Povežite se sa nama

INTERVJU

MILA MAŠOVIĆ, DRAMSKA SPISATELJICA: Pokrenuti publiku iz stanja mrtvila

Objavljeno prije

na

Praizvedbom predstave Hormoni, po tekstu Mile Mašović i u režiji Alise Stojanović, u nedjelju u KIC-u Budo Tomović počela je nova sezona Gradskog pozorišta. Hormoni su, kako je najavljeno, rijetka priča o ženama bazirana na tabu temi ovog podneblja – porođaju. Autorski tim još čine Darko Nedeljković, scenograf; Jelisaveta Tatić Čuturilo, kostimograf; Ivan Brkljačić, kompozitor, a u predstavi igra gotovo čitav ansambl Gradskog pozorišta: Maja Šarenac, Dubravka Drakić, Ivana Mrvaljević, Branka Femić, Katarina Krek, Dejan Đonović, Ivona Čović, Branko Ilić, Sanja Popović, Emir Ćatović, Andrea Mugoša i Darko Bjelobrković.

MONITOR: Nedavno je bila praizvedba vašeg komada koji preispituje tekovine naše civilizacije, ideju o modernoj porodici i majčinstvu. Publiku ste suočili sa rađanjem kao činom koji za cilj ima da ih natjera da se zapitaju šta je to humano i koliko ga ima danas u čovjeku. Radnja je bliska svima sa Balkana, pa me zanima kako je nastao tekst – šta vas je inspirisalo?
MAŠOVIĆ: Ovo je moja diplomska drama. Jako sam zahvalna mojoj dragoj profesorki Biljani Srbljanović na moralnoj podršci koju mi je pružila s obzirom da sam dramu pisala dok sam bila trudna. Inače, za ovaj tekst sam 2010. godine dobila nagradu Slobodan Selenić koju dodeljuje Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Ne verujem u inspiraciju, već u upornost i u rad. Građu sam pronašla čitajući na različitim internet forumima tuđa, ženska kao i muška iskustva, o stanja u našim porodilištima i o problemima mladih roditelja. Neposredne životne okolnosti i moje lično iskustvo su me naterali da prema svemu zauzmem lični stav, a upravo taj stav je prepoznala i tačno prenela na scenu rediteljka Alisa Stojanović, zbog čega sam joj jako zahvalna.

MONITOR: S obzirom na to da je komad rađen od dokumentarnog materijala, i da problematizuje odnos koji današnji svijet ima prema očekivanim ulogama koje žene treba da zauzmu u društvu, koliko vam je teško bilo da sve ove priče pretvorite u umjetnički tekst?
MAŠOVIĆ: Pisac uživa upravo u tome da od faktografskog materijala stvara fikciju. To je tako od kad pisanje kao umetnost postoji na našoj planeti i mislim da taj proces ne treba posebno mistifikovati. Pisanje je za mene sublimacija životnog iskustva. To iskustvo pretočeno u pozorišni tekst ima za cilj da pokrene publiku iz stanja mrtvila i da je natera da kritički razmišlja o sadašnjosti. Meni kao autorki uopšte nije važno hoće li se publika smejati, ili plakati, već da probudim naš moderan pasivan duh. Živimo u vremenu kada dobijamo mnogo informacija, čini nam se da sve znamo o svemu, a zapravo većina ljudi pristaje na spinovanje mišljenja. Nikad nismo imali više demokratije, a manje slobode. Paradoksalno, mi smo sopstveni cenzori, svako od nas, zato što puštamo da nam mediji nametnu kako treba da se osećamo, kako treba da mislimo i kako treba da živimo. Pozorište, za razliku od ostalih medija, treba da bude polje slobode. Gradsko pozorište Podgorice to i jeste, i zato mi je veoma drago što sam baš ovde imala praizvedbu.

MONITOR: Predstava „Hormoni” počinje kao komedija, a tokom radnje postaje crna komedija da bi se na kraju pretvorila u tragediju. Pogotovo posljednja scena je vrlo deprimirajuća i negdje nas upozorava da ne umijemo da cijenimo život, niti znamo šta su vrijednosti današnje civilizacije.
MAŠOVIĆ: U pozorištu, kao i u životu, teško da možemo da zamislimo nešto smešno, a da u tome nema i nečeg tragičnog. Savremena drama, kao i savremeno pozorište, odavno su prestali da se obaziru na žanrovsku kritiku. Pozorište koje je suzdržano je mrtvo pozorište. To je ono staro žanrovsko pozorište koje nema veze sa realnim svetom i koje plasira neku ideologiju. Živo pozorište mora biti angažovano, mora težiti da izazove reakciju – hoće li to biti smeh ili šok, to zavisi od psihološkog sklopa svake ličnosti i umetnik to ne može da u potpunosti kontroliše – ali važno je samo da svako ko odgleda predstavu izađe iz pozorišta sa što više pitanja u glavi. Pozorište treba da nas natera da razmišljamo i da nam ukazuje na problem, a ne treba da nam nudi rešenja.

MONITOR: Svaki lik nosi teret miljea iz kog dolazi, a to su prvenstveno očekivanja, predrasude i problemi. Smatrate li da pozorište nema pravo da bude suzdržano i je li obaveza danas da se o problemima društva govori?
MAŠOVIĆ: Pozorište po meni može da preživi jedino ako hrabro i bez predrasuda govori o savremenom svetu. Živimo u doba hiperinformisanosti, a ipak znamo jako malo o problemima majki koje ostavljaju svoje bebe po kontejnerima, znamo jako malo o problemima homoseksualnih parova koji žele da budu roditelji, znamo jako malo o problemima heteroseksualnih parova koji iako su biološki roditelji ne znaju kako da budu dobri roditelji, znamo jako malo o problemima roditelja koji podižu decu sa smetnjama u razvoju, znamo jako malo o problemima tinejdžera roditelja. Najlakše je smejati se, najteže je razumeti, a da bi razumeli moramo o tome da mislimo.

MONITOR: Vaše impresije nakon premijere?
MAŠOVIĆ: Jako sam zadovoljna i zahvalna divnom glumačkom ansamblu koji je uspeo da na sceni oživi galeriju različitih likova upečatljo i tačno. Bolnički prostor koji je osmislio scenograf Darko Nedeljković stvara ambijent bezizlaza, gde likovi kao da su zatočeni na brodu koji tone. Savremeni kostim koji je kreirala Jelisaveta Tatić Čuturilo daje dubinu likovima i doprinosi atmosferi opšte začudnosti. A muzika koju je komponovao Ivan Brkljačić upotpunjuje iluziju košnice u kojoj replike odzvanjaju poput taktova. Naročito sam zahvalna direktorki Gradskog pozorišta, Ivani Mrvaljević, koja je prepoznala važnost teme Hormona, i potrudila se da nađe sredstva i način da ovaj tekst izađe iz mraka upravničke fioke na svetlost pozornice, što je u današnjim produkcionim uslovima jako teško.

MONITOR: Napisali ste niz interesantnih radio drama. Dramu ,,Savršen ton” takođe ste napisali kao posljedicu, kako ste izjavili, dugogodišnjeg proučavanja spoja ženske ambicije i muške nesposobnosti. Koje vas teme kao spisateljicu još interesuju?
MAŠOVIĆ: Nemam konačnu listu tema koje me interesuju. Moja životna misija je potraga za dobrom pričom. A da bi se ona prepoznala potrebno je imati stav i potrebno je imati hrabrosti da ga javno izneseš.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo