Povežite se sa nama

OKO NAS

Tajne u grob odnesene

Objavljeno prije

na

Posljednje višestruko ubistvo na sjeveru Crne Gore dogodilo se 30. aprila prošle godine u selu Rijeka Marsenića, između Berana i Andrijevice. Bivši policajac i bivši zet porodice Otović, Slavko Milović iz Andrijevice, vjerovatno je u svojoj glavi dugo kovao pakleni plan kako da ostvari prijetnje i pobije tazbinu. Epilog je poznat – četvoro mrtvih i jedna ranjena osoba. Slavko je ubio tasta Slobodana (66), taštu Danicu (64) i šuru Zorana. Drugog šuru Željka je ranio, ali ga nije ubio jer mu je nestalo municije. Nakon toga se, pred policijskom zasjedom, raznio ručnom bombom.

Da je plan kovan dugo i detaljno, govori činjenica da je iz svog sela Slatina kod Andrijevice, udaljnog sedam-osam kilometara od kuća Otovića na Rijeci Marsenića, došao pješice šumskim putem, u sumrak, noseći arsenal naoružanja – dva pištolja, više ručnih bombi i nekoliko mina.

Supruga ubijenog Zorana Snežana Otović prisjeća se da je Slavka prva primijetila svekrva Danica.

„Bili smo upravo završili radove na njivi i ušli u kuće da se odmorimo. Tada je svekrva počela da doziva u pomoć. Rekla je da joj se na vratima pojavio Slavko s pištoljem i da je ona molila da ne puca. Mi joj u prvi mah nijesmo povjerovali. Pogasili smo svjetla i primirili se. Onda je poslije nekog vremena Slavko banuo na vrata kuće i prvo krenuo prema svekru. On je pokušao da napuni lovačku pušku, ali nije stigao. Puška je ostala pored njegovog mrtvog tijela”, kaže Snežana.

Bjen je suprug izašao iz kuće i pošao da vidi šta se dešava u očevoj kući. Ubica ga je sačekao na pragu. „Pucao mu je u grudi. Svekrvu je pogodio metkom u čelo… Ja sam ušla kod đevera, i vidjela sam kako puca u njega i kako ga ranjava. Skočila sam da zaštitim djecu. Njemu je u tom trenutku nestalo municije i počeo je Željka da tuče pištoljem. Onda se povukao u dvorište”, priča Snežana.

Ona tvrdi da je ubica potom ostavio neke eksplozivne naprave ispred pragova, koje se nijesu aktivirale.

„Policija je, kada je stigla, uklonila te mine. Vjerovatno je htio sve da nas pobije. I djecu. Šta ga je zaustavilo ne znam”, kaže Snežana.

Nesporazumi između Slavka i tazbine počeli su mnogo ranije. Kćerka i sestra ubijenih Zorica tvrdi da je on maltretirao i njenu nesrećnu sestru Milicu, i da je ona zbog njega godinu ranije izvršila samoubistvo. U Limskoj dolini niko ne pamti ovakvu tragediju kakva je zadesila porodicu Otović.

Danas je već skoro zaboravljen teški zločin koji se dogodio u sami suton 3. juna 1992. godine u Pušonjskom Dolu kod Pljevalja, kada je Kosta Damjanović (22) likvidirao čak devet svojih seljana, a njih nekoliko ranio. Jedan za drugim, poslije rafala iz njegove puške, kao snoplje padali su Jovan (61) i Radovan Ostojić (32), Vukota Zeko Martić. U kući braće Rajka (64) i Radovana Ostojića (62), osim njih dvojice ubijene su i njihove supruge Mara (60) i Radojka (50).

Radomanovoj tada trogodišnjoj unuci rafal je odsjekao tri prsta na ruci. U kući Milikića, Kosta Damjanović je ubio Maru Milikić (50) i teško ranio njenog supruga Mila. Potom je u kući Šubarića ubio Dostu Šubarić (62), koja je pokušala da tijelom zaštiti svog bratanića Veljka. Veljko je poletio k ubici i poslije silnog rvanja oteo mu pušku, kojom ga je ubio. Tokom Veljkove borbe na život i smrt, do te noći neprimijećeni momak Kosta, uspio je da rani Veljkovog oca Miletu i tetku mu Tonku.

Porodica Koste Damjanovića se potom odselila iz sela, a nedugo nakon toga njihova kuća je jedne noći izgorjela u požaru… Nikada nije odgonetnuto zašto je ovaj mladić kidisao na susjede i rođake. Zna se samo da je kobnog dana u ranu zoru s ocem i bratom poveo u susjedno selo malog psa na vakcinaciju. Kuče je ujelo za nogu Zorana Martića, sina ubijenog Vukote. Poslije toga je nastala svađa. Vukota je zakačio Kostu šakom po licu, nakon čega on nije želio da se s njim, ocem i bratom traktorom vrati u selo. Umjesto toga, otrčao je, dohvatio pušku i započeo krvavi pir.

Nekoliko mjeseci kasnije nova tragedija potresla je sjever Crne Gore. Ovoga puta, gotovo nevjerovatno zvuči, višestruki ubica bio je četrnaestogodišnji Momčilo Cerović iz Čokrlija, sela udaljenog tridesetak kilometara od Bijelog Polja. Za svoje godine izuzetno dobro razvijen i dobar strijelac, Momčilo je 14. februara 1993. godine u porodičnoj kući likvidirao oca Mlađena (45), majku Milevu (43), brata Mila (20), sestrića Jovana Truntića, koji još nije imao ni tri godine, te babu Mitru (70). Potom je, kako je utvrdila istraga, sebi oduzeo život iz automatske puške iz koje je, naslonivši je na pod, pucao u glavu.

Ostala je tajna zašto je četrnaestogodišnjak pobio svoju porodicu, koja se mirno spremala za spavanje.

Iste godine, devet mjeseci kasnije, u Bijelom Polju dogodilo se još jedno višestruko ubistvo. Devetog novembra 1993. godine, oko 20 sati, u svom domu svirepo su likvidirani Vuksan Sošić (42), radnik tadašnje Robne kuće Beograd u Bijelom Polju, supruga mu Slavica (40), daktilografkinja u Osnovnom sudu u tom gradu, kao i djeca Tatjana (12) i Milosav Sošić, star samo osam godina. Masakr u roditeljskoj kući preživio je samo jedanaestogodišnji Vladan.

Ovaj teški zločin nad mirnim ljudima počinio je njihov bliski rođak Novo Sošić (44), radnik Crnagoraputa, koji je te noći sjedio kod rođaka i gdje je dočekan rakijom i kafom. Poslije razgovora, u trenutku kada mu je Vuksan pružio ruku u znak pozdrava, Novo ga je snažno stegao, povukao k sebi i nekoliko puta mu zario u grudi lovački nož, koji je prije toga pripremio i sakrio u rukavu. Slavica je pokušala da pomogne suprugu, ali je i ona dočekana nožem. Sošić je potom izvadio pištolj tetejac i zapucao k ranjenom rođaku i njegovoj supruzi, ovjerivši ubistvo.

Tri hica bio je namijenio malenom Vladanu, ali ga je promašio. Potom je uletio u dječiju sobu, i ubacivši novi šaržer, počeo da puca k Tatjani i Milosavu. Mala Tatjana, sudeći prema povredama, branila je svoj i život svoga brata golim rukama…

Kada je završio krvavi posao, Sošić se mirno prijavio policiji, a na suđenju se ponosio onim što je uradio. Čak je izrazio žaljenje što nije ,,zatro trag” rođaku Vuksanu. Na zaprepašćenje sudija, advokata, rodbine pobijenih i novinara, Novo je čak i izrecitovao ,,epsku pjesmu” o zločinu koji je počinio.

Tošino polje, obična ledina, imovina njegovih i predaka nesrećnog Vuksana, bila je i povod da Novo počini zločin o kome se još priča.

Monitor je u jednom od prethodnih brojeva podsjetio i na slučaj monstruoznog višestrukog ubistva u Beranama prije 12 godina, kada je plastičnim eksplozivom dignuta u vazduh kuća braće Martinović u centru grada. Stravična eksplozija odjeknula je 29. januara 2001. godine oko 8 sati ujutru. Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), koja je bila u drugom stanju, kao i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama. Nekim čudom ovu eksploziju preživo je jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju. Zbog ovog teškog zločina u zatvoru se nalazi samo neposredni izvršilac Zoran Stevančević, dok su motivi i nalogodavci do danas ostali tajna koju prekriva veo zaborava.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo