Povežite se sa nama

INTERVJU

MILJENKO DERETA, OSNIVAČ NVO GRAĐANSKE INICIJATIVE, BEOGRAD: Država organizator nasilja

Objavljeno prije

na

Pred građanima Srbije opet je „vruća jesen”, kako se već godinama govori o vremenu povratka starim obavezama i novim izazovima najavljivanih državnih mjera povodom ovoga ili onoga. I sami građani, najčešće ne oni „prosječni”, postavljaju izazove vlasti, pa smo i razgovor s Miljenkom Deretom, jednim od najpredanijih aktivista i komentatora u ovoj dinamici društvo-država, počeli od te vrste izazova u kojem se ovih dana prelamaju problemi dužeg trajanja.

MONITOR: Nedavna šetnja mladića u nekoj vrsti muslimanskih uniformi u Novom Pazaru, u organizaciji muftije Muamera Zukorlića, nije ostavila ravnodušnim dio javnosti i ponekog iz državnih institucija. Zukorlić je kazao da ovi momci šetaju prikladno obučeni kao što to rade i ,,odžačari, ljekari, poštari”. Kako razgraničiti pravo od prijetnje za bezbjednost, makar u kojoj bilo mjeri?
DERETA: Prva asocijacija na uniformisane ideološke istomišljenike naravno je Nemačka tridesetih godina prošlog veka. Tada je logičan nastavak bio „uniformisanje” Jevreja žutim zvezdama koje su „prikladno” obeležile njihove sudbine. U našem kontekstu obrazloženje muftije Zukorlića identično je obrazloženju koje je Koštunica dao povodom pobune Legije i njegove jedinice, dakle povodom svojevrsnog pokušaja (para)vojnog državnog udara. Ova analogija dovoljno objašnjava ciljeve „prikladno” uniformisanih i posla koji žele da obave, bar na teritoriji Sandžaka. Posebnu težinu ovoj zlokobnoj najavi daje verski karakter ovog „pokreta” koji neminovno vodi u konflikt čije smo tragične posledice videli u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Žedni vlasti su kod nas po defoltu žedni i krvi i teško je razlučiti šta je tu kokoška a šta jaje. Prava, energična reakcija vlasti je izostala jer jasno je da je svako pravo ograničeno ukoliko ugrožava prava ili bezbednost druge etničke ili verske grupe. Imajući to u vidu država apsolutno nije adekvatno odgovorila, ali to me ni malo ne čudi.

MONITOR: ,,Pohod na Hadžet” bila je manifestacija odavanja pošte onima koje su partizani strijeljali po oslobođenju. Mišljenja u vezi s krivicom tih ljudi ni danas se ne slažu. Može li se u tom, i u sličnim slučajevima, uopšte uspostaviti neki standard koji bi i na javnost imao efekta?
DERETA: Standardi naravno postoje ali ih treba dosledno primeniti ne samo na nacionalne nego i na lokalne istorijske događaje. Kod nas, međutim, još od Jugoslavije, postoji decenijsko izbegavanje ozbiljne istorijske analize, posebno etničkih i verskih sukoba naroda koji žive pod istim krovom. Šta sve ne znamo o Jasenovcu, o Sajmištu u Beogradu, o žrtvama po završetku Drugog svetskog rata, o Kosovu tokom cele istorije… Na to se nadovezao ostrašćeni obračun s „komunističkim terorom i prošloću” tako da je, recimo, pitanje ko su neprijatelji pervertiralo utoliko što pitanje više nije da li je neko bio kolaboracionista s okupatorom, fašistima i nacistima nego „šta je loše u tome što je neko bio kolaboracionista s okupatorom, fašistima i nacistima”. Dodaju li se tome lokalne folklorne varijante u raznim uniformama mogućnost otvorenog sukoba postaje realna. Postoji svojevrsni politički konsenzus oko održavanja tenzija jer to odgovara mnogim političkim opcijama s obe strane.

MONITOR: Koliko je važno da se problem organizovanog nasilja, zločina i selektivne pravde u našoj novijoj istoriji ispituje u naučnim postupcima bez ideološko-političke kalkulacije i pritisaka, ali i da se o njima razgovara u javnosti, kroz procese obrazovanja i stvaranja društvenih i ličnih vrijednosnih kodeksa?
DERETA: Da li se u našoj novijoj istoriji, pritom mislim na poslednjih 60 godina, bilo šta dogodilo bez „ideološko-političke kalkulacije i pritiska”? Ako jeste, ja za taj slučaj ne znam. U novijoj istoriji smo svedoci da je država organizator nasilja i zločina i naravno da onda sprovodi selektivnu pravdu. Ono što mene brine je tihi pristanak društva na te okolnosti i posebno pristanak velikog dela akademske zajednice, takozvane elite, da takvu politiku direktno podržava rušeći pritom sve profesionalne kodekse. Falsifikuju se dokumenti, pišu se udžbenici u kojima se ne pominju čitavi istorijski periodi ili se tumače po kriterijumu dnevno-političkih interesa. Proces obrazovanja je ustrojen tako da je komunikacija jednosmerna – od predavača kao nosioca jedine istine prema učenicima. Pitanja su isključena a samim tim briše se svako drugačije mišljenje. Kada nemate dijalog u obrazovnom sistemu onda ga nema u celom društvu. Kultura dijaloga podrazumeva razumevanje i prihvatanje različitosti i slobode misli i govora. To su vrednosti koje se kod nas guše umesto da se neguju.

MONITOR: Incidentne situacije dešavaju se u zemlji koja se bori s prijetećim bankotom. Debatuje se o mjerama štednje sa MMF, a donijeti su i tzv. sistemski reformski zakoni. O njima nije bilo socijalnog dijaloga već samo zaklinjanja premijera da će standard građana biti zaštićen. Uslijedila je napadna podrška Vladinim prijedlozima zakona nekih sindikalnih vođa. Kao da postoji scenario koji podsjeća na neke momenate AB revolucije?
DERETA: Antibirokratska revolucija zapravo je bila antidemokratska revolucija i ona još traje. Dok je osamdesetih godina celo naše okruženje krenulo putem temeljnih reformi kako političkog tako i ekonomskog sistema, mi smo se zakopali u jednoumlje, ratove, uvereni da su promene oko nas kratkoročne i da će se sve vratiti na staro, kako je to uvek bilo u Srbiji. U iščekivanju „istorijske pravde koja je našem narodu uskraćena” između ostalog uporno se zagovaraju lažna ekonomska uravnilovka i apsolutna državna, znači partijska kontrola ekonomije. Poslednje rasprave o Zakonu o radu belodano su pokazale da se uporno održava sistem u kome sindikati rade u interesu države kao najvećeg poslodavca i smiruju radnike umesto da se bore za bolje uslove njihovog rada i života. Sav taj napor je suštinski antidemokratki i antimoderan.

Plaćenici iz uvjerenja

MONITOR: Otkrića da naši građani u raznim paravojskama ratuju na različitim zaraćenim stranama i na raznim stranama svijeta postavlja i pred državne institucije niz pitanja. Muslimani ratuju u Siriji, Iraku i drugim žarištima, a pravoslavci kao ,,četnici” vojuju u Ukrajini. Koje su mogućnosti države da reaguje ili bar drži pod kontrolom ovaj marcijalni turizam?
DERETA: Država to teško može da spreči posebno kada je siromašna kao što je Srbija. Neki odlaze u plaćenike iz uverenja, drugi zbog ličnih patologija ali mnogi odlaze u potrazi za parama koje će im omogućiti da oni i njihove porodice prežive. Odluka im je lakša jer mnogi imaju iskustvo prinudnog učešća u proteklim ratovima pa se na neki način vraćaju u poznate okolnosti. To je tužno i sasvim sigurno je posledica upornog odbijanja društva da otvori pitanje posledica ratova devedesetih na naše društvo. Nasilje u porodici, nasilje među mladima, nasilje prema svakoj različitosti, mnogobrojna samoubistva, izazivaju samo kratkotrajno „zgražanje” ali nikada dugoročno bavljenje ovim problemom. Koliko znam, samo se jedna nevladina organizacija bavi „veteranima” i njihovim posttraumatiskim sindromom. Možemo samo da slutimo šta nas čeka kada se „plaćenici” vrate sa svog „posla” imajući u vidu da država ima nameru samo da ih kažnjava a ne i leči.

Parada

MONITOR: Parada ponosa najavljena je za 28. septembar. Predviđena je čitava nedjelja prethodnih manifestacija u prostoru beogradske Savamale, ali i akcija ,,Ljudi za ljude”, humanitarnog karaktera, za žrtve poplava. Već stižu i poruke o rušenju tog koncepta od Dveri, na primjer. Od čega i koga zavisi održavanje ovogodišnje manifestacije?
DERETA: Kao i uvek do sada, održavanje Parade zavisi od političke volje onih koji su na vlasti. Ta podrazumeva volju da se ekstremnim grupama koje su u službi vlasti izda naredba da ostanu mirni, volju da se protiv onih koje vlast ne kontroliše preduzmu sve preventivne mere i volju da se kroz kontrolisane medije stvori klima razumevanja ako ne i podrške Paradi. To uključuje i volju da se uđe u „sukob” sa Srpskom pravoslavnom crkvom i da se ograniči njen uticaj na političke odluke. U novoj međunarodnoj situaciji to znači i volju da se misli drugačije od Putina. To zahteva i spremnost rukovodstva SNS i Aleksandra Vučića da ubedi većinu svog članstva u dugoročnu korist ovakve odluke. Sa druge strane „šargarepa” je samo podrška zemalja članica EU i u ovom slučaju još važnije SAD. S nestrpljenem čekam izlaganje premijera tim povodom. Biće zabavno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo