Povežite se sa nama

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CGO: Podobnost je i dalje važnija od znanja i sposobnosti

Objavljeno prije

na

Imenovanja u vlasti incidentno idu po principu znanja i sposobnosti a dominantno po kriterijumu podobnosti. Partijsku knjižicu DPS-a i njihovih koalicionih partnera zamijenile su knjižice partija nove parlamentarne većine i odnos prema SPC

 

„Završen je medeni mjesec za Vladu. Sada će biti izložena većoj pozornosti, a posljedično i kritici, pošto joj je dat pristojan rok da pokaže kompetentnost, kapacitet i vještinu upravljanja“, kažu u razgovoru za Monitor Daliborka Uljarević. Uz upozorenje: „Slijedi novi talas partijskih pritisaka za zapošljavanja po dubini kojim se razvlašćuju ministri“.

MONITOR: Šest mjeseci od izbora i 100 dana od formiranja nove vlade – šta danas znamo što tada nismo znali?

ULJAREVIĆ: Ocjenu rada Vlade je teško dati jer nismo imali ni precizna obećanja. Njen učinak mora biti zasnovan na promjeni loše prakse i donošenju odluka koje unapređuju postojeće stanje, a ne na broju otkrivenih zloupotreba prethodnika. Podrazumijeva se da svako treba da prijavi krivično djelo kad je u saznanju da se desilo ili ima osnove sumnje, a da su službena i odgovorna lica i dužna da ih prijave. To spada u redovan posao a ne jedini ili vanredni zadatak –  kako se sticao utisak u radu određenih zvaničnika Vlade. Ubrzo niko neće pitati što su sve otkrili ministri u zaostavštini prethodne vlasti, nego što su uradili da preveniraju slično ili saniraju posljedice loše urađenog.

Vlada je imala niz objektivnih i subjektivnih prepreka, ali je utisak da je mnogo više najavljivala nego što se produkovala, pa to može biti i važna lekcija. Vlada je sama sebi napravila problem unutrašnjom reorganizacijom kojoj se sistem teško prilagođava, a ni mnogi ministri nijesu uspjeli, unutar ministarstava, izgraditi integritet. Time se gubi na učinkovitosti koja je Vladi mogla donijeti veću političku podršku za neophodne reformske zahvate.

MONITOR: Kako ocjenjujete postupanje DPS, nakon izbornog poraza? 

ULJAREVIĆ: DPS  se teško snalazi u opoziciji. Nema tu strateškog pristupa zasnovanog na realnoj procjeni situacije, niti čvrstog opredjeljenja lidera da zahtjevnim rezovima revitalizuje partiju i okrenu je u pravcu moderne, socijalističke i građanske orijentacije.

Đukanović je nesporno čovjek ozbiljnog političkog talenta i inteligencije koji je znao i imao hrabrosti za važne zaokrete u političkoj karijeri. Međutim, to ima  rok trajanja ako se ne nadograđuje. DPS je odavno postao dekadentan, njegovi funkcioneri otuđeni i često korumpirani, a Đukanović se opredijelio za autoritarno vođenje partije kroz koje je marginalizovao, politički uništio ili procesuirao one koji bi tu partiju sada mogli mijenjati.

MONITOR: Nacionalizam je opet u modi?

ULJAREVIĆ: Logičan je bijeg u epsku i nacionalističku retoriku rukovodstva DPS-a. Dio njih ne smije i ne može pričati o vladavini prava, borbi protiv korupcije, zloupotrebi državnih resursa ili mnogim drugim vezanim a važnim temama pošto bi time udarali po sebi. Drugi dio nema političke snage, pameti ili iskustva za više od onoga što izbaci kroz dnevne i neubjedljive reakcije na postojeću vlast.

Moguća su dva scenarija: da DPS tavori u opoziciji dok ne prođe par izbornih ciklusa, ili da dođe do raskola na prvom značajnom pitanju unutar partije.

MONITOR: Koliko na vlast utiče to što o Vladi i parlamentarnoj većini ne možemo govoriti kao o jednom tijelu?

ULJAREVIĆ: Mi smo ranije imali Skupštinu koja je sebe ponizila pristajući da bude Vladin protočni bojler. Sada je taj bojler pun kamenca i niko ne može sa izvjesnošću tvrditi što će biti ishod izjašnjavanja u Skupštini. Možda je to isuviše skretanje na drugi radikalan pol ali nije loše za jačanje parlamentarizma u Crnoj Gori. Da poslanici razumiju da su izabrani predstavnici građana i građanki i da to nosi ogromnu moć i odgovornost.

I odluka premijera da isključi 90 odsto parlamentarne većine iz svog kabineta proizvodi posljedice po kredibilitet i održivost Vlade. Takav eksperiment nije trebao Crnoj Gori, a u lagodnu je poziciju stavio najradikalniji i najsnažniji dio te većine – Demokratski front, koji nema nikakvu faktičku odgovornost a ima sav prostor za kontrolu vlasti i mogućnost njene destabilizacije. Premijer Krivokapić je opredjeljenjem za koncept manjinske Vlade, koja je dobila iznuđenu a ne iskrenu podršku parlamentarne većine, preuzeo odgovornost za postignuća koja bi i u boljim vremenima bila izazov, a sad su još i pod opterećenjem zdravstvene i ekonomske krize neviđenih razmjera.

MONITOR: Koliko to može trajati?

ULJAREVIĆ: Ne može trajati pun mandat, iako neki u Vladi vjeruju u to. Već je aktuelizovana rekonstrukcija Vlade i počela su se kristalisati i imena članova Vlade koji su, po mišljenju medija bliskih dijelu parlamentarne većine, podbacili i koje treba smijeniti. Za očekivati je da to dobije na dinamici nakon lokalnih izbora u Nikšiću, kao i drugih lokalnih izbora tokom godine.

MONITOR: Kohabitacija i meritornost su nove strane riječi u našem rječniku. Jesmo li pravilno shvatili njihovo značenje?

ULJAREVIĆ: Te riječ ne razumiju ili ne žele da razumiju oni koji su ključni za njihovu primjenu.

Kohabitacija je i zanimljivija kao novost jer donosi test kako za Predsjednika države tako i za Vladu i Skupštinu. Ona, razumljivo, najviše šteti Đukanoviću jer njegovu do juče neograničenu moć stavlja u sužene okvire nadležnosti predsjednika države.

Na žalost, meritornost nije postala preovlađujuća praksa. Imenovanja u vlasti incidentno idu po principu znanja i sposobnosti a dominantno po kriterijumu podobnosti. Jedina je razlika to što su partijsku knjižicu DPS-a i njihovih koalicionih partnera zamijenile knjižice partija nove parlamentarne većine, kao i odnos prema crkvi, odnosno prema SPC.

MONITOR: Mnogo se govori o uticaju crkve?

ULJAREVIĆ: Osim što je SPC aminovala sastav Vlade, i nakon izmjena  odredbi Zakona o slobodi vjeroispovjesti koje su bile povod za litije, vidljivo je i po nekim imenovanjima po dubini da je crkvena kadrovska komisija aktivna. Ostaje da se vidi nakon izbora novog mitropolita kome će od političkih aktera to dalje ići u prilog, a može to biti klizav teren i za one koji su se sada dominantno oslonili na tu kartu.

Nezavisno od toga, mi živimo u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i takvo djelovanje crkve ne samo da nije primjereno nego nosi niz opasnosti za društva krhkih institucija a multietničke i multikonfensionalne strukture.

MONITOR: Ministar finansija je kritičarima spočitao da im smeta njegova (njihova) religioznost. Kako to komntarišete?

ULJAREVIĆ: Religija jeste nekim ljudima važan dio identiteta, ali ne može biti alibi za svjesno kršenje propisa. Funkcioneri DPS-a su svoje greške branili time što su kritičarima spočitavali da im smeta njihova ljubav prema Crnoj Gori. To se nije dobro završilo za DPS jer je taj argument bio uvredljiv za zdrav razum.

Novi ministar finansija, kao ni bilo ko iz nove Vlade, ne bi smio da koristi potpuno isti argument gdje je samo država zamijenjena religioznošću. Nikome nije smetalo što DPS voli Crnu Goru, niti ikome smeta što su članovi nove Vlada religiozni, ali mnogima i s pravom smeta kad se time brani neodbranjivo. Mogli bi se i zapitati da li su te „ljubavi“ iskrene kad se tako glasno, vidno i često (zlo)rabe u javnosti.

Mnogo je onih koji su tokom pandemije ostali bez bližnjih od kojih se nisu oprostili kako su htjeli jer su poštovali propisane mjere. Nema opravdanja kad te mjere krše oni koji ih propisuju. Tako se ohrabruje masovno kršenje mjera kojem svjedočimo i koje ima devastirajuće posljedice.

MONITOR: Tragično naslijeđe DPS-a najvidljivije je u ekonomiji. Očekivano?

ULJAREVIĆ: I prije dolaska nove Vlade znali smo svi da su navodni uspjesi crnogorske ekonomije Potemkinova sela, a najbolja ilustracija toga su  reprezenti „uspješnih biznismena“ te vlasti poput Dragana Brkovića. Sjetimo se kako je on na konsultativnom saslušanju u Skupštini kao ključni adut u raspravi o primjeni ugovora o koncesiji rekao: „Ne priznajem nikome ovdje da više voli državu Crnu Goru od mene“.

Taj profesionalni patriota je tada, po podacima Poreske uprave, dugovao 440 plaćenih studentskih godina na Harvardu ili 650 na Kembrižu, gdje su školarine između 30 i 40 hiljada eura. Te stotine naših studenata koji su mogli mijenjati ovu zemlju nabolje su, pored onih vidljivih, nevidljive žrtve onih koji su Crnu Goru tretirali kao ekonomski plijen i nemilice je iskorišćavali.

MONITOR: Od Nikšića do Cetinja dijalog se sve češće vodi kamenicama. Ko je za to zaslužan?

ULJAREVIĆ: Izbori u Nikšiću prevazilaze lokalni nivo, a to povlači i veću mobilizaciju snaga svih aktera. Kamenice nijesu došle same po sebi. Prvo je DPS, posebno posljednju deceniju, kamenice bacao na kritičare i zatrovao medijski prostor uz pomoć Vučićevih ružičastih medija. Na posljednjim izborima Vučić je praćku dao DF-u pa se sad ta dva politička dinosaurusa međusobno gađaju, ne štedeći nikog između i ograničavajući prostor za progresivni, građanski politički izraz. Retorika, ponašanje i sve što prati izbore u Nikšću mora da zabrine svakog razumnog čovjeka iako je jasno da se dio tenzija naglašava finansijski i medijski.

Među akterima nema dovoljno svijesti o tome kako je takav pristup opasna igra s vatrom koja može opeći i one koji tu vatru raspiruju.

 

Đukanović je više teg nego sidro DPS-a

MONITOR: Zašto Đukanović ne pravi adekvatne rezove u DPS-u?

ULJAREVIĆ: Poznata je priča da je rimski imperator Marko Aurelije vodio roba koji je imao zadatak da ga redovno podsjeća da je običan čovjek. Taj koncept je razvijen u modernim društvima u kojima lideri velikog formata imaju u svojim timovima one koji dovode u pitanje njihove odluke kako bi prošle internu provjeru prije efektuiranja. Mi nismo na toj razini političke svijesti i kulture i naši se funkcioneri okružuju onima koji im donose lijepe vijesti ili ih hrane u njihovoj samodovoljnosti.

Đukanović plaća cijenu tog okruženja koje je oblikovao, ali i umora i nedostatka kondicije da uđe u akcije za koje cijeni da bi mu bile riskantne. Uostalom, takav rez bi podrazumijevao i njegov odlazak sa mjesta predsjednika partije, na funkciju nekog počasnog predsjednika ili potpuno sklanjanje, a on i dalje vjeruje da je veće sidro nego teg toj partiji i očito nema nikog oko njega da mu kaže da to nije tako.

 

Vlada bez manjina – velika greška

MONITOR: Moraju li manjine opet da žive u strahu kao prije 30 godina?

ULJAREVIĆ: Nije uporedivo sadašnje stanje sa onim prije 30 godina, ali potpuno razumijem da neko može osjećati nelagodu zbog relativizacije istorije.  Ta nelagoda ne ide u prilog ni konstituentima nove vlasti jer ne treba zaboraviti da skoro četvrtinu stanovništva Crne Gore čine Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati i drugi manjinski narodi.

Nije dobro potcijeniti taj osjećaj ili ga prebaciti samo na teren iskonstruisanih incidenata, iako ne treba isključiti da i toga ima. Obaveza je svake vlasti da učini da se svaki njen građanin osjeća sigurno i da može izraziti svoj identitet bez straha.

Velika greška je napravljena i što predstavnici nacionalnih manjinskih stranaka nijesu uključeni u Vladu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova : da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom ( svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

MONITOR: Kako komentarišete retoriku premijera i pojedinih ministara da ćemo ako Vlada bude pala biti zaustavljeni na evropskom putu?

KOVAČEVIĆ:  To mi zvuči kao politički marketing   neutemeljen u realnosti. Voljela bih da mogu da razumijem na čemu zasnivaju takav sud. Zastrašujuće je ako tapšanje po ramenu sadašnjeg premijera i ministara/ki  od strane  nekoga van Crne Gore stvara takvo  ubjeđenje u Vladi. Ne primjećujem  reformske zaokrete  ni u jednoj oblasti.  Ni promjene starog sistema u distribuciji moći. Šlajfuju u mnogim poglavljima na putu ka EU. Ne primjećujem podršku građana/ki.  Treba  mnogo više strpljenja, posvećenosti  i  trpljenja da bi se dosegla ta moć. Nije sve u „prvom milionu“ već mnogo više u kontekstu koji to omogućava političkoj eliti i njihovim poslušnicima i danas.

Moguće da u  globalnoj  političkoj situaciji  predstavnici Vlade  shvataju da ulazak u EU najmanje zavisi od demokratskih dostignuća naše države a neuporedivo više od trenutnih potreba EU da se konsoliduje i stabilizuje. To nema veze sa  demokratskim kapacitetom Vlade ni ispunjavanjem poglavlja ali nas oni hoće u to uvjeriti.  Zanimljivo da kredibilitet ne traže u Crnoj Gori na izborima,  već  u iskazima  međunarodnih izaslanika u naše ime.

MONITOR: Šta je  najbolje rješenje za izlazak iz ove političke krize?

KOVAČEVIĆ: Najbolje je rješenje da ne bude fizičkih sukoba na nacionalnoj osnovi. Zatim,  parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima  i  svježim idejama. I dva važna uslova: prvi – da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva, drugi – da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima.

MONITOR: Kako vidite razlog zbog kog je  došlo do destabilizacije Vlade –  potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om?

KOVAČEVIĆ: Žao mi je što je pemijer u situaciji  kada je bio u slijepoj ulici, umjesto vraćanja na početak ( izbori) krenuo desno. Njegov izbor je bio logičan  – ideološki blizak  kapitalizmu (neoliberalizmu), ubijeđeni  podržavatelj NATO saveza i militarizacije, nije ni mogao drugačije. Tom paketu pripada klerikalizacija i  TU.  Obećao je da će potpisati i potpisao je. Najhitnije i sitno. Vjerovatno pod jakim uticajem vanjskih aktera. Skoro je nevjerovatno da nije znao da će to dovesti do destabilizacije Vlade naročito zbog  ostalih političkih aktera koji svoje politike od samog početka  utemeljuju na identitetskim pitanjima. Otvorio je prostor nacionalistima i značajno oslabio građansku opciju.

Šira slika  zbog naše geopolitičke pozicije i male moći   ostavlja prostor međunarodnoj zajednici  i EU da kalkuliše našom budućnošću. Tu je i odgovor zašto nije podržana građanska opcija. Premijer, sigurna sam, to zna  i zna  čijim političkim  i nacionalnim ambicijama odgovara destabilizovana  Vlada Crne Gore.

MONITOR: A način na koji je taj dokument, koji podiže nacionalne tenzije, potpisan?

KOVAČEVIĆ: To je  veliko poniženje mislećih ljudi u Crnoj Gori. Taj način  je zlokobniji  nego sam potpis zato što  je to manir  politike da cilj opravdava sredstva a premijeru  nije prvi put da tako djeluje. Bilo  je vidljivo da je sve savršeno isplanirano, čitava predstava. Slično kao što se  ponašaju   nezreli rodtelji (koji nemaju volje ni strpljenja za argumentaciju) kada vode  bolesno dijete da dobije  injekciju. Prave  predstavu pred djetetom, lažu ga čitavo vrijeme da neće primiti injekciju a znaju da mora. Injekcija primljena na taj način mnogo više boli  bez obzira na konkretne efekte. Povjerenje je dugoročno izgubljeno i sigurno je da se ne može vratiti  negiranjem budućih bolesti, čak ni trenutnim izlječenjem. Zloćudne politike  na uspješnosti prevare  svojih građana grade rejting. Temeljni ugovor je potpisan na prevaran način.  Premijer nema problem, umjesto da da ostavku on tvrdi da Vlada nije destabilizovana.

MONITOR: Kako komentarišete slučaj protivljenja učešću advokata Velibora Markovića u timu koji je trebao da analizira ugovor zbog mizogenih stavova, te reakcije koje su nastale nakon toga?

KOVAČEVIĆ: Cijenim to. Prezirem saradnju   zasnovanu na tzv. višim interesima koja je najčešće  u funkciji  interesa vlasti a opravdava se nužnošću. Odluka nesaradnje nosi težinu i bez obzira na  različite interpretacije osvježenje je ta hrabrost. Daje  nadu da postoje ljudi koji  stoje iza vlastitih ubjeđenja  bez obzira na cijenu  koju će platiti. Lijepo je na djelu vidjeti dosljednu  odbranu vrijednosti za koje se zalažete. To je rijedak izuzetak u našem javnom prostoru.

Uzgred, premijer je sve prekratio ,,ništa novo nisam čuo”.  Suviše arogantno da bi bilo oprostivo. Strategija  fingiranih konsultacija nakon već donešene odluke  obesmišljava  svaki napor da se odnosi  usavše, uvaži profesija, desi promjena i doprinese povjerenju.  Ovo je demonstracija prakse instrumentalizacije  i bagatelisanja stavova ljudi.

MONITOR: Nakon 100 dana manjinske Vlade, kako vidite njene rezultate?

KOVAČEVIĆ: Vidim   da se istražni  zatvori pune ljudima  sa visokih pozicija što ne znači da će dobiti zaslužene kazne, da su vlastodršci dodirljiviji, ali ne manje bahati,  da je rad u nekim institucijama vidljiviji, ali ne i   transparentniji  (vlada, odbori…), da je strahopoštovanje prema ljudima na pozicijama manje,  ali poštovanje nije veće. Nisam slušala izvještaj Vlade  o 100 dana. Nakon odslušane rasprave o TU koja je bila poražavajuća. Prisutni i odsutni nisu pokazali minimalnu dozu odgovornosti  prema tom tijelu i prema stanovništvu u čije ime donose odluke. Nemam što od njih više čuti.

MONITOR:  Šta se promijenilo nakon 30. avgusta 2020?

KOVAČEVIĆ: Mnogo toga se promijenilo u širem  kontekstu ( rat u Ukrajini, nastavak  covida, ekonomska kriza, kriza u EU, nova ratišta ). I to je najbitnije . Kod nas,  političari  otvorenije  love privilegije, više  slušaju i manje  misle što značajno otežava našu poziciju i stvara nesigurnost.

Promijenila se brzo prva Vlada, želim da se i druga promijeni brzo. Partitokratija pruža veliki otpor parlamentarnim izborima   otvoreno i ucjenjivački. Osokoljeni su   nacionalisti. Osokoljena je SPC.  Nezavisni su medijski i politički marginalizovani izloženi većem pritisku da se opredijele vjerski, nacionalno, partijski. Nacionalizmi su različiti, ali su nacionalisti isto opaki i opasni

Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a)međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

MONITOR: Hrvatska vlast uporno traži  novi izborni zakon, u BiH.  Očigledno je to podrška prijedlogu izbornog zakona koji je nedavno promovisao Dragan Čović. Da li se tim pritiscima, zvanična Hrvatska zapravo protivi odlukama Evropskog suda za ljudska prva u Strazburu koji je presudama, u slučajevima Finci i Sejdić, jasno rekao na kakvim principima bi trebalo da se zasnivaju izmene Ustava i Izbornog zakona BiH?

PUHOVSKI: Hrvatskoj je vlasti bitno da se pokaže starijim bratom hrvatskoga pučanstva u BiH. Pritom je važno upozoriti na to da je sadašnja izborna regulacija barem toliko udaljena od načela koja proviruju iz rečenih odluka Evropskoga suda, kao i nedavni prijedlozi Christiana Schmidta – a te bi prijedloge hrvatska strana (makar i gunđajući) ipak bila prihvatila. Nema političke snage da se Dayton, koji umnogome nije omogućio funkcionalnost države, otvoreno dovede u pitanje, pa se obje (katkada i tri) strane švercaju po njegovim marginama – s time što se najjadnijima iskazuju oni – poput Komšića – koji zlorabe Dayton da bi se lažno predstavljali a zapravo, mimo Daytona, zastupaju „građansku opciju“ koja je, u zbilji, prvenstveno tiranija većine.

MONITOR: Agresija Rusije na Ukrajinu uzburkala je duhove u regionu. Neke uznemiruje strepnja da se ovaj začetak mogućeg globalnog sukoba prelije na naš dio Evrope. Šta, posebno nama sa ex-Yu prostora donosi ovaj rat?

PUHOVSKI: Možda sam generacijski ograničen, ali ne razumijem brigu zbog ruskoga utjecaja u regiji (posebice glasnu ovih tjedana baš u Crnoj Gori) praćenu bezbrižnošću spram utjecaja SAD-a i trabanata. Nesvrstanost je pokopana, neutralnost slabi, ali jadno, štrebersko, bespogovorno svrstavanje uz SAD i NATO ne vodi dobru, čini mi se. Jer, iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu. Kada već lokalni moćnici na svim stranama imaju puna usta suverenosti neka ju – barem sporadično – i pokažu. Ako to već nije moguće oficijalno, zaprepašćujuće je to što odmaka od zbornog pjevanja nema ni u medijima (koji nisu proruski) – na primjer u povodu nedavnih nalaza „Amnesty International“ o postupcima ukrajinskih vlasti.

Ako ovaj rat išta donosi, onda je to rapidno slabljenje Rusije, pa je tragikomično vidjeti kako razdvajanje zbog njezina utjecaja na dalekom Balkanu raste paralelno s njezinom sve jasnijom impotencijom.

MONITOR: Nedavni niz spoljnopolitičkih inicijativa SAD-a, posebno posjeta predsjednice Predstavničkog doma Kongresa, Nensi Pelozi, Tajvanu, Južnoj Koreji i Japanu, kao i državnog sekretara Entoni Blinkena Filipinima, po nekima predstavlja „iskušenje“ za spoljnu politiku EU i njene savezničke odnose sa SAD-om. Da li se ovim posjetama koje su odmah izazvale reagovanje Kine, izoštrava sukob koji se vodi u Ukrajini i pokazuje ko su glavni igrači na globalnoj sceni?

PUHOVSKI: SAD dobro stoje protiv Rusije, pa bi, ako je moguće, i na drugome kraju svijeta nastavile ovaj trend, da se drugi tuku za njih. Nema tu puno novoga – igraju se stare imperijalne igre (koje trenutno Putin, uglavnom neuspješno, kopira od pretposljednje verzije Busha jr.).

EU više-manje nitko ništa ne pita ni kada je riječ o evropskome dvorištu, a kamoli o Kini. Unija mora prestati kupovati jeftiniji (ruski) plin i stotine jeftinijih (kineskih) proizvoda da bi se dokazala privrženom zapadnome partnerstvu, no ni to se uglavnom ne propituje. Pokazalo se točnim nešto što je visilo u zraku za vrijeme posljednjih izbora – Biden je zasigurno bolji za SAD, Trump bi bio manje loš za svijet – kratkoročno, dakako, jer okoliš je Putin skinuo s liste prioriteta, no ne zadugo.

 

Tuđman je za većinu arhiviran

MONITOR: Kako današnja Hrvatska gleda na „lik i djelo“ Franje Tuđmana?

PUHOVSKI: Tuđmana uglavnom ne gledaju („ne doživljavaju“, rekli bi mlađi), arhiviran je za većinu (primjerice, s mojega se balkona dobro vidi njegov spomenik na Vukovarskoj ulici u Zagrebu; već mjesecima nisam vidio da je netko zastao u prolazu pored te neskladne prostorne intervencije, a kamoli došao u razgled). HDZ i desni pretendenti ga rutinski spominju (po načelu ,,odabranih poglavlja“), Milanović bi sve više da ga kopira, no to je onaj („viši“?) ešalon zajednice koji prebiva na domjencima, podjeli kolajni, ili na komemoracijama u Kninu i Vukovaru, ostalih se to mnogo manje tiče.

Realna će pak ocjena Tuđmanove uloge biti moguća tek kada javnost osvijesti i ono što danas nije javno prezentno (u različitim omjerima) – da je, naime, Tuđman zaslužan za pobjedu u ratu, ali i odgovoran za teške povrede ljudskih prava i preskakanje demokratske procedure. Bit će, konačno, potrebno tematizirati bitan povijesni kontekst – da je, naime, Hrvatska sve ono što danas ima (neovisnost, prije svega, demokracija nije ni približno toliko popularna, niti je za nju Tuđman posebice zaslužan) mogla dobiti i bez rata i bez Tuđmanova „mudrog“ (ponekada i zaista: mudrog) vodstva. Ako su to mogli postići svi iz bivše Jugoslavije (osim Vojvodine), pa i bez rata, kao Slovenija i  Makedonija, pa i protivno međunarodnome pravu, kao Kosovo/a, pa i u uvjetima radikalne podijeljenosti društva- kao Crna Gora, ili BiH (koja, umnogome, i dalje ne zna što bi sa svojom državnošću), nekako bi to valjda uzmogla i Hrvatska i očuvala oko 15000 života (izgubljenih samo na jednoj strani). Uzme li se sve to u obzor, pokazalo bi se, mislim, da je Tuđman jedan od najvažnijih političkih funkcionara u hrvatskoj povijesti, no ne i njezin tvorac.

 

Novinar Vlado Matijanić je umro zato što je tretiran kao običan, navažan pacijent

MONITOR: Smrt novinara ortala Indeks, Vladimira Matijanića, bacila je veliku sijenku na hrvatski zdravstveni sistem čiji dio su i KBC Split i Hitna pomoć kojima se, prema svjedočenju Matijanićeve partnerke, Andree Topić, Matijanić, obolio od kovida, više puta uzaludno obraćao. Koliko su građanke i građani Hrvatske spremni da reaguju povodom ovakvih, „mirnodopskih“ tragedija?

PUHOVSKI: Pokazala se je, posve očito, slaba funkcionalnost sustava, odsutnost brige za potrebite – i to kod onih kojima je to u opisu radnoga mjesta. Ali reakcije u većini promašuju bitno – hrabrost Vladimira Matijanića koji je, u očitoj životnoj ugrozi, odbio koristiti činjenicu da je javno poznat kako bi skratio put do pomoći. Umro je, vjerojatno, zato što je bio tretiran kao običan, nevažan pacijent i još k tomu necijepljen (što je bila posljedica njegove autoimune bolesti). Umjesto da se na tomu insistira, ne baš inteligentni glasovi iz oporbe pripovijedaju kako bi netko drugi, npr. član/ica vladajuće stranke, zasigurno bolje prošao. No, to nije bitno – nego, koliko je moguće, izjednačenost šansi sviju da dobiju pomoć. Opet postaje jasno da je unutar političke kaste stalno iznova riječ o preraspodjeli privilegija, a ne o pravima svih i svakoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

MONITOR: Za ovu godinu spremili ste i izložbu hercegnovskih autora Nikole Ćurčina i Đorđa Kamenarovića.

SUBOTIĆ: Usko vezani za našu ideju o ulasku u svijet izdavaštva su i radovi ova dva sjajna umjetnika iz Herceg Novog. Nikola Ćurčin je osnivač HSF-a i jedan od najtalentovanijih ljudi u Crnoj Gori! Njegova ideja i njegova vizija omogućili su da HSF postane to što je danas. Na izložbi će premijerno prikazati table stripa „Ragorn“ na kojem radi već tri godine sa dubrovačkim scenaristom Goranom Jovovićem i grupom saradnika. Radi se o nevjerovatnom projektu za koji mislim da će dostići evropsku i svjetsku slavu!

Đorđe Kamenarović je mlađi autor iz Herceg Novog koji je prve korake u stripu načinio uz Nikolu Ćurčina i HSF. Stasao je, završio fakultet, uvjerio se da njegov rad itekako vrijedi, te se odvažio da sam izda strip „Izvi iskra“ stripovanu adaptaciju Njegoševog „Gorskog vijenca“ inspirisanu japanskom mangom i Bušidom. Riječ je o sjajnom djelu, koje je u kompletnom tiražu rasprodato u noći promocije. Đorđe i Nikola predstavljaju bisere hercegnovskog i crnogorskog stripa, te vrijedan kapital HSF-a kao organizacije. Upravo su njihova djela nešto što će festivalu, gradu i državi donijeti dodatnu popularnost i značiti iskorak u odnosu na do sada odrađeno.

MONITOR: Niz regionalnih autora na svjetskoj strip sceni je dugačak. Kako to izgleda iz Vašeg ugla?

SUBOTIĆ: To je fenomen koji me inspiriše od djetinjstva! On se ne može okarakterisati nikako drugačije do rečenicom da je bivša Jugoslavija bila svjetska velesila u stripu, te da su umjetnici sa tih prostora i dalje ne najvećoj cijeni u svijetu i to na najvećim tržištima kakva su SAD, Francuska, Belgijia, Italija… Strip scena u bivšoj državi po broju revija, magazina, kiosk ili knjižarskih izdanja, zauzimala je sam vrh u evropskim okvirima. Možda ime Esad Ribić ne zvuči toliko egzotično kao neko špansko ili italijansko ime, ali taj čovjek ima status svojevrsnog božanstva u svijetu stripa, a u Herceg Novom ga možete gledati dva puta godišnje, kao i većinu drugih autora.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i njeni strip autori?

SUBOTIĆ: Crna Gora je i dalje na nivou usamljenih jahača, otpadnika koji se bore za pravdu, neshvaćenih heroja koji moraju da rade svakodnevni posao da bi preživjeli, a nakon toga navlače svoja superherojska odijela i crtaju stripove, pišu priče, organizuju festivale i stvaraju kulturno blago države koja ih ne shvata. Ipak, poraz nije opcija, pa je tako HSF proljetos u okviru Hercegnovskog strip vikenda upriličio i besplatan master klas iz storibordinga koji je za 50 mladih crnogorskih autora iz raznih gradova vodio Vilijam Simpson. Tu priču nastavljamo u septembru kada će master klas držati Majk Kolins. Ovo su izvanredne prilike za mlade domaće autore da shvate potencijal karijere u vizuelnoj umjetnosti, i unaprijede svoja znanja. Borba za strip se nastavlja.

MONITOR: Šta bi vas kao organizatore oduševilo na 17. Izdanju HSF-a?

SUBOTIĆ: Svako sljedeće izdanje mora biti bolje od prethodnog, glamuroznije, preciznije, utegnutije. S obzirom an to da je i 17. izdanje skoro pa pripremljeno, oduševilo bi nas samo da bude organizovano onako kako smo zamislili, te da budemo imali dovoljno resursa da se senzacionalna iznenađenja koja smo vam pripremili i dogode. Oduševilo bi nas, takođe, da u njega uđemo sa statusom manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Nije nam potrebno tapšanje po leđima, već iskreno osjećanje da je ovo festival svih nas.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo