Povežite se sa nama

OKO NAS

Ponovno buđenje solidarnosti

Objavljeno prije

na

Ovonedjeljno gostovanje glumaca Sergeja Trifunovića na TV-u pokazalo je da pojedinac može mnogo. ,,Ja ću samo kratko i idem”, rekao je Trifunović i poručio gledaocima da ne troše pare na glasanje SMS porukama u aktuelnim rijaliti programima, već da taj novac iskoriste da pomognu nekome da sačuva svoj život. Pozvao je da se novac uplati za osmogodišnju Tijanu Ognjanović kojoj je neophodna transplatacija srca u Hjustonu. Cijena operacije je 710.000 dolara. Dodao je da je skoro u Srbiji umrla djevojka koja nije imala novca za operaciju.

Trifunovićev potez odjeknuo je širom regiona. I za samo nekoliko dana sakupljeno je gotovo pola miliona eura za liječenje Tijane Ognjanović.

I fudbaleri reprezentacija Crne Gore su svoju premiju od 25.000 eura uplatili na račun porodice Ognjanović.

Tranzicija i promocija novih ,,vrijednosti” otvrdnula je srca, pa su ovakvi potezi neophodni da se ponovo probudi osjećaj za solidarnost. U regionu i Crnoj Gori postoji filantropska tradicija, ali je ona kao i mnogi drugi dobri običaji tokom devedesetih brutalno prekinuta.

Istraživanje Individualna filantropija, koje je sredinom ovog mjeseca prezentovao Fond za aktivno građanstvo (FAKT) , pokazuje da je 47 odsto građana Crne Gore voljno da učestvuje u akcijama za opšte dobro, ali veliki broj nije u prilici da to uradi zbog nedostatka sredstava, kao i zbog toga što ne vjeruju da će taj novac otići u prave ruke.

Sociolog Andrija Đukanović za Monitor kaže da u Crnoj Gori filantropija nije na visokom nivou: ,,Davanje za potrebe zajednice nije razvijeno. Da bismo mogli da govorimo o filantropiji, moramo se zapitati da li smo mi zaista društvo koje njeguje solidarnost i odgovornost. Mislim da nijesmo”.

I 44 odsto ispitanih građana smatra da je kod nas slabo razvijen običaj davanja za opšte dobro, 12 procenata smatra da filantropije uopšte nema, dok 15,9 misli da je ,,prilično” zastupljena, a svega 1,7 vjeruje da je ima mnogo. Takođe, 61 odsto ispitanika je kazalo da se dobročinstvo slabo podstiče, a glavni razlozi za to su loša materijalna situacija u društvu i nepostojanje svijesti o opštem dobru, kao i opterećenost države i pojedinaca drugim problemima.

Poznato je da je država toliko preopterećena da imamo jedinstven slučaj u svijetu – Vlada je obrnula robinhudovsku maksimu, pa uzima od siromašnih da bi dala bogatima. Euro po euro.

,,Dirnuti pričom o maloj Tijani, našem beskućniku i sličnim primjerima velikog odziva građana koji su nesebično pokazali humanost, i da prije svega ima nade za nas, ubrzo će biti pokrenuta peticija da porez za SIM kartice koji plaćamo svakog mjeseca ide u posebni fond, fond za humanitarne svrhe, za pomoć teško oboljelima, ugroženima zbog elementarnih nepogoda, požara, poplava itd.”, najavljeno je na Fejsbuk stranici Podgoričke legende.

Zaključak FAKT-ovog istraživanja je da su nedovoljno novca i nedostatak svijesti glavni razlog zbog kojeg građani ne učestvuju u filantropskim akcijama. Kako Crna Gora nikad nije imala više bogataša a manje dobročinitelja, može se izvesti i zaključak da onima koji imaju para nedostaje svijesti o solidarnoj pomoći onima koji su u nevolji.

U svijetu se dio bogataša odriče polovine svog bogatstva u dobrotvorne svrhe. Krajem februara to su uradili Rus Vladimir Potanjin i Ukrajinac Viktor Pinčuk kao prvi tajkuni iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza koji su se pridružili ideji najbogatijih ljudi svijeta da drugima podijele svoje bogatstvo. Zamislite ovdašnje bogataše da dio svog bogatstva, ili po koji sat udijele za pomoć, opšte dobro, zadužbinu. Nezamislivo.

,,Naši bogataši su u većini slučajeva svoje bogatstvo stekli na problematičan način. Mnogi su iz rata i bijede izašli kao milioneri. To nam govori da je njihovo bogatstvo rezultat svega drugog osim njihove kreacije i rada. Usljed toga ne možemo od njih puno da očekujemo. No kritika ne treba samo da se odnosi na bogataše već i na građane, jer je mali broj njih spreman da pomogne i uradi nešto bez nadoknade. Filantropija ne podrazumijeva samo materijalna davanja već i pomoć kroz usluge i vještine koje posjedujete”, kaže Đukanović.

Anto Janković, koordinator programa filantropije FAKT-a, kaže da je činjenica da se filantropija veže za bogate pojedince i navodi primjere Vasa Ćukovića zahvaljujući kome i danas imamo bolnicu u Risnu, Milorada Perovića koji je nikšićkom zdravstvu zavještao milion dolara i Stanislava Ćana Koprivice koji je pomagao književnike, slikare, liječenje bolesnih, izgradnju puteva…

Jelena Žižić iz Fondacije Ćano Koprivica smatra da je situacija u pogledu davanja za opšte dobro danas bolja nego prije deset godina ali i da ,,još uvijek imamo situaciju da veliki broj građana nije upoznat sa značenjem pojma filantropija”.

,,Mislim da treba više edukovanja o filantropiji, posebno onog dijela građana i privrednih subjekata koji bi mogli filantropski djelovati i svojim primjerom dati doprinos njenoj promociji”, kaže Žižić.

Pomenuto istraživanje je pokazalo da građani vjeruju da preduzeća daju donacije prvenstveno zbog stvaranja pozitivne slike i dobijanja poreskih olakšica.

Janković smatra da je neophodno da se bogati pojedinci i privredna društva podstaknu na pomaganje drugih putem poreskih olakšica i izgrađenog institucionalnog okvira, kao i da se podstaknu sami građani na činjenje za opšte dobro.

,,Moramo biti svjesni da institucionalni okvir negativno utiče na razvoj filantropije u situaciji u kojoj država naplaćuje PDV na svaki SMS koji proslijedite u humanitarne svrhe (pod uslovom da se operateri odreknu svog dijela dobiti) ili kada privrednik mora da plati PDV na, recimo, bravariju koju je zamijenio na nekoj školi ili bolnici. Jednostavno, moramo jasno definisati oblasti od opšteg interesa i mehanizme davanja za opšte dobro”, kaže Janković.

On objašnjava da neke olakšice već postoje, ali da je neophodno definisati set mehanizama koji bi odredili oblasti od opšteg dobra, mehanizme davanja, ali i mehanizme kontrole trošenja prikupljenih sredstava, kako bi se eliminisala mogućnost zloupotrebe. Zakon o porezu na dobit pruža mogućnost oslobađanja od poreza do visine od 3.5% dobiti na godišnjem nivou, dok Zakon o porezu na dohodak fizičkih lica pruža mogućnost oslobađanja do 3% ukupnog godišnjeg prihoda pojedinca.

,,Ako pogledamo oko sebe, zapazićemo da naša preduzeća, kompanije, nijesu spremne da ispune ni ono što im je zakonski propisano a kamoli da daju nešto dodatno. Veliki broj preduzeća ne plaća poreze i osiguranje za svoje zaposlene i time im uskraćuje osnovna prava. U takvoj atmosferi teško možemo govoriti o razvoju filantropije. Svi su okrenuti profitu i to često na najgrublje moguće načine, pa se o svijesti i brizi za one koji ne mogu i kojima treba pomoć ne može govoriti”, smatra Đukanović.

Janković podsjeća da je stepen razvoja filantropije oduvijek zavisio od stepena razvijenosti društva.

,,Da pola miliona ili milion eura često nijesu nedostižni pokazali su građani Hrvatske u slučaju male Nore Šitum, kao i glumac Sergej Trifunović, nakon čijeg je apela preko TV B92 za svega nekoliko dana prikupljeno pola miliona eura za operaciju srca male Tijane Ognjanović”. Janković naglašava da moramo biti svjesni da najveći potencijal postoji u nama samima.

Pa, zašto da ne iskoristimo taj potencijal i pomognemo sebi i drugima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo