Povežite se sa nama

INTERVJU

ANA VUKOTIĆ, DIREKTORICA FIAT-A: FIAT mora da postoji

Objavljeno prije

na

Festival internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2014. otvoren je 5. septembra, u Umjetničkom paviljonu, podgoričkom premijerom predstave Tri sestre u režiji Ane Vukotić i Slobodana Milatovića. Festival bogatog sadržaja trajaće do 15. septembra, kada će, u 22 sata na terasi KIC-a Budo Tomović, biti zatvoren koncertom sastava Rundek kargo trio.

MONITOR: Prošle godine, kad je FIAT obnovljen, konstatovali ste da kombinacija stare i nove fiatovske publike i veliko prisustvo umjetnika definišu FIAT kao neophodan prostor drugačije komunikacije na crnogorskoj kulturnoj sceni. Koliko je bilo neizvjesno i teško da realizujete ovaj festival?
VUKOTIĆ: Prošlogodišnje obnovljeno izdanje FIAT-a učvrstilo nas je u vjeri da FIAT mora da postoji. Bez obzira što je novac sa kojim smo raspolagali kad smo vratili dugove od prošle godine bio veoma obeshrabrujući, nijesmo htjeli da odustanemo. Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Glavnog grada, uz pomoć Crnogorskog Telekoma – generalnog sponzora FIAT-a i puno drugih sponzora i prijatelja iz Savjeta FIAT-a uspjeli smo da napravimo program koji je za razliku od prošlogodišnjeg izdanja, koje je bilo regionalnog karaktera, ove godine sa internacionalnim predznakom. Za deset dana u prilici smo da vidimo čak jedanaest predstava i veliki broj pratećih programa. Novac koji smo prikupili nije dovoljan da platimo sve dugove, ali vjerujem da će se proces prikupljanja novca nastaviti i da će svi oni koji su u prilici da nam pomognu, prepoznati značaj i neophodnost FIAT-a kao i veliki rad male ekipe koja realizuje festival na zadovoljstvo kompletne podgoričke i crnogorske javnosti.

MONITOR: Za otvaranje FIAT-a odabrali ste da sa Slobodanom Milatovićem režirate Čehovljeve „Tri sestre”.
VUKOTIĆ: Kada smo poslije prošlogodišnjeg FIAT-a Slobodan Milatović i ja ostali sami sa dugovima u Kuslevovoj kući, kroz koju je tokom FIAT-a 2013. prošlo više od tri hiljade ljudi, odlučili smo da ne jadikujemo već da maštamo o teatru, o predstavi koju bismo radili… Iz atmosfere FIAT-a nametnula se tema ljubavi, a sam prostor nas je oduvijek asocirao na Čehova… Onda smo shvatili da je gotovo cijela glumačka postavka bila redovna publika prošlogodišnjeg FIAT-a. Fiatovski duh spojio je Slobovu i moju rediteljku poetiku i dao nam hrabrosti i mašte da uđemo u jednu veoma radikalnu adaptaciju Čehovljeve Tri sestre, jer su nas prije svega interesovale ljubavne priče i sudbine. Sa druge strane, rekla bih da se i u svjetskim pozorišnim okvirima u posljednje vrijeme puno rade klasici, te smo tako došli i do tematske okosnice FIAT-a 2014.

MONITOR: Ovo izvođenje definitivno je istraživački poduhvat, po čemu se negdje FIAT i razlikuje od ostalih festivala. Kakav je bio rad na predstavi?
VUKOTIĆ: Proces rada na ovoj predstavi bio je veoma specifičan. Rad na adaptaciji teksta bio je jako važan, radili smo oprezno i posvećeno. Promišljajući svaki detalj, veoma smo se trudili da sačuvamo sve ono što genijalni Čehov donosi svojim tekstom. Sljedeća faza bila je rad sa glumcima, zapravo testiranje da li je adaptacija teksta uspjela. Glumci su veoma dobro reagovali na adaptaciju i koncept i tek tada je počela borba za predstavu. Čitajućih proba zapravo nije ni bilo jer smo već bili u prostoru u kojem smo planirali da izvodimo predstavu. Bio je to naporan rad sa glumcima, bilo je teških proba, ali danas sa sigurnošću mogu reći da smo postigli jedan jako značajan i zanimljiv rezultat, o čemu nam govore reakcije velikog broja umjetnika i direktora pozorišta i festivala koji su imali priliku da vide predstavu i pozovu nas na mnoge festivale.

S obzirom da je predstava koprodukcija FIAT-a, Budva Grad Teatara i JU Zahumlja kao izvršnog producenta, nažalost, život ove predstave je veoma neizvjestan jer nemamo budžet niti za gostovanja po festivalima, niti za izvođenja u Crnoj Gori. Upravo iz tih razloga, uprkos ogromnom interesovanju za predstavu, nijesmo u mogućnosti da je izvodimo. Iz istog razloga predstava je podgoričku premijeru na otvaranju FIAT-a 2014. imala u Umjetničkom paviljonu, a ne u Kuslevovoj kući, jer Kuslevova kuća može da primi maksimum četrdeset gledalaca, a nijesmo imali novca za više od jednog izvođenja.

MONITOR: ,,Tri sestre”, ,,Hamlet”, ,,Gorski vijenac”, ,,Opasne veze”, ,,Don Žuan” su dramski klasici. Zašto ste se odlučili da eksperimentalno čitanje klasike bude tema ovogodišnjeg festivala?
VUKOTIĆ: Dijelom sam već odgovorila na ovo pitanje, ali je važno da kažem da nijesmo dosljedno ostali u toj temi, već smo u program uvrstili i sve one predstave koje su bliske duhu FIAT-a.

MONITOR: Segment festivala je program Montenegro Art Guerilla, koji ove godine ima svoj osnovni temat – kreativne industrije. Tu će se predstaviti izdavačka kuća ,,Žuta kornjača”, NVO Centar za ženska prava, romska ženska umjetničko – zanatska radionica, Duda Duletić sa njenim čivilucima i mnogi drugi. Kažite nam o ovom projektu?
VUKOTIĆ: Zanimalo nas je što se krije iza te toliko rabljene formulacije kreativne industrije i došli smo do veoma zanimljivih i kreativnih ljudi i organizacija kako ste već rekli. Htjela bih da spomenem i Danila Baletića, sjajnog mladog umjetnika, pred kojim je po mom sudu ozbiljna svjetska karijera i nadam se da će to prepoznati i one državne institucije i pojedinci koji mu na tom putu moraju pružiti mnogo veću podršku nego što je to sada slučaj. On u dvorištu Kuslevove kuće realizuje skulpturu Poljubac. Posebno mi je drago da smo uspjeli da u Crnoj Gori prvi put predstavimo značajnog makedonskog i svjetskog stvaraoca Jordana Plevnesa, da ćemo u segmentu Portret predstaviti reditelja i posvećenika filmskom stvaralaštvu u Crnoj Gori, profesora koji je do kraja posvećen svojim studentima za koje se bori, čini mi se više nego za sopstvene filmove, velikog Branka Baletića. In memorijam Igor Perazić, samo je dio osjećanja duga i nedostajanja muzičkog genija i naseg prijatelja Igora Perazića. Želim da nas ljubav koju nam je Igor nesebično darivao muzikom i druženjem okupi u slavu njegovog trajanja. Muzički sastav Rundek Cargo Trio gostuje na FIAT-u, nastupaju uživo u baletu Don Žuan pa smo iskoristili njihovo gostovanje da obradujemo publiku koncertom kojim ćemo zatvoriti festival i svečano uručiti nagrade.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo