Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDRA JOKSIMOVIĆ, direktorica Centra za spoljnu politiku: Poslije Ukrajine sve je drugačije

Objavljeno prije

na

aleksandra

Krajnje zaoštrena dinamika u odnosima Zapada i Rusije, ali i komplikacije koje zemljama i pojedinim građanima EU donose sve oštrije međusobne sankcije, podigla je nivo anksioznosti i među malim zemljama. Mnoge od njih trpe pritiske i zgodne su za „oštrenje kandži” velikih. Posebno interesantne neke zemlje Zapadnog Balkana, zbog svoje dvostruke zavisnosti, u ekonomskom, a Srbija, i u političkom smislu. Tim povodom razgovarali smo sa spoljnopolitičkom analitičarkom i direktorkom beogradskog Centra za spoljnu politiku, Aleksandrom Joksimović

MONITOR: Kako ocjenjujete politiku Vlade Srbije u vezi sa očekivanjima koje od nje imaju EU i Rusija koje su u diplomatsku borbu u vezi sa ukrajinskom krizom, uvele režim međusobnih sankcija?
JOKSIMOVIĆ: Ukrajinska kriza u međunarodnim odnosima na određeni način još uvek predstavlja novinu kojoj se svi međunarodni akteri pokušavaju prilagoditi. Shodno tome poruke koje pristižu iz različitih delova sveta još nisu konzistentne i odaju ne samo otvorene dileme već i određenu nevericu da je moguće da se svet našao u tako velikoj i ozbiljnoj krizi.

Ukrajina se ni približno ne može uporediti ni sa jednim doskorašnjim žarištem, kao što je to bio slučaj sa Sirijom ili zemljama Arapskog proleća, ili sa Irakom ili Avganistanom. Simbolički, geografski, po značaju za energetsku bezbednost, ukrajinska kriza prvi put predstavlja krizu koja ozbiljno ugrožava bezbednost i stabilnost Evrope, odnosno EU.

Evidentno je da je ukrajinska kriza iz temelja pomerila međunarodne odnose i da se njenim okončanjem oni neće vratiti na pređašnje pozicije. Prvi put se dešava da krizno žarište u svetu ugrožava bezbednost i stabilnost EU. Brisel očekuje od zemalja Zapadnog Balkana da politiku prema Rusiji uskladi sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU, pa tako i pritisak na Beograd da uvede sankcije Rusiji svakodnevno raste.

Zvaničnici vlade Srbije do sada su izražavali jasne stavove- podržavaju teritorijalni integritet Ukrajine (svaki drugi stav bi bio kontradiktoran stavu Srbije u odnosu na Kosovo). Ali neće uvoditi sankcije Rusiji. Nijedna dosadašnja izjava nije ostavila prostora za pretpostavku da do promene ovakvog stava može doći.

Kada govorimo o sankcijama, trebalo bi da imamo još neke činjenice na umu- Srbija je podržala deklaraciju EU o uvođenju sankcija Iranu, a da sankcije nikada nije uvela. U slučaju Rusije, Srbija nijednu deklaraciju EU do sada nije podržala i to je postala tema na koju se evropski zvaničnici u razgovorima sa Beogradom stalno vraćaju.

MONITOR: Kakva je pozicija Srbije u EU?
JOKSIMOVIĆ: Pozicija Srbije u EU u protekle dve godine značajno je poboljšana kroz konstruktivan pristup u dijalogu Beograda i Prištine a uz posredovanje Brisela. Rezultati na rešavanju ovog velikog političkog pitanja otvorili su vrata Srbiji za otvaranje pregovaračkog procesa.

Premijer Vučić je u postizbornom ciklusu dobio otvorenu podršku za dalji proces reformi i ubrzano prilagođavanje Srbije zakonodavnom okviru EU. Pored sistemskih problema sa kojima su bili suočeni i prethodni kandidati, a sada punopravne članice korupcija, kriminal, pravosuđe… ,evropski partneri prepoznali su i najveći problem srpskog društva- ekonomiju, pa su i u tom kontekstu iskazali spremnost da se kroz investicije, strateška partnerstva u biznisu i donacije i dalje angažuju na stabilizaciji ekonomskih prilika u Srbiji, kao jednom od važnijih preduslova za proces napretka evropskih integracija.

Neočekivana okolnost u izrazito uzlaznom periodu odnosa Beograda i Brisela bilo je izbijanje ukrajinske krize. U početnoj fazi otvaranja krize, uzdržanost po pitanju suprotstavljenih strana je bila racionalna, pružajala je nadu da će opredeljivanje moći da bude izbegnuto.

Svaka sledeća faza razvoja krize pokazivala je da se uvek dešavao najgori scenario i da se kriza konstantno raplamsava. Retorika suprotstavljenih strana svakodnevno se zaoštrava, pa već možemo čuti od strane pojedinih evropskih zvaničnika i reč agresija kada govorimo o delovanju Rusije u odnosu na Ukrajinu. U takvim okolnostima Srbija trpi svakodnevne pritiske obe strane, iako se u javnosti govori najčešće o pritisku EU.

MONITOR: Da li je moguća neka vrsta novog Hladnog rata?
JOKSIMOVIĆ: U javnosti se mnogo polemiše da li je prikladno novonastalu situaciju nazvati novim Hladnim ratom. Ima argumenata i za i protiv, ali kako god da je nazovete, ne možete pobeći od zastrašujuće i iz dana u dan progresivne dubine nepoverenja koja se pojavila na relaciji Rusije i Zapada.

Ubrzo posle raspada Sovjetskog Saveza, Zapadni lideri počeli su da posmatraju Rusiju kao partnera- nikada kao saveznika, ali kao nekog ko bi mogao da deli zajedničke vrednosti bazirane na demokratskim osnovama i zajedničkim spoljno-političkim ciljevima. Svi nesporazumi tumačeni su nedostatkom iskustva ruske strane u praktikovanju demokratskih principa. Ukrajinska kriza definitivno je stavila tačku na ovakav pristup. Aneksijom Krima, Rusija je postavila granicu između sebe i Zapada, odbijajući da prihvati njihova pravila.

Politika Zapada prema Rusiji posle Hladnog rata mogla je ići u dva pravca – jedno u pokušaju da asimiluje Rusiju u zapadni sistem, ili drugi – da deo po deo odvajaju iz sfere uticaja zemlje bivšeg Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta.

Pitanje je da li bi prvi scenario dao drugačiji rezultat, ali evidentno je da su se u Rusiji osnažile one političke snage koje su bile protivnici utapanja u zapadni sistem vrednosti i koje su zagovornici jačanja Moskve kao nezavisnog, moćnog centra multipolarnog sveta. Aneksija Krima usledila je kao odgovor na očigledan pokušaj NATO da potisne Rusku flotu iz Crnog mora.

Danas se pre može postaviti pitanje da li je Hladni rat ikada i prestao da postoji ili je samo primio druge pojavne oblike. Koliko god je Rusija posmatrala širenje NATO kao pretnju sopstvenoj bezbednosti, toliko je i Zapad posmatrao stvaranje carinske unije sa Belorusijom i Kazahstanom, kao i Evro – azijskog saveza kao pokušaj rekonstrukcije bivšeg Sovjetskog Saveza.

MONITOR: Pred američkim predsjednikom osim Ukrajine je i dosta drugih spoljnopolitickih izazova: Sirija, Irak, Izrael i Palestinci… Očekujete li da Obama mijenja spoljnopoliticki kurs do kraja mandata?
JOKSIMOVIĆ: Obama se nalazi na polovini drugog mandata. Ne verujem u promene spoljnopolitičkog kursa. Svaka kriza izaziva novi pristup, ali generalni strateški pravac ostaće verujem nepromenjen.

Odlaskom u Estoniju, kao i na najavljeni samit NATO, SAD će iskoristiti kao dodatni pritisak na Rusiju, kao i izraz ohrabrenja evropskim prijateljima da Amerika budno posmatra razvoj krize u Ukrajini, bez namere da se izmakne.

Obama je nedavno kritikovan od bivše državne sekretarke Hilari Klinton zbog uzdržane politike prema kriznim žarištima. Međutim, posle veoma slabih rezultata u stabilizaciji prilika u zemljama arapskog proleća, evidentno je da se Obama uprkos zaoštrenoj retorici s početka krize u Siriji, uzdržao od intervencije iz još dva razloga- jedan je nedostatak podrške među saveznicima a drugi je oštro suprotstavljeni stavovi sa Rusijom u vezi sa situacijom na terenu.

Kakav god da bude ishod ukrajinske krize, Zapad i Rusija neće se vratiti na pozicije pre njenog izbijanja. Mnogo veze u međuvremenu su bespovratno pokidane.

EU otvorena za Balkan

MONITOR: Nova evropska komesarka za spoljnu politiku i bezbjednost, Frederika Mogerini, naglašava značaj Zapadnog Balkana za EU? Iako je to bila, u izvjesnoj mjeri i politika koju je zastupala njena prethodnica, čini se da je zaoštravanjem ukrajinske krize ta politika dobila dodatni elan?
JOKSIMOVIĆ: Mogerini je kao ministarka spoljnih poslova Italije eksplicitno prilikom nedavne posete Beogradu tražila da se Srbija usaglasi sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU. Jasno je da će takve stavove zastupati i na mestu novog visokog predstavnika EU. Često se u domaćoj javnosti postavlja pitanje šta će se desiti ukoliko do pomaka po ovom pitanju ne dođe. Ne treba očekivati fatalistička scenarija, ali Srbija je i ranije bila suočena sa političkim problemima koji su kočili njen dalji napredak ka EU. Instrumenti pregovaračkog procesa se nalaze u rukama Brisela i zemalja članica i oni mogu diktirati tempo kao i uslove pregovaračkog procesa. Kojom brzinom će biti otvarana i zatvarana poglavlja mogu imati samo tehnički karakter, ali uključivanje političkog problema ovaj proces može usložniti. Relizacija Južnog toka zavisiće od postizanja dogovora Moskve i Brisela, s obzirom da gasovod pre ulaska u Srbiju mora proći kroz teritoriju EU I iz Srbije izaći na teritoriju EU. Što se tiče daljeg procesa EU integracija, evidentno je da će posle članstva Hrvatske doći do izvesne pauze. Ekonomska kriza u koji je EU zapala dodatno je proširila evroskepticizam i zamor proširenjem. Uprkos određenim nepovoljnom okolnostima, Nemačka kao jedna od ključnih članica EU i jedna od najzahtevnijih u procesu proširenja, organizovala je skup u Berlinu koji je za cilj imao nekoliko važnih poruka- vrata EU za Zapadani Balkan su i dalje otvorena, regionalna saradnja biće ključni faktior za rešavanje otvorenih problema. Nemačka i Brisel spremne su da aktivno učestvuju u pronalaženju rešenja kako u normalizaciji odnosa Beograda i Prištine koja beleži pozitivan trend, tako i za pitanje funkcionalnosti BIH i problema Makedonije u vezi sa imenom.

Ima prostora za dogovor

MONITOR: SAD su u početku insistirale na brzim sankcijama protiv Rusije i pritiskale u tom pravcu prilično nesložnu EU. Sada su uzdržanije. Da li je to neka vrsta pokušaja da se stiša požar?
JOKSIMOVIĆ: Putin je na vlast došao sa uverenjem da da je raspad Sojetskog saveza najveća geopolitička katastrofa 20tog veka. Sačekao je čitavu dekadu dok Rusija nije ekonomski i politički ojačala kako bi išta učinio u vezi sa tim. Zagovornici konstruktivnog zalaganja nasuprot konfrontaciji kao argument navode da su i tokom Hladnog rata Moskva i Zapad uspeli da se dogovore oko neutralnog statusa Austrije i Finske. Prostora za dogovor uvek ima, ali kraj ukrajinske krize se i dalje ne nazire. Relativno uzdržaniji stav SAD prema Rusiji u odnosu na početak krize može se posmatrati iz više uglova- jedan je pitanje Izraela i Palestine.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo