Povežite se sa nama

OKO NAS

Kad istina kasni

Objavljeno prije

na

“Ovaj skup je doprinos rasvjetljavanju jednog teškog zločina. Smatramo da je to u interesu i Crne Gore i stoga nadležni organi moraju kazati svoju riječ”, rekao je zatvarajući dvodnevni rad konferencije Masakr u Baru jedan od čelnika Nacionalnog savjeta Albanaca u Crnoj Gori Mehmet Bardhi. Upravo je to bila poruka tridesetak učesnika skupa, među kojima su se nalazile i dvije osobe koje su preživjele masakr. ,,Mi ne želimo monolog niti da krivimo bilo koga, već nastojimo objasniti ovaj monstruozni zločin i otkriti punu istinu”, zaključili su učesnici skupa.

 

A mnogo je činjenica saopšteno na ovoj konferenciji. Od toga da je čitav zločin brižljivo pripremala, izvela i prekrila velom ćutnje jugoslovenska OZNA, kojoj su u svemu veliku podršku pružile partizanske vlasti u Albaniji Envera Hodže. Naime, prisilno mobilisani Kosovari su iz Prizrena dovođeni u Crnu Goru preko Albanije, navodno da bi popunili partizanske jedinice koje su se u proljeće 1945. godine borile za oslobođenje Istre.

Prema riječima istoričara Jusufa Bajraktarija, komunistička vlast je odmah nakon ulaska na Kosovo uvela vojnu upravu (8. februara 1945). Da bi preduprijedila neku ,,veliku pobunu Albanaca koja se očekivala na proljeće” napravljen je pakleni plan o likvidaciji hiljada ljudi. On je sprovođen na taj način što su mladi Kosovari krajem 1944. i početkom 1945. godine nasilno mobilisani i slani u borbu protiv okupatora, na Sremski front ili u Istru, kao topovsko meso. Od desetina hiljada mobilisanih, gotovo polovina se nije nikada vratila svojim domovima.

U Istru su se iz Prizrena u martu 1945. godine uputila tri ešalona s oko 11 hiljada vojnika. Svi su oni razoružani i pod strogom kontrolom 27. brigade 46. partizanske divizije pješice krenuli preko albanskih gudura prema Jadranu.

Drugi ešalon, s oko 4.700 ljudi (prema tvrdnjama kosovskih istoričara, dok partizanski hroničari tvrde da ih je bilo 2.472), nakon pet dana napornog hoda tokom kojeg su mnogi maltretirani, stigao je u Bar u podne 1. aprila. Kolona je bila duga nekoliko kilometara, a kada su Kosovari prolazili kroz barsko polje širio se nesnosan miris. Smješteni su u centru grada, u zgradu Monopola na Pristanu i u njenom ograđenom dvorištu, navodno da bi se odmorili.

Kada su četvorica mladića krenula da piju vode s jedne obližnje česme, stražari su, kako je rekao preživjeli Kosovar Banuš Plana, na njih otvorili vatru. Sa svih strana, naokolo grada pod Rumijom, đe su ranije bile raspoređene partizanske jedinice, pucalo se na mlade ljude kao na glinene golubove.

Spasilo se tek stotinak, uglavnom onih koji su se nalazili u zgradi. Barani su ih skrivali po kućama i štalama, ali bilo je i mnogo onih koji su ih ubijali. ,,Ovaj zločin ima svoju veoma tamnu, ali i svijetlu stranu”, kazao je istoričar iz Krajine mr Ismail Doda i precizno naveo da je 33 mještana spasilo od sigurne smrti 97 Kosovara.

Prema zvaničnoj verziji, koju je prije nekoliko godina saopštio tadašnji pomoćnik šefa OZNE za srez barski Nikola Masoničić, do masakra je došlo nakon što je jedan Albanac ubio sprovodnika Boža Dabanovića i kada je neko od sprovođenih bacio sa prozora zgrade Monopola prokrijumčarenu bombu na komandanta brigade. ,,Nastao je haos. Prvo su partizani pucali u vis, a kada je gomila krenula da bježi u strahu prema planinama – i u meso. I počeo je, da tako kažem, a da ne bude pogrešno shvaćeno, ‘lov’ na njih. Uz egzekuciju na licu mjesta”, ispričao je Masoničić.

Prema Izvještaju partizanske komisije, za nekoliko sati ubijeno je oko 450 Kosovara. Ali, ako se ima u vidu činjenica da je stotinak ljudi preživjelo masakr, da ih je, prema tvrdnjama albanskog istoričara Urana Butke, tokom marša kroz Albaniju stradalo još hiljadu, a da je u ešalonu bilo najmanje 2.742 ljudi, onda se osnovano može pretpostaviti da je u poslijepodnevnim satima 1. aprila 1945. godine, u Baru, na Veliki petak, likvidirano oko 1500 Kosovara.

Istoričar Vladimir Dedijer je 1981. godine zapisao da je u Baru ubijeno „od 500 do 600 Albanaca”. Pozivajući se na jugoslovenske izvore, istoričar Bećir Meta naveo je svjedočenje Bajrama Golje kapetana Jugoslovenske armije, člana Vojne komisije za ispitivanje činjenica i okolnosti tog zločina. On je u dopisu upućenom samo nekoliko dana nakon masakra najvišim državnim zvaničnicima, istakao da je u Baru ubijeno ili masakrirano 1700 Albanaca i 38 Srba s Kosova. „Nema primjera u svijetu da vojska ubija svoje regrute na takav kriminalan način, bez ikakvog povoda i razloga”, naveo je ovaj jugoslovenski oficir, ističući da je za zločin odgovorna 10. crnogorska brigada.

Niko pouzdano ne zna đe je toliki broj ljudi sahranjen. U Baru nema masovne grobnice. Prema tvrdnjama preživjelih, starijih Barana i istoričara, tijela najvećeg broja ubijenih završila su u moru, u pećinama obližnjeg brda Volujica s morske strane, jedna ili dvije masovne grobnice nalaze se u selu Tuđemili, na obroncima brda Sutormana, dok su neki sahranjeni u okolnim selima, na muslimanskim grobljima.

Učesnici konferencije po prvi put posjetili su mjesto zločina kod bivše zgrade Monopola u Baru, i nakon minuta ćutnje položili cvijeće, a pjesnik Hajredin Kovači je pročitao svoje dvije pjesme posvećene ovom masakru. Ovoj ceremoniji prisustvovali su i predsjednik opštine Ulcinj Nazif Cungu i potpredsjednik Bara Osman Subašić.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo