Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

ALTERVIZIJA: Nacionalizam

Objavljeno prije

na

Velikosrpski i velikocrnogorski. Sličnosti i razlike

 

Nacionalizam je jedan od najkompleksnijih fenomena našeg vremena. A u ovoj kompleksnosti, VremeProstor je faktor, koji je najdublji i najznačajniji, za njegovo ispravno razumevanje. To najbolje pokazuju tri stvari koje slede.

Prvo, podsećanje na nešto što je skoro zaboravljeno. I pored razlika koje i danas u tome postoje, u većini zemalja, iskustava i jezika, nacionalizam je danas negativna pojava, pojam i termin. Ali nije uvek bilo tako. Postoje VremenaProstori u kojima je nacionalizam bio pozitivna, čak veoma pozitivna pojava. Podsetimo samo na antikolonijalne i antiimperijalističke, nacionalne i nacionalističke, oslobodilačke pokrete Afrike, u drugoj polovini XX veka, što i nije bilo toliko davno. A samo pre sto, sto pedeset godina, tako je bilo i na Balkanu. Regionu koji je u novije doba, a posebno u poslednjoj deceniji XX veka, ovo pozitivno, stubokom preokrenuo u negativno, čak krajnje negativno značenje. Ovoliko se moralo reći, da bi se i prema nacionalizmu bilo fer.

Drugo, još važnije, nacionalizam, posebno onaj negativni, jeste gotovo u potpunosti apsorbovan svojom lokalnom dimenzijom, sukobom i opsesijom, ali su i ova njegova lokalna dimenzija, sukob i opsesija, čak i kada ovaj to ne zna ili ne želi da zna, po pravilu, samo podređeni i instrumentalizovani deo jedne mnogo veće, međunarodne i svetske dimenzije. Od naše male velike šizme montenegrine, unutarpravoslavnog, srpsko-crnogorskog spora i sukoba, boljeg primera za to teško da može biti. Inkubirala u drugoj polovini XIX i prve dve decenije XX veka, prvi put eksplodirala tokom i krajem prvog svetskog rata, nakon toga povremeno smirivana, povremeno iznova aktivirana, poslednji put evo iznova aktivirana, pa i razjarena u potonjih trideset godina, ova šizma je celo vreme, zapravo, bila i ostala, gravitacija i instrumentalizacija velikih sila.

I treće, najvažnije, to je konkretno istorijsko VremeProstor svetskog kapitalističkog sistema, čiji smo i mi mali, veoma mali, ali, ipak, integrisani i podređeni deo. A to je VremeProstor poznosti i iscrpljenosti, krize i nereda, haosa i nasilja. Istorija je uvek složena kombinacija ponavljanja i promene, a nikada samo ponavljanje, ni samo promena. Malo je onih koji ovu složenu kombinaciju uopšte vide. O dvorskim servisima korumpirane nauke, akademije i medija, da i ne govorimo. Ali čak ni oni koji ne žele da vide, danas ne mogu da sakriju haos i nasilje počinju da zapljuskuju i same vašingtonske i ine centre ovog sistema, ne više samo udaljene balkanske i slične periferije. Kapitalizam danas sve više postaje kapitalizam-fašizam. Nacija i nacionalizam, ili identitet, kako se to danas pomodno kaže, iznova glavni target i alat ovog sistema, koji sve više prelazi u neko novo i veliko nasilje.

Tek sada možemo da kažemo i nešto o našoj maloj i jedinoj, i o dva njena fratricidna šizmatika, velikosrpskom i velikocrnogorskom nacionalizmu, iz naslova i podnaslova ovog teksta. Pri tome, i ovde ćemo se ograničiti na samo tri najznačajnije stvari.

Prvo, na samom početku, objasnićemo onu sličnost i onu razliku. Počećemo od razlike, nju je lakše razumeti, pa ćemo na ovu nadovezati sličnost, nakon ovog nadovezivanja, i sličnost će postati jasnija. Za razliku od velikosrpskog nacionalizma, čiji je tragični, zločinački, pa i genocidni rezultat, i to čak dva puta u jednom jedinom veku, najpre u Drugom svetskom ratu 1941–1945, a zatim i u postjugoslovenskim ratovima 1991–1999, na žalost, dobro poznat, naime, velikocrnogorski nacionalizam, ne samo da takav rezultat nema, nego je malo verovatno da uopšte može i da ga ikada proizvede. Razlog nije u sferi morala, dobra i zla, nego je u sferi demografije, rasporeda i kapaciteta. Srba i Crnogoraca. U Crnoj Gori i u regionu. U tom smislu, ono veliko u velikocrnogorstvu, ne odnosi se na vanjsko nasilje, ratove i teritorijalna osvajanja, za ova Crnogorci jednostavno nemaju kapaciteta, i u tome je važna razlika između velikosrpstva i velikocrnogorstva, nego se odnosi na permanentno unutrašnje nasilje, negaciju i diskriminaciju nad drugima, a posebno nad svojim najbližim, crnogorskim Srbima.

Drugo, i ovo potonje, unutrašnje velikocrnogorstvo treba još malo i dodatno da se precizira. I ono, naravno, u globalnom i lokalnom, dakle glokalnom VremenuProstoru. Unutrašnje velikocrnogorstvo, kako je gore opisano, naime, sasvim je novijeg datuma. Sa opisanim unutrašnjim, sistemskim i sistematskim, institucionalnim i vaninstitucionalnim političkim nasiljem, ono se prvi put u istoriji pojavljuje, a onda i razvija i eskalira tek od 2006, to jest od referendumske obnove državne nezavisnosti Crne Gore (pojava u toku Drugog svetskog rata bila je ipak samo epizodna). Sve do tada, unazad skoro stotinu godina, a posebno u mračnim i teškim 1990-im, crnogorski nacionalizam, indipendizam, bio je pozitivan, odbramben i patriotski, u nekompromitovanom smislu ove reči. Od 2006, međutim, od kada je deo nekadašnjih indipendista, prihvatio da služi kao vanjska prevarna maska, svita i ikebana, na dvoru našeg Vrhovnog oligarha, u njegovom hibridnom autokratskom režimu, i u njegovoj beskonačnoj kapitalističkoj mafiokratiji, taj deo nekada pozitivnog, odbrambenog i patriotskog crnogorskog nacionalizma, opet u nekompromitovanom smislu ove reči, preobratio se u nešto najgore, naime u udarnu pesnicu jednog sasvim novog, krajnje opskurnog, reakcionarnog i agresivnog, unutrašnjeg velikocrnogorskog nacionalizma, u gore opisanom i preciziranom smislu ove reči.

Najzad, treće, gore je upravo rečeno da su vanjsko nasilje, ratovi i teritorijalna osvajanja, u slučaju velikocrnogorskog nacionalizma, zbog onih demografskih razloga, malo verovatni. Sada treba još i ovo da se precizira. Zbog čega, naime, samo malo verovatni, a ne i nemogući? Pa jednostavno zbog toga što je Crna Gora 2017. postala članica NATO pakta. Ali to je već tema za neku novu kolumnu. Ovde, radi nužnog završetka ovog teksta, još samo nekoliko rečenica. Najpre, na već započetu haotizaciju i violentizaciju svetskog kapitalističkog sistema, najdirektnije se nadovezuje već započeta, ali i sve nepredvidivija i sve opasnija haotizacija i violentizacija međunarodnog sistema, u ovome, naravno, i samog NATO pakta. Zbog toga nije teško zamisliti ni neku potpuno novu, nasilnu prekompoziciju savremenog sveta, Velikog Zapada, recimo, kojeg bi deo bila i naša mala i jedina, prvi put u svojoj istoriji na strani velikosilskih nasilnika. Zbog toga ni ovu opciju ne treba isključiti kao potpuno nemoguću. Mada, i u tom slučaju, ona ostaje malo odnosno manje verovatna. I u tom slučaju, naime, Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Bugarska, o Velikoj Nemačkoj, Velikoj Americi i Velikoj Rusiji ili Kini da i ne govorimo, na temelju već stečenog istorijskog know-how ove vrste, bile bi mnogo verovatnije.

Milan POPOVIĆ

 

Komentari

ALTERVIZIJA

Veliki test

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekonomija i korupcija. Od Aristotela do danas

 

Po mišljenju mnogih, pa i autora ove kolumne, u najprestižniji hram Top ten mislilaca svih vremena, Aristotel je ušao najviše zahvaljujući otkriću zakona kvarenja/korupcije vlasti i čoveka u Politici. I to u onoj njegovoj/njenoj dvodelnoj klasifikaciji, na tri dobra, u kojima vlast poštuje opšti interes, i tri loša polisa, u kojima vlast opšti interes ne poštuje. Podsećanja radi, dobri polisi su monarhija, aristokratija i paideja, loši tiranija, oligarhija i demokratija (da se sada ovde ne zadržavamo na tome zbog čega i u kom smislu je u antici demokratija bila po pravilu negativan, a u modernom dobu pozitivan politički oblik).

Ova kolumna posvećena je nedavnim, čak i za naše standarde ekstremnim, i još uvek nezavršenim, aprilskim političkim turbulencijama, koje su izazvala ona dva međunarodna investiciona sporazuma, između Crne Gore i UAE, što ih je, u rano proleće ove godine, vlada Crne Gore najpre potpisala, a parlament potom ekspresno ratifikovao. Ali smo sa najstarijim vremenima, antikom i Aristotelom, namerno započeli, da bi naglasili, kako su ekonomija, politika i korupcija, nešto što postoji od kada je čoveka. Dakle nešto što je uobičajeno, da ne kažemo normalno. A da li će iz svega ovoga, na kraju, proizaći nešto dobro ili loše, da je to uvek otvoreno, i da, u krajnjoj liniji, uvek zavisi od toga šta ljudi, u vezi sa tim, učine ili ne učine. Te da, u tom smislu, i ove, aprilske i postaprilske turbulencije, treba posmatrati kao jedan značajan i veliki test. Za čitavo društvo, a ne samo za vlast.

Pa šta je ovaj veliki i značajni test pokazao do danas? Znamo, od toga koliko dobro razumemo prve rezultate ovog testa, u velikoj meri zavisi i njegov ovakav ili onakav, dobar ili loš, konačni ishod i nalaz. U nastavku, prvi rezultati ovog testa, biće prikazani preko njegovih glavnih nalaza, najpre negativnog, a zatim i pozitivnog dela spektra subjekata i institucija sistema (pri čemu se, naravno, podrazumeva, da i same kvalifikacije negativnog i pozitivnog, pripadaju autoru ove kolumne).

Najpre, negativni deo spektra. DPS u najvećem delu, i PES u jednom njegovom delu. DPS zbog odsustva prilikom glasanja u parlamentu u aprilu ove godine, koje je, u stvari, bilo prisustvo ove partije i njenog Vrhovnika, sada Počasnog, u višegodišnjem sumnjivom emiratskom dilu. Deo to jest vrh PES, pre svega, zbog njegove i naše najnovije verzije „olako obećane brzine“, koja je samo povećala i pojačala stare sumnje. Čak i da su sve ove sumnje potpuno neosnovane, rečena brzina, koja ih je proizvela, ili makar samo pojačala, bila je loša. Pogotovo kada se poveže sa sličnim brzinama i efektima Donalda Trampa, i sa neskrivenim divljenjem, koje je sam vrh PES i vlade, demonstrirao za ovog „very special“ američkog predsednika.

Ali ni pozitivni deo spektra naših subjekata i institucija, u započetim crnogorsko-emiratskim poslovima, izazovima i fatamorganama, nije bez velikih problema. I to zbog najmanje dva ozbiljna razloga. Prvo, zbog toga što je ovaj deo našeg spektra, koji uključuje najbolje i najborbenije delove našeg nevladinog sektora, MANS i CIN na primer, a ima ih još, uključiv i odgovarajuće delove društva, uprkos svemu, još uvek – daleko od kritične mase. Bez koje nema stvarne, održive i dugoročne promene nabolje.

I drugo, zbog toga što ni svo ono heterogeno mnoštvo, koje je, do sada, u protivljenju problematičnoj crnogorsko-emiratskoj viziji, bilo zajedno sa najboljim delovima nevladinog sektora, ni po svom kvantitetu, ni po svom kvalitetu, nije dovoljno za onu neophodnu kritičnu masu. Nego taj materijal i potencijal treba tražiti, prepoznavati i izgrađivati, u celokupnom političkom spektru. Sa izuzetkom DPS, sve dok se ovaj, makar minimalno ne reformiše. I odrekne od svog Počasnog. Ali o tome, nešto više u sledećoj Alterviziji.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kiss My Ass. Početak drugog mandata Donalda Trampa. Posljednja faza hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma

 

 

Taman pomislimo da sve ovo, ne može više i grđe od ovoga ili onoga, a ono se veoma brzo pokaže da i te kako može. Tako smo mislili da ne može više i grđe, od samog početka drugog mandata aktuelnog predsednika SAD, od one njegove neverovatne i beskonačne samohvale, tipa „Istorija“, „Revolucija“ i „Zlatno doba“, a ono, ne lezi vraže, dođe i ovo njegovo neverovatno i beskonačno vulgarno, iz podnaslova ove kolumne, od 9. aprila 2025.

Ali se ovde na tome nećemo previše zadržavati. Niti ćemo opširnije ponavljati ono, iz ove iste kolumne, od pre oko mesec dana, da su Donald Tramp i trampizam, samo vrh ledenog brega. Da je ovaj „very special“ predsednik, samo izraz vladajućeg haosa i sistema, a ne obrnuto. Te da zbog toga ovom ekstremnom egocentriku, ne treba ni pridavati, od strane njega očigledno veoma žuđenu, ali nezasluženu pažnju.

Umesto toga, treba se koncentrisati, na vladajući haos i sistem. Za početak, može se čak i složiti, sa jednom od egocentričnih opsesija našeg negativnog junaka. Onom koja ekstremno-narcistički ističe kako je ovde reč o Istoriji sa velikim I. Samo što je realni sadržaj, smer i kvalitet ove istorije, sasvim suprotan, od onoga što misli i želi, naš nesrećni narcis. A da bi videli ovo potonje, dovoljno je da se pozovu u pomoć, samo dva ozbiljna i velika mislioca.

Prvi je bio Nemac. Osvald Špengler. Koji je, odmah posle kraja Prvog svetskog rata, objavio delo koje ga je proslavilo, Propast Zapada. Njegovoj oporoj i oštroj kritici, sigurno je doprineo i poraz njegove Nemačke u ovom (i sledećem svetskom) ratu, pa i njegov izvesni reakcionarni nacionalizam, ali je ova knjiga, bila i ostala, jedna od prvih i najboljih kritika polumilenijumskog Zapada.

Drugi je bio Amerikanac. I sve do skoro naš savremenik. Imanuel Volerstin (1930-2019). Utopistics: Or Rational Choices of the XXI Century, iz 1998. The Decline of American Power, iz 2003. Does Capitalism Have a Future?, iz 2013. Ovo su samo tri knjige Imanuela Volerstina, koje se našom temom bave najdirektnije. Koga zanima stvarna, a ne donald-trampovska istorija, neka, za početak, pročita makar ove tri knjige Imanuela Volerstina, i onu jednu Osvalda Špenglera.

Pa će se lako uveriti, da su, u poređenju sa Donaldom Trampom, vođom novog fašizma, vođe starog fašizma, Benito Musolini i Adolf Hitler, bili oličenje prilične ozbiljnosti i pristojnosti. Što samo potvrđuje odmaklu odnosno poslednju fazu, velikog i opasnog kraja hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema. Kojem kraju, za sada, na žalost, samo prilično nemoćno prisustvujemo.

Te čiji je današnji veliki vođa, poluludi D. T., ponovimo to, ipak, još jednom, samo izraz i reprezent. A od čitave novije filmske i umetničke produkcije, da ni ovu ovde ne zapostavimo, najsnažnije i najuverljivije predstavljen, u onoj zastrašujućoj mešavini zlikovca i klovna. U filmu Džoker iz 2019.

Mogućnosti svake pa i ove kolumne su ipak ograničene. Pa ćemo ovu kolumnu zbog toga zaključiti, jednim nevelikim, ali ozbiljnim predlogom. Da neka od ozbiljnih i kredibilnih agencija za ispitivanje javnog mnjenja, ispita koliko je u našoj maloj i jedinoj, ali i šire, u svetu, onih koji našeg klovna i džokera, podržavaju, a koliko onih koji mu se protive. Od rezultata ovog ispitivanja, u velikoj meri, zavise naše šanse. Da se apokaliptičkom kraju, ne samo hegemonije SAD i Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema, nego i čitavog čovečanstva, pravovremeno i delotvorno suprotstavimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Naša

Objavljeno prije

na

Objavio:

A nebeska

 

 

Naslov ove kolumne je najkraći podsetnik na Našu malu i jedinu. Crnu Goru 1990-ih i 2000-ih. Posebno na nas, njene tadašnje i sadašnje indipendiste. A podnaslov, najkraći, ali i najsumorniji podsetnik, na njenu današnju, mafiokratsku realnost. O kojoj je, pre nekoliko godina, počeo da nas obaveštava Europol. Preko danas već (ne)slavnih Sky odnosno nebeskih aplikacija.

Ali zbog čega uopšte podsećanje na jednu od najsramnijih stranica naše novije istorije? Zar je to uopšte bilo neophodno? Na žalost, jeste. S tim što razlog za ovo nije obična ljudska zaboravnost, nego nešto što je mnogo, mnogo složenije, dublje i jače. Elementarna politička nekonsekventnost.

A spektar ove nekonsekventnosti, u današnjem crnogorskom društvu, zaista je izuzetan, širok i sveobuhvatan. I, naravno, počinje sa DPS, a kako bi i moglo da bude drugačije. Posle čitavih trideset godina nesmenjivosti vlasti ove partije, i samo pet godina tridesetoavgustovske alternative, koja se najvećim delom pokazala kao ista ili slična, DPS je ponovo postao pojedinačno najjača politička partija u Crnoj Gori. Što, samo po sebi, dovoljno govori.

Nakon izostajanja ustavne zabrane ove partije 2020., zbog njene najveće političke odgovornosti za ratove i ratne zločine 1990-ih, a onda i za mafiokratiju, sve do danas, i danas, naravno da je morala da izostane i reforma i oslobađanje te partije, od njenog strašnog istorijskog balasta. A jedini dobitnik iz svih ovih izostanaka, do današnjeg dana, ostao je magnumkrimenski vrh ove partije, na čelu sa njenim Vrhovnikom, od skoro još i Počasnim.

Spektar elementarne političke nekonsekventnosti današnje Crne Gore, nastavlja se sa takozvanim bivšim DF, štagod to danas značilo ili ne značilo. Koji je nekonsekventnom DPS ostao kao glavni partner. U takozvanim identitetskim polarizacijama, koje su bile i ostale glavni alat i maska za one magnum krimene. Zajedno sa DPS, negde oko tri četvrtine političkog tela naše male i jedine. Kako 1990-ih, kada su se, onako udarnički, takmičili u lojalnosti nebeskoj Srbiji, tako i danas, kada se, ovako identitetski, svesno ili nesvesno, to oni najbolje znaju, takmiče u podršci našoj a nebeskoj.

Pa ipak, najtužniji deo našeg današnjeg političkog spektra, one naše elementarne političke nekonsekventnosti, jesu Naši bivši, da ih i ovde tako nazovemo. Indipendisti iz slavnih i herojskih antiratnih 1990-ih, koji su nakon ovih, postali sateliti DPS, i posluga na dvoru Vrhovnika.

U poslednjih nešto više od dve i po godine, preciznije od pada četrdesettreće vlade Crne Gore u avgustu 2022., kada sam izgubio poslednju nadu u tridesetoavgustovce, nekoliko puta sam se zalagao za takozvanu koncentracionu vladu svih. Za ovu i ovakvu vladu, kao najmanje lošu, ako ne i kao najbolju, zalažem se i danas. Ali danas znam, da ove i ovakve vlade, ne može biti, bez ispunjenja najmanje dva prethodna uslova. Bez makar početka krivičnopravnog procesuiranja Vrhovnika i vrha DPS, za najteže ratne zločine 1990-ih, i organizovani kriminal nakon toga.

Drugi prethodni uslov je manje zahtevan, ali ne manje značajan. To je ona toliko puta pominjana,  ali istovremeno i isto toliko ignorisana, minimalna politička reforma DPS. Čiji bi simbolički početak morao biti javno i principijelno odricanje od svog Počasnog, odnosno Vrhovnika.

Bez ostvarivanja ova dva minimalna prethodna preduslova, taoc mafiokratije, naše, a nebeske, ostaće ne samo DPS, uključiv i one u njemu, koji pokazuju makar prve znake političke emancipacije, nego i cela Crna Gora. A to je ipak previše.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo