Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, lider Demokratskog fronta: Opoziciona vlast u Podgorici još moguća

Objavljeno prije

na

MONITOR: Tri mjeseca je prošlo od lokalnih izbora, a opozicija i partije koje su se tako deklarisale pred izbore još nijesu uspjeli da konstituišu vlast.

LEKIĆ: Povodom upotrebe riječi opozicija, neko bi vas iz koalicije ELP mogao korigovati, jer se iz tih redova u prethodnom periodu povremeno moglo čuti i sljedeće: od jednih – da su i vlast i opozicija, od drugih – da nisu ni vlast ni opozicija.

Tačno je da je da su građani na izborima u Podgorici većinsko povjerenje ukazali snagama koje su nastupile opozicionom retorikom. I to je ogromna javna obaveza, naravno i velika šansa da se izvrše kvalitativne promjene u načinu funkcionisanja i vođenja društvenih poslova.

MONITOR: Mislite da još ima izgleda za dogovor? I dalje ste na konceptu podrške manjinskoj upravi snaga iz ELP?
LEKIĆ: DF je, uprkos činjenici da čini skoro dvije trećine odbornika te potencijalne koalicije, spreman da podrži manjinsku gradsku vlast ELP. Pošto je i SNP na istim pozicijama, taj koncept je, dakle, još moguć. Otvoreni smo i za još dvije varijante, čime se, mislim, i teorijski iscrpljuju sve moguće solucije.

MONITOR: Koje su druge mogućnosti?
LEKIĆ: Da formiramo koalicionu gradsku upravu sastavljenu od stranaka koje su na izborima opoziciono tražili promjene, na potpuno ravnopravnim osnovama, a sa dominantnim angažovanjem neophodnih stručnjaka za posebne oblasti. To bi bilo i najracionalnije rješenje, najkorektnije prema građanima – sa udruženim snagama i zajedničkim programom na bazi onoga što je obećano tokom kampanje. Razumije se, i sa zajednički dogovorenim gradonačelnikom, ako treba i nestranačim, kompetentnim, uglednim, agilnim, jasnih ideja.

MONITOR: Treća mogućnost?
LEKIĆ: Opet na bazi zajedničkog programa, spoljna podrška pet odbornika koalicije ELP gradskoj upravi opozicije koja bi sa 17 odbornika DF-a i 8 SNP-a imala većinu u skupštini. Polazeći od ogromne odgovornosti koju zajedno imamo za budućnost Glavnog grada i zemlje, DF je spreman da prihvati svaku od navedenih solucija. Ako kolege iz ELP smatraju da je najdemokratskije i najbolje da njih spolja podržimo, ponavljam – i dalje smo spremni da to učinimo.

MONITOR: Poslije raskola u Pozitivnoj i naprasnog odustajanja Dragana Bogojevića od kandidature za funkciju gradonačelnika Podgorice, što je SDP iskoristio da prekine pregovore, kazali ste da postoji sumnja da nije riječ o pukim slučajnostima.
LEKIĆ: Sve dok postoje mogućnosti konstituisanja opozicione vlasti ne bih se upuštao u ocjene povodom izostanka konačnog dogovora. Mnogo je bilo obrta, povodom tako važnog pitanja, da bi lako mogli prihvatiti da se radilo o pukoj koincidenciji. Pošto živimo u vremenu sramnih kupovanja glasova i ljudi od strane vladajuće partije, jednostavno sam sugerisao da se sve osobe uključene u pregovore jasno odrede povodom nastale situacije, kako bi otklonile sumnju da se radi o prljavim poslovima. To je bio dobronamjeran savjet.

MONITOR: Neki analitičari pokušavaju da krivicu svale na pojedine poslanike SDP-a, zbog neuspjeha da ta partija pođe sa opozicijom. Kako vidite ulogu Krivokapića u svemu ovome?
LEKIĆ: Politički procesi u posljednjem periodu, negdje od predsjedničkih izbora pa dalje pokazuju težnju ka autonomnosti dijelova te partije, zapravo pojedinaca koji se svojim biografijama ne plaše prijetnji koalicionog partnera koji to agresivno i ponižavajuće demonstrira u kontrolisanim medijima.

Ne upuštajući se u definitivne ocjene, ne mogu da ne cijenim povremene demonstracije demokratske autonomnosti predsjednika Skupštine. Posebno u uslovima kada u našoj zemlji ne postoji potreban princip ravnoteže institucionalne vlasti koje se u zrelim društvima među sobom kontroliše i time ograničava.

MONITOR: Na šta konkretno mislite?
LEKIĆ: Svi vide da nominalni predsjednik države čak i ne učestvuje u političkom životu zemlje. Između ostalog i zbog ofirane izborne krađe, njegovog nezakonitog izbora na radnoj sjednici Skupštine bez kvoruma čime je odluka bila pravno nevažeća. Imajući u vidu da su segmenti sudske vlasti pod sjenkama političke poslušnosti na što ukazuju i izvještaji EU, predsjednik parlamenta jeste povremeno brana samovolji izvršne vlasti koja očigledno pretenduje na potpunu nekontrolisanost. Krivokapićeva javna tvrdnja da je KAP najveća finansijska pohara u istoriji Crne Gore evo ima svoju potvrdu i nastavak, ovim jučerašnjim skandalom u Berlinu gdje strateški partneri vrha crnogorske vlasti traže od njemačke kancelarke da im crnogorska vlada vrati pare!

Ali, iskušenja dolaze i to krupna već na jesen kada će se pokazati pravo lice svih političkih aktera.

MONITOR: Sve češće se govori o ponavljanju izbora, što priželjkuje i DPS. Znamo da u takvim situacijama Đukanovićeva partija ne daje šansu, svu mašineriju usredsredi na jedno mjesto. Kakav je stav DF-a o novim izborima?
LEKIĆ: Formiranjem opozicione vlasti u Podogorici i drugim opštinama, izbora neće biti. Ako izbori budu neminovnost, DF je spreman za njih. Izbori ipak ostaju pod znakom pitanja iz više razloga. Prvog novembra treba da stupi novi izborni zakon čiju primjenu vladajuća stranka do sada uporno sabotira. Analiziraćemo novonastalu situaciju, ishod afere Snimak, ispunjenje uslova iz novog izbornog zakonodavstva, dakle na bazi svih mnogih elemenata ćemo donijeti odluku koju u ovom trenutku ne bih prejudicirao.

MONITOR: U Crnoj Gori izbori su daleko od poštenih. Da li planirate promjenu strartegije, kao što je dobro organizovani i sistematski bojkot izbora i institucija?
LEKIĆ: Na svim izborima, dokazano neregularnim, koje ste pomenuli, DPS nije pobijedio već raznim mahinacijama, gdje je mogao, sklapao koalicione saveze. Sasvim sigurno, vladavina, ta nekontrolisana vladavina vrha partije koja je devastirala sve vrijednosti i ekonomiju ove zemlje – približava se kraju.

Mi ćemo nastaviti da koristimo pluralnost metoda koje će doprinijeti demokratskoj smjeni vlasti. Već smo dva puta bili prinuđeni da bojkotujemo rad parlamenta – nakon pokradenih predsjedničkih izbora i opstruiranja DPS usvajanju izbornih zakona. Žao nam je da se i drugi segmenti opozicije nisu tada pridružili bojkotu kao odogovornom političkom činu. S druge strane, zadovoljni smo da su zajedno naš bojkot i pritisak EU odlučujuće doprinijeli da DPS ipak glasa izborne zakone – mada se njihova opstrukcija nastavlja, sada u fazi potrebne primjene tih zakona.

Državni susreti sa Đukanovićem neugodni za strane zvaničnike

MONITOR: Kako tumačite režimsku euforiju u susret Đukanovićevoj posjeti Berlinu?
LEKIĆ: Uoči ovog ipak rutinskog susreta u Berlinu njemačke kancelarke i funkcionera EU sa predstavnicima iz Zapadnog Balkana, crnogorski kontrolisani mediji su se već danima trudili da proizvedu otprilike sljedeći utisak: Merkel je specijalno pozvala Đukanovića koji će joj dati određene savjete, a ona će zauzvrat dati njemački novac za dva velika autoputa koje je on planirao. Istina, jedan od dva autoputa u blef varijanti je već jednom aktiviran upravo s pretenzijom utiska na Brisel i domaću javnost o konstruktivno reformskom radu i regionanoj saradnji političke elite na Balkanu.

MONITOR: Đukanović dolazi u Njemačku u okviru radne posjete, koja se želi predstaviti kao državna, tj. bilateralna.
LEKIĆ: U konkretnom slučaju, više je nego očigledno da ova posjeta u Berlinu ima radni karakter, što ne umanjuje njen značaj. Očigledno je da ova posjeta nema ni državni niti bilateralni karakter. Nakon danima smjenjivanja fotografija na javnom servisu Đukanovića i Merkel u propagandnom stilu, pretpostavljam sjevernokorejske televizije, očigledno fabrikujući utisak o bilateralnom susretu, na kraju smo mogli saznati da se radi o panel diskusiji koju će otvoriti kancelarka Merkel.

MONITOR: Kakva je razlika između tih vrsta posjeta sa aspekta diplomatske teorije i prakse.
LEKIĆ: Formalni karakter susreta često određuje tretman gosta, pa i domašaje posjete. Treba imati u vidu da postoje i posjete isključivo ceremonijalno statističkog karaktera koje proizlaze iz statusa međunarodno priznate zemlje. U takvim posjetama, dakle, statističko turističkog karaktera, bez faktičkog značaja za zemlju, recimo, učestvuje Vujanović. Beznačajnost njegovih posjeta proističe i iz beznačajnost njegovog učestvovanja, tačnije neučestvovanja u politikom životu svoje zemlje, odnosno nedostatak kredibiliteta u samoj zemlji, pa i onog formalnog karaktera iz poznatih razloga.

MONITOR: Kada pogledamo istorijat Đukanovićevih državnih posjeta zapadnim zemljama, prevashodno evropskim, vidimo da tih posjeta faktički nema. Što to govori?
LEKIĆ: Objektivno govoreći zvanični državno bilateralni susreti sa Đukanovićem jesu neugodni za sve strane zvaničnike koji drže do šireg, javnog kredibiliteta. Zato većina susreta sa njim su uzgrednog povoda. Takvi susreti mogu biti korisnu i nekorisni za zemlju. Korisni, kao ovaj u Berlinu, kada se upute snažna upozorenja na planu očekivanih rezultata u reformama za pravnu državu, za racionalna ekonomska rješenja, u borbi protiv kriminala i korupcija. Nekorisni su, kada se takve poruke ne poštuju, a sami susreti se režimskim propagandnim interpretacijama prenesu domaćoj javnosti čak kao neka međunarodna priznanja crnogorskih zvaničnika. Nekada strateški interesi zvaničnika mogu ponekad dovesti do zatvaranja očiju pred pravim profilom sagovornika, ali i to ne može trajati duže. Crnogorska vlast naročito igra na tu kartu. Tako se jedino može objasniti forsirano upletanje i neodmjereno postavljanje povodom kriza gdje procjenjuju da velike sile, posebno SAD, imaju interes.”

Borba za demokratiju je domaći zadatak

MONITOR: Nedavno smo od jednog poslanika čuli da treba što prije da uđemo u NATO savez jer će nam to učlanjenje pomoći u demokratizaciji društva i smjeni vlasti. Dijelite to mišljenje?
LEKIĆ: Mislim da mi ovdje treba da izgradimo zrelo, odgovorno društvo na vrijednostima pravne države. Ne čini mi se da ni ideolozi NATO saveza u svijetu ne zastupaju tezu da prvo treba ući u NATO pa da tim činom neminovno kreće demokratizacija i dekriminalizovanje neke zemlje. Kada bi bilo tako onda bi nedemokratske i korumpirane zemlje širom mnogih kontinenata unutrašnje teškoće rješavale jednostavnom formulom ulaska u NATO. Borba za demokratsku stvarnost , borba protiv kriminala i korupcije, jeste ipak domaći zadatak, ujedno i uslov da se udružujemo i budemo primljeni u međunarodno kredibilne organizacije.

Marko MILAČIĆ

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo