Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDRA JOKSIMOVIĆ, direktorica Centra za spoljnu politiku: Poslije Ukrajine sve je drugačije

Objavljeno prije

na

Krajnje zaoštrena dinamika u odnosima Zapada i Rusije, ali i komplikacije koje zemljama i pojedinim građanima EU donose sve oštrije međusobne sankcije, podigla je nivo anksioznosti i među malim zemljama. Mnoge od njih trpe pritiske i zgodne su za „oštrenje kandži” velikih. Posebno interesantne neke zemlje Zapadnog Balkana, zbog svoje dvostruke zavisnosti, u ekonomskom, a Srbija, i u političkom smislu. Tim povodom razgovarali smo sa spoljnopolitičkom analitičarkom i direktorkom beogradskog Centra za spoljnu politiku, Aleksandrom Joksimović

MONITOR: Kako ocjenjujete politiku Vlade Srbije u vezi sa očekivanjima koje od nje imaju EU i Rusija koje su u diplomatsku borbu u vezi sa ukrajinskom krizom, uvele režim međusobnih sankcija?
JOKSIMOVIĆ: Ukrajinska kriza u međunarodnim odnosima na određeni način još uvek predstavlja novinu kojoj se svi međunarodni akteri pokušavaju prilagoditi. Shodno tome poruke koje pristižu iz različitih delova sveta još nisu konzistentne i odaju ne samo otvorene dileme već i određenu nevericu da je moguće da se svet našao u tako velikoj i ozbiljnoj krizi.

Ukrajina se ni približno ne može uporediti ni sa jednim doskorašnjim žarištem, kao što je to bio slučaj sa Sirijom ili zemljama Arapskog proleća, ili sa Irakom ili Avganistanom. Simbolički, geografski, po značaju za energetsku bezbednost, ukrajinska kriza prvi put predstavlja krizu koja ozbiljno ugrožava bezbednost i stabilnost Evrope, odnosno EU.

Evidentno je da je ukrajinska kriza iz temelja pomerila međunarodne odnose i da se njenim okončanjem oni neće vratiti na pređašnje pozicije. Prvi put se dešava da krizno žarište u svetu ugrožava bezbednost i stabilnost EU. Brisel očekuje od zemalja Zapadnog Balkana da politiku prema Rusiji uskladi sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU, pa tako i pritisak na Beograd da uvede sankcije Rusiji svakodnevno raste.

Zvaničnici vlade Srbije do sada su izražavali jasne stavove- podržavaju teritorijalni integritet Ukrajine (svaki drugi stav bi bio kontradiktoran stavu Srbije u odnosu na Kosovo). Ali neće uvoditi sankcije Rusiji. Nijedna dosadašnja izjava nije ostavila prostora za pretpostavku da do promene ovakvog stava može doći.

Kada govorimo o sankcijama, trebalo bi da imamo još neke činjenice na umu- Srbija je podržala deklaraciju EU o uvođenju sankcija Iranu, a da sankcije nikada nije uvela. U slučaju Rusije, Srbija nijednu deklaraciju EU do sada nije podržala i to je postala tema na koju se evropski zvaničnici u razgovorima sa Beogradom stalno vraćaju.

MONITOR: Kakva je pozicija Srbije u EU?
JOKSIMOVIĆ: Pozicija Srbije u EU u protekle dve godine značajno je poboljšana kroz konstruktivan pristup u dijalogu Beograda i Prištine a uz posredovanje Brisela. Rezultati na rešavanju ovog velikog političkog pitanja otvorili su vrata Srbiji za otvaranje pregovaračkog procesa.

Premijer Vučić je u postizbornom ciklusu dobio otvorenu podršku za dalji proces reformi i ubrzano prilagođavanje Srbije zakonodavnom okviru EU. Pored sistemskih problema sa kojima su bili suočeni i prethodni kandidati, a sada punopravne članice korupcija, kriminal, pravosuđe… ,evropski partneri prepoznali su i najveći problem srpskog društva- ekonomiju, pa su i u tom kontekstu iskazali spremnost da se kroz investicije, strateška partnerstva u biznisu i donacije i dalje angažuju na stabilizaciji ekonomskih prilika u Srbiji, kao jednom od važnijih preduslova za proces napretka evropskih integracija.

Neočekivana okolnost u izrazito uzlaznom periodu odnosa Beograda i Brisela bilo je izbijanje ukrajinske krize. U početnoj fazi otvaranja krize, uzdržanost po pitanju suprotstavljenih strana je bila racionalna, pružajala je nadu da će opredeljivanje moći da bude izbegnuto.

Svaka sledeća faza razvoja krize pokazivala je da se uvek dešavao najgori scenario i da se kriza konstantno raplamsava. Retorika suprotstavljenih strana svakodnevno se zaoštrava, pa već možemo čuti od strane pojedinih evropskih zvaničnika i reč agresija kada govorimo o delovanju Rusije u odnosu na Ukrajinu. U takvim okolnostima Srbija trpi svakodnevne pritiske obe strane, iako se u javnosti govori najčešće o pritisku EU.

MONITOR: Da li je moguća neka vrsta novog Hladnog rata?
JOKSIMOVIĆ: U javnosti se mnogo polemiše da li je prikladno novonastalu situaciju nazvati novim Hladnim ratom. Ima argumenata i za i protiv, ali kako god da je nazovete, ne možete pobeći od zastrašujuće i iz dana u dan progresivne dubine nepoverenja koja se pojavila na relaciji Rusije i Zapada.

Ubrzo posle raspada Sovjetskog Saveza, Zapadni lideri počeli su da posmatraju Rusiju kao partnera- nikada kao saveznika, ali kao nekog ko bi mogao da deli zajedničke vrednosti bazirane na demokratskim osnovama i zajedničkim spoljno-političkim ciljevima. Svi nesporazumi tumačeni su nedostatkom iskustva ruske strane u praktikovanju demokratskih principa. Ukrajinska kriza definitivno je stavila tačku na ovakav pristup. Aneksijom Krima, Rusija je postavila granicu između sebe i Zapada, odbijajući da prihvati njihova pravila.

Politika Zapada prema Rusiji posle Hladnog rata mogla je ići u dva pravca – jedno u pokušaju da asimiluje Rusiju u zapadni sistem, ili drugi – da deo po deo odvajaju iz sfere uticaja zemlje bivšeg Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta.

Pitanje je da li bi prvi scenario dao drugačiji rezultat, ali evidentno je da su se u Rusiji osnažile one političke snage koje su bile protivnici utapanja u zapadni sistem vrednosti i koje su zagovornici jačanja Moskve kao nezavisnog, moćnog centra multipolarnog sveta. Aneksija Krima usledila je kao odgovor na očigledan pokušaj NATO da potisne Rusku flotu iz Crnog mora.

Danas se pre može postaviti pitanje da li je Hladni rat ikada i prestao da postoji ili je samo primio druge pojavne oblike. Koliko god je Rusija posmatrala širenje NATO kao pretnju sopstvenoj bezbednosti, toliko je i Zapad posmatrao stvaranje carinske unije sa Belorusijom i Kazahstanom, kao i Evro – azijskog saveza kao pokušaj rekonstrukcije bivšeg Sovjetskog Saveza.

MONITOR: Pred američkim predsjednikom osim Ukrajine je i dosta drugih spoljnopolitickih izazova: Sirija, Irak, Izrael i Palestinci… Očekujete li da Obama mijenja spoljnopoliticki kurs do kraja mandata?
JOKSIMOVIĆ: Obama se nalazi na polovini drugog mandata. Ne verujem u promene spoljnopolitičkog kursa. Svaka kriza izaziva novi pristup, ali generalni strateški pravac ostaće verujem nepromenjen.

Odlaskom u Estoniju, kao i na najavljeni samit NATO, SAD će iskoristiti kao dodatni pritisak na Rusiju, kao i izraz ohrabrenja evropskim prijateljima da Amerika budno posmatra razvoj krize u Ukrajini, bez namere da se izmakne.

Obama je nedavno kritikovan od bivše državne sekretarke Hilari Klinton zbog uzdržane politike prema kriznim žarištima. Međutim, posle veoma slabih rezultata u stabilizaciji prilika u zemljama arapskog proleća, evidentno je da se Obama uprkos zaoštrenoj retorici s početka krize u Siriji, uzdržao od intervencije iz još dva razloga- jedan je nedostatak podrške među saveznicima a drugi je oštro suprotstavljeni stavovi sa Rusijom u vezi sa situacijom na terenu.

Kakav god da bude ishod ukrajinske krize, Zapad i Rusija neće se vratiti na pozicije pre njenog izbijanja. Mnogo veze u međuvremenu su bespovratno pokidane.

EU otvorena za Balkan

MONITOR: Nova evropska komesarka za spoljnu politiku i bezbjednost, Frederika Mogerini, naglašava značaj Zapadnog Balkana za EU? Iako je to bila, u izvjesnoj mjeri i politika koju je zastupala njena prethodnica, čini se da je zaoštravanjem ukrajinske krize ta politika dobila dodatni elan?
JOKSIMOVIĆ: Mogerini je kao ministarka spoljnih poslova Italije eksplicitno prilikom nedavne posete Beogradu tražila da se Srbija usaglasi sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU. Jasno je da će takve stavove zastupati i na mestu novog visokog predstavnika EU. Često se u domaćoj javnosti postavlja pitanje šta će se desiti ukoliko do pomaka po ovom pitanju ne dođe. Ne treba očekivati fatalistička scenarija, ali Srbija je i ranije bila suočena sa političkim problemima koji su kočili njen dalji napredak ka EU. Instrumenti pregovaračkog procesa se nalaze u rukama Brisela i zemalja članica i oni mogu diktirati tempo kao i uslove pregovaračkog procesa. Kojom brzinom će biti otvarana i zatvarana poglavlja mogu imati samo tehnički karakter, ali uključivanje političkog problema ovaj proces može usložniti. Relizacija Južnog toka zavisiće od postizanja dogovora Moskve i Brisela, s obzirom da gasovod pre ulaska u Srbiju mora proći kroz teritoriju EU I iz Srbije izaći na teritoriju EU. Što se tiče daljeg procesa EU integracija, evidentno je da će posle članstva Hrvatske doći do izvesne pauze. Ekonomska kriza u koji je EU zapala dodatno je proširila evroskepticizam i zamor proširenjem. Uprkos određenim nepovoljnom okolnostima, Nemačka kao jedna od ključnih članica EU i jedna od najzahtevnijih u procesu proširenja, organizovala je skup u Berlinu koji je za cilj imao nekoliko važnih poruka- vrata EU za Zapadani Balkan su i dalje otvorena, regionalna saradnja biće ključni faktior za rešavanje otvorenih problema. Nemačka i Brisel spremne su da aktivno učestvuju u pronalaženju rešenja kako u normalizaciji odnosa Beograda i Prištine koja beleži pozitivan trend, tako i za pitanje funkcionalnosti BIH i problema Makedonije u vezi sa imenom.

Ima prostora za dogovor

MONITOR: SAD su u početku insistirale na brzim sankcijama protiv Rusije i pritiskale u tom pravcu prilično nesložnu EU. Sada su uzdržanije. Da li je to neka vrsta pokušaja da se stiša požar?
JOKSIMOVIĆ: Putin je na vlast došao sa uverenjem da da je raspad Sojetskog saveza najveća geopolitička katastrofa 20tog veka. Sačekao je čitavu dekadu dok Rusija nije ekonomski i politički ojačala kako bi išta učinio u vezi sa tim. Zagovornici konstruktivnog zalaganja nasuprot konfrontaciji kao argument navode da su i tokom Hladnog rata Moskva i Zapad uspeli da se dogovore oko neutralnog statusa Austrije i Finske. Prostora za dogovor uvek ima, ali kraj ukrajinske krize se i dalje ne nazire. Relativno uzdržaniji stav SAD prema Rusiji u odnosu na početak krize može se posmatrati iz više uglova- jedan je pitanje Izraela i Palestine.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo