Povežite se sa nama

OKO NAS

Kako je Batko „pobjegao” iz Spuža

Objavljeno prije

na

Stigla je vijest: Sudsko vijeće Suda BiH osudilo je Veselina Vlahovića Batka na 45 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad nesrpskim stanovništvom u sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići tokom 1992.

Vlahović, koga pamte kao monstruma s Grbavica, proglašen je krivim po 66 tačaka optužnice. Novinari pristutni u sudnici tokom dvočasovnog čitanja presude (odužilo se, kažu, „zbog obima nedjela osuđenog”) sabrali su kako je Vlahović osuđen za ubistva 30 osoba, silovanje većeg broja žena, kao i nebrojena premlaćivanja, maltretiranja i pljačkanje građana nesrpske nacionalnosti.

Sudija Zoran Božić detaljno je opisao zlodjela za koja je Veselin Vlahović proglašen krivim. Ovaj je mirno slušao. Samo bi povremeno, kažu, uzdahnuo. Prisutni su, zato, ostali sluđeni onim što su čuli.

„Među najužasnijim zlodjelima je slučaj silovanja jedne žene u sedmom mjesecu trudnoće”, zabilježio je neko od novinara. ,, Ženu je, kako je opisao sudija Božić, silovao u kuhinji pred njenom maloljetnom kćerkom, držeći djevojčici, koja je vrištala, nož pod grlom…„

Drugi izvještač piše: „Među brojnim djelima izdvaja se tragedija porodice Pecar, koja je natjerana da ide kroz minsko polje. Tom prilikom stradali su šestogodišnja djevojčica Azra i njena baka Diša”.

Treći se prisjetio izvještaja španskih medija prema kojima je Vlahović u martu 2010. godine, tokom ekstradicionog saslušanja u Madridu, zaprepastio sudiju hladnokrvnim priznanjem: ,Ubio sam više od 100 Muslimana i zapalio njihove leševe, zbog toga se ne kajem.”

Desetak godina ranije, u novembru 1999. godine, Veselin Vlahović je pričao sasvim drugu priču. On tada šalje pismo Monitoru, iz zatvora u Spužu gdje je izdržavao troipogodišnju kaznu zbog pljačke i razbojništva, zamjerajući nam na tekstovima kojima smo crnogorsku javnost upoznali sa zlodjelima čovjeka koji se 1986. godine iz rodnog Nikšića uputio u Sarajevo. I koji se, nakon nepočinstava koja su mu donijela i planetarnu slavu, ponovo obreo u Crnoj Gori, sredinom 90-ih.

„Pored sve svoje dobre volje, ne mogu da vam ne zamjerim što ste objavili ovakve izmišljotine, koje ne blate samo moje ime već i cjelokupnu moju porodicu i bratstvo”, piše Veselin primjećujući kako se u tekstovima u kojima se opisuju njegova nedjela, „govori o nečuvenim zločinima kojih se svaki normalan čovjek gnuša”. Istovremeno se, svjedočiće kasnije njegovi poznanici iz Spuža, hvališe po zatvorskom krugu: „Ljudi, ova glava sad vrijedi milion dolara”.

Monitor nije bio jedini što je Vlahoviću „udario na obraz”. Učinio je to godinu- dvije ranije i Božidar Debelonogić, bivši srpski vojnik sa Grbavice. On u knjizi Balija ovako opisuje Vlahovića: ,,Batko Crnogorac najviše je volio voziti auta i ubijati muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea (V.V. je trenirao boks). Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente.”

Koju godine kasnije (2005) sjetila ga se i Biljana Plavšić. Nekadašnja članica ratnog predsjedništva RS u knjizi Svjedočim, pisanoj u zatvoru, opisuje kako su u julu 1992. u Lukavici njen automobil zaustavili lokalni mještani – Srbi, žaleći se kako trpe „teror i pljačke Batka Vlahovića, koji sa nekoliko ljudi sličnih njemu upadaju noću u hrvatske i muslimanske stanove i odvode muškarce, koje potom niko više ne vidi. Oni pljačkaju i ucjenjuju ljude. Srbi koji su se tome suprotstavili postali su meta tog manijaka i njegov družine.”

Biljana Plavšić odlazi na Pale, kako bi, piše, spriječila djelovanje sumanutog Batka. „Tu zatičem sve relevantne osobe za rješavanje ovog problema. Tu su Radovan (Karadžić), Momčilo (Krajišnik), Momčilo Mandić, ministar pravosuđa i Mićo Stanišić, ministar policije… Očekujem čuđenje, zabrinutost, zaprepaštenje, ali ništa od toga. Momčilo Mandić se iskezi (to je pravi izraz za njegovo lice u tom trenutku) i reče: ‘Ah, Batko!’ Isto i ministar unutrašnjih poslova, kao da govorim o nestašnom djetetu i njegovim igrama. Dakle, to su njegovi zaštitnici i naredbodavci…” Priču o Vlahoviću Biljana Plavšić zaključuje: „Kada su Mandić i Stanišić napustili funkcije – Batko se izgubio”.

Da ne bi bilo dilema – monstrum s Grbavice nije u jesen 1999. pisao Monitoru i zgražavao se nad vlastitim zločinima zato što je dobio nenadani napad griže savjesti. Ne, Vlahović se uplašio saznanja da je u Višem sudu u Podgorici protiv njega podnijet zahtjev za pokretanje istrage zbog zločina počinjenih u Sarajevu. Po svoj prilici, i vlasti u Podgorici su se uplašile iz istog razloga.

U crnogorskoj policiji su, svjedočio je u Monitoru jedan od njenih zvaničnika iz tog perioda, još 1994. godine „bili prisutni podaci o zlodjelima koje je Vlahović počinio u BiH”. Samo što za njih niko nije mario dok priča o Vlahoviću nije internacionalizovana.

Onda su stigli problemi: U Podgorici je, 18. juna 2001. godine, na sastanku predstavnika Ministarstva pravde CG i BiH postignut dogovor da zvanično Sarajevo Podgorici ustupi dokumentaciju po kojoj bi se moglo suditi Vlahoviću. Još gosti tadašnje Vlade Filipa Vujanovića nijesu zamakli preko Šćepan polja, a iz Spuža je stigla vijest: Pobjegao Batko!

Pokazalo se da je najčuvaniji stanovnik crnogorskih zatvora praktično istjeran iz zatvora. (Prema zvaničnim informacijama iz ZIKS-a, Vlahović se za vrijeme radne obaveze osuđenika između doručka i ručka nalazio zaključan u svojoj zatvorskoj sobi. Ujedno, on je bio jedini osuđenik u zatvorenom dijelu KP doma koji je zaključavan poslije povečerja.)

,,To bjekstvo je organizovano”, tvrdio je za Monitor tadašnji direktor ZIKS-a, Željko Jočić: ,,Vlahović je u tačno određeno vrijeme, neometan od službenika kojima je isključivi posao da obezbjeđuju bedeme zatvorenog dijela KPD, pobjegao do vozila koje ga je čekalo i nestao. Bio je potpuno siguran da će bez problema – uz nečiju pomoć – preskočiti bedem visine četiri metra i pretrčati brisani prostor od nekoliko stotina metara. Samo jedan metak ispaljen u znak upozorenja onemogućio bi to bjekstvo”, srdio se Jočić, predočavajući našim čitaocima: ,,Zanimljiva je činjenica da policija tokom uviđaja nije uzela izjave od zatvorenika koji su prisustvovali bjekstvu, iako se osnovano sumnja da su neki od njih pomogli Vlahoviću”.

Jočić je uskoro završio u advokaturi, dok se Vlahović, uhodanim kriminalnim putevima, obreo u Španiji. Tamo je uhapšen devet godina nakon bjekstva iz Crne Gore.

Ključevi ovog zatvora i dalje su u istim rukama.

Goran

Iz mnoštva tragičnih priča o svirepostima Veselina Vlahovića i patnjama njegovih žrtava izdvajamo nekoliko detalja priče o ubistvu Gorana Čengića.

„Žrtva je došla sama…”, zabilježila je novinarka Oslobođenja Edina Kamenica: U danu kada se to desilo, Batko je iz Shopinga (naselje na Grbavici) poveo sa sobom Husniju Ćerimagića. Na isljeđivanje. Tako je zvao svoje ubijanje. Starac u pidžami drhtao je na stubištu. Goran, čija je porodica ranije otišla iz Sarajeva u Beograd otvorio je vrata i povikao na Batka: ‘Šta to radiš! Vidiš li da je čovjek bolestan?’ ‘A, evo i jednog Čengića’, obradovao se Batko…

Poslije se samo posložilo: Ubijeni je bio bivši reprezentativac SFRJ u rukometu. Sa očeve strane potomak Smail age Čengića. Njegov otac Fićo (pravo ime mu je bilo Ibrahim ali su ga svi znali po onome koje je nosio u partizanima) bio je prvi gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, da bi potom na Golom otoku robijao pet godina.

Goranova prababa sa majčine strane (rođene Zimonjić), bila je rođena sestra crnogorske kraljice Milene Petrović. Tri dana prije oslobođenja Beograda 1944. okupatori su objesili Goranovog ujaka – Stevana Zimonjića. Po njemu je lik iz popularne serije Otpisani, kojeg je glumio Voja Brajović, dobio ime Tihi.

Porodica Srđana Aleksića, hrabrog mladića iz Trebinja koji je tokom rata u BiH ubijen pokušavajući da spasi svog sugrađanina druge vjere i nacije, u rodbinskim je odnosima sa familijom Gorana Čengića. Obojica su posthumno dobitnici međunarodne nagrade za Građansku hrabrost Duško Kondor koju u Sarajevu dodjeljuje NVO GARIWO.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PODRŠKA ŽENSKOM PREDUZETNIŠTVU NA SJEVERU: Mrvice iz opštinskih kasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina opština ispoštovala je formalnu obavezu, pa su i ove godine opredijelili sredstva za podršku sugrađankama koje bi da pokrenu ili unaprijede svoje biznise. Međutim, prema broju i vrsti projekata kojima su konkurisale, jasno je da se žene na sjeveru još sa strahom upuštaju u preduzetništvo

 

Prema ocjeni Privredne komore Crne Gore (PKCG) žensko preduzetništvo je najbrže rastuća kategorija u preduzetničkom svijetu. Podrška s lokalnog nivoa tom vidu ženskih poslovnih incijativa, ipak, na sjeveru, stagnira već tri godine. U većini opština, bez obzira na visnu budžeta, sredstva koja se godišnje izdvaju da osnaže žene preduzetnice ne prelazi 10.000 eura. Tako je, na primjer, u Brenama, čija je opštinska kasa ove godine „teška“ više od devet miliona eura, ali i u Kolašinu i Mojkovcu čiji su dvanaestomjesečni prihodi polovinu tog iznosa.

Odluku da pomažu sugrađankama, koje bi da se oprobaju ili unaprijede svoje biznise, opštine u Crnoj Gori nijesu donijele same. Ženska politička mreža (ŽPM) uspjela je 2018. godine da se izbori da se u lokalnim budžetima opredijele posebna sredstva namijena podsticaju razvoja ženskog preduzetništva. Naredne godine, oko 15 opština uvelo je posebnu budžetsku liniju za podršku preduzetništvu  svojih sugrađanki.

No, od tada do danas, sredstva koja se izdvaju za tu namjenu ostaju ista, s izuzetkom rijetkih opština koje su ih povećale. Na primjer, nakon što je dvije godine zaredom u budžetu Opštine Bijelo Polje za žensko preduzetništvo izdvajano po 10.000 eura, ove godine su taj iznos udvostručili. Očekivano, s obzirom na to da su bjelopljski prihodi i rashodi planirani na skoro 12,5 milona eura.

Berane ne slijedi taj primjer. Iz budžeta će ove, kao i prethodne dvije  godine,  izdvojiti  samo 10.000 eura za sufinasiranje biznis planova žena u tom gradu.

Iz Opštine su najavili da će podržati projekte koji podstiču ekonomski razvoj opštine, predviđaju otvaranje novih radnih mjesta, podstiču razvoj poljoprivrede i ruralnog područja… Prednost će imati i projekti koji podstiču razvoj organske poljoprivredne proizvodnje, turizam, doprinose afirmaciji i valorizaciji kulturnog potencijala…

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BOGATSVO LJEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA U CRNOJ GORI: OD KANTARIONA DO BRĐANKE: Zaboravljeni rasadnik mogućnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, sa svojih četiri hiljade vrsta biljaka koje žive na njenoj teritoriji, u odnosu na svoju veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Šanse za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima

 

Sakupljanje ljekovitog i aromatičnog bilja može biti veoma isplativa  djelatnost u Crnoj Gori. Oko četiri hiljade vrsta bilja živi na njenoj teritoriji. Od toga, preko 700 vrsta ljekovitog bilja je u upotrebi. Flora Evrope broji oko 11 hiljada različitih biljaka, a Balkansko poluostrvo oko devet.  Crna Gora je, u odnosu na veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Mogućnosti za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima.

,,Prepoznavanje i poznavanje biljaka je velika vještina koja se stiče godinama”, objašnjava za Monitor biološkinja Dragana Saveljić. Pravilno sakupljanje ljekovitog bilja podrazumijeva posjedovanje osnovnog botaničkog znanja – sposobnost poznavanja vrste i njene biologije i ekologije, gdje raste, kako se razmnožava, u kojoj fazi je najbolje brati i slično. ,,Iako naizgled veoma slične, biljke se među sobom veoma razlikuju po sastavu i kvalitetu biljne droge. Ako se sakupi biljka koja nema upotrebnu vrijednost, sve mora da se baci, trud propada. Još je gore da  ljekovitu biljku zamijenite sa potencijalno ili stvarno otrovnom, odnosno štetnom vrstom.  Bilo je trovanja ljudi, i sa fatalnim ishodom, zbog nepoznavanja ljekovite flore”, kaže Saveljićeva.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠUME I POHARE: Ima li kraja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore upozoravaju da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta.  Ovih su dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem kako bi se hitno zaustavila  nezakonita eksploatacija državnih šuma od privilegovanih koncesionara, tajkuna

 

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore poručili su da se hitno mora zaustaviti dalja nezakonita eksploatacija državnih šuma od, kako kažu, privilegovanih koncesionara. Preciznije – tajkuna.

Oni su se ovih dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem i njegovim saradnicima. Cilj je definisanje daljih koraka oko gazdovanja državnim šumama.

Koliko štete trpe drvoprerađivači, građani, lokalne samouprave i država od gazdovanja neki od njih su stavili i na papir.

Plavljanin Edin Šarkinović kaže da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta. Prema njegovim riječima, koncesionari dobijaju drvnu masu po cijeni sedamnaest eura za kubik.

„Bilo koji od njih, koji se mogu na prste ruke prebrojati, za neku za njih smiješnu količinu od 5.000 kubika dobije za 85.000 eura, a PDV na tu sumu iznosi 17.500 eura. Ako bi tu količinu sirovine izrezali, osušili i uglačili na standardnu debljinu, dobili bi vrijednost od 1.550.000 eura, a PDV bi bio 325.000 eura” – kaže Šarkinović.

On napominje da bi složenije obrade, poput izrade vrata, dostizale trostruko veće iznose. „Ovo dovoljno govori koliko se gubi što nema finalne obrade i što se izvozi oblovina” – objašnjava Šarkinović. Da ovakav način gazdovanja šumama nije pošten i ne donosi nikakvu dodatnu vrijednost Crnoj Gori, prošle sedmice saopštio je i premijer Krivokapić. On je najavio suzbijanje mnogih problema koji su, kako je rekao, prerasli  čak i u organizovani kriminal. „Došlo je vrijeme da se stane na put svima koji bjesomučno koriste šume, uništavaju puteve, a ne daju nikakve dodatne vrijednosti Crnoj Gori” – izjavio je premijer prilikom posjete Beranama.

Ta izjava premijera Krivokapića je ohrabrila drvoprerađivače da se okupe u Plavu. Saglasili su se da se samo zajedničkim djelovanjem svih drvoprerađivača i nevladinih organizacija koje se bave zaštitom prirodnih i drugih vrijednosti, može zaustaviti pohara i uništavanje državnih šuma.

„Ovaj skup su podržale 62 nevladine organizacije iz čitave Crne Gore. Konačno se mora stati na kraj nezakonitim radnjama. Zadatak radnog tijela kojeg smo formirali biće da se u razgovoru sa premijerom Kivokapićem i njegovim saradnicima iznađe najbolji model za upravljanje državnim šumama. Tu se, prije svega, moraju zaštititi interesi lokalnog stanovništva i dati šansa drvoprerađivačima da, baveći se finalnom preradom drveta, lako dolaze do sirovine, što do sada nije bio slučaj” – kaže Esko Barjaktarović, drvoprerađivač iz Plava. Sa tog skupa je poručeno da se više ne smije dozvoliti da koncesionari sa strane raubuju državne šume, a da pritom lokalno stanovnioštvo ne može da obzbijedi ni ogrjevno drvo.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo