Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: Nada Milošević

Objavljeno prije

na

Nada Milošević rođena je 1992. godine na Cetinju, gdje je i završila osnovne studije na Fakultetu likovnih umjetnosti (FLU), kao i specijalističke, na studijskom programu Slikarstvo, u klasi profesora Baneta Sekulića i Dragana Karadžića. Trenutno je na master studijama iz iste oblasti na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Dragana Matića. Do sad je svoj rad prikazala na dvije samostalne izložbe, a učestvovala je u preko trideset kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, kao i na nekoliko likovnih kolonija

Kada i zašto odlučujete da je slikarstvo Vaš poziv?

Inspirisana Sartrovom Mučninom i Murovom Velikom naslonjenom figurom shvatila sam da moram stvoriti nešto što izmiče životu, i ono što nemam u ovom, stvoriti u Svom svijetu. Tada sam imala dvanaest godina, i rekla sam da ću biti vajar. Razočarenje je došlo kasnije kada sam, zbog nekih problema sa šakama, shvatila da ne mogu vajati onako kako želim. Iako se, u šesnaestoj godini, pojavio znak, nakon kojeg je sve vodilo slikarstvu, dugo vremena sam to, težeći vajarstvu, izbjegavala. Tek nakon duge borbe, prihvatila sam pravu Sebe.

Šta je tematika Vaših slika i u čemu pronalazite inspiraciju?

Teme mojih slika obuhvataju rađanje i umiranje, pa ponovno rađanje u nekom drugom, ili zavisno od vremena, istom obliku. Takođe, prikazujem skener sadašnjeg stanja, stvaram put povratka sebi, a ujedno i rastrojstvo, kako bih ga bolje shvatila i preko podloge na kojoj radim –riješila. Povezujem se sa svojim Višim Ja i tražim dublju vezu sa izvorom svega. Pokušavam da osvijestim i onaj najnesvjesniji dio, pa i ako ga nakon toga ne mogu definisati, svjesna sam njegovog postojanja, a to znači da je osviješćen… Inspiraciju pronalazim u svom mentalnom stanju, a osim toga, najviše u književnosti i muzici.

Koje tehnike koristite?

Najviše koristim akrilik, u kombinaciji sa tušem i perom na platnu. Pored toga, radim kolaže kombinujući razne materijale, od raznih tekstura papira, preko konca do kose…

Koje Vaše djelo biste izdvojili i zbog čega?

U ovom trenutku izdvojila bih kolaž „N.V.T.B. – Centar Vasione, a Jezgro Zemlje“. Centralna figura je centar Vasione, koja je fizički smještena u jezgru Zemlje. Ona je simbol onog čistog života iznad, koji je nama nedokučiv. Osnovni element beskonačnog prostranstva su galaksije, koje nisu ravnomjerno raspoređene u prostoru, i grupišu se u jata galaksija. Ovozemaljska crvena dio je mene koji je, istovremeno, i dio Vasione. Na mojoj prvoj samostalnoj izložbi koja je posvećena mom bratu, ovaj rad je simbolično bio i centar postavke.

Osim što ste učestvovali u brojnim izložbama, dobitnica ste i godišnje nagrade FLU za najboljeg studenta na Slikarstvu, kao i druge nagrade na konkursu za najbolje likovno rešenje na temu crnogorske nezavisnosti, u organizaciji Studentskog parlamenta Univerziteta Crne Gore. Koje priznanje ili izložba su Vam najdraži?

Nagrade i priznanja me nikad nisu zanimali. Zanimalo bi me kad bi mi neko sad poklonio atelje i to bi mi bilo najveće priznanje i najdraža nagrada. Trenutno samo mogu izdvojiti izložbu Sa strane, na kojoj sam učestvovala sa društvom iz klase, jer mi nešto takvo sada najviše nedostaje, prvenstveno zbog druženja. Izložba je bila u septembru, u Novom Sadu, i predstavila sam se  radom Živim Trans, koji je dio mastera.

Koliko su u Crnoj Gori na cijeni umjetničke slike?

Teško je o tome pričati kad je Crna Gora u pitanju. Jedni koji ih cijene, obično se i sami bave nekom umjetnošću, dok drugi nemaju novac da sebi priušte neko djelo. Oni koji ga imaju, uglavnom kupuju samo od renomiranih umjetnika, iako im se u većini slučajeva i ne sviđa to što kupe, ali to čine jer umjetnik ,,ima ime“. Pored njih, ima i onih, koji kupuju samo kič. U svakom slučaju, teško je vrijeme, plate su svakako nikakve, a sad zbog situacije sa koronom, dobro je i ko je ima. Iz tog razloga, ne očekujem da mi neko da jednu, a ne tri svoje mjesečne zarade za sliku. Zato, pored ovoga čime se inače bavim, radim i neke dekorativnije sličice koje su cijenama dostupne svima. Živim od umjetnosti, ali bez para.

Šta biste savjetovali mladim umjetnicima?

Citiraću jednog mladog glumca koji je svu suštinu sažeo u dvije riječi – BUDI TI.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

Ksenija Gomilanović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ksenija Gomilanović, studentkinja magistarskih studija na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, zajedno sa Nađom Milaš i Andrijom Kandićem čini tim čije je rješenje za izgradnju malih montažnih kuća ušlo u uži izbor, sa još osam drugih, na konkursu koji je organizovao portal Gradnja.rs

 

Vaše rješenje male montažne kuće u prirodi ušlo je među osam najboljih na konkursu portala Gradnja.rs. Koliko ste zadovoljni postignutim rezultatom?

Konkurisali smo prije svega zbog iskustva, dobrog druženja i prilike da proširimo naš portfolio za još jedan projekat. Samim tim, rezultat je neočekivan ali i više nego zadovoljavajući imajući u vidu da je pristiglo 130 radova studenata i arhitektonskih biroa iz regiona. Bilo je interesantno vidjeti toliku zainteresovanost za tematiku konkursa, ali i različita razmišljanja drugih učesnika. Svakako je veliko zadovoljstvo kada žiri vaš rad prepozna kao kvalitetan i vrijedan.

Jeste li ranije kao ekipa ili individualno učestvovali na sličnim konkursima?

Ovo je bio prvi put da sarađujemo kao tim što je bilo interesantno, ali i izazovno. Međutim, s obzirom na postignuti rezultat, vjerujemo da smo dobra ekipa! Zbog obaveza na fakultetu, do sada nije bilo vremena za učešće na kompleksnijim konkursima, ali smo se pojedinačno oprobali na manjim takmičenjima. Konkursi su važni za afirmaciju naše buduće profesije i sjajna prilika za svojevrsnu razmjenu mišljenja među učesnicima pa je korisno makar i samo učestvovati.

Koliko je lako ili teško bilo pronaći rješenje na zadatu temu i koliko vremena je trajala izdrada zadatka?

Bili smo u mogućnosti da se sastajemo svega jednom nedjeljno tokom četiri nedelje i velika količina vremena je otišla na pronalaženje koncepta, odnosno pristupa temi zadatka kao i prostornom rješenju. Dok smo taj dio zajedno radili (preko Zoom platforme, usljed Covid-19 okolnosti), u kasnijoj fazi je došlo do podjele zadataka kako bi se ispoštovala forma priloga za konkurs, pa su i sastanci tima bili intenzivniji u posljednjoj, petoj nedjelji. Sam zadatak formiranja životnog prostora u maloj kvadraturi nije bio nimalo lak, iako se na prvi pogled možda tako čini.

Ko su Vaši uzori i u kojoj vrsti gradnje se najviše pronalazite?

Kao studenti fokusiramo se da što više istražimo svijet arhitekture sa kritičke tačke gledišta te je još uvijek izuzetno rano formirati sopstveni arhitektonski senzibilitet. Sa svakim zadatkom dolazi novo istraživanje, novi primjeri svjetske i domaće arhitekture, pa je teško izdvojiti svega nekoliko imena koje smatramo uzorima. Situacija na globalnom nivou se stalno mijenja i arhitektura konstantno pokušava da odgovori na te promjene.

Kako biste opisali arhitekturu naše države?

Arhitektura je izuzetno vjerodostojan odraz društva i Crna Gora posjeduje sjajnu vernakularnu (tradicionalnu) arhitekturu i zaslužna imena u polju arhitekture, čak i u relativno bliskoj prošlosti. Danas se, međutim, u praksi daje ogromna prednost rentabilnosti objekta i isplativosti za investitora dok se mišljenje struke koja zagovara potrebe ljudi zapostavlja ili tek marginalno registruje prilikom donošenja prostornih odluka. Planiranje prostora je planiranje našeg okruženja i naše realnosti kakvu poznajemo i pristup tome treba da bude sveobuhvatniji, organizovaniji i obzirniji.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Andrija Marić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Andrija Marić ima 22 godine i rođen je u Podgorici. Odrastao je u muzičkoj porodici. Muzika ga je, kako kaže, odgojila. Sebe smatra umjetnikom i kreativnim preduzetnikom

 

Kako otkrivate talenat za muziku?

Talenat za muziku otkrivaju moja majka i tetka kada sam imao oko tri godine. Kako su se obje bavile pedagoškim poslom (majka mi je kompozitor i tekstopisac dječijih pjesama i osnivač prvog privatnog zabavišta u Crnoj Gori Petar Pan, a tetka je bila dekan Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju), imao sam svu slobodu da se izražavam kako je meni prijalo, kroz muziku. Od šeste godine nastupam na dječijim festivalima u Crnoj Gori i regionu, a od šesnaeste počinjem da radim i kao tekstopisac.

Odakle crpite inspiraciju za svoje stvaralaštvo?

Na početku mi je muzika bila tek vid samoterapije. Potreba da svojim osjećanjima dam neku validnost i da ih lakše „sažvaćem”. Danas mi muzika daje identitet. Ne znam ko bih bio bez nje. Shvatio sam da je moć volje jaka i da su manifestacije moguće, ali većinu vremena nemamo kontrolu nad životima. Jedino imamo kontrolu nad percepcijom, odnosno načinom na koji gledamo na život. Zato inspiraciju nalazim u rečenicama, terminima, fizici, hemiji, kulturi, nekulturi… Lakše mi ide život kada pišem o njemu.

Kakva je muzička scena u Crnoj Gori? Koliko je teško istaći se kao autor?

Muzička scena u Crnoj Gori je puna kvalitetnih umjetnika koji, nažalost, venu. Doduše, ne samo umjetnici, već generalno većina mladih ljudi svih profesija. Imam nadu u novu generaciju. Mnogo su svjesniji i znaju kako da iskoriste svoj talenat na pravi način. Želim da ih svojom muzikom inspirišem da uče i razvijaju sebe i u privatnom i u profesionalnom životu.

Šta svojim pjesmama poručujete publici?

Prvenstveno da vole sebe i druge, da se smiju, da plaču, da plešu, da dišu. Biti ljudsko biće je izuzetno teško, te truditi se da ne osjećamo naše iskustvo nas samo udaljava od naše suštine. Želim da ljudi nešto osjete u mojim pjesmama, što god to bilo. Dijelim je sa svijetom, jer znam da na taj način pokrećem kreativnost. Neko će čuti moju pjesmu i onda probati da napiše svoju. Neko će, slušajući je, iskoreografisati svoj originalni ples. Neko će učiti uz moju pjesmu, a neko ležati i razmišljati o životu.

Snimate li sada nešto?

Trenutno imam u planu realizaciju albuma na maternjem jeziku. Album je moja psihološka analiza Balkana, moje viđenje naše svakodnevice, i način kako se sa njom izboriti. Želim novim generacijama da poklonim pjesme pune ljubavi, snage, intelekta, samopouzdanja, zabave i igre. Želim da im kažem da je njihovo iskustvo validno i da zaslužuju da postoje. Da zaslužuju ljubav i šansu da bude uspješni nevezano gdje su se rodili, kako se zovu ili kako izgledaju.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Planiram da zadržim vlastito dostojanstvo. U 2021. godini buditi se uz rasprave o nacionalnosti, rodnoj ravnopravnosti, slobodi vjeroispovjesti, rasizmu, ratu, gladi, siromaštvu, jako je iscrpljujuće i definitivno nije život na zemlji kakav ja imam u glavi. Zato želim za sve nas da, koliko god nas sistem testirao iz dana u dan, svi kolektivno zadržimo dostojanstvo koje definiše ljudski život.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Marija Berilažić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Marija Berilažić rođena je u Podgorici 1999. godine. Završila je Gimnaziju Slobodan Škerović i studentkinja je druge godine Fakulteta za državne i evropske studije. U slobodno vrijeme bavi se avanturističkim jahanjem konja, folklorom i modelingom. Osim pravnih nauka, kojima će se u budućnosti i baviti, njen životni poziv su pisanje i književnost. Nedavno je njeno prvo književno djelo, zbirka priča Nepobjediva, ugledalo svjetlost dana, povodom čega je upriličena i promocija u prostorijama KIC-a Budo Tomović

 

Kada i kako počinju Vaši stvaralački koraci?

Moje stvaralaštvo započinje kada sam bila maturantkinja, odnosno tokom srednje škole. Sjećam se da sam dobila na poklon knjigu Miroslava Mike Antića koja mi je pružila pogled na neki drugi svijet, kako kažu – pjesnički, emotivnijii.

O čemu govori zbirka priča Nepobjediva?

Nepobjediva govori o raznim događajima koji su pisani po istinitim motivima – moje porodice, prijatelja, voljenih i bližnjih. Svakome ko je pročita želim da spozna neke nove dimenzije imaginacije, da im život bude baš kao što je Nepobjediva – raznolik i šaren.

Što je za Vas inspiracija?

Sve ono što u jednom čovjeku budi ljubav. Ona mi je glavni motiv za sve u životu.

Kako započinjete proces stvaranja nove knjige? Zapravo, da li postoji određena rutina kroz koju prolazi pisac?

Proces stvaranja nove knjige ne može se odrediti. Ne postoji trenutak kada to možete odlučiti, jednostavno same dođu inspiracija i motivacija. Pisci i pjesnici su posebne vrste duša, oni pronađu inspiraciju i u običnom kamenu.

Koliko je teško afirmisati se kao spisateljica u Crnoj Gori?

Živimo u svijetu gdje se trendovi mijenjaju brzinom svjetlosti. Ne okrenemo se, a već je neki novitet zauzeo mjesto na policama života. Veliki je izazov postao biti u koraku sa svime što se događa, pogotovo prilagoditi se. Ukoliko ste iole drugačiji od drugih, isticanje vam neće biti problem, ali da vas prihvati okolina – hoće. Bez obzira na to, savjetujem da se posvetite kreiranju svoje sreće i radite ono što vas ispunjava.

Šta čitate ovih dana?

Tokom ovog perioda posvetila sam se popularnoj psihologiji. Trenutno čitam Moć podsvijesti od Džozefa Marfija. Preporučujem!

Kakve projekte od Vas možemo očekivati u budućnosti?

S jeseni ću objaviti drugi dio Nepobjedive, a potom je na redu i roman koji govori o tri krvno vezane žene, a čija se sudbina prenosi sa koljena na koljeno. Naravno, želim da završim i Fakultet za državne i evropske studije, na kom studiram, ali svakako se neću zaustaviti na tome. Možda se opredijelim i za neki fakultet iz domena književnosti jer je, pored prava, pisanje moj životni poziv.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo