Povežite se sa nama

INTERVJU

DŽAVID ŠABOVIĆ, POSLANIK SDP: Ko da nam vjeruje

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li ste očekivali ovakvu odluku vrha vaše partije, da nakon više mjeseci pregovora i ponude opozicije koja im je dala odriješene ruke, uđu u vlast sa DPS-om u Podgorici?
ŠABOVIĆ: Nakon sjednice Predsjedništva jesam. Kada je odluka izglasana, samo sam rekao – bruka. Poslije, kad sam se malo sabrao i pokušao da se vratim na početak, koliko god sam išao dalje sve sam bio sigurniji da je pravi termin za odluku Predsjedništva SDP upravo taj. Bruka.

U maju i aprilu, kada smo počeli da razmišljamo o izborima napravili smo koaliciju sa Pozitivnom sa namjerom da ona kasnije, kako sam ga zvao, preraste u opšti građanski pokret. Front tvrdo zvuči, i podrazumijeva da je sa druge strane neko drugi. Termin pokret podrazumijeva buđenje i pokretanje iz ove učmalosti. Mislio sam da je cilj koalicije sa Pozitivnom, koja nam je najsličnija u parlamentu, promjena vlasti u Podgorici.

Mi smo u majske izbore ušli s namjerom da smijenimo DPS. Tada smo možda i izgubili dio onih naših birača koji su više naginjali DPS-u. Sad, poslije ovakve odluke, nemamo ni jedne ni druge.

MONITOR: Ima mišljenja da se koalicija SDP i PCG nije od početka jasno deklarisala kao opoziciona?
ŠABOVIĆ: Pa zar izjava Ranka Krivokapića da je dosta bezakonja i da ćemo promijeniti Podgoricu nije bila jasna. Tvrdim jedno: da smo glasali u julu, onda kada je Ranko rekao – da smo stavili tačku na sve, ne bi ovako bilo.

MONITOR: Pa šta se promijenilo od tada?
ŠABOVIĆ: To treba pitati one koji su se promijenili. Ja se nijesam promijenio. Kada su neki moji prijatelji u Glavnom odboru i Predsjedništvu odluku da se uđe sa DPS-om predstavili kao pobjedu, ja sam im rekao: Pa dobro, kad je tako, izađimo na izbore, pa da uberemo plodove te pobjede.

MONITOR: Šta se dešavalo u partiji svo ovo vrijeme, od kada su završeni izbori do zadnje odluke?
ŠABOVIĆ: Krajem jula sam bio više nego siguran da, kad bi se glasalo, na Predsjedništvu imamo većinu za odluku da vlast u Podgorici uzmemo skupa sa opozicijom. I velika bi većina glasala za to. Ima jedna grupa koja bi glasala u zadnjem momentu. Ono, kako glasa predsjednik.

Kasnije smo imali koncept da to bude manjinska uprava, i da nam daju podršku. Bogojević je mislio da nam tu podršku mogu dati DPS i opozicija, što je nezamislivo. To je čista utopija. To je kao ono kad je Pozitivna govorila nećemo ni sa jednima ni sa drugima, a sami ne mogu.

Siguran sam da bi gro GO SDP glasao protiv koalicije sa DPS-om u julu. Jedan moj prijatelj iz Nikšića govorio je da treba predložiti da u partijske organe nikako ne budu oni koji vrše neku funkciju u vlasti. Jer nije realno očekivati da donose pravedne odluke oni o čijim se sudbinama odlučuje.

Neki me sada pitaju – a što, Džavide ti ovako, a oni drugačije, što se ponašaš ko da si prvoborac. Ja bih rekao – a ne nijesam ja prvoborac, to su ovi kao Vujica, ja sam Španac, a to je razlika. Mi smo devedesete imali vlast u Plavu i u Baru, a oni su imali neđe dva, neđe tri odbornika. Evo i sad. Šta još treba da uradim da pokažem da mi vlast nije primarni motiv za borbu.

Ako se sjećate, 23. jula Krivokapić je rekao da smo stavili tačku na pregovore sa DPS-om. Ja sam mislio da je to istоrijska rečenica. Da li je on kasnije razmišljao da ako on to progura i pobijedi, otići će mu neko, a taj neko je iz vrha. I evo šta se dešava. Neko, ko je toliko moćan, ne znam ko jer bih rekao da znam, je očito pokazao tu svoju moć.

MONITOR: Jedna osoba pada na pamet kad se pomene moć u Crnoj Gori.
ŠABOVIĆ: Da. I još nam poruči – sad ćete glasati isto i na Skupštini i na Vladi. Jedva čekam, da dođe to glasanje, da ga poslušam. Ništa mi milije ne bi bilo nego da ja budem tas na vagu. Više bih volio no da mi neko pokloni ne znam šta. Pa da ih pitam: jel ovako rekao Milo? Pa evo ja sam protiv.

Neki moji drugari koji su članovi Predsjedništva, a neki Glavnog odbora, su mi govorili da i oni misle kao ja, ali na sjednicu Predsjedništva i Glavnog odbora nijesu došli „zbog ranije preuzetih obaveza”. Da su došli ne bi bilo samo šest protiv i dva uzdržana. Doduše i među onima koji su došli bilo je onih koji su govorili jedno, a glasali drugo.U tom trenutku sam samo želio da napustim i partiju i politiku. Kakve svrhe više ima da sjedim sa onima sa kojima neću više glasati isto, pa ne znam za šta da me predlože.

MONITOR: Ko je osim vas bio protiv?
ŠABOVIĆ: Troje iz Plava, dvoje iz Petnice, jedan iz Pljevalja uzdržan, jedan iz Rožaja. Trebalo je još četvoro iz Rožaja, troje iz Danilovgrada, dvoje iz Nikšića, četvoro s Cetinja, Berana…Tako su mi rekli ranije.

MONITOR: Kažete da je raspoloženje gro stranke na lokalnim nivoima bilo protiv odluke da se ide a DPS-om?
ŠABOVIĆ: Da. Čak i na GO, da se pričalo duže i više, a ne onoliko, možda bi bilo drugačije. A ne, pričao je Ranko sat vremena, ja, Vujica, i još dva člana od kojih je jedan bio naručen da pita što je pitao. I onda ga Ranko prekide, i prekide priču. Da se još govorilo, možda ne bi bila promijenjena konačna odluka, ali nas ne bi bilo samo šest protiv.

MONITOR: Šta ste vi govorili?
ŠABOVIĆ. Rekao sam da je ovo bruka, da nam birači neće ovo oprostiti, da ih više ne možemo lagati.

MONITOR: Kako je na kraju sjednice vrh partije obrazložio takvu odluku na Predsjedništvu, imajući u vidu izjavu Krivokapića koju pominjete, da je stavljena tačka na koaliciju sa DPS-om?
ŠABOVIĆ: Najgore su te poluistine. Bogojević je odustao. Ima jedna poruka koju sam dobio, a koja me boli. U toj me poruci obavještavaju da Bogojević navodno ruča u zatvorenom u restoranu na Cetinju sa A.Đ. Onda on ne prihvata, pa podnese ostavku, pa ne podnese, pa podnese… Računica je jasna. Ako nema jednog odbornika, ništa.

Pedugo smo pregovarali sa DPS-om. Dali smo im previše prostora i vremena da urade ono što su uradili. Prvo su pokušali da unište Pozitivnu, mada su i oni to malo nesretno uradili. Sve da se ne slažu, sve da su u pravu i jedni i drugi, nije to trebalo tako.

A onda Bogojević. Ko je njega tu birao? Nosilac liste dvije partije treba da bude neko na koga nemaju uticaj ni čelnici ovih partija koje predstavlja, a ne neke treće. Neko ko je stvarno samostalan. Bogojević nije bio to. Nije bio naš. Ono što je radio, to ni Kusturica ne bi mogao da izrežira.

MONITOR: Da li je to sve još ranije izrežirano?
ŠABOVIĆ: Ako se utvrdi tačnom ta priča da je to sve van SDP-a režirano, a da su pojedinci iz moje partije bili glumci, onda je stvarno pitanje šta ćemo više. Treba proglasit ono – Milo Rašov Prvi i nek traje dok traje.

Najgore je što ni Pozitivna ni SDP neće nikada imati više ovu šansu. Ogriješili smo se prema biračima i prema budućnosti. Ko će nam više vjerovati? Niko. Birači nam neće ovo zaboraviti. Kad ovo kažem svojim partijskim kolegama, oni kažu kako možeš da govoriš protiv svoje partije. Ja to kažem upravo zbog te partije. Vjerujem da bi se na izborima jasno pokazalo gdje je sad SDP i kakva je njegova „pobjeda”. Kad bi sada bili izbori, DPS bi sve uzeo. Mi možda ne bismo ni ušli. No to je čestitije i bolje nego ovo što smo sad uradili.

MONITOR: Šta sad?
ŠABOVIĆ: Kongres ionako dolazi dogodine, i da ga iniciramo jesenas. Neko reče, samo je Ranko lider. Ja sam sa svima u partiji dobar, prijatelji smo, ali ne bih sve podržao da budu lideri. Ako bude tako, džak na rame i nikad više.

MONITOR: Koliko je strah od istraga pojedince u SDP-u opredijelio da donesu ovakvu odluku. MANS je u tom kontekstu pominjao Vujicu Lazovića, na primjer?
ŠABOVIĆ: Neću da vjerujem da su moji drugovi umiješani u takve stvari. Ali isto tako kažem, ako ih ima, nije mi ih žao. Ne samo prijatelji i drugovi, nego i najrođeniji da su mi.

MONITOR: Šta ova odluka SDP-a znači za Crnu Goru?
ŠABOVIĆ: Ostaće ovako kako je. Ako si u partiji, dobijaš posao, ako nijesi vadi pasoš. No, jednog dana sve ovo mora eksplodirati. To što je samo 100 porodica bogato, dok su drugi na ivici egzistencije, to što onaj najbolji đak iz odeljenja nema posao i gleda kako se bogati onaj koji je od njega prepisivao… Ne može to dovijeka.

Ono što mi najteže pada je to što kad god bih u partiji zagovarao koaliciju sa opozicijom, uvijek su mi odgovarali kako možeš sa četnicima. To je toliko licemjerno. Kad Milo Đukanović pozove te iste „četnike” u Vladu, isti ti ljudi kažu: kako je to mudar politički, državnički potez.

MONITOR: I niko ne pominje Đukanovićevu ratnu, četničku fazu?
ŠABOVIĆ: To je van pameti. I nađu mene, Bošnjaka, da plaše s njima, i moje birače. A evo u Plavu funkcioniše Bošnjačka, SDP i SNP. Pa se ništa nije desilo. Odlično. U Srbiji su mogli socijalisti i bivši radikali i evropski demokrate. U Bosni su se svi promijenili. U Hrvatskoj isto. Samo ovdje nas plaše četnicima i promjenama.

Kako je govorio Čerčil: Ovo nije početak rata, ovo nije kraj rata, ovo je početak kraja rata. Ja mislim da je ovo definitivno početak kraja ove dvolične politike, hermafroditske – hoću da sam malo u vlast, da se malo pitam, da malo zaposlim moje, a da malo budem i opozicija.

MONITOR: Ima prognoza da slijedi period još oštrijih obračuna DPS-a sa kritičarima, da im je ova odluka SDP-a vjetar u leđa u tom pravcu?
ŠABOVIĆ: Znam jedno: dok budem poslanik radiću kao i do sada, u skladu sa onim u šta vjerujem i svojom savješću. Davno su mi govorili ti si pošten ali nijesi pametan. Ja sam mislio, kako nijesam, kad znam sve gradove Evrope. A on kaže – e, jeste, ali pošten istinu uvijek govori, a pametan samo kad treba. Nijesam naučio tu lekciju.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo