Povežite se sa nama

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CGO: Podobnost je i dalje važnija od znanja i sposobnosti

Objavljeno prije

na

Imenovanja u vlasti incidentno idu po principu znanja i sposobnosti a dominantno po kriterijumu podobnosti. Partijsku knjižicu DPS-a i njihovih koalicionih partnera zamijenile su knjižice partija nove parlamentarne većine i odnos prema SPC

 

„Završen je medeni mjesec za Vladu. Sada će biti izložena većoj pozornosti, a posljedično i kritici, pošto joj je dat pristojan rok da pokaže kompetentnost, kapacitet i vještinu upravljanja“, kažu u razgovoru za Monitor Daliborka Uljarević. Uz upozorenje: „Slijedi novi talas partijskih pritisaka za zapošljavanja po dubini kojim se razvlašćuju ministri“.

MONITOR: Šest mjeseci od izbora i 100 dana od formiranja nove vlade – šta danas znamo što tada nismo znali?

ULJAREVIĆ: Ocjenu rada Vlade je teško dati jer nismo imali ni precizna obećanja. Njen učinak mora biti zasnovan na promjeni loše prakse i donošenju odluka koje unapređuju postojeće stanje, a ne na broju otkrivenih zloupotreba prethodnika. Podrazumijeva se da svako treba da prijavi krivično djelo kad je u saznanju da se desilo ili ima osnove sumnje, a da su službena i odgovorna lica i dužna da ih prijave. To spada u redovan posao a ne jedini ili vanredni zadatak –  kako se sticao utisak u radu određenih zvaničnika Vlade. Ubrzo niko neće pitati što su sve otkrili ministri u zaostavštini prethodne vlasti, nego što su uradili da preveniraju slično ili saniraju posljedice loše urađenog.

Vlada je imala niz objektivnih i subjektivnih prepreka, ali je utisak da je mnogo više najavljivala nego što se produkovala, pa to može biti i važna lekcija. Vlada je sama sebi napravila problem unutrašnjom reorganizacijom kojoj se sistem teško prilagođava, a ni mnogi ministri nijesu uspjeli, unutar ministarstava, izgraditi integritet. Time se gubi na učinkovitosti koja je Vladi mogla donijeti veću političku podršku za neophodne reformske zahvate.

MONITOR: Kako ocjenjujete postupanje DPS, nakon izbornog poraza? 

ULJAREVIĆ: DPS  se teško snalazi u opoziciji. Nema tu strateškog pristupa zasnovanog na realnoj procjeni situacije, niti čvrstog opredjeljenja lidera da zahtjevnim rezovima revitalizuje partiju i okrenu je u pravcu moderne, socijalističke i građanske orijentacije.

Đukanović je nesporno čovjek ozbiljnog političkog talenta i inteligencije koji je znao i imao hrabrosti za važne zaokrete u političkoj karijeri. Međutim, to ima  rok trajanja ako se ne nadograđuje. DPS je odavno postao dekadentan, njegovi funkcioneri otuđeni i često korumpirani, a Đukanović se opredijelio za autoritarno vođenje partije kroz koje je marginalizovao, politički uništio ili procesuirao one koji bi tu partiju sada mogli mijenjati.

MONITOR: Nacionalizam je opet u modi?

ULJAREVIĆ: Logičan je bijeg u epsku i nacionalističku retoriku rukovodstva DPS-a. Dio njih ne smije i ne može pričati o vladavini prava, borbi protiv korupcije, zloupotrebi državnih resursa ili mnogim drugim vezanim a važnim temama pošto bi time udarali po sebi. Drugi dio nema političke snage, pameti ili iskustva za više od onoga što izbaci kroz dnevne i neubjedljive reakcije na postojeću vlast.

Moguća su dva scenarija: da DPS tavori u opoziciji dok ne prođe par izbornih ciklusa, ili da dođe do raskola na prvom značajnom pitanju unutar partije.

MONITOR: Koliko na vlast utiče to što o Vladi i parlamentarnoj većini ne možemo govoriti kao o jednom tijelu?

ULJAREVIĆ: Mi smo ranije imali Skupštinu koja je sebe ponizila pristajući da bude Vladin protočni bojler. Sada je taj bojler pun kamenca i niko ne može sa izvjesnošću tvrditi što će biti ishod izjašnjavanja u Skupštini. Možda je to isuviše skretanje na drugi radikalan pol ali nije loše za jačanje parlamentarizma u Crnoj Gori. Da poslanici razumiju da su izabrani predstavnici građana i građanki i da to nosi ogromnu moć i odgovornost.

I odluka premijera da isključi 90 odsto parlamentarne većine iz svog kabineta proizvodi posljedice po kredibilitet i održivost Vlade. Takav eksperiment nije trebao Crnoj Gori, a u lagodnu je poziciju stavio najradikalniji i najsnažniji dio te većine – Demokratski front, koji nema nikakvu faktičku odgovornost a ima sav prostor za kontrolu vlasti i mogućnost njene destabilizacije. Premijer Krivokapić je opredjeljenjem za koncept manjinske Vlade, koja je dobila iznuđenu a ne iskrenu podršku parlamentarne većine, preuzeo odgovornost za postignuća koja bi i u boljim vremenima bila izazov, a sad su još i pod opterećenjem zdravstvene i ekonomske krize neviđenih razmjera.

MONITOR: Koliko to može trajati?

ULJAREVIĆ: Ne može trajati pun mandat, iako neki u Vladi vjeruju u to. Već je aktuelizovana rekonstrukcija Vlade i počela su se kristalisati i imena članova Vlade koji su, po mišljenju medija bliskih dijelu parlamentarne većine, podbacili i koje treba smijeniti. Za očekivati je da to dobije na dinamici nakon lokalnih izbora u Nikšiću, kao i drugih lokalnih izbora tokom godine.

MONITOR: Kohabitacija i meritornost su nove strane riječi u našem rječniku. Jesmo li pravilno shvatili njihovo značenje?

ULJAREVIĆ: Te riječ ne razumiju ili ne žele da razumiju oni koji su ključni za njihovu primjenu.

Kohabitacija je i zanimljivija kao novost jer donosi test kako za Predsjednika države tako i za Vladu i Skupštinu. Ona, razumljivo, najviše šteti Đukanoviću jer njegovu do juče neograničenu moć stavlja u sužene okvire nadležnosti predsjednika države.

Na žalost, meritornost nije postala preovlađujuća praksa. Imenovanja u vlasti incidentno idu po principu znanja i sposobnosti a dominantno po kriterijumu podobnosti. Jedina je razlika to što su partijsku knjižicu DPS-a i njihovih koalicionih partnera zamijenile knjižice partija nove parlamentarne većine, kao i odnos prema crkvi, odnosno prema SPC.

MONITOR: Mnogo se govori o uticaju crkve?

ULJAREVIĆ: Osim što je SPC aminovala sastav Vlade, i nakon izmjena  odredbi Zakona o slobodi vjeroispovjesti koje su bile povod za litije, vidljivo je i po nekim imenovanjima po dubini da je crkvena kadrovska komisija aktivna. Ostaje da se vidi nakon izbora novog mitropolita kome će od političkih aktera to dalje ići u prilog, a može to biti klizav teren i za one koji su se sada dominantno oslonili na tu kartu.

Nezavisno od toga, mi živimo u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i takvo djelovanje crkve ne samo da nije primjereno nego nosi niz opasnosti za društva krhkih institucija a multietničke i multikonfensionalne strukture.

MONITOR: Ministar finansija je kritičarima spočitao da im smeta njegova (njihova) religioznost. Kako to komntarišete?

ULJAREVIĆ: Religija jeste nekim ljudima važan dio identiteta, ali ne može biti alibi za svjesno kršenje propisa. Funkcioneri DPS-a su svoje greške branili time što su kritičarima spočitavali da im smeta njihova ljubav prema Crnoj Gori. To se nije dobro završilo za DPS jer je taj argument bio uvredljiv za zdrav razum.

Novi ministar finansija, kao ni bilo ko iz nove Vlade, ne bi smio da koristi potpuno isti argument gdje je samo država zamijenjena religioznošću. Nikome nije smetalo što DPS voli Crnu Goru, niti ikome smeta što su članovi nove Vlada religiozni, ali mnogima i s pravom smeta kad se time brani neodbranjivo. Mogli bi se i zapitati da li su te „ljubavi“ iskrene kad se tako glasno, vidno i često (zlo)rabe u javnosti.

Mnogo je onih koji su tokom pandemije ostali bez bližnjih od kojih se nisu oprostili kako su htjeli jer su poštovali propisane mjere. Nema opravdanja kad te mjere krše oni koji ih propisuju. Tako se ohrabruje masovno kršenje mjera kojem svjedočimo i koje ima devastirajuće posljedice.

MONITOR: Tragično naslijeđe DPS-a najvidljivije je u ekonomiji. Očekivano?

ULJAREVIĆ: I prije dolaska nove Vlade znali smo svi da su navodni uspjesi crnogorske ekonomije Potemkinova sela, a najbolja ilustracija toga su  reprezenti „uspješnih biznismena“ te vlasti poput Dragana Brkovića. Sjetimo se kako je on na konsultativnom saslušanju u Skupštini kao ključni adut u raspravi o primjeni ugovora o koncesiji rekao: „Ne priznajem nikome ovdje da više voli državu Crnu Goru od mene“.

Taj profesionalni patriota je tada, po podacima Poreske uprave, dugovao 440 plaćenih studentskih godina na Harvardu ili 650 na Kembrižu, gdje su školarine između 30 i 40 hiljada eura. Te stotine naših studenata koji su mogli mijenjati ovu zemlju nabolje su, pored onih vidljivih, nevidljive žrtve onih koji su Crnu Goru tretirali kao ekonomski plijen i nemilice je iskorišćavali.

MONITOR: Od Nikšića do Cetinja dijalog se sve češće vodi kamenicama. Ko je za to zaslužan?

ULJAREVIĆ: Izbori u Nikšiću prevazilaze lokalni nivo, a to povlači i veću mobilizaciju snaga svih aktera. Kamenice nijesu došle same po sebi. Prvo je DPS, posebno posljednju deceniju, kamenice bacao na kritičare i zatrovao medijski prostor uz pomoć Vučićevih ružičastih medija. Na posljednjim izborima Vučić je praćku dao DF-u pa se sad ta dva politička dinosaurusa međusobno gađaju, ne štedeći nikog između i ograničavajući prostor za progresivni, građanski politički izraz. Retorika, ponašanje i sve što prati izbore u Nikšću mora da zabrine svakog razumnog čovjeka iako je jasno da se dio tenzija naglašava finansijski i medijski.

Među akterima nema dovoljno svijesti o tome kako je takav pristup opasna igra s vatrom koja može opeći i one koji tu vatru raspiruju.

 

Đukanović je više teg nego sidro DPS-a

MONITOR: Zašto Đukanović ne pravi adekvatne rezove u DPS-u?

ULJAREVIĆ: Poznata je priča da je rimski imperator Marko Aurelije vodio roba koji je imao zadatak da ga redovno podsjeća da je običan čovjek. Taj koncept je razvijen u modernim društvima u kojima lideri velikog formata imaju u svojim timovima one koji dovode u pitanje njihove odluke kako bi prošle internu provjeru prije efektuiranja. Mi nismo na toj razini političke svijesti i kulture i naši se funkcioneri okružuju onima koji im donose lijepe vijesti ili ih hrane u njihovoj samodovoljnosti.

Đukanović plaća cijenu tog okruženja koje je oblikovao, ali i umora i nedostatka kondicije da uđe u akcije za koje cijeni da bi mu bile riskantne. Uostalom, takav rez bi podrazumijevao i njegov odlazak sa mjesta predsjednika partije, na funkciju nekog počasnog predsjednika ili potpuno sklanjanje, a on i dalje vjeruje da je veće sidro nego teg toj partiji i očito nema nikog oko njega da mu kaže da to nije tako.

 

Vlada bez manjina – velika greška

MONITOR: Moraju li manjine opet da žive u strahu kao prije 30 godina?

ULJAREVIĆ: Nije uporedivo sadašnje stanje sa onim prije 30 godina, ali potpuno razumijem da neko može osjećati nelagodu zbog relativizacije istorije.  Ta nelagoda ne ide u prilog ni konstituentima nove vlasti jer ne treba zaboraviti da skoro četvrtinu stanovništva Crne Gore čine Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati i drugi manjinski narodi.

Nije dobro potcijeniti taj osjećaj ili ga prebaciti samo na teren iskonstruisanih incidenata, iako ne treba isključiti da i toga ima. Obaveza je svake vlasti da učini da se svaki njen građanin osjeća sigurno i da može izraziti svoj identitet bez straha.

Velika greška je napravljena i što predstavnici nacionalnih manjinskih stranaka nijesu uključeni u Vladu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo