Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR OLENIK, ADVOKAT I NARODNI POSLANIK U SKUPŠTINI SRBIJE: Pobjeda nad žrtvama

Objavljeno prije

na

Ako izuzmemo politička ubistva, zloupotreba bola roditelja je nešto najgore od obnavljanja parlamentarizma u Srbiji

 

 

MONITOR: Vi zastupate i roditelje djeteta povrijeđenog u školi Ribnikar, za koje kažete da se ne protive radu Odbora. Pored Vas, za sada su se kao advokati roditelja javno eksponirali još i Zora Dobričanin Nikodinović i Božo Prelević. Uz svo uvažavanje, zar advokati nisu mogli da im objasne zašto ne bi trebalo da vrše pritisak na zakonodavnu instituciju?

OLENIK: Negde do petka kasno uveče sam zastupao jednu porodicu iz škole Ribnikar -više ne zastupam, tako da ne mogu da se izjašnjavam u tom smislu. Ono što mogu da kažem je da mi kao poslanici u Skupštini Srbije nismo dobili nijednu molbu roditelja, tako da nismo mogli videti ko je od njih potpisao taj dopis Skupštini koji se pojavio, ne znamo šta tu, u stvari, piše. To je sve kod predsednika Skupštine, gospodina Orlića. Znamo samo ono što se pojavilo u medijima. A što se tiče porodice koju sam zastupao, u petak-tokom dana, imao sam informaciju da ta porodica i još dve porodice roditelja iz Ribnikara nisu imale nikakve primedbe na rad Anketnog odbora.

Nesumnjivo je da bi svi advokati trebalo da znaju da, ni u teoriji ni u praksi, ne postoji nikakav način da dođe do preklapanja rada Anketnog odbora i istražnih organa-tužilaštva i suda. Kako su oni savetovali klijente-to niko ne zna, to je između njih. A meni kao i drugim advokatima Kodeks zabranjuje da komentarišem rad drugih advokata , pa to neću učiniti. Jedino što mogu da kažem da je negde 2004. godine osnovana Komisija (nije se tada zvala odbor već komisija), za ispitivanje ubistva dvojice gardista u Topčideru. I tada niko nije govorio o mogućem preklapanju, jer smo znali da je to faktički i pravno nemoguće. A bilo bi zanimljivo i videti ko su bili članovi te Komisije.

MONITOR: Rad Odbora je suspendovan a da se nije nastavilo sa ispitivanjem okolnosti masovnog ubistva u okolini Mladenovca i Smedereva, iako oštećeni u tom slučaju nisu tražili da Odbor prestane sa radom?

OLENIK: I nama kao članovima Odbora je taj slučaj bio izazovniji, pa je trebalo i naš rad i lista osoba koje bismo pozvali da bude više usmerena na taj slučaj nego na slučaj ubistava u Ribnikaru. Jasno je da je režim Aleksandra Vučića imao nameru da upravo to spreči, da spreči informacije o tome koliki je stepen neznanja, nepotizma, kriminala i korupcije  u Srbiji, kroz primer okolnosti koje su dovele do masovnih ubistava u Malom Orašju i Duboni. A za to su zloupotrebili opravdani strah i želju roditelja iz „Ribnikara“, u centru Beograda. Ovi drugi su tako skrajnuti. I to je nešto što me pogađa i što me boli, nevezano za politiku, pravo i trenutna društvena kretanja. Ljudski osećam koliko su oni skrajnuti. A to ne bi moglo biti bez SNS. Čemu su oni kumovali u najvećoj meri.

MONITOR: Formiranje ovog Anketnog odbora se vidi i kao, do sada, jedini uspjeh pritiska koji na vlast pokušava da se izvrši kroz Proteste protiv nasilja. Zašto su na suspenziju njegovog rada, olako pristali predsjednica Odbora Marinika Tepić i Miroslav Aleksić-jedan od danas najaktivnijih protivnika vlasti u Srbiji?

OLENIK: Mi iz Odbora -a i iz opozicije, smatramo da izjava kolege Aleksića nije bila najsrećnije sročena. Niko od nas-ni gospođa Tepić, nije pristao na opstrukciju rada Anketnog odbora. To što smo rekli da uvažavamo zahteve roditelja je jedna stvar, ali smo bili spremni-ja sam bio spreman i još neki, da nastavimo rad Odbora samo po pitanju zločina u Duboni i Malom Orašju. Jasno je da je 193 glasa za uspostavljanje Anketnog odbora direktan rezultat protesta sa ulice i njegovog uticaja. Takođe je jasno da kako je brojnost protesta počela da opada da se SNS ohrabrila i počela da deluje protiv volje građana, ali ne politički hrabro nego su se sakrili iza roditelja. To je nešto što ni politička scena u Srbiji nije videla. To je nešto najniže što smo imali prilike da vidimo u zadnjih 30-tak godina, od početka višestranačja. Konkurencija po niskosti je u tom periodu bila velika, ali je ovo najniže od svega. Ako izuzmemo politička ubistva (koja imamo i sad), ova zloupotreba bola roditelja je nešto najgore od obnavljanja parlamentarizma.

MONITOR: U slučaju „Oluja-Petrovačka cesta“ bili ste angažovani kao branilac po službenoj dužnosti, prvooptuženog Vladimira Mikca. Sudski proces se očigledno „zaglibio“. Reklo bi se da za žrtve niko ne mari -jer je i Srbija ovaj slučaj pokrenula tek 28 godina kasnije?

OLENIK: Ove godine će se glavno sećanje na žrtve Oluje organizovati u BiH-što je provokacija. A postupak Petrovačka cesta-sada to mogu da kažem, je primer političke zloupotrebe žrtava. Srbija je, do krajnjih granica, instrumentalizovala Tužilaštvo za ratne zločine i Sud za ratne zločine. Nesumnjivo je da se dogodio ratni zločin na Petrovačkoj cesti, kada su hrvatski migovi bombardovali kolonu izbeglica. To, apsolutno, jeste ratni zločin. Problem je što ne postoje nikakvi dokazi koji se mogu povezati sa nekom osobom lično. Ne postoji ništa što mog klijenta povezuje sa ovim ratnim zločinom. To znaju svi koji su se bavili ovim predmetom: od NVO, tužilaštva u Bosni, u Hrvatskoj, u Hagu, u Srbiji… Pošle godine je veštački napravljena tenzija između Srbije i Hrvatske i ta tenzija je kulminirala u poslednja tri meseca 2022. Tada su i održana neka ročišta pred beogradskim sudom. Razgovarao sam sa kolegama iz Hrvatske i Bosne, koji su smatrali da je tada odnos između Hrvatske i Srbije bio gori nego dok je trajao rat. I drugo-da ne postoji nijedan razlog za taj loš odnos, da to SNS i Vučić po nekoj svojoj proceni, kvare i poboljšavaju te odnose. U prvoj polovini ove godine, ministar Ivica Dačić je otišao u posetu Hrvatskoj i počeo da „otopljava“ odnose. Od tada slučaj Petrovačka cesta, stoji negde u fioci i niko ne sme da ga pipne.

MONITOR: Smatrate da je Kosovo, faktički, nezavisno i da jedino što Srbija može da izdejstvuje jesu prava Srba koji tamo žive. Kako vidite „dinamiku“ između Aljbina Kurtija, Aleksandra Vučića i međunarodne zajednice?

OLENIK: Situacija je ista kao posljednjih 30 godina, samo su varijacije na temu drugačije. Mi-evropska opozicija u Srbiji, podržavamo francusko-nemački predlog koji je usmeno prihvaćen od Aleksandra Vučića i Aljbina Kurtija i od međunarodne zajednice. To je najbolji put za rešavanje problema Kosova. Siguran sam da će to biti jedan od osnova za formiranje koalicija za naredne izbore. Bilo bi najbolje da opozicija ima dve kolone: jednu proevropsku- a to su oni koji prihvataju Francusko-nemački sporazum i Ohridsku mapu puta, i svi ostali bi bili više personalna opozicija Vučiću, a ne proevropska. Što se tiče Kosova: dvojica ekstremista (Vučić sa svojim razlozima i Kurti sa svojim), pomažu jedan drugom. Nikakvog nije bilo razloga za povlačenje Srba. Nikakvog razloga nije bilo da se organizuju izbori bez Srba. Nije bilo ni razloga za policijsko zauzimanje praznih zgrada, a još je manje bilo razloga da Srbi napadaju KFOR koji ih je jedini obezbeđivao nakon povlačenja iz institucija. Suštinski je problem  osnivanje ZSO jer je ta obaveza glavni izgovor Vučića za odlaganje početka primene Sporazuma. I time što  Kurti izgleda da nikada neće formirati ZSO,  ostavlja manevarski prostor Vučiću koji kaže: „Ne, ne, ja sam se dogovrio i sve se slažem, ali ću to moći da implementiram tek kad se formira ZSO.“ Ta Kurtijeva tvrdoglavost   šteti svima. Sa druge strane, Vučić je povukao Srbe iz institucija i naredio bojkot izbora , da bi sprečio formiranje ZSO. Vučić nije mogao da bude siguran u istrajnost premijera Kurtija u odbijanju da se formira ZSO, pa je uradio ono što je do njega. Da sada Kurti donese odluku da formira ZSO, ne bi imao ko da je sprovede. Vučić se duplo osigurao: prvo, štetnom tvrdoglavošću premijera Kurtija, a drugo povlačenjem Srba na Severu iz institucija. On zna da onog trenutka kada se formira ZSO, mora da isporuči ono što je dogovoreno. Jedini način da se iz ovog galimatijasa izađe je da Kosovo formira ZSO. Nisam siguran da će do toga doći sve dok je Kurti premijer. Verujem u snagu američke administracije kada nešto odluče da urade. To se i u Crnoj Gori videlo. I ta administracija je jasno rekla: Ako Kurti neće da formira ZSO, ima ko hoće. Siguran sam da oni to mogu da urade i na terenu i da su prve korake već uradili. Ali, uvek se setim Čerčilove izjave da će Amerikanci uvek naći pravo rešenje, ali da će pre toga probati sva pogrešna rešenja. Trenutna situacija na Kosovu može se sažeti u ovoj Čerčilovoj rečenici.

 

Rad Anketnog odbora zaustavljen pravnim nasiljem

MONITOR: Šta se događa sa Anketnim odborom Skupštine Srbije u vezi sa ispitivanjem okolnosti pod kojima su se desila dva masovna ubistva u maju? Vi ste, kao član tog odbora, izjavili da će se rad odbora nastaviti?

OLENIK:  Rad Anketnog odbora je zaustavljen jednim pravnim nasiljem tako što poslanici SNS, SPS i dva-tri poslanika desnice ne dolaze, ne daju kvorum. Ne postoji odluka o ukidanju, postoje samo dve rečenice na sajtu Skupštine da se rad obustavlja. Mi ništa nismo prihvatili ,odnosno gospođa Marinika Tepić kao predsednica odbora  nije prihvatila odluku Predsednika skupštine, ali sednicu nismo mogli držati bez kvoruma. Razlog nedolaska ovih članova Odbora je rejting. I, naravno, zloupotrebili su opravdan strah i sumnje roditelja. Sa samo pola ljudi koje je Odbor nameravao da sasluša bili bi očigledni propusti u sistemu, propusti vlasti u raznim oblastima, od obrazovanja do bezbednosnih struktura. Naročito u slučaju drugog masovnog ubistva, u Malom Orašju i Duboni ,gde su propusti suda i tužilaštva veliki. Odbor je, inače, oročen na 30 dana. Tako da će posle tok roka on biti i formalno ugašen. Na ovaj način je SNS pokazala da društvo ne treba da sazna uzroke ovih događaja, da ne treba da prepoznamo možda nešto slično u budućnosti, već je sve „gurnula pod tepih“, zbog izbora koji će biti negde na proleće iduće godine…

 

Možda i kasnimo, sa političkim uobličavanjem i usmerenjem protesta

MONITOR: Obećavaju se novi modeli protestovanja na jesen. Može li ovaj istrajni napor  dovesti do  bitnog institucionalnog pomaka koji se zahtijeva?

OLENIK: Ovo je trenutno najvažnije pitanje i najbitnija stvar u politici u Srbiji. Postoje određeni rezultati, protest traje i sigurno će biti intenziviran u septembru i oktobru. Počinje školska godina, ljudi imaju strahove u vezi sa tim, pa i ja kao roditelj. A ništa nije urađeno. Takođe, vreme je, a možda već i kasnimo, sa političkim uobličavanjem i usmerenjem protesta. U zadnja dva dana imali smo dva istraživanja javnog mnjenja. Ona pokazuju pad SNS od oko 10 posto u odnosu na procenat od pre godinu. Opozicija je rascepkana ali je negde na istom, a postoji i značajan broj ispitanika koji su za opoziciju, ali još ne mogu da se odluče za koga. To je negde oko 20 posto ako uporedimo ova dva istraživanja. Jasno je da opozicija mora da se grupiše, a to se već dogodilo tokom ovih protesta, grupisanjem građanske opozicije. Moralo bi da se dogodi na jesen i tu svi mi moramo da uložimo napor (a već se o tome razgovara i sa NVO sektorom), da protestima vratimo masovnost i da oni budu mnogo više politički profilisani.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Strašnu staminu traži ovo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas

 

 

MONITOR: Ove sedmice  u fokusu javnosti je  situacija u susjednoj Srbiji. Kako vidite ono što se dešava u komšiluku  i kako to može uticati na Crnu Goru?

PETRIČEVIĆ: Ključna riječ (bila) je nada. Studentski protesti u Srbiji dali su toliko potrebnu, rekla bih čak – ljekovitu nadu ne samo građankama i građanima Srbije, već cijelog regiona, raumatiziranog i izmrcvarenog srpskim velikodržavnim projektom posljednjih više od stotinu godina. Potencijal za drugačije i bolje konačno se pojavio na licima studenata i onih koji su ih podržavali, dočekivali, koji su učili od njih jedan novi jezik društvenog saobraćanja, jezik brige, dostojanstva, empatije i solidarnosti, jezik drugačije moći koja leži u nenasilju, odgovornosti i političkoj imaginaciji skoro zbunjujuće svježine i silovitosti. I ne samo u regionu, studentski su protesti i šire bili prepoznati kao oni koji „obnavljaju nadu“, koji mogu biti iskra koja će je upaliti, koji treba da posluže kao uzor koji inspiriše, pokreće i kojeg treba slijediti. Zato je toliko ljudi do suza bilo dirnuto prizorima koji su dolazili sa Slavije, iz Novog Pazara, sa trgova i ulica ostalih gradova i sela u Srbiji, koji su pokazivali da je drugačiji svijet zbilja moguć, i da se, možebit, rađa upravo na ruševinama novosadske nadstrešnice, na ruševinama korumpiranog sistema koji ne haje ni za život, a kamoli za zakone i pravdu. Protesti su tome bili alternativa, kao što su bili alternativa psihotičnom nacionalizmu srpskih političkih elita od kojih su studenti nastojali da preuzmu otete i okaljane nacionalne simbole – himnu, zastavu i ostalu menažeriju.

Međutim, sa Vidovdanom su se zagrcnuli. Sam izbor datuma dovoljno govori o potrebi organizatora protesta da se, u potrazi za osiguranjem većinske podrške, prije svega opravdaju pred optužbama Vučića, Vulina i ekipe da su „najprljavija obojena revolucija, finansirana spolja“ i da se pred srbijanskom javnošću legitimišu kao patriote. Prije nego su „bacili mikrofon“ i izjavili da „protest više nije studentski“, dajući namjerno višeznačno zeleno svijetlo ostalima, umjesto nade, obnovili su ustajali vidovdanski ideologem i prisegnuli bajatim zavjetima kojima je započinjao svaki krvavi pir kojeg je vodio srpski „integracionizam“ kako ga je jedan od govornika eufemistički nazvao.

Možda jedan od razloga što srpski studentski pokret nije uspio da povrati otete nacionalne simbole leži i u samim simbolima – u tome što oni sadrže elemente nespojive sa promjenom koju je studentski bunt želio da proizvede (uzmimo za primjer samo himnu u kojoj se pominju „srpske zemlje“ ili preambulu Ustava koja počiva na kolektivnoj konfabulaciji da je Kosovo dio Srbije). Za Crnu Goru ovakav epilog, jer studentski su protesti završeni, znači otpuštanje nade da je u Srbiji došlo do suštinskih promjena i da ona neće nastaviti da senilno bali nad teritorijama susjednih država u kojima srpstvo proglašava ugoženim ne bi li širila svoju „integracionističku“ agendu – Srpski svet ili Veliku Srbiju, kako ko voli da tepa ovom političkom delirijumu koji ne pokazuje znake umora niti odustajanja.

MONITOR:  Predsjednik Skupštine Andrija Mandić pohvalio se da je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio počasno priznanje povodom Vidovdana. Kazao je da to vidi „kao potvrdu rezultata politike pomirenja“.  Kako nam ide to „pomirenje“?

PETRIČEVIĆ: Žalosno je da u studentskim protestima u Srbiji nadu nijesu prepoznali predstavnici Srba u Crnoj Gori. Naprotiv, bliži im je autokrata pod čijim se repom kite „počasnim priznanjima“. „Pomirenje“ je oteta riječ i kada je Mandić koristi ona je šifra za vlastitu suprotnost, pa znači razdor ne samo između različitih etnija u Crnoj Gori, već i unutar one srpske, ma kojim se lomparovskim „krakom slobode“ protezala.

„Politika pomirenja“ koju sprovodi Mandić je politika bezočnog izjednačavanja suprotnosti, osobito onih vrijednosnih – istine i laži, slobode i ropstva, zločina i žrtve. U tom se smislu nadam da nam ne ide nikako, istovremeno se plašeći nepodnošljivog šuma koju ovaj tip nasilne promjene značenja i korumpiranja smisla unosi u javnu sferu i mogućnosti njene racionalne i utemeljene artikulacije. Buka mora biti zaglušujuća, kako bismo prestali da se trudimo da čujemo i razumijemo, gužva mora biti nepodnošljiva kako bismo odustali da bilo gdje krenemo, nasilje mora biti normalizovano kako bismo zaboravili da na drugačiji način možemo jedni sa drugima da saobraćamo. Isto tako, četnički vojvoda, počastvovan na Vidovdan – datum ritulno ojačan još jednim srpskim porazom ove godine, mora biti dovoljno uporan u poricanju crnogorskog suvereniteta da zaboravimo na čelu čijeg parlamenta se zapravo nalazi.

MONITOR: Učestale su  poruke iz vrha SPC, odnosno MPC, u kojima se veliča četnički pokret. Gdje nas to vodi i kako vidite ćutanje vlasti na te poruke?

PETRIČEVIĆ: Crna Gora se dugo batrgala na klizavoj revizionističkoj nizbrdici, ali joj to sve teže polazi za rukom. Bojim se da ozbiljno i planirano proklizavamo ka gubitku sekularnog karaktera države, a veličanje četničkog pokreta je samo jedna od logičnih posljedica toga, budući da je SPC epicentar iz kog se širi retradicionalizacija i repatrijarhalizacija društva i priželjkivano utapanje države u rusko-srpski svet. Jedna od posljedica na koju sam posljednjih pet godina upozoravala je i ugroženost reproduktivnih i seksualnih prava žena, učestali mizogini napadi na žene u javnom prostoru, ali i ugroženost prava trans osoba i generalno LGBT zajednice.

Izjednačavanje suprotnosti koje uključuje i izjednačavanje antifašista i fašista, partizana i četnika, heroja i zločinaca, jedna je od strategija masovnog gaslightinga – sluđivanja (u nedostatku boljeg prevoda) i dezorjentacije koji mogu rezultirati političkom apatijom i apstinencijom, ili daljom polarizacijom, radikalizacijom i otvorenim sukobima. Ne bih se složila da vlast ove poruke ignoriše, naprotiv – ona ih očito podržava – bilo neposredno, kao što je to Mandić i učinio izjavivši da se ne protivi izjavama popova koji veličaju koljače – bilo posredno, tako što krivično ne goni propagatore notornog govora mržnje.

Ako se u Crnoj Gori i formalno rehabilituje četnička ideologija, što je u vrhu agende SPC, od ove države neće ostati ništa vrijedno pomena i opstanka. Utopiće se u kolektivnu deluziju crnih mantija i još crnje ideologije koja će postati naša stvarnost.

MONITOR: Anima je nedavno organizovala polusatno stajanje, sa porukom “Stop genocidu u Gazi – u Gazi umire Čovječnost”. Kako vidite situaciju na Bliskom istoku i ulogu Zapada?

PETRIČEVIĆ: Sramim se i da izgovorim ime Palestine i Gaze. Mogu samo da nijemo stojim u znak protesta protiv onog što se dešava, a dešava se genocid nad palestinskim narodom koji oni koji bi trebalo da ga spriječe i kazne propuštaju i da osude, a ne da zaustave. Militarizacija društva na koju decenijama upozoravaju feminističke i mirovne aktivistkinje sad se operacionalizuje kroz budžete za odbranu, industrija rata potvrđuje svoju globalnu dominaciju nad bilo kojom drugom, dok Izrael sprovodi nesankcionisanu politiku istrebljenja Palestinaca temeljenu na sličnoj ideologiji od koje je jevrejski narod tako strašno nastradao tokom Drugog svjetskog rata. Zapad trguje i to će nastaviti da čini, na štetu vrijednosti i načela na kojima navodno počiva.

Prvi put nam se desilo da smo tokom stajanja 11. juna bile izložene uvredama prolaznika. Jedan nas je par turista, nakon što smo odbili da se pomjerimo sa mjesta na kom smo protestvovali, nazvao „odvratnim ljudima“ („disgusting people“). Ne vjerujem da to nije imalo veze sa porukom koju smo držale.

MONITOR: Vlasti rado pominju evropsku budućnost Crne Gore. Kako vidite to naše putovanje?

PETRIČEVIĆ: Moraju da pomenu „evropsku budućnost Crne Gore“, jer je to krinka pod kojom su došli na vlast i pod kojom ostaju na njoj. Za to vrijeme, otimačina je i stvarna i pravna. Usvajanje sporazuma sa UAE – Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zatim usvajanje (Predloga odluke o donošenju) Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ali i Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima kojim bi se zabranila blokada saobraćajnih puteva (auto-puteva, brzih saobraćajnica, magistralnih, regionalnih ili lokalnih puteva i graničnih prelaza) – jasni su pokazatelji toga da Crna Gora, po ugledu na Srbiju, klizi u autokratiju, izbijajući građanima iz ruku vlasništvo ne samo nad javnim prostorima, već potencijalno i onim privatnim, kao i sredstva za vaninstitucionalnu borbu protiv otuđene i štetočinske vlasti. Ironično je da oni koji su litijajući po crnogorskim ulicama došli na vlast, hoće da zabrane zauzimanje ulica kao vid protesta, skretanja pažnje na probleme koje sistem ignoriše i kao posljednje utočište nenasilnog otpora i građanske neposlušnosti. Stvar se ovdje ne završava, naredni pokušaj otimačine suvereniteta tek predstoji kroz izmjene izbornog zakonodavstva i eventualno proširivanje prava glasa i na nerezidente.

Zamor proširenja djeluje veći nego ikad, kao i perspektiva ulaska na evropski „after-party“ koja se sve više čini upitnom i neubjedljivom. Uvijek mi je smetala nespremnost da kao društvo sazrijevamo zbog nas samih, nezavisno od evropske politike uslovljavanja.Pa opet, čini se da je to bila i ostala jedina brana tranzicionoj hajdučiji. Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, koliko god umorna i istrošena, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas, važno je samo da znamo zbog čega i zbog koga ostajemo na tom putu.

Nije lako priznati da je svaka pobjeda građanskog aktivizma privremena. Istovremeno, to ni na koji način ne umanjuje vrijednost svakog osvojenog prava, svake odbranjene rijeke ili sačuvanog trga. Strašnu staminu traži ovo vrijeme, nadam se da će doći ono u kom ćemo prestati da se oslanjamo na Gramšijev pesimizam intelekta i optimizam volje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BORISLAV VUKIĆEVIĆ, ARHITEKTA: Profitu je sve podređeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo  i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi u većoj ili manjoj mjeri

 

MONITOR: Komentar na nedavno usvojeni Prostorni plan Crne Gore do 2040.

VUKIĆEVIĆ: Krenimo od konstatacije da je prostorni plan – u opštem smislu, bez obzira na obuhvat plana, odnosno prostornu ili administrativno određenu cjelinu koju pokriva prostorni plan  – krajnji ili konkretni rezultat kompleksnih metodologija i praksi prostornog planiranja. Što bi onda bilo, po definiciji, prostorno planiranje? Zakon o prostornom uređenju, koji je na snazi u susjednoj nam Republici Hrvatskoj – prostorno planiranje definiše kao interdisciplinarnu djelatnost koja predstavlja ,,institucionalni i tehnički oblik za upravljanje prostornom dimenzijom održivosti…”.

I još kaže da je prostorno planiranje ,,stalni proces koji obuhvata poznavanje, provjeru i procjenu mogućnosti korištenja, zaštite i razvoja prostora, izradu i donošenje prostornih planova, te praćenje sprovođenja prostornih planova i stanja u prostoru”.

U našem Zakonu o uređenju prostora, koji je na snazi od 4. marta tekuće godine, nije data definicija prostornog planiranja, ali zato kaže da se uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada, donošenje i sprovođenje planskih dokumenata, uređivanje građevinskog zemljišta i sprovođenje urbane komasacije”.

Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine, kaže da se planiranjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru, izrada i donošenje planskih dokumenata i sprovođenje planskih dokumenata”.

U Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekta iz 2008. godine, stoji da se  uređenjem prostora smatra ,,praćenje stanja u prostoru (monitoring), utvrđivanje namjene, uslova i načina korišćenja prostora kroz izradu i donošenje planskih dokumenata, sprovođenje planskih dokumenata i uređivanje građevinskog zemljišta”.

Nameće se pitanje postoji li neka suštinska razlika između uređenja prostora i planiranja prostora? I da li da konstatujemo da se od 2008. godine do danas ništa od suštinske važnosti nije desilo po pitanju mjesta i uloge uređenja prostora/ prostornog planiranja/ planiranja prostora, kako vam drago, u sistemu upravljanja prostorom. I kakve konkretne reperkusije ta činjenica ima na prostorni plan, koji bi trebao da bude, u svakom pogledu, kruna tog ,,stalnog procesa” prostornog planiranja.

MONITOR: Koje su glavne zamjerke, ima li kvaliteta?

VUKIĆEVIĆ: Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, koji je donijela Skupština Crne Gore 26. juna, predstavlja naš maksimalni izbačaj u oblasti prostornog planiranja u ovom trenutku – uz sve dobre i loše strane tog plana. Ne treba sumnjati da su rukovoditeljka izrade Prostornog plana i njen tim prošli golgotu, uzimajući u obzir sve date okolnosti. Je li moglo bolje? Bojim se da u ovom trenutku nije moglo bolje.

Ako bi trebalo izdvojiti jednu (cinik bi ovdje dodao – i jedinu) zasigurno pozitivnu činjenicu koja se vezuje za PPCG, onda bi to bilo da je plan donijet – takav kakav je, kakav je da je – čime su otvorena još jedna vrata na našem dugom i trnovitom putu ka članstvu u EU. Najočiglednija negativna strana PPCG je nedovoljno insistiranje na inovativnim metodologijama i praksama prostornog planiranja koje se primjenjuju u regionu (Hrvatska i Slovenija), a zatim i na teritorijima najrazvijenijih država Evropske unije. Koliko zaostajemo za razvijenim državama na polju prostornog planiranja – i na svim drugim poljima – i što činimo kako bismo barem ublažili to zaostajanje – pitanje je koje se, nažalost, ne postavlja.

Drugo, u korijenu PP CG je jedan vrlo specifičan imperativ – nazovimo ga imperativom neodređenosti – smjernice uglavnom nijesu date jasno, jer bi u suprotnom bila ukinuta mogućnost za svakovrsna slobodna tumačenja – pogotovo u svjetlu činjenice da je sistem, u cjelini, neotporan na svakovrsne manipulacije i mahinacije, odnosno koruptivne radnje. Ministar Radunović, primjera radi, govori i o ,,smjernicama za buduće investicije” i o ,,dosljednoj implementaciji” Prostornog plana – plana  koji, dodao bih, vrlo često i nije baš dosljedan – na čemu potonjih dana zdušno insistira nevladin sektor – precizno navodeći brojne primjere nedosljednosi u planskim rješenjima u koje nije lako povjerovati.

I na koncu – nakon što je 22. aprila i 3. juna Skupština CG, na zahjev Vlade, usvojila po hitnom postupku zakone koji potvrđuju Sporazum o ekonomskoj saradnji i Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima – nameće se pitanje o svrsishodnosti planova i prostornog planiranja uopšte – što baca tešku sjenku na naš novi PPCG – na stranu brojne kontroverze koje se vezuju za PP – uključujući i način na koji je donijet u Skupštini.

MONITOR: Očekuje se i usvajanje PUP-a Podgorica. Kakav je vaš stav o tom planu?

VUKIĆEVIĆ: Riječ je o Izmjenama i dopunama prostorno urbanističkog plana Glavnog grada Podgorice i Izvještaju o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu. I opet je riječ o vrlo kontroverznom planskom dokumentu – koji se, kao i PPCG, našao na žestokom udaru javnosti – s tim da je veliko pitanje koji dio zainteresovane javnosti je bio u mogućnosti da se detaljnije upozna sa planom , ako znamo da su fajlove koji su putem Interneta dati na uvid javnosti od strane Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine mogli otvoriti samo oni koji posjeduju računare sa snažnijim performansama. Da ne pominjem nazovi-javnu raspravu i očiglednu nespremnost ljudi koji su stajali iza Nacrta pomenutog planskog dokumenta da se suoče sa javnošću, da otvoreno prezentuju planska rješenja iza kojih stoje i odgovoraju na pitanja zainteresovanih građana.

I nije riječ samo o PUP-u Glavnog grada. Nakon donošenja PPCG, govori se o čitavoj seriji novih PUP-ova, a nainteresantniji momenat u toj priči je najavljeno osnivanje Agencije za planiranje prostora Crne Gore i lokalnih/opštinskih agencija za planiranje – odnosno privrednog društva koje osniva Vlada za izradu državnih planskih dokumenata i privrednih društava koje osnivaju skupštine jedinica lokalne samouprave za izradu lokalnih planskih dokumenata. Koliki će biti stepen autonomije koju će uživati ta privredna društva u vrlo ograničavajućem partitokratskom ambijentu – gdje je sve podređeno subjektima čije interese zastupaju tzv. nosioci odlučivanja – nije teško pretpostaviti.

Nijesam optimista. Biće, bojim se, po onoj staroj italijanskoj poslovici: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi – Ako želimo da sve ostane kako jeste, moramo sve promijeniti. Jer nema ama baš nikakvih naznaka da postoji politička volja da se problemi jasno identifikuju, da se izvrši dijagnosticiranje stanja, pa da se, u skladu s tim, odrede mjere za konsolidaciju stanja u domenima uređenja prostora.Što bi bio prvi korak na nekom nazovi-putu ozdravljenja.

MONITOR: Planirano je i da nikne novi grad  – Velje brdo?

VUKIĆEVIĆ: Na to gledam kao na tipično spajićevski megalomanski vic u funkciji predizobrne kampanje – koji, za divno čudo, nikome nije bio smiješan i koji se u jednom trenutku oteo kontroli. Pretpostavljam da je pozadina te priče u nužnosti redefinisanja odnosa između Spajića, kao predsjednika Vlade i podgoričkog lobija stanograditelja – ne bi li se podgorička stanogradnja stavila pod Spajićevu kontrolu, ili pod kontrolu države, ako vam je tako draže – i to na duže staze. Sa druge strane, teško da je država  u ovom trenutku sposobna – ekonomski, u prvom redu – da iznese viziju o tih10.000 ili 20.000 stambenih jedinica, nebitno je – što bi, u to nema nikakve sumnje, bio izuzetno finansijski zahtjevan poduhvat – pogotovo u dijelu koji se odnosi na infrastrukturno opremanje.

Druga bitna činjenica je to što se u projekat grandioznih razmjera i nesagledivih konsekvenci krenulo bez ikakvih prethodnih analiza, studija i planova – dakle krajnje neozbiljno – na osnovu vizija predsjednika Vlade Spajića i ministra Radunovića.

MONITOR: Ima li nade da se riješe glavni problemi u Glavnom gradu?

VUKIĆEVIĆ: Moj je utisak da nova podgorička uprava problemima pristupa ad hoc – bez neophodnih priprema, nesistematično, bez agende – što i nije neka novina.

Uzmite samo gorući problem vezano za lokaciju budućeg gradskog kolektora za prikupljanje i prečišćavanje otpadnih voda. Gradonačelniku Mujoviću je trebalo čitavih pola godine da zaključi da bi možda trebalo razmišljati i o ,,pravičnoj nadoknadi” koja bi se isplatila Botunjanima, što svakako upućuje na neozbiljnost u pristupu problemu kolektora od samoga starta Mujovićeve uprave.

MONITOR: Koji su glavni arhitektonsko-urbanistički problemi u Crnoj Gori i da li se oni rješavaju?

VUKIĆEVIĆ: Možda je generalni problem, ako ostavimo po strani pojedinačne probleme kojima se broja ne zna, to što u Crnoj Gori primat imaju tzv. razvojni projekti, koji se uglavnom vezuju za turizam i nekretnine. Imperativ je graditi – graditi se mora, građenje ne smije stati – a planiramo i planiraćemo, sasvim je izvjesno samo toliko koliko budemo morali, tek toliko da se zadovolji forma. Tom imperativu – graditi se mora – podređeni su i zakoni i svi planovi  u većoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od atraktivnosti lokacija koje su u obuhvatu planova.

Kad govorimo o tzv. javnoj upravi, imperativ je realizovati budžet  i na državnom i na lokalnim nivoima. Nema toga nosioca odlučivanja u Crnoj Gori koji ne gradi, ili barem ne razmišlja o građenju.

Ne razmišljamo na duže staze,  ne razmišljamo o održivosti. Svi akteri u procesima koji rezultiraju intervencijama u prostoru – od Vlade, preko lokalnih samouprava do investitora i izvođača radova, svi  žele profit odmah, bez odlaganja. Profitu je sve podređeno.

MONITOR: Koliko se struka uopšte pita i da li tu bitniju ulogu igraju politički i biznis interesi?

VUKIĆEVIĆ: Struka se u međuvremenu svela na puki servis, na polzu vladajućim strukturama i tzv. nosiocima razvoja. Drugi problem je što strukovne organizacije – Inžinjerska komora, odnosno Strukovna komora arhitekata, u prvom redu – ne rade ništa na promociji profesionalnih standarda kroz stvaranje uslova da se i u Crnoj Gori konačno desi nešto što bismo mogli nazvati arhitektonsko-urbanističkoj scenom. A znamo da se ništa ne dešava izvan scene. Fali nam dijalog, razmjena mišljenja i stavova, ne komuniciramo kao struka.

MONITOR: Koji bi bio idelan plan razvoja za Crnu Goru?

VUKIĆEVIĆ: Svaki plan koji bi počivao na stvarnim, sveobuhvatnim analizama i studijama – odnosno na odgovornom planiranju – i kojemu bi korijeni bili u zdravom sistemu. Koliko smo daleko od toga – pokazaće vrijeme.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, KOPREDSJEDNICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA, NARODNA POSLANICA: Mora se pokazati da će ovdje imati ko da preuzme moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neophodno je da se uspostavi konkretniji mehanizam koordinacije između studenata i političkih i društvenih aktera u pogledu agende, strategije i taktike kako ne bismo sami sebi pucali u nogu zbog neinformisanosti i nesporazuma

 

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio nasilje učesnika protesta „Vidimo se na Vidovdan“, pominjući čak i satnicu. Prije protesta uhapšen je i protjeran crnogorski reditelj Danilo Marunović. Nakon protesta uhapšeno je na desetine ljudi, jaki odredi interventne policije i Žandarmerije koristili su prekomjernu silu…Imaju li studenti, građani i opozicija odgovor na Vučićev „pendrek spasa“- kako je nazvao ono što se i dogodilo?

ĐORĐEVIĆ: Ono što se dogodilo na sam dan protesta i neposredno nakon toga nije delovalo kao dobro organizovan odgovor. Oko najave nasilja, tu je već neko rasprava oko tzv. ubačenih elemenata – pa jedni kažu prestanite sa tom pričom jer ima (i zaista ima) autentično ljutih ljudi koji žele da iskažu svoj bes jer ih institucije ne samo da ne čuju već ih i gaze, a drugi svako nasilnije delovanje pripisuju ubačenim elementima i provokatorima jer odbijaju da poveruju da bi sami protesti koji su do sada imali izrazito nenasilnu dimenziju, mogli da se promene.

Istina je da postoji i jedno i drugo. Ali to prestaje da bude važno kad je odgovor policije nesrazmeran i neprimeren.

MONITOR: Dio opozicionih partija predlaže bojkot rada Skupštine.Može li se očekivati da bi-u kontekstu studentsko-građanske pobune i odbijanja vlasti da raspiše vanredne izbore, takav potez bio plodotvoran?

ĐORĐEVIĆ: ZLF ne predlaže bojkot rada parlamenta kao plodotvoran, niti verujemo da je bojkot nekih kolega iz opozicije do sada pokazao ikakvu delotvornost, već smo rekli da ne možemo da pričamo o REM-u i biračkom spisku (što su najavljene teme naredne sednice Narodne skupštine), dok se hapse studenti i građani i dok režimske falange brutalno prebijaju narod. To je pitanje stomaka. Istovremeno, ovo jesu teme koje se tiču stvaranja uslova za slobodne i poštene izbore, studenti jesu blokirali RTS zbog konkursa oko REM-a, i u najmanju ruku je čudno da sada kada je ta tema došla na dnevni red traže od opozicionih poslanika da ne učestvuju. Zato je neophodno da se uspostavi konkretniji mehanizam koordinacije između studenata i političkih i društvenih aktera u pogledu agende, strategije i taktike kako ne bismo sami sebi pucali u nogu zbog neinformisanosti i nesporazuma. Kada ovakav mehanizam postoji, onda možda bude jasnije da li se i šta dobija određenim potezima. Mi dobro znamo-iz prethodne prakse, da bojkot rada parlamenta olakšava rad vladajućoj većini. Da nije tako, oni bi već sada imali redovan rad, a ne bi bežali od sednica. Nijedan drugi parlament u regionu nema tako malo dana zasedanja kao srpski parlament. Kad u njemu nije bilo opozicije-radilo se redovnije, a promenio se i Ustav.

MONITOR: Goran Ješić smatra da je  vrijeme da se studentske blokade, zborovi, građanske organizacije i opozicija ujedine na najširem antirežimskom frontu. Da li je ovo  „momentum“ za tako nešto ili je prerano ili može biti i kontraproduktivno?

ĐORĐEVIĆ: Ovo jeste momentum za tako nešto, a možda je i poslednji trenutak.

Bilo je momentuma i pre-kad je pala Vlada, jer je tada postojao institucionalni prozor da se izvrši pritisak da se dobije prelazna vlada ili da se traže izbori. Ne tvrdim da bismo dobili prelaznu vladu koju je tražila opozicija, ali bismo sa studentskom podrškom opozicionom predlogu imali solidnu šansu da imamo jedinstveni front i da ih pritisnemo u konkretnom trenutku, što je moglo da da rezultate. Studenti nisu tada bili politički spremni za to. To je bila ogromna šteta.

MONITOR: Dio fakulteta održava neki oblik nastave i ispita-i Vaš FPN. Može li to umanjiti volju studenata za akcijama otpora?

ĐORĐEVIĆ: Malo studenata učestvuje u online nastavi iako je mi držimo gotovo u potpunosti. Mislim da su oni sa sobom odlučili ko želi i kako da nastavi dalje, a ko će ući u status mirovanja. Velika je šteta- nadam se ne i nenadoknadiva, što se potrošilo mnogo vremena i stvoreno mnogo nesporazuma između studenata i profesora koji su bili saveznici a vlast ih je zavadila napadom na univerzitet, kada su mnogi profesori imali razumljivu potrebu da ga brane kao instituciju. U delu javnosti to je nepošteno svedeno samo na pitanje plata profesora, ali je zapravo reč o odbrani onih instutucija koje štite i studente.

MONITOR: Profesor iz Kolumbije, Migel Beltran Viljegas je-sa porodicom, zadržan u aerodoromskom pritvoru. Protiv toga je protestovao i kolumbijski predsrednik, Gustavo Petro. Viljegas je, navodno, na jednom naučnom simpoziju u Novom Sadu, trebalo da govori i na temu „državnog nasilja protiv univerziteta“. Hoće li akademska zajednica u Srbiji reagovati?

ĐORĐEVIĆ: Akademska zajednica nikad nije bila budnija-od pisanja saopštenja, solidarnih akcija, do sopstvenih blokada kroz formate Pobunjenog i Slobodnih univerziteta. Mislim da je konkretno ovaj slučaj manje propraćen jer je i brzo rešen u uslovima u kojima se profesori bave i povezivanjem studenata sa advokatima nakon privođenja. Događaj je velika sramota. Ja sam članica Predsedništva Udruženja za političke nauke Srbije koje svake godine organizuje međunarodnu konferenciju na jesen, a ovogodišnja tema je “Borba za institucije: zarobljena država, napad na akademske slobode i otpor”. U kakvim ćemo okolnostima dočekati konferenciju i hoće li nam pritvarati ugledne međunarodne profesore zbog radova koje će izlagati?

MONITOR: Predsjednik Srbije- čiji su režim studenti na protestu proglasili „nelegitimnim“, sa međunarodnog skupa u Sevilji ocijenio je da su TV N1 i Nova S, takođe mjesta terorističke aktivnosti.Da li režim ulazi u odsudni obračun sa svojim protivnicima?

ĐORĐEVIĆ: Bojim se da da. Režim sve vreme mora da odgovori lojalistima i zadovolji njihove zahteve za brutalnijim odgovorom ali  da zadrži umivenu masku koja je za spoljašnju upotrebu dobro služila. Od zvučnog oružja protiv sopstvenog naroda do otvorene policijske brutalnosti nad omladinom i građanima pređen je put posle kojeg nema nazad.

MONITOR: Iz EK ponovo su stigle vijesti da oni „prate“ situaciju u Srbiji…Dok je Vučić bio u Španiji, šef ruske diplomatije-Sergej Lavrov, je “brinuo” o poštovanju Ustava Srbije…Može li se reći da  međunarodni faktori saradnju sa Vučićevim režimom i dalje ne dovode u pitanje?

ĐORĐEVIĆ: Međunarodni faktori vide da je Vučić u ozbiljnoj krizi i sve manje će tolerisati njegove transgresije, ali oni ne vide šta dolazi posle Vučića i plaše se nestabilnosti – zato je naša dužnost da što pre dođemo do zajedničkog fronta koji uliva sigurnost da će ovde imati ko da preuzme moć. Juče je reagovao i Savet UN za ljudska prava koji je pozvao vlasti da poštuju slobodu izražavanja i mirnog okupljanja, a pozvao je i na mere izgradnje poverenja, kako bi se otvorio put za obnovi društvenog ugovora. Nakon što je žandarmerija jurila, tukla i hapsila studente maltene ih izvlačeći sa Pravnog fakulteta i opkoljavajući Filozofski fakultet, mislim da ne postoje šanse za obnovu društvenog ugovora osim za pravljenje novog.

 

Građanska neposlušnost je  potentnija i prilagođenija srpskoj realnosti nego generalni štrajk

MONITOR: Djeluje da se otpor prenio na ulice. Zborovi građana kapilarno ometaju saobraćaj, sada i tzv. mobilnim blokadama. Građanska neposlušnost podrazumijeva i šire i dugotrajnije aktivnosti. Studenti su pozvali i na masovnu obustavu rada…Da li je moguće takve vrste pritiska na vlast sprovesti u Srbiji?

ĐORĐEVIĆ: Blokirane ulice i raskrsnice niču poput pečurki svuda po Beogradu ali i širom Srbije. U Novom Sadu se sa ulica sklanjaju kontejneri da ih građani ne bi iskoristili za blokadu ulice – a onda oni dođu da svoje đubre izbace na prostorije SNS. Jutros je neko zasuo prostorije SNS na Voždovcu balegom.

Građanska neposlušnost je od početka potentnija i prilagođenija srpskoj realnosti nego generalni štrajk. Možda tek kao posledica toga dođe i obustava rada u nekim kritičnim sektorima. Studenti jesu pozvali na masovnu obustavu rada ali su dali isuviše kratak rok i to se naravno za sada nije dogodilo – mesecima su pozivali na generalni štrajk od kojeg nije bilo ništa, pa pomalo zbunjuje to pozivanje na nešto što već nije uspelo, iako postoji razlika između generalnog štrajka i masovne obustave rada. Oni koji su najviše podržali studente – nastavnici koji su upravo pre pada nadstrešnice bili u štrajku pa onda svoju sindikalnu borbu zamenili za podršku studentima – nisu podržani onako kako je trebalo i povukli su se onda kada više nisu znali šta je cilj. Štafetu su preuzeli univerzitetski profesori i paradoks je da su mnogi studenti bili protiv štrajka univerzitetskih profesora onda kada je akademska zajednica apsolutno imala razloga za to – nakon donošenja neustavne Uredbe Vlade koja je promenila odnos nastavnog i istraživačkog, stručnog i umetničkog rada kako se ne bi isplaćivale pune plate profesorima.Jer, štrajk je zahtevao minimalni proces rada pa samim tim bio bi suprotstavljen obustavi nastave zbog studentske blokade. Bilo je mnogo kontradiktornosti u vezi sa kojima su se vodili sporovi. Ali, to nije došlo do šire javnosti što mislim da je šteta. Jer masovni pokret demokratizacije i participacije najširih slojeva društva u protestu nije praćen i kritičkim dijalogom o zahtevima, ciljevima i metodama borbe-odnosno načinu donošenja odluka, koje su po sve dalekosežne.

 

Ni govornici ni narativ ne predstavljaju ogroman dio ljudi na “vidovdanskom protestu”.

MONITOR: „Vidovdanski“ protest neki kritikuju kao odstupanje od okosnice studentskih zahtjeva jer je, kako tvrde, dio govornika pozivao na „kosovski zavet“, uz suviše nacionalističkih tonova. Kako  gledate na odabir datuma i neminovna različita konotiranja?

ĐORĐEVIĆ: Protest je bio uspešan jer je bio brojan, ali ni govornici ni narativ ne predstavljaju ni mene ni ogroman-a možda čak ni većinski, deo ljudi na protestu. Pod govornicima mislim pre svega na goste, ne na studentkinje i studente koji su govorili. Za mene je porazno što osim studentkinja-od ljudi koji su verovatno kandidati na studentskoj listi, nije govorila nijedna žena. Neki kažu da ovaj protest ima rodnu dimenziju – jer ima mnogo žena, studentkinja – da su one najviše stradale i da su bile najhrabrije-pa ipak, deluje da u političkoj artikulaciji protesta mi nećemo imati reprezentaciju toga.

Studenti su biciklirali i trčali do Strazbura i Brisela – nećemo imati reprezentaciju ni strateškog usmerenja zemlje ka EU, u programu liste. Na protestima nema LGBT zastave jer se ljudi ne osećaju dobrodošlo da je nose – nećemo imati reprezentaciju ni toga.

Ako pokušavamo da se sabiramo a ne delimo, to ne možemo uzimanjem zdravo za gotovo nekih građana- iako su to najverniji saveznici, jer takav izraz nepoštovanja može lako da se obije o glavu.

Da budem sasvim jasna – kada je reč o policijskoj brutalnosti i otporu režimu, onda smo svi na istoj strani. Ali opasno je da se cementira vizija “dana posle”, prepuštanjem samo jednoj strani da je oblikuje-a da pritom, ta nacionalistička vizija ni na koji način ne odgovara na uzroke protesta koji je počeo zbog toga što korupcija ubija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo