Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, lider Demokratskog fronta: Opoziciona vlast u Podgorici još moguća

Objavljeno prije

na

MONITOR: Tri mjeseca je prošlo od lokalnih izbora, a opozicija i partije koje su se tako deklarisale pred izbore još nijesu uspjeli da konstituišu vlast.

LEKIĆ: Povodom upotrebe riječi opozicija, neko bi vas iz koalicije ELP mogao korigovati, jer se iz tih redova u prethodnom periodu povremeno moglo čuti i sljedeće: od jednih – da su i vlast i opozicija, od drugih – da nisu ni vlast ni opozicija.

Tačno je da je da su građani na izborima u Podgorici većinsko povjerenje ukazali snagama koje su nastupile opozicionom retorikom. I to je ogromna javna obaveza, naravno i velika šansa da se izvrše kvalitativne promjene u načinu funkcionisanja i vođenja društvenih poslova.

MONITOR: Mislite da još ima izgleda za dogovor? I dalje ste na konceptu podrške manjinskoj upravi snaga iz ELP?
LEKIĆ: DF je, uprkos činjenici da čini skoro dvije trećine odbornika te potencijalne koalicije, spreman da podrži manjinsku gradsku vlast ELP. Pošto je i SNP na istim pozicijama, taj koncept je, dakle, još moguć. Otvoreni smo i za još dvije varijante, čime se, mislim, i teorijski iscrpljuju sve moguće solucije.

MONITOR: Koje su druge mogućnosti?
LEKIĆ: Da formiramo koalicionu gradsku upravu sastavljenu od stranaka koje su na izborima opoziciono tražili promjene, na potpuno ravnopravnim osnovama, a sa dominantnim angažovanjem neophodnih stručnjaka za posebne oblasti. To bi bilo i najracionalnije rješenje, najkorektnije prema građanima – sa udruženim snagama i zajedničkim programom na bazi onoga što je obećano tokom kampanje. Razumije se, i sa zajednički dogovorenim gradonačelnikom, ako treba i nestranačim, kompetentnim, uglednim, agilnim, jasnih ideja.

MONITOR: Treća mogućnost?
LEKIĆ: Opet na bazi zajedničkog programa, spoljna podrška pet odbornika koalicije ELP gradskoj upravi opozicije koja bi sa 17 odbornika DF-a i 8 SNP-a imala većinu u skupštini. Polazeći od ogromne odgovornosti koju zajedno imamo za budućnost Glavnog grada i zemlje, DF je spreman da prihvati svaku od navedenih solucija. Ako kolege iz ELP smatraju da je najdemokratskije i najbolje da njih spolja podržimo, ponavljam – i dalje smo spremni da to učinimo.

MONITOR: Poslije raskola u Pozitivnoj i naprasnog odustajanja Dragana Bogojevića od kandidature za funkciju gradonačelnika Podgorice, što je SDP iskoristio da prekine pregovore, kazali ste da postoji sumnja da nije riječ o pukim slučajnostima.
LEKIĆ: Sve dok postoje mogućnosti konstituisanja opozicione vlasti ne bih se upuštao u ocjene povodom izostanka konačnog dogovora. Mnogo je bilo obrta, povodom tako važnog pitanja, da bi lako mogli prihvatiti da se radilo o pukoj koincidenciji. Pošto živimo u vremenu sramnih kupovanja glasova i ljudi od strane vladajuće partije, jednostavno sam sugerisao da se sve osobe uključene u pregovore jasno odrede povodom nastale situacije, kako bi otklonile sumnju da se radi o prljavim poslovima. To je bio dobronamjeran savjet.

MONITOR: Neki analitičari pokušavaju da krivicu svale na pojedine poslanike SDP-a, zbog neuspjeha da ta partija pođe sa opozicijom. Kako vidite ulogu Krivokapića u svemu ovome?
LEKIĆ: Politički procesi u posljednjem periodu, negdje od predsjedničkih izbora pa dalje pokazuju težnju ka autonomnosti dijelova te partije, zapravo pojedinaca koji se svojim biografijama ne plaše prijetnji koalicionog partnera koji to agresivno i ponižavajuće demonstrira u kontrolisanim medijima.

Ne upuštajući se u definitivne ocjene, ne mogu da ne cijenim povremene demonstracije demokratske autonomnosti predsjednika Skupštine. Posebno u uslovima kada u našoj zemlji ne postoji potreban princip ravnoteže institucionalne vlasti koje se u zrelim društvima među sobom kontroliše i time ograničava.

MONITOR: Na šta konkretno mislite?
LEKIĆ: Svi vide da nominalni predsjednik države čak i ne učestvuje u političkom životu zemlje. Između ostalog i zbog ofirane izborne krađe, njegovog nezakonitog izbora na radnoj sjednici Skupštine bez kvoruma čime je odluka bila pravno nevažeća. Imajući u vidu da su segmenti sudske vlasti pod sjenkama političke poslušnosti na što ukazuju i izvještaji EU, predsjednik parlamenta jeste povremeno brana samovolji izvršne vlasti koja očigledno pretenduje na potpunu nekontrolisanost. Krivokapićeva javna tvrdnja da je KAP najveća finansijska pohara u istoriji Crne Gore evo ima svoju potvrdu i nastavak, ovim jučerašnjim skandalom u Berlinu gdje strateški partneri vrha crnogorske vlasti traže od njemačke kancelarke da im crnogorska vlada vrati pare!

Ali, iskušenja dolaze i to krupna već na jesen kada će se pokazati pravo lice svih političkih aktera.

MONITOR: Sve češće se govori o ponavljanju izbora, što priželjkuje i DPS. Znamo da u takvim situacijama Đukanovićeva partija ne daje šansu, svu mašineriju usredsredi na jedno mjesto. Kakav je stav DF-a o novim izborima?
LEKIĆ: Formiranjem opozicione vlasti u Podogorici i drugim opštinama, izbora neće biti. Ako izbori budu neminovnost, DF je spreman za njih. Izbori ipak ostaju pod znakom pitanja iz više razloga. Prvog novembra treba da stupi novi izborni zakon čiju primjenu vladajuća stranka do sada uporno sabotira. Analiziraćemo novonastalu situaciju, ishod afere Snimak, ispunjenje uslova iz novog izbornog zakonodavstva, dakle na bazi svih mnogih elemenata ćemo donijeti odluku koju u ovom trenutku ne bih prejudicirao.

MONITOR: U Crnoj Gori izbori su daleko od poštenih. Da li planirate promjenu strartegije, kao što je dobro organizovani i sistematski bojkot izbora i institucija?
LEKIĆ: Na svim izborima, dokazano neregularnim, koje ste pomenuli, DPS nije pobijedio već raznim mahinacijama, gdje je mogao, sklapao koalicione saveze. Sasvim sigurno, vladavina, ta nekontrolisana vladavina vrha partije koja je devastirala sve vrijednosti i ekonomiju ove zemlje – približava se kraju.

Mi ćemo nastaviti da koristimo pluralnost metoda koje će doprinijeti demokratskoj smjeni vlasti. Već smo dva puta bili prinuđeni da bojkotujemo rad parlamenta – nakon pokradenih predsjedničkih izbora i opstruiranja DPS usvajanju izbornih zakona. Žao nam je da se i drugi segmenti opozicije nisu tada pridružili bojkotu kao odogovornom političkom činu. S druge strane, zadovoljni smo da su zajedno naš bojkot i pritisak EU odlučujuće doprinijeli da DPS ipak glasa izborne zakone – mada se njihova opstrukcija nastavlja, sada u fazi potrebne primjene tih zakona.

Državni susreti sa Đukanovićem neugodni za strane zvaničnike

MONITOR: Kako tumačite režimsku euforiju u susret Đukanovićevoj posjeti Berlinu?
LEKIĆ: Uoči ovog ipak rutinskog susreta u Berlinu njemačke kancelarke i funkcionera EU sa predstavnicima iz Zapadnog Balkana, crnogorski kontrolisani mediji su se već danima trudili da proizvedu otprilike sljedeći utisak: Merkel je specijalno pozvala Đukanovića koji će joj dati određene savjete, a ona će zauzvrat dati njemački novac za dva velika autoputa koje je on planirao. Istina, jedan od dva autoputa u blef varijanti je već jednom aktiviran upravo s pretenzijom utiska na Brisel i domaću javnost o konstruktivno reformskom radu i regionanoj saradnji političke elite na Balkanu.

MONITOR: Đukanović dolazi u Njemačku u okviru radne posjete, koja se želi predstaviti kao državna, tj. bilateralna.
LEKIĆ: U konkretnom slučaju, više je nego očigledno da ova posjeta u Berlinu ima radni karakter, što ne umanjuje njen značaj. Očigledno je da ova posjeta nema ni državni niti bilateralni karakter. Nakon danima smjenjivanja fotografija na javnom servisu Đukanovića i Merkel u propagandnom stilu, pretpostavljam sjevernokorejske televizije, očigledno fabrikujući utisak o bilateralnom susretu, na kraju smo mogli saznati da se radi o panel diskusiji koju će otvoriti kancelarka Merkel.

MONITOR: Kakva je razlika između tih vrsta posjeta sa aspekta diplomatske teorije i prakse.
LEKIĆ: Formalni karakter susreta često određuje tretman gosta, pa i domašaje posjete. Treba imati u vidu da postoje i posjete isključivo ceremonijalno statističkog karaktera koje proizlaze iz statusa međunarodno priznate zemlje. U takvim posjetama, dakle, statističko turističkog karaktera, bez faktičkog značaja za zemlju, recimo, učestvuje Vujanović. Beznačajnost njegovih posjeta proističe i iz beznačajnost njegovog učestvovanja, tačnije neučestvovanja u politikom životu svoje zemlje, odnosno nedostatak kredibiliteta u samoj zemlji, pa i onog formalnog karaktera iz poznatih razloga.

MONITOR: Kada pogledamo istorijat Đukanovićevih državnih posjeta zapadnim zemljama, prevashodno evropskim, vidimo da tih posjeta faktički nema. Što to govori?
LEKIĆ: Objektivno govoreći zvanični državno bilateralni susreti sa Đukanovićem jesu neugodni za sve strane zvaničnike koji drže do šireg, javnog kredibiliteta. Zato većina susreta sa njim su uzgrednog povoda. Takvi susreti mogu biti korisnu i nekorisni za zemlju. Korisni, kao ovaj u Berlinu, kada se upute snažna upozorenja na planu očekivanih rezultata u reformama za pravnu državu, za racionalna ekonomska rješenja, u borbi protiv kriminala i korupcija. Nekorisni su, kada se takve poruke ne poštuju, a sami susreti se režimskim propagandnim interpretacijama prenesu domaćoj javnosti čak kao neka međunarodna priznanja crnogorskih zvaničnika. Nekada strateški interesi zvaničnika mogu ponekad dovesti do zatvaranja očiju pred pravim profilom sagovornika, ali i to ne može trajati duže. Crnogorska vlast naročito igra na tu kartu. Tako se jedino može objasniti forsirano upletanje i neodmjereno postavljanje povodom kriza gdje procjenjuju da velike sile, posebno SAD, imaju interes.”

Borba za demokratiju je domaći zadatak

MONITOR: Nedavno smo od jednog poslanika čuli da treba što prije da uđemo u NATO savez jer će nam to učlanjenje pomoći u demokratizaciji društva i smjeni vlasti. Dijelite to mišljenje?
LEKIĆ: Mislim da mi ovdje treba da izgradimo zrelo, odgovorno društvo na vrijednostima pravne države. Ne čini mi se da ni ideolozi NATO saveza u svijetu ne zastupaju tezu da prvo treba ući u NATO pa da tim činom neminovno kreće demokratizacija i dekriminalizovanje neke zemlje. Kada bi bilo tako onda bi nedemokratske i korumpirane zemlje širom mnogih kontinenata unutrašnje teškoće rješavale jednostavnom formulom ulaska u NATO. Borba za demokratsku stvarnost , borba protiv kriminala i korupcije, jeste ipak domaći zadatak, ujedno i uslov da se udružujemo i budemo primljeni u međunarodno kredibilne organizacije.

Marko MILAČIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo