nesrpskim stanovništvom u sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići tokom 1992.

Vlahović, koga pamte kao monstruma s Grbavica, proglašen je krivim po 66 tačaka optužnice. Novinari pristutni u sudnici tokom dvočasovnog čitanja presude (odužilo se, kažu, „zbog obima nedjela osuđenog”) sabrali su kako je Vlahović osuđen za ubistva 30 osoba, silovanje većeg broja žena, kao i nebrojena premlaćivanja, maltretiranja i pljačkanje građana nesrpske nacionalnosti.

Sudija Zoran Božić detaljno je opisao zlodjela za koja je Veselin Vlahović proglašen krivim. Ovaj je mirno slušao. Samo bi povremeno, kažu, uzdahnuo. Prisutni su, zato, ostali sluđeni onim što su čuli.

„Među najužasnijim zlodjelima je slučaj silovanja jedne žene u sedmom mjesecu trudnoće”, zabilježio je neko od novinara. ,, Ženu je, kako je opisao sudija Božić, silovao u kuhinji pred njenom maloljetnom kćerkom, držeći djevojčici, koja je vrištala, nož pod grlom…„

Drugi izvještač piše: „Među brojnim djelima izdvaja se tragedija porodice Pecar, koja je natjerana da ide kroz minsko polje. Tom prilikom stradali su šestogodišnja djevojčica Azra i njena baka Diša”.

Treći se prisjetio izvještaja španskih medija prema kojima je Vlahović u martu 2010. godine, tokom ekstradicionog saslušanja u Madridu, zaprepastio sudiju hladnokrvnim priznanjem: ,Ubio sam više od 100 Muslimana i zapalio njihove leševe, zbog toga se ne kajem.”

Desetak godina ranije, u novembru 1999. godine, Veselin Vlahović je pričao sasvim drugu priču. On tada šalje pismo Monitoru, iz zatvora u Spužu gdje je izdržavao troipogodišnju kaznu zbog pljačke i razbojništva, zamjerajući nam na tekstovima kojima smo crnogorsku javnost upoznali sa zlodjelima čovjeka koji se 1986. godine iz rodnog Nikšića uputio u Sarajevo. I koji se, nakon nepočinstava koja su mu donijela i planetarnu slavu, ponovo obreo u Crnoj Gori, sredinom 90-ih.

„Pored sve svoje dobre volje, ne mogu da vam ne zamjerim što ste objavili ovakve izmišljotine, koje ne blate samo moje ime već i cjelokupnu moju porodicu i bratstvo”, piše Veselin primjećujući kako se u tekstovima u kojima se opisuju njegova nedjela, „govori o nečuvenim zločinima kojih se svaki normalan čovjek gnuša”. Istovremeno se, svjedočiće kasnije njegovi poznanici iz Spuža, hvališe po zatvorskom krugu: „Ljudi, ova glava sad vrijedi milion dolara”.

Monitor nije bio jedini što je Vlahoviću „udario na obraz”. Učinio je to godinu- dvije ranije i Božidar Debelonogić, bivši srpski vojnik sa Grbavice. On u knjizi Balija ovako opisuje Vlahovića: ,,Batko Crnogorac najviše je volio voziti auta i ubijati muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea (V.V. je trenirao boks). Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente.”

Koju godine kasnije (2005) sjetila ga se i Biljana Plavšić. Nekadašnja članica ratnog predsjedništva RS u knjizi Svjedočim, pisanoj u zatvoru, opisuje kako su u julu 1992. u Lukavici njen automobil zaustavili lokalni mještani – Srbi, žaleći se kako trpe „teror i pljačke Batka Vlahovića, koji sa nekoliko ljudi sličnih njemu upadaju noću u hrvatske i muslimanske stanove i odvode muškarce, koje potom niko više ne vidi. Oni pljačkaju i ucjenjuju ljude. Srbi koji su se tome suprotstavili postali su meta tog manijaka i njegov družine.”

Biljana Plavšić odlazi na Pale, kako bi, piše, spriječila djelovanje sumanutog Batka. „Tu zatičem sve relevantne osobe za rješavanje ovog problema. Tu su Radovan (Karadžić), Momčilo (Krajišnik), Momčilo Mandić, ministar pravosuđa i Mićo Stanišić, ministar policije… Očekujem čuđenje, zabrinutost, zaprepaštenje, ali ništa od toga. Momčilo Mandić se iskezi (to je pravi izraz za njegovo lice u tom trenutku) i reče: ‘Ah, Batko!’ Isto i ministar unutrašnjih poslova, kao da govorim o nestašnom djetetu i njegovim igrama. Dakle, to su njegovi zaštitnici i naredbodavci…” Priču o Vlahoviću Biljana Plavšić zaključuje: „Kada su Mandić i Stanišić napustili funkcije – Batko se izgubio”.

Da ne bi bilo dilema – monstrum s Grbavice nije u jesen 1999. pisao Monitoru i zgražavao se nad vlastitim zločinima zato što je dobio nenadani napad griže savjesti. Ne, Vlahović se uplašio saznanja da je u Višem sudu u Podgorici protiv njega podnijet zahtjev za pokretanje istrage zbog zločina počinjenih u Sarajevu. Po svoj prilici, i vlasti u Podgorici su se uplašile iz istog razloga.

U crnogorskoj policiji su, svjedočio je u Monitoru jedan od njenih zvaničnika iz tog perioda, još 1994. godine „bili prisutni podaci o zlodjelima koje je Vlahović počinio u BiH”. Samo što za njih niko nije mario dok priča o Vlahoviću nije internacionalizovana.

Onda su stigli problemi: U Podgorici je, 18. juna 2001. godine, na sastanku predstavnika Ministarstva pravde CG i BiH postignut dogovor da zvanično Sarajevo Podgorici ustupi dokumentaciju po kojoj bi se moglo suditi Vlahoviću. Još gosti tadašnje Vlade Filipa Vujanovića nijesu zamakli preko Šćepan polja, a iz Spuža je stigla vijest: Pobjegao Batko!

Pokazalo se da je najčuvaniji stanovnik crnogorskih zatvora praktično istjeran iz zatvora. (Prema zvaničnim informacijama iz ZIKS-a, Vlahović se za vrijeme radne obaveze osuđenika između doručka i ručka nalazio zaključan u svojoj zatvorskoj sobi. Ujedno, on je bio jedini osuđenik u zatvorenom dijelu KP doma koji je zaključavan poslije povečerja.)

,,To bjekstvo je organizovano”, tvrdio je za Monitor tadašnji direktor ZIKS-a, Željko Jočić: ,,Vlahović je u tačno određeno vrijeme, neometan od službenika kojima je isključivi posao da obezbjeđuju bedeme zatvorenog dijela KPD, pobjegao do vozila koje ga je čekalo i nestao. Bio je potpuno siguran da će bez problema – uz nečiju pomoć – preskočiti bedem visine četiri metra i pretrčati brisani prostor od nekoliko stotina metara. Samo jedan metak ispaljen u znak upozorenja onemogućio bi to bjekstvo”, srdio se Jočić, predočavajući našim čitaocima: ,,Zanimljiva je činjenica da policija tokom uviđaja nije uzela izjave od zatvorenika koji su prisustvovali bjekstvu, iako se osnovano sumnja da su neki od njih pomogli Vlahoviću”.

Jočić je uskoro završio u advokaturi, dok se Vlahović, uhodanim kriminalnim putevima, obreo u Španiji. Tamo je uhapšen devet godina nakon bjekstva iz Crne Gore.

Ključevi ovog zatvora i dalje su u istim rukama.

Goran

Iz mnoštva tragičnih priča o svirepostima Veselina Vlahovića i patnjama njegovih žrtava izdvajamo nekoliko detalja priče o ubistvu Gorana Čengića.

„Žrtva je došla sama…”, zabilježila je novinarka Oslobođenja Edina Kamenica: U danu kada se to desilo, Batko je iz Shopinga (naselje na Grbavici) poveo sa sobom Husniju Ćerimagića. Na isljeđivanje. Tako je zvao svoje ubijanje. Starac u pidžami drhtao je na stubištu. Goran, čija je porodica ranije otišla iz Sarajeva u Beograd otvorio je vrata i povikao na Batka: ‘Šta to radiš! Vidiš li da je čovjek bolestan?’ ‘A, evo i jednog Čengića’, obradovao se Batko…

Poslije se samo posložilo: Ubijeni je bio bivši reprezentativac SFRJ u rukometu. Sa očeve strane potomak Smail age Čengića. Njegov otac Fićo (pravo ime mu je bilo Ibrahim ali su ga svi znali po onome koje je nosio u partizanima) bio je prvi gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, da bi potom na Golom otoku robijao pet godina.

Goranova prababa sa majčine strane (rođene Zimonjić), bila je rođena sestra crnogorske kraljice Milene Petrović. Tri dana prije oslobođenja Beograda 1944. okupatori su objesili Goranovog ujaka – Stevana Zimonjića. Po njemu je lik iz popularne serije Otpisani, kojeg je glumio Voja Brajović, dobio ime Tihi.

Porodica Srđana Aleksića, hrabrog mladića iz Trebinja koji je tokom rata u BiH ubijen pokušavajući da spasi svog sugrađanina druge vjere i nacije, u rodbinskim je odnosima sa familijom Gorana Čengića. Obojica su posthumno dobitnici međunarodne nagrade za Građansku hrabrost Duško Kondor koju u Sarajevu dodjeljuje NVO GARIWO.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE: SUDBINA ROŽAJSKE OBILAZNICE: Puta nema a troškovi rastu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šesnaest godina od početka prvih radova, Rožaje još uvijek nema završenu zaobilaznicu oko grada. Budući da je za ostatak radova planirano nešto više od osam miliona eura, državu će na kraju ovaj projekat koštati makar 25 miliona

 

Izgradnja zaobilaznice oko Rožaja započela je još 2008. godine, kada je krenulo izvođenje radova u okviru prve faze izmještanja magistralnog puta iz pravca Srbije koji vodi kroz grad, do ukrštanja sa putem Rožaje – Kula – Peć. Ugovorena cijena radova prve faze iznosila je 3,8 miliona eura, a posao je dobila firma Konstruktor inženjering. Planirani rok završetka radova bio je kraj 2009. Ipak, radovi nisu završeni ni do 2012. godine, kada je komisija za tehnički prijem zahtijevala ispravke radova.

Do početka izgradnje druge faze, poslije osam godina, ili do danas – poslije 16 godina, prva faza je znatno propala i djelimično ostala nezavršena. Tadašnji ministar saobraćaja, Ivan Brajović, je, odgovarajući na poslačnička pitanja 2012. godine, pojasnio  da nisu obavljeni dodatni radovi koje je tražila Komisija za tehnički prijem, u vrijednosti od 50 hiljada eura. Razlog – izvođač Konstruktor inženjering je otišao u stečaj.

Iako je Brajović tada najavio novu tendersku proceduru i završetak radova u 2014. godini, aktivnosti u vezi sa projektom nastavljene su tek 2017. godine.

 Za izradu druge dionice zaobilaznice oko Rožaja, za koju su sredstva obezbijeđena iz kredita Evropske-investicione banke,  izabrana je ponuda bosanskog ponuđača Euro-asfalt i partneri. Bosanska firma Euro-asfalt godinu prije toga dobila je i posao izgradnje novog regionalnog puta Berane – Kolašin, odnosno drugu dionicu od sela Lubnice u beranskoj opštini, preko planine Jelovice, sa tunelom Klisura kroz Bjelasicu. U tom trenutku se nije moglo znati da će oni u tom poslu kasniti četiri godine, kao i da će cijena sa ugovorenih 37 miliona eura da poraste na skoro 60 miliona. Tunel je tek nedavno otvoren i put Berane – Kolašin stavljen u probni rad.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NACIONALNI PARK BIOGRADSKA GORA: Sve glasniji zahtjevi za gradnjom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici parcela u NP Biogradska gora posljednjih nekoliko sedmica  intenzivirali su zahtjeve da nadležni dozvole gradnju u toj zaštićenoj zoni. Tvrde da ih od toga dijeli samo odbijanje Agencije za zaštitu životne sredine

 

 

Iako već decenijama važe ista pravila zaštite u tri zone zaštite Nacionalnog parka (NP) Biogradska gora, vlasnici parcela na bjelasičkim katunima, od nedavno “glasnije” traže ustupke kada je riječ o korišćenju tog prostora. To što ne smiju graditi bungalove, vikendice, kolibe, pomoćne objekte, toalete… na katunima, tvrde, ugrožava im “Ustavom zagarantovano pravo na svojinu”.  U NP je oko 21 odsto  teritorije privatno vlasništvo, a vlasnici sada imaju ambicije da grade na katunima, kako bi se, objašnjavaju, intenzivnije bavili turizmom i stočarstvom. Zbog toga su tražili seriju sastanaka sa nadležnima, kako bi to i izdejstvovali.

Iz nekoliko resora i preduzeća Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) mještanima su, navodno,  na nedavnom sastanku u Mojkovcu kazali da je “ključ kod Agencije za zaštitu životnu sredine”. Na pitanje Monitora zbog čega su baš sada krenuli organizovani apeli mještana koji zahtijevaju da nadležni malo popuste i da se zabiđe zakon i  planska dokumenta, vlasnici imanja kažu da su se oduvijek bunili, ali, objašnjavaju, razlog je i što se “sada malo dosljednije primjenjuju pravila”.  “U problemu” su, tvrde, prije svih vlasnici zemljišta na katunima  Dolovi Lalevića, Šiška, Katun Raičevića…, to jest, Beranci i Mojkovčani. Oni će tražiti podršku i lokalnih vlasti, kako bi zajednički pokušali da utiču  na Agenciju.

“Prostornim planom posebne  namjene (PPPN)  za  Bjelasicu  i  Komovi  predivđena je revitalizacija naših  katuna u turističke svrhe.Za zabranu raspolaganja svojim imanjima smatramo odgovornom Agenciju za zaštitu životne sredine, koja ne popušta.  Osim potpune zabrane gradnje, nemoguća je bilo  kakva   eksploatacija  šume , pa  čak  ni  za   ogrijev  onih  koji  imaju  objekte na tom prostoru.  Loša   putna infrastruktura, nemogućnost probijanja novih i proširenja postojećih  puteva, proširenje   granica  NP Biogradska gora,  bez  obavještenja  javnosti  i  vlasnika  privatne  imovine, samo su neki od problema koje smo na  sastanku apostrofirali”, kazali su  Monitoru predstavnici Beranaca i Mojkovčani, koji su vlasnici parcela na katunima.

Tvde da im je jedino dozvoljeno da kose svoje livade, te da su vlasnici “samo na papiru”. Koristi od svoje đedovine u zaštićenom prostoru, kako kažu, nemaju odavno.

Sa dozvolama imaju problema i u beranskoj lokalnoj upravi, ali kada je riječ o unaprjeđenju putne infrastrukture. Već deset godina Opština, navodno, pokušava da dobije urbanističko-tehničke uslove za probijanje jednog i proširenje drugog puta. No, Berancima saglasnost za radove na dionicama koje su na teritoriji i mojkovačke i kolašinske opštine ne daju ni iz tamošnjih lokalnih uprava.

“Riječ je o radovima na  ukupnoj dužini od jednog kilometra. Jedna dionica je od Svatovskog groblja prema Tutića katunu. Tamo sada ne postoji put i to činjeničo stanje stvara više štete u prostoru,  nego probijanje puta.  Naime, tim prostorom terenska vozila prolaze kuda vozačima padne na pamet, pa je biodiverzitet itekako ugrožen. Na žalost, iako već deceniju nastojimo da dobijemo potrebne dozvole, kako bi unaprijedili život stočara i valorizovali taj dio planine, i dalje nema rezultata”, kažu   u beranskoj Opštini.

Namjeravali su i da prošire put prema Pešića katunu i Omerskoj. No, saglasnosti od nadležnih nije bilo ni za to. Tvrde da su time na više načina oštećeni stočari na katunima i da se unazađuje poljoprivredna djelatnost.  U beranskoj lokalnoj vlasti, nezvanično kažu, da ponekad imaju utisak da su katunjani na prostoru kolašinske opštine u značajno povoljnijem položaju, jer im se “dozvoljava gradnja na katunima kao što su Ravanjske rupe ili Vranjak”.

Zahtjevi za gradnju dolaze od Beranaca i Mojkovčana, koji su vlasnici parcela, uglavnom,i odnose se na drugu zonu zaštite NP. Ambicija beranske Opštine da unapređuje putnu infrastrukturu   takođe je usmjerena na taj dio NP. Prema Zakonu o zaštiti životne sredine, relaizacija svih tih aktivnosti nije dozvoljena. Takođe, ni prema Planu upravljanja NP, a nije predviđena ni nacrtom Studije  revizije statusa, kategorije i režima zaštite tog prostora.

NP je podijeljen na tri zone zaštite, a druga obuhvata četiri područja, koja čine poljoprivredna zemljišta, pašnjaci, livade, katuni, jezera (Šiško, Pešića, Ursulovačko…). Dozvoljene su aktivnosti kada je riječ o sprovođenju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprjeđenja zaštićenog područja. Toj zoni pripadaju svi predjeli Parka van prašumskog rezervata, a prema zvaničnim dokumentima, prostor karakteriše veliki broj rijetkih i endemičnih biljnih vrsta.

“U drugoj zoni dozvoljene su naučno-istraživačke i edukativne aktivnosti; sportsko-rekreativne i turističke aktivnosti u slobodnom prostoru koji sa stanovišta fizičkih i klimatskih odlika posebno pogoduje aktivnostima sportsko-rekreativnog skijanja, uz strogo kontrolisano korišćenje prirode; u ograničenoj mjeri aktivnosti stočarstva. Turistička izgradnja predviđa se na Kraljevom kolu, gdje će se uz smještajne kapacitete formirati i glavni prijemni, informativni centar nacionalnog parka. Takođe, predviđa se revitalizacija katuna Dolovi, Rupe Ravanjske, Šiška i Pešića Rupe i njihova ponuda u turističke svrhe”, piše u Planu upravljanja NP do 2025. Godine.

Za sada to malo znači vlasnicima parcela u toj zoni, pa su tražili i drugi sastanak sa predstavnicima više ministarstva i Agencije. Od NPCG očekuju da budu posrednici između mještana i državnih adresa. Brojne primjedbe poslali su tokom javne rasprave o nacrtu Studije revizije statusa, kategorije i režima zaštite tog prostora.    Studijom je,međutim,  previđena samo adaptacija i rekonstrukcija katuna u drugoj zoni, ali “u skladu sa mjerama i uslovima zaštite prirode”. Vlasnicima imanja, pak.  nije dovoljno da obnavljaju postojeće, već i da grade nove objekte. Nijesu im dovoljne  pješačke i biciklističke staze, već bi, tvrde, samo novi putevi na tom prostoru značili i bolje uslove života na katunima.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POVEĆAVA SE BROJ NERIJEŠENIH SLUČAJEVA U SUDOVIMA: Spora pravda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Broj neriješenih predmeta tokom 2023. godine povećan je za oko 16 hiljada ili za više od 30 odsto

 

Više od 67,5 hiljada neriješenih predmeta u crnogorskim sudovima bilo je na kraju prošle godine, pokazuje Izvještaj o radu Sudskog savjeta i ukupnom stanju u sudstvu, koji je upućen Skupštini Crne Gore na usvajanje.

Broj neriješenih predmeta tokom 2023. godine povećan je za oko 16 hiljada ili za više od 30 odsto, s tim što su sudovi tokom prošle godine primili čak blizu 100 hiljada novih predmeta, a u međuvremenu završili skoro 80 hiljada.

Najažurniji sud, po izvještaju, je Privredni, a najneažurniji Upravni, dok na nivou cijelog sudstva stopa ažurnosti iznosi 82,5 odsto. Tokom prošle godine ukinuto je blizu 20 odsto svih presuda.

Izvještaj o radu Sudskog savjeta i ukupnom stanju u sudstvu za prošlu godinu jasan je indikator da su reforme u toj grani vlasti neophodne, ocijenili su iz Građanske alijanse (GA). Kako su naveli, na neophodnost reformi ukazuje i izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore, koji jasno ističe nedostatak napretka u sektoru pravosuđa kao glavnog izazova u vladavini prava.

Iz Akcije za ljudska prava u  kontinuitetu upozoravaju na nedovoljne rezultate u reformi pravosuđa koja se sprovodi već dvije decenije, a već deceniju nam se iz Evropske komisije ponavljaju iste kritike.

,,Odlučnija i efikasnija politika sankcionisanja i odgovor krivičnog pravosuđa na korupciju, posebno na visokom nivou, mora da bude povećana, uključujući i izbjegavanje percepcije nekažnjivosti. Broj neriješenih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala na visokom nivou pred sudovima je nastavio da raste u 2022, što se odražava na veći broj istraga od 2020. Međutim, presuđivanje u ovim predmetima u nekim slučajevima traje i do 7 godina, zbog mnogih organizacionih problema i ograničenja u Višem sudu u Podgorici (uključujući nedovoljan prostor za sudske rasprave), čime se ometa blagovremeno sprovođenje pravde”, navodi EK.

Da nema napretka, pokazala je i prošlogodišnja analiza Akcije za ljudska prava (HRA), u kojoj se navodi da je došlo do naglog pogoršanja ažurnosti sudova u posljednjih šest godina, pogotovo tokom 2022. godine. U izvještaju se ističe i da je povećanje broja starih predmeta (starijih od tri godine) najizrazitije u 2022. godini u odnosu na prosjek iz 2017. do 2022. i iznosi čak 40 odsto.

Izvještaj o radu Sudskog savjeta i ukupnom stanju u sudstvu za prošlu godinu jasan je indikator da su reforme u toj grani vlasti neophodne, ocijenili su iz Građanske alijanse (GA).

„Analiza opšteg stanja sudstva u zemlji pokazuje da je povećanje za oko 31 odsto broja neriješenih predmeta samo u odnosu na prošlu godinu, što je indikator ozbiljnih problema u našem sudskom sistemu“, rekli su iz GA. Prema njihovim riječima, posebno je alarmantno što je porast neriješenih predmeta najizraženiji u višim sudovima, gotovo 33 odsto, dok je najkritičnije stanje zabilježeno kod Apelacionog suda s porastom od čak 64 odsto.

„Takav trend mora biti alarm za naše sudstvo, jer direktno negativno utiče na pristup pravdi za građane i duboko podriva njihovo povjerenje u pravosudne institucije“, smatraju u GA.

Iz te NVO su podsjetili da je istraživanje koje su sproveli prošle godine pokazalo da skoro 80 odsto ispitanih građana nije upoznato s vlastitim pravima u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku, dok 68 odsto njih nije svjesno značaja posredovanja ili medijacije.

„Zato ukazujemo na hitnost potrebe za sveobuhvatnom reformom pravosuđa, kako bi se zaustavili takvi negativni trendovi u povećanju broja neriješenih predmeta, koji je i sada na nezamislivom nivou“, kažu iz GA.

Advokat i član Tužilačkog savjeta Siniša Gazivoda izjavio je da ,,sudije rade i preko norme, ali je broj predmeta toliki da se vidi da je taj sud recimo riješio oko 7.000 predmeta tokom prošle godine da je primio 17.000, odnosno da je primio 10.000 više predmeta nego što uspijeva da riješi za godinu dana”. On je istakao da ,,vjerovatno će ako se nešto hitno ne bude rješavalo izvještaj za ovu godinu kad ga budemo analizirali sljedeće godine biti po brojnim aspektima još i gori”.

Iz GA su rekli da su posljedice tih zanemarenih reformi sada evidentne i da odgovornost za trenutno stanje leži na predsjednicima sudova, predsjedniku Vrhovnog suda, Sudskom savjetu, ali i Ministarstvu pravde.

„Očekujemo da će navedeni podaci i kontinuirano isticani problemi u sudstvu konačno dovesti do neophodnih promjena u sudstvu i vratiti već duže vrijeme poljuljano povjerenje građana u tu granu vlasti“, kaže se u saopštenju.

Monitor je već pisao o tome da ni nakon šest godina nema sudskog epiloga za navodnu zloupotrebu službenog položaja u slučaju koji se vodi protiv bivšeg gradonačelnika Miomira Mugoše. Ni slučajevi napada na Tufika Softića i Oliveru Lakić, kao i drugi brojni slučajevi napada na novinare sudski još uvijek nijesu privedeni kraju, a nekima prijeti i zastara. Neki od važnih slučajeva, poput ubistva visokog policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, broje i decenije. Tako ni nakon blizu 19 godina nema konačne presude u tom sudskom postupku koji je crna mrlja crnogorskog pravosuđa.

 

Manjak sudija

Na oglas za 41 poziciju pripravnika u crnogorskim sudovima prijavilo se samo devet kandidata, kazali su iz Akcije za ljudska prava (HRA) i upozorili da je to alarmantno nizak odziv.

Iz tog razloga, kako su naveli, brojni sudovi, uključujući Privredni i Upravni sud Crne Gore, osnovne sudove u Danilovgradu, Kotoru, Herceg Novom, Beranama i Plavu, kao i Viši sud za prekršaje i Sud za prekršaje u Bijelom Polju, ostali su bez pripravnika.

Taj problem, smatraju u HRA, dodatno doprinosi problemu nedostatka kadra u sudstvu.

Nedavno je predsjednik Sudskog savjeta Radoje Korać izjavio da sudskom sistemu nedostaje čak 58 sudija ili oko 17 odsto.

Da je to ogroman nedostatak, upozorio je i predsjednik Udruženja sudija Crne Gore Miodrag Pešić koji je istakao da je ukupan broj sudija u Crnoj Gori oko 200.

„Niska zainteresovanost za ovaj poziv ukazuje na potrebu da se sudijski posao učini atraktivnijim I da se uslovi rada moraju poboljšati“, naglasili su iz HRA.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo