Povežite se sa nama

MONITORING

Šampion tajni

Objavljeno prije

na

U jeku izborne kampanje – uoči koje su dvije najjače opozicione partije (Pokret za promjene i Nova srpska demokratija) jedna za drugom naprečac pukle unutrašnjim raskolima – optužbi na račun tajne službe nikad manje. Vjeruju li opozicioni lideri u bezgrešno začeće svojih i novih raskolničkih partija, ili u iznenadna posjednuća nekih iz opozicionog bratstva koji, tokom početnih debata o jedinstvenoj listi, raspaljuju paklene vatre svađa?
Na distanci od ovakvih teoloških problema, direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) ušao je u 11 godinu šefovanja. Oktobra 1998. Duško Marković je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za Službu državne bezbjednosti (SDB), preteču ANB-a. Od 1945. na kormilu crnogorske tajne službe ne pamti se tolika dugovječnost. Kao šef SDB/ANB-a Marković je promijenio: tri premijera, pet vlada i pet ministara unutrašnjih poslova. Njegov sadašnji mandat ističe 2010. godine. Uz to, po propisima, za direktora ANB uvijek postoji mogućnost neograničenog reizbora. Kada je 2005. usvojen Zakon o ANB Marković se nećkao; tvrdio je da nema želju da opet bude šef tajne službe. Ali, imenovan je neopozivom odlukom premijera Mila Đukanovića. Istorija njihove saradnje seže dvije decenije unazad.

BAZA: Marković je u visoku politiku lansiran početkom 1991. godine. U biografiji, objavljenoj na sajtu ANB-a, pogrešno piše kako je Marković ,,u prvoj višestranačkoj Vladi Crne Gore imenovan za njenog generalnog sekretara”. Đukanovićeva Vlada iz 1991. nije bila višestranačka, već jednopartijska – Savez komunista (SK) je na prvim višestranačkim izborima trijumfovao. Greške su, dakle, moguće, ali ne i da Marković bezmalo dvije decenije bude najlojalniji Đukanovićev saradnik.

Od 1983, kada je diplomirao pravo u Kragujevcu, do 1986. Marković je radio u Rudniku olova i cinka Brskovo. Bio je član i aktivista SK. Teško je utvrditi kojoj je od partijskih struja unutar SK januara 1989. Marković pripadao. Kao generalni sekretar SO Mojkovac od 1986. do januara 1989. logično je zaključiti da je bio u ,,starom rukovodstvu”; ali, alhemijom unutarpartijske diferencijacije, izašao je kao predsjednik SO Mojkovac, dakle, osoba od povjerenja ,,novog rukovodstva”.

Istini za volju, u procesu diferencijacije, januara 1989. nekako je ispalo da u Mojkovcu i niko nije bio uz ,,staro rukovodstvo”. Dotadašnji crnogorski premijer, Mojkovčanin Vuko Vukadinović, koji je podnio ostavku oktobra 1988, navodno je preko noći ostao bez baze i laskavih zavičajnih sljedbenika.

I tako, kao kadar ,,novog rukovodstva”, sa svega šest godina radnog iskustva, Marković je novi mojkovački gradonačelnik. Dvije godine kasnije, Marković je generalni sekretar Đukanovićeve vlade. Što ga je preporučilo za to mjesto? Nekoliko mojkovačkih fabrika je već bilo u samrtnom ropcu. Međutim, rezultat SK-a je u Mojkovcu na izborima 9. decembra 1990. bio fascinantan – ubjedljivo su osvojena dva predviđena poslanička mandata.

Selidba iz Mojkovca u Podgoricu za Markovića nije prošla glatko. Markovića je na gradonačelničkom mjestu 1991. zamijenio Obrad Stanišić – Mišo, sada poslanik i važan operativac Demokratske partije socijalista (DPS). Njegov mandat je potrajao kratko, do 1993, kada je gradonačelnik postao Radenko Bošković – Mrki, takođe iz jedinstvenog DPS-a, kasnije glavni lokalni sljedbenik Momira Bulatovića.

Palanačke netrpeljivosti u Mojkovcu tek će u nekoliko narednih godina biti profilisane u ,,visoku politiku”. Naime, za Markovićem je 1994. iz zavičaja ispaljena afera s radijatorima. Uz namještaj, iz mojkovačkog stana Marković je u Podgoricu ponio i – fiksne radijatore za centralno grijanje. Ovaj bizaran događaj dobio je na značaju kada je lokalna mojkovačka vlast, u nedostatku pametnijeg posla, formirala istražnu komisiju koja je utvrdila kako ,,radijatori nijesu sastavni dio stana, te se zbog toga ne mogu otuđivati”.

ŠEF: Do 1996. Marković je i član Glavnog odbora DPS-a. Na izborima te godine je izabran za poslanika. Nakon raskola DPS-a, bio je jedan od šestorice prvoboraca, članova Glavnog odbora, koji su odmah podržali Đukanovića. Ali, do mjesta načelnika SDB-a 1998. Marković je, uprkos Đukanovićevoj non plus ultra preporuci, stigao i tamo opstao teže nego što se obično misli.

djukanovic-veljovic,,Đukanović povlači neuobičajen potez: vrhunskog policajca Vukašina Maraša promoviše u prosječnog političara, a perspektivnog političara Markovića ‘gura’ u bezbjednjaka – početnika”, zapisao je Šeki Radončić u knjizi Iza maske.

Marković nije dolazio iz policijskih struktura što je, za skeptično udbaško bratstvo, bio presedan. Ministar policije, Maraš, mjesecima je, prije imenovanja Markovića, u Vladi Filipa Vujanovića paralelno bio i šef SDB-a. I nakon toga, Maraš je, kao školovani obavještajac s višedecenijskim iskustvom (uključujući rad pri Savjetu za zaštitu ustavnoga poretka SFRJ, Titovoj ,,službi u službi”) nadzirao operacije  SDB-a. Marković je bio šegrt kod majstora; optužbe opozicije na račun SDB-a su bile uglavnom adresirane na Maraša. Tokom izvjesnih misija, Maraš je za pouzdanog prevodioca izabrao Andriju Jovićevića, tadašnjeg službenika Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja. Nakon što je Maraš 2001. postao Đukanovićev savjetnik za bezbjednost, favorizovan je za novog ministra Jovićević. Krajem 2002, izbijanjem afere s Moldavkom S.Č. u kojoj je svoje zavjereničke prste umiješao i ministar Jovićević, ispostavilo se da je on za Đukanovića bio pogrešan izbor.

Đukanović je januara 2003. opet postao premijer a novi ministar policije, Milan Filipović, nestranačka ličnost, bio je lišen vjerodostojnog uticaja na SDB. Marković je dobio odriješene ruke, imao oštar sukob s Radojem Martinovićem, šefom operative (agenturna mreža), koji je napustio SDB i jedno vrijeme bio ekspert NVO Grupa za promjene Nebojše Medojevića.  I desilo se – igrom sudbine? – da su porodični problemi bivšeg ministara Jovićevića završili njegovim privođenjem u podgoričku policiju zbog navodnog maltretiranja supruge. Što se Martinovića tiče, brat mu je uhvaćen u švercu cigareta, pa je Grupa za promjene za njega postala prošlost.

DEPARTIZACIJA: Kada je trebalo tajnu službu izmjestiti iz resora MUP-a, novi Zakon o ANB pisan je polagano, slovo po slovo od 2001. i nekoliko je puta probijan rok za usvajanje. Ministar Filipović – čovjek je zaista držao do javno date riječi – zbog toga je 2004. podnio ostavku. Novi ministar policije, Dragan Đurović, bio je za SDB nebitna epizoda. Kao posljednja od bivših jugoslovenskih službi, SDB Crne Gore 2005. konačno mijenja ime, nominalno se ,,departizuje” i izmješta iz MUP-a. Za novo sjedište ANB-a, zgradu propale državne Montenegrobanke u Podgorici, plaćeno je pet miliona eura, još tri miliona za njenu adaptaciju. ,,Od portira do direktora ANB-a”, izvještavaju Vijesti, ,, svi imaju specijalne identifikacione kartice. Neke prostorije u novoj zgradi neki od zaposlenih nikada neće vidjeti. Sistem kontrole bilježiće kretanje unutar zgrade i u svakom trenutku je moguće znati ko je imao uvid u određeni dokument”.

Tek u protekle tri godine javnost je stekla makar maglovitu predstavu o formatu tajne službe. I to ne bez porođajnih muka; kada je Vanja Ćalović ispred NVO MANS zatražila slobodan pristup informacijama o broju prisluškivanih i praćenih građana, na kućnu adresu je oktobra 2006. dobila emotivno Markovićevo pismo u kome se ukazuje da njeni javni nastupi ,,dovode u pitanje povjerenje građana u ANB”!

I obrnuto, povjerenje ANB-a u građane je veliko, jer iz ANB-a tvrde da nadziru svega par desetina građana. Izgleda kako svaki dan (prema podacima iz 2007) 365 aktivnih operativaca i 89 drugih službenika ANB-a valjda još samo zbog navike dolaze na posao i evociraju uspomene iz starih udbaških vremena. ,,Nema sprege državnih institucija i organizovanog kriminala. Crna Gora je bezbjednosno potpuno stabilna”, tvrdi Marković. Čemu onda toliko ANB ljudstvo?

Vladimir JOVANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

REVOLUCIONARNE BIZNIS IDEJE ŽARKA RADULOVIĆA: Muke robovlasničke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Turistički guru Žarko Radulović,  isprave optužuje radnike što neće da rade 16 sati dnevno za startnu platu od 299 eura.  I još idu u Njemačku

 

Neće ljudi u Crnoj Gori da rade pa to ti je, samo kritikuju, piju kafe, izvoljevaju, a posla ima samo treba zasući rukave, često čujete od onih koji su se dobro snašli. I dok to većina misli, i samo privatno govori, recept za ostvarenje crnogorskog sna konačno je javno saopštio turistički guru Žarko Radulović, suvlasnik hotelske grupe Montenegro stars.

,,Priča je sljedeća. U Splendidu imam 15 čistača javnih površina. Startna plata im je 299 eura. Sa prekovremenim i noćnim satima plata im je od 400 do 450 eura. Imaju tri obroka u hotelu i plaćen stan. Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan. Rekao sam im, ako budete tako radili, plata će vam biti od 850 do 1.200 eura, zavisno od smjene. I to samo da tako rade tokom tri sljedeća mjeseca. Znate li koliko je njih prihvatilo da rade za ovu platu i pod ovim uslovima? Nijedan!”, objašnjava Radulović.

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Da utvrdimo -makar tokom ljeta, na plus 40, da rade 16 sati dnevno! Uz naravno jedan dan slobodan, hvala, i plata će sa početne od 299 porasti možda i na 1.200 eura. Hrana, smještaj, sve, a imaš skoro osam sati i da spavaš. A i samo tri mjeseca. I neće! Baš niko.

Uvod u ovaj lament nad crnogorskim turizmom počinje time da gospodina Radulović, kao i pred svaku sezonu, kuka da radne snage u turizmu nedostaje, ali su radnici u Crnoj Gori spremni da se žale kako su im plate male, a neće da rade prekovremeno kako bi zaradili i više od hiljadu eura.

Ova ideja je izazvala lavine komentara na portalima i društvenim mrežama. ,,Recite, gospodine Raduloviću, kome da se javim i evo me odma dolazim iz Cetinja da radim jer se ne mogu zaposliti godinama. Radiću i prekovremeno. Jedino nisam član DPS-a pa nisam siguran da li je to problem”, konkuriše jedan od komentatora.

Drugome nije jasna računica: ,,Startna plata 299, pa onda sa prekovremenim i noćnim 400, a na kraju kaže plata će vam biti do 1200 eura. Kako? Za koliko radnih sati? Pa ne mogu da radim 45 sati dnevno? Što je ovo? Koja je ovo računica ?”.

Treći se uzda u institucije: ,,Gospodin javno izjavljuje ‘Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan’. Đe su državne institucije da reaguju?
Zna se koliko je zakonom dozvoljeno trajanje prekovremenog rada.
Ovo je sramota!”.

Očigledno nije. Radulović upozorava da je pred ovu sezonu radne snage manje nego prošle godine, a da će iduće godine to biti još veći problem. I Hrvatska se sureće sa sličnim problemom, pa sve više radnika iz okruženja poslove, tokom sezone, nalazi po Dalmaciji. Razlog – prosječna plata u Hrvatskoj premašila je 800 eura, kod nas je 500.

Neki od komentatora na Radulovićev predlog prenijeli su iskustva iz susjedne zemlje: ,,Prošle sezone sam bio u Hrvatskoj, smještaj perfektan, tri obroka, svaki minut posle 22 uveče, svaka nedelja, dvokratno, praznik plaćeno duplo. Radio sam najviše osam sati dnevno uz zagarantovan jedan dan nedeljno slobodan. Osnovna plata 700 eura, plus bakšiš. Znači otprilike oko 1.200 mjesečno”;  ,,Meni je brat otišao ove godine za Dubrovnik da radi u ugostiteljstvu. Ovdje je za stresan posao koji je radio dobijao 300 eura, dok u Dubrovniku za isti rad dobija početnu platu 700 eura, jedan dan nedeljno slobodno, i plaćeni svi porezi i doprinosi. Plus se prema njemu ponašaju krajnje korektno i pošteno. Da se razumijemo, ima i tri obroka i smještaj koji je više nego korektan”.

Međutim, Radulović se ne upoređuje sa Hrvatskom, on se takmiči samo sa najboljima. Prema njegovim riječima u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji plata za ove poslove, koje on nudi, iznosi od 800 do 1.200 eura. Ni u Americi nije, po Raduloviću, ništa bolje: ,,Ako naš radnik ode u SAD da radi kao konobar, sedmična plata u boljem restoranu ili kafeu je oko 350 dolara, a soba studio je oko 1.500 do 1.800 dolara mjesečno, i to udaljena dva sata vožnje do posla. Oni tamo žive od bakšiša”.

A tek u Njemačkoj, to je mučenje: ,,A njima tamo treba da bi preživjeli do 1.500 eura jer poslodavac ne plaća stan. Tamo svi rade dva posla da bi preživjeli. Naš čovjek tamo može i radi dva posla, a ovdje to neće. Ja nemam objašnjenja za ovo. Još jedna uporedba – 500 eura kod nas vrijedi kao 1.500 u Njemačkoj”, ističe Radulović.

Statistika kaže da u Njemačkoj sobarice u hotelima godišnje zarade 19.000 eura, dok čistačice u ugostiteljstvu imaju hiljadu eura više – mjesečno preko 1.600 eura.  Što je po Radulovićevoj računici kao naših 500 i nešto. Znači naš čovjek, kad bi pristao da radi 16 sati, zaradio bi za tri mjeseca 3.600 eura. Kako ne bi imao gdje da ih tokom ljeta potroši, jer samo radi, a ima i hranu i spavanje sve što je potrebno za preživljavanje, te pare bi mu ostale. Ostale mjesece ne teba ni da radi, samo da odmara i tempira formu za sljedeću sezonu u Splendidu, jer ima da troši blizu 500 eura mjesečno, što je kao 1.500 u Njemačkoj.

Radulovićev koncept bi mogao da bude spasonosan ne samo za Crnu Goru već i za region. Samo mu treba omogućiti otvaranje što više hotela i da on snagom svoje argumentacije zaustavi talas ekonomske migracije koji ne jenjava već godinama.

Naravno ima i oprečnih stavova. ,,Već 11 godina živim i radim u Njemačkoj. Vozim viljuškar u jednoj firmi (posao za koji nije potrebna škola), znate crnogorske diplome su ođe nepriznate, pa iz tog razloga nijesam mogao konkurisat za ono za šta sam se školovao u CG. Vidite, gospodine Raduloviću, iznijeli ste par neistina o njemačkim zaradama i njemačkim cijenama. Da Vam iz ličnog iskustva prenesem da ja zarađujem 2760  eura bruto ili 1806 eura neto na poresku klasu 4. Imam dvoje djece i zbog toga su manji odbici. Radno vrijeme, gospodine Raduloviću, mi počinje u 6 izjutra i završava se u 14:15h. Dvije pauze, jedna pola sata, druga 15 minuta. Svaki prekovremeni sat je plaćen 15 posto,  ako je normalna smjena ili 25% ako je od 20:00 časova. Radi se od ponedeljka do petka, subota je na dobrovoljnoj bazi i plaćena je 100 eura neto. Cijena prehrambenih proizvoda je ođe makar 30 posto jeftinija nego u CG, dizel je juče koštao 1.24 eura. Šamponi, prašak za veš i slično duplo jeftinije nego u CG. Na djecu dobijam 400 eura dodatka, od kojih plaćam vrtić 190 eura za mlađeg i produženi boravak 130 eura za starijeg…”, piše jedan od gastarbajtera vidno iznerviran Radulovićevom optimističkom strategijom.

I na koncu što da se radi kad naš čovjek jednostavno neće da radi i doprinosi malo sebi i domovini, a više novobogatašima sa genijalnim idejama i smislom za biznis. ,,Jedini izlaz iz ove situacije nedostatka radne snage je da Vlada i ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim omekšaju kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, a za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično”, zaključio je Radulović.

Ovaj predlog Radulović uporno ponavlja. Za sada nema ko da ga čuje, a haos traje. A dok institucije ćute, radnika u turizmu i građevinarstvu je sve manje. Većina je otišla u Njemačku. Dnevnica im je ovdje tri a tamo 12 eura. Za sada još niko od njih nije shvatio da je naš euro tri puta vrijedniji od tamošnjeg. Imaju kad.

Nezahvalno je prognozirati u kom će se pravcu ovaj strateški plan razvoja turizma dalje razvijati. Ne zaboravimo, Radulović je predsjednik  Crnogorskog turističkog udruženja, uglednik vladajućih Socijaldemokrata, čovjek sa brojnim priznanjima u turizmu, tokom sezone, i mimo nje, medijski najviše eksponiran kada su turistički uspjesi u pitanju…  Umjesto zaključka prenosimo nedavnu raspravu iz jednog podgoričkog lokala: ,,Je li moguće da ovo priča. Da li ti ljudi uopšte imaju veze sa realnošću”, glasno komentariše jedan mladić. Drugi ironično tvrdi da tu ima istine, dok treći prekida nešto što liči na početak uobičajene rasprave, riječima: ,,Ne, oni se samo sprdaju sa nama”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA CAREVIĆA, PREDSJEDNIKA BUDVE: Volan, koze, gradonačelnička fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čime je sve ispisana biografija predsjednika opštine Budva i  šta se pod njegovom upravom dešava u metropoli cnogorskog turizma

 

“Gospodine predsjedniče, više bi me poštovale Vaše koze nego Vi!” Kada je ovako nedavno reagovala jedna odbornica budvanskog parlamenta tokom polemike sa predsjednikom Opštne Budva Markom Carevićem, umjetničko ime Bato, mnogi su se prisjetili da u njegovoj  predpolitičkoj biografiji počasno mjesto ima i odrednica vlasnik farme koza u rodnoj Krimovici.

“Za sad ih imam oko 115, sor­ta al­pin­ka i bal­ka­nika, a oče­ku­je­mo iz Srem­ske Mi­tro­vi­ce još 100 al­pin­ki”, pohvalio se Carević početkom 2016. godine u razgovoru za Dan.

Carević vjerovatno tada nije ni sanjao da će jednog dana zasjesti u fotelju gradonačelnika turističke metropole Crne Gore. Trenutno, kako je nedavno kazao, ima pet farmi sa hiljadu grla stoke.

I još nešto iz 2016. Otkrio je i ovo: “Pro­šle go­di­ne nam je sva­ka gla­vi­ca cr­nog lu­ka bu­kval­no bi­la od po ki­lo­gram”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo