Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ: Države na ispitu

Objavljeno prije

na

natasa-kandic

MONITOR: Za Vaše ime vezuju se dvije nevladine organizacije, Fond za humanitarno pravo i Fond za humanitarno pravo Kosovo, obje prepoznatljive po dokumentovanju ratnih zločina. Kako danas funkcionišu te organizacije i koji su Vaši prioriteti?

KANDIĆ: Obe organizacije važe za veoma profesionalne nevladine organizacije u regionu koje se bave tranzicionom pravdom na temelju dokumentacije koja je prikupljana 20 godina, ali obe imaju i nove projekte, koji su uneli novine i dobre razlike u odnosu na moje vreme. Ja sam potpuno odvojena od njihovih svakodnevnih aktivnosti i odluka. Vodim tim istraživača iz Srbije i sa Kosova koji rade na dokumentovanju žrtava u ratu na Kosovu i NATO bombardovanja, na popisu ljudskih gubitaka Srbije i Crne Gore u ratu u BiH, kao i tim koji u saradnji sa nevladinom organizacijom Document popisuje žrtve u ratu na teritoriji Hrvatske. To je ogroman projekat, koji ima potencijal da humanizuje balkanski odnos prema prošlosti i žrtvama, i da nas nauči da razumemo i prihvatamo perspektivu drugog. Taj projekat je najneposrednije vezan za moj drugi, jednako važan prioritet, a to je REKOM. Glavni zadatak budućeg REKOM-a je popis ratnih žrtava u periodu od januara 1991. do kraja decembra 2001. godine, kao i logora i drugih mesta zatvaranja u vreme rata. Taj zadatak, i kada bi države sutra osnovale tu regionalnu komisiju, teško je izvršiti u roku od tri, četiri godine, koliko obično traje mandat komsija za istinu. U tom smislu, ako mi uspemo da popišemo sve ratne žrtve na Kosovu i da ustanovimo okolnosti u kojima je oko 13.500 ljudi izgubilo život, biće to podrška koja će doprineti da REKOM bude uspešna komisija.

MONITOR: U kojoj je fazi inicijativa za osnivanje REKOM?
KANDIĆ: Ima velikog napretka. U septembru 2013. godine počela je sa radom Regionalna ekspertska grupa za REKOM, koju čine izaslanici predsednika Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Kosova i dva člana Predsedništva BiH. Njihov zadatak je bio da analiziraju Statut REKOM-a koji je usvojila Koalicija za REKOM u martu 2011. godine, u kontekstu ustavnih i pravnih mogućnosti za osnivanje REKOM-a. Izaslanici za REKOM su upravo završili svoj zadatak, upoznali predsednike/članove Predsedništva sa svojim mišljenjem, a od njih su dobili stavove o periodu i području istraživanja ratnih zločina i drugih povreda ljudskih prava, čime je proces zvaničnih konsultacija priveden kraju. Predstoji dogovor o načinu informisanja javnosti o stavovima predsednika/Predsedništva država, s jedne strane, a sa druge strane, Koalicija za REKOM trebalo bi da se izjasni da li dokument koji su sačinili izaslanici za REKOM i stavovi predsednika/Predsedništva BiH odgovaraju osnovnim intencijama REKOM-a koji predlaže Koalicija za REKOM. Ja sam veliki optimista, očekujem da predsednici/Predsedništvo BiH preuzme obavezu za osnivanje REKOM i da Koalicija za REKOM pruži punu podršku međudržavnom predlogu Statuta REKOM-a. Prvi put sam u životu aktivna učesnica u procesu koji je od civilnog prerastao u međudržavni projekat. Moj utisak je da je civilno društvo razumelo da proces suočavanja s prošlošću ne mogu da vode nevladine organizacije nego da je to obaveza država, a da nevladine organizacije imaju potencijal da pomognu u izgranji nove kulture koja promoviše vrednosti kao što su činjenice, empatija, poštovanje perspektive drugog i ličnih iskustava.

MONITOR: U Srbiji su na vlasti pojedinci i političke partije koje imaju odgovornost za teško nasljeđe o kojem govorite. Oni podržavaju osnivanje REKOM-a?
KANDIĆ: Iskustvo postkonfliktnih društava pokazuje da bez učešća odgovornih za nedela u prošlosti nema uspostavljanja pravde za žrtve iz drugih etničkih zajednica i javnog priznanja počinjenih nedela. Iako je Miloševićev režim zamenjen demokratskom vlašću, žrtve nisu dobile odgovarajuće priznanje. U januaru ove godine, na izložbu albanske dece, kojima su srpski policajci pred njihovim očima ubili majke, sestre i braću, u martu 1999. godine, došao je premijer Srbije, koji je prvo saslušao životnu priču dece, danas umetnika, a potom izrazio žaljenje u ime Srbije i građana Srbije. Deca su bila uzbuđena, nisu očekivala da će premijer doći na njihovu izložbu koja govori o zločinu srpskih policajaca. Za njih je dolazak srpskog premijera bilo zvanično priznanje zločina i odgovornosti i njih kao žrtava. Sadašnja vlast u Srbiji podržava osnivanje REKOM-a, sa razumevanjem da je regionalna komisija jedini mehanizam koji omogućuje javnu jednakost svih žrtava koje su izgubile život u ratovima na teritoriji bivše SFRJ. Lično vrlo podržavam svaki postupak vlasti, posebno one odgovorne za nedela u prošlosti, koji vodi ili doprinosi smanjenju etničkih i političkih tenzija u regionu, priznavanju drugih žrtava, priznavanju realnosti, odustajanju od političkih interpretacija događaja. U tom smilsu, vidim dobar pomak u odnosima Srbije i Kosova, desničarske grupe nemaju institucionalnu podršku, a spremnost da se imenom i prezimenom priznaju žrtve srpskih snaga bezbednosti, bez obzira da li se to prihvata samo iz razloga da bi i srpske žrtve bile priznate, smatram istorijskim događajem. Na prostorima bivše SFRJ još uvek ima grobnica koje su nastale tokom i nakon Drugog svetskog rata, a nikada nisu otkopane. Razni instituti i istoričari više od 50 godina popisuju žrtve tog rata. Samo 80.000 ubijenih u logoru u Jasenovcu je dobilo svoja imena. Više to ne smemo dozvoliti.

MONITOR: Povodom sadržaja optužnice kojom se Oliveru Ivanoviću stavljaju na teret teški zločini, rekli ste da nisu predstavljeni ozbiljni dokazi za to. Čime biste vi objasnili neprekidno držanje Ivanovića u pritvoru sve do početka suđenja?
KANDIĆ: Oliver Ivanović je jedan od retkih kosovskih Srba koji je bio prihvaćen od strane Albanca, i učestvovao u političkom životu Kosova. Tužilac EULEX-a nije dao više podataka o umešanosti Olivara Ivanovića u zločinima 14. aprila 1999. u Mitrovici. Ono što je svedok Halit Barani izneo na suđenju Slobodanu Miloševiću je da je Ivanović bio prisutan kada su neke srpske policijske grupe iz kolone proteranih Albanaca izdvojile grupu albanskih mladića, uveli ih u neko dvorište i streljali. Taj događaj, streljanje mladića, je stvarni događaj ali dokazi o direktnoj umešanosti Ivanovića ne deluju ubedljivo. U okviru projekta Kosovska knjiga pamćenja istraživači su intervjuisali najmanje 25 svedoka pomenutog događaja i nismo došli do dokaza da je Oliver Ivanović bio u grupi koja je izdvojila i streljala mladiće. Istraživači su došli do toga da su u to vreme u Mitrovici bili pripadnici Posebnih jedinica policije, što znači da MUP Srbije sasvim sigurno raspolaže podacima o tom događaju. Umesto garancija koje Vlada Srbije nudi za puštanje Ivanovića da se brani sa slobode, važnije je da se daju dokazi o komandantima i pripadnicima PJP koji su učestvovali u ubistvu tih mladića.

Nova suđenja u Hagu

MONITOR: Nakon istrage Klinta Vilijamsona i najave obimnog dokaznog materijala, očekuju se optužnice i formiranje specijalnog međunarodnog suda za Kosovo, sa sjedištem u Hagu. Da li je to najbolje rješenje za dostizanje većeg stepena pravičnosti za sve žrtve sukoba na Kosovu?
KANDIĆ: Formiranje Suda za ratne zločine koje su počinili pripadnici OVK je napredak krivične pravde za nedela počinjena na Kosovu prema Srbima, Romima, drugim ne-Albancima i tzv. lojalnim Albancima. Haški tribunal je osudio ceo državni vrh Srbije za zločine nad Albancima ali nije imao mandat da se bavi ubistvima posle juna 1999. UNMIK, a potom EULEX, pokazali su se nedoraslim da sude pripadnicima OVK u situaciji javnog neprihvatanja i straha od suđenja pripadnicima OVK i opšte nesigurnosti za život ako se svedoči o zločinima OVK. Inicijativa za osnivanje suda je potekla od američke administracije, i ta ideja ne bi imala šanse da bude ostvarena da tužilac nije Amerikanac. Ta činjenica je odredila i reakciju kosovskih institucija. Osnivanje suda je prihvaćeno u interesu budućnosti Kosova. Da je ideja potekla od EU nikada ne bi bila prihvaćena. Reakcija udruženja srpskih žrtava je bila lišena svakog razumevanja, politički neukusna. Bilo je izjava vođa udruženja u smislu da njih samo zanima potvrda kom broju Srba su izvađeni organi. Dobro je da su najviši predstavnici institucija Srbije prihvatili nalaze istrage tužioca Clinta Williamsona kao objektivne, bez primedbi. Moja ocena je da u slučaju srpskih žrtava na Kosovu samo američki tužilac može doneti pravdu, ali da ne treba zaboraviti da su Srbi na Kosovu platili cenu za zločine koje su počinile srpske snage, policija, vojska i razne dobrovoljačke grupe.

Sudbina nestalih na Kosovu je pitanje i problem koji se mora postaviti kao prioritet u uspostavljanju dobrosusedskih odnosa između Srbije i Kosova. U Srbiji je stvorena slika da su hiljade Srba odvedene u logore u Albaniju i da su im tamo izvađeni vitalni organi radi prodaje. Pri tom niko ne kaže osnovnu činejnicu da je tih oko 500 još uvek nestalih Srba kidnapovano pre svega jer su Srbi, i da bi bili ubijeni i da nije bilo te dodatne mračne aktivnosti – trgovine ljudskim organima. U pitanju je zločin protiv čovečnosti, pre svega. Preko 1.500 Albanaca je nestalih. Njihovi posmrtni ostaci su u tajnim grobnicama u Srbiji, a čvrsto verujem da nije mali broj žrtava čiji su posmrtni ostaci spaljeni ili uništeni na drugi način. Da zaključim, otkrivanje masovnih grobnica je prioritet. Da sahrane svoje mrtve, da im obeleže grob je elementarna potreba porodica nestalih. Bez groba sećanje na mrtve ostaje u krugu porodice, što je gorka istina u vezi sa žrtvama Drugog svetskog rata.

Vrijeme je za povezivanje

MONITOR: Nedavno su predsjednici Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Predsjedavajući Predsjedništva BiH potpisali Deklaraciju o ulozi države u rješavanju pitanja nestalih usljed ratova. Koliko je to značajno?
KANDIĆ: Otkrivanje masovnih grobnica i razjašnjenje sudbine još uvek nestalih oko 13.000 ljudi je prioritet u regionalnoj saradnji. U vezi sa pomenutom deklaracijom meni je vrlo smetalo što na sastanku u Mostaru nije bilo predsednice Kosova i što je pokretač inicijative jedna međunarodna organizacija (ICMP) umesto da kamen temeljac te ideje čine vladine komisije za nestale. Vreme je za povezivanje državnih institucija i tela za pitanja tranzicione pravde u regionu iz naših potreba, zbog zajedničke prošlosti i odgovornosti zbog 130.000 ratnih žrtava, od kojih su najmanje 50.000 civili.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo