“Najpozitivniji ton do sada” treba čitati kao svjesnu političku odluku EK da zadrži prozor mogućnosti otvorenim. To nije blanko ček, već poziv na odgovornost

MONITOR: Kako komentarišete ocjene najnovijeg Izvještaja EK, koji se karakteriše kao „najpozitivniji do sada“?

MAROVIĆ: Izvještaj Evropske komisije jeste najpozitivniji do sada po ocjeni, tonu i ukupnoj poruci, ali je i pažljivo “ispeglan”. Poruka je dvoslojna: Brisel želi da sačuva momentum i realnu mogućnost da Crna Gora zatvori pregovore do kraja 2026. godine, ali jasno stavlja do znanja da bez preokreta  u vladavini prava, a posebno u medijskim slobodama i institucionalnoj odgovornosti, te neselektivnoj primjeni zakona, nema završetka. Optimističan je ton, ali sadržaj zadržava ključne rezerve i podsjeća da politički kredibilitet proizilazi iz rezultata, ne iz retorike.

“Najpozitivniji ton do sada” treba čitati kao svjesnu političku odluku EK da zadrži prozor mogućnosti otvorenim. To nije blanko ček, već poziv na odgovornost. Pozitivan narativ smanjuje otpor u državama članicama i motiviše administraciju u Podgorici, ali istovremeno podrazumijeva da se najspornije teme – nezavisnost pravosuđa, izborni integritet, regulatorna nezavisnost u medijima, borba protiv korupcije – moraju drugačije tretirati, te da se moraju isporučiti mjerljivi rezultati: jasne procedure, stabilne institucije, transparentna imenovanja, efikasne istrage, kazne i oduzimanje imovine.

MONITOR: Mnogi koji prate eurointegracijski proces ukazuju da su uprkos dobrim ocjenama i pozitivnim porukama briselske administracije, zadaci koje Crna Gora treba da ispuni ostali gotovo isti. Slažete lli se?

MAROVIĆ: Slažem se da su suštinski problemi i zadaci ostali isti. Napredak postoji, ali struktura problema je nepromijenjena: vladavina prava je van fokusa nakon IBAR-a; pregovaračka mašina trpi od fluktuacije kadra i nedostatka specijalizovane ekspertize; parlamentarne blokade i ad-hoc/netransparentno odlučivanje Vlade usporavaju usklađivanje sa EU pravom; medijske slobode su pogoršane zbog regulatornih zastoja; borba protiv korupcije pati od neujednačene primjene i niskog broja presuda; rodna ravnopravnost i zaštita ranjivih grupa ne dobijaju sistemsku podršku; izborni okvir zahtijeva inkluzivne izmjene i dosljedno sprovođenje preporuka međunarodnih tijela. Drugim riječima, “lista domaćih zadataka” izgleda poznato: depolitizovati pravosuđe i regulatore, sačuvati institucionalnu memoriju i profesionalizaciju kadrova,konsolidovati pregovaračku strukturu i ojačati međuresornu koordinaciju pod jasnim političkim vođstvom. Bez ovoga, tehničke pobjede ostaju krhke, a proces se razvlači između ambicije i prakse.

MONITOR: Kako vidite izjavu Marte Kos da  „ne želi da bude zapamćena kao komesarka koja je u Evropu uvela trojanskog konja“, te da se u evropskim krugovima razmatra mehanizam probnog roka za nove članice?

MAROVIĆ: Izjava Marte Kos o “trojanskom konju” i “probnom roku” bez prava glasa otvara više nejasnoća nego rješenja. Prvo, o tome ne odlučuje komesarka, već države članice. Drugo, ne znamo na koga bi se mehanizam odnosio, koliko bi trajao ni koja bi bila pravna osnova. Ugovori EU poznaju punopravno članstvo i prelazne mjere, ne međukategorije. Ako bi se uvodila nova kategorija, to bi zahtijevalo izmjene osnivačkih ugovora – dug, politički težak i neizvjestan proces. Treće, nije jasno da li se time uvodi korektiv da bi članice lakše “progutale” proširenje, niti je pošteno istovremeno poručivati da je Crna Gora “na putu” ka zatvaranju pregovora do kraja 2026. godine, a onda pominjati modele bez prava glasa. Ako zemlja ispunjava kriterijume – onda pripada punopravnom članstvu; ako ne ispunjava – ostaje u pregovorima. Jedina razumna i pravno čista solucija jeste da se rizici adresiraju kroz precizne zaštitne klauzule u pristupnom ugovoru, vezane za mjerljive pokazatelje po sektorima i vremenski ograničene.

MONITOR: Mislite li da bi Crna Gora mogla na probni rok kad konačno uđe u EU?

MAROVIĆ: Teoretski, samo ako države članice to politički i pravno usaglase. Praktično, takav aranžman nije potreban ako pregovore zatvorimo na standardan način, uz ciljane prelazne periode u oblastima koje nijesu potpuno spremne na dan pristupanja. Ti instrumenti su provjereni i ne urušavaju ravnopravnost. Drugim riječima, ako napravimo razliku, biće nas teže gurati u „drugorazredne“.

Postoje provjereni instrumenti koji čine “probni rok” suvišnim: prelazni periodi u većini poglavlja; redovne sektorske evaluacije; jasni mehanizmi za jačanje vladavine prava koji blokiraju fondove ako rezultati izostaju. Svaki od ovih alata je primjenjivan u ranijim proširenjima i nudi jasnu mjeru, vremensko ograničenje i proporcionalnost. Ovakav set alata obezbjeđuje i zaštitu interesa država članica i stabilan put za nove. Nov način dizajniranja pristupnog ugovora sa Crnom Gorom može biti model za ostale države kandidatkinje. EU mora da predlaže konstruktivna rješenja, a ne da nas šalje iz periferije Evrope u periferiju EU.

MONITOR: Zašto?

MAROVIĆ: Smatram da “probni rok” nije rješenje, jer bi potpuno pobio koncept pristupanja na osnovu zasluga, odnosno logiku– obaveze, kapaciteti, acquis → prava. Svaki hibridni status proizvodi pravnu i političku ambivalenciju, slabi motivaciju i produžava neizvjesnost. Umjesto toga, precizne zaštitne klauzule u pristupnom ugovoru, vremenski ograničene i vezane za mjerljive pokazatelje stanja u vladavini prava, daju i sigurnost članicama i čuvaju princip jednakosti novih i starih.

„Probni rok” bi u političkoj realnosti postao dugo stanje “ni tamo ni ovamo”. Bez prava glasa, nova članica snosi gotovo sve obaveze, a nema kapacitet odlučivanja – što je recept za frustracije. Pristupni ugovor sa zaštitnim klauzulama je i pošteniji i efikasniji: unaprijed se zna šta je ishod, koje su privremene restrikcije i kako se one ukidaju čim se ostvare mjerljivi standardi. Kriterijumi su isti za sve i unaprijed objelodanjeni, pa nema selektivnosti ni stigmatizacije.

MONITOR: Čule su se i primjedbe da su u Izvještaju u drugom planu ili nepomenuti procesi istorijskog revizionizma, veličanja četničke ideologije, ksenofobije. Kako to komentarišete?

MAROVIĆ: Primjedbe da su istorijski revizionizam, veličanje četničke ideologije i ksenofobija ostali u drugom planu nijesu bez osnova. Ove pojave su dugo potcjenjivane u javnoj politici. Kada se relativizuje govor mržnje ili se ekstremizam označi “seoskom temom”, šalje se poruka da je mržnja trivijalna. U takvom okruženju normalizuju se povici mržnje, napadi na imovinu i pozivi na bojkot prema strancima. To ne rješavaju saopštenja niti nekoliko hapšenja – problem je dublji: institucionalna pasivnost, politička kalkulacija i moralna neodlučnost. Ako se ovome ne stane na kraj, urušava se povjerenje, sigurnost i ideja građanske, multietničke Crne Gore. Potreban je državni, a ne ad-hoc odgovor. To što EU ćuti na sve ovo dodatno otežava situaciju.

Potrebna je jasna državna strategija suzbijanja ekstremizma i mržnje. To uključuje: ažuriranje krivičnopravnih odredbi u skladu sa najboljom evropskom praksom; javne kampanje i školske programe protiv revizionizma i negiranja zločina; nezavisno praćenje i godišnje izvještaje sa statistikom i preporukama. Paralelno, izvršna vlast mora napustiti praksu relativizacije, a parlament obezbijediti politički konsenzus oko ključnih vrijednosti. Potrebno je da EU naziva stvari pravim imenom, uključujući i karakter parlamentarne većine.

MONITOR: Da li je kontradiktorno što se, dok formalno napredujemo ka EU, produbljuju pojave sa prizvukom devedesetih?

MAROVIĆ: Jeste – i to je signal da evropski put ne može biti samo administrativni. Ako se temeljne vrijednosti ne brane u praksi, integracija postaje fasada. Potrebna je politika nulte tolerancije: jasnije inkriminacije zločina iz mržnje; specijalizovane jedinice u policiji i tužilaštvu; obavezna statistika i javno izvještavanje; disciplinska odgovornost funkcionerki i funkcionera koji relativizuju mržnju; kurikularna reforma istorije i građanskog obrazovanja; javne kampanje zasnovane na činjenicama i solidarnosti. Tako se skida prizvuk devedesetih i vraća povjerenje u institucije.

Nije paradoks da se ekstremizam pojačava u vrijeme integracija; to je pouka evropskih tranzicija. U malom i duboko podijeljenom društvu, svaka relativizacija nasilja i mržnje razara ono što nas drži zajedno: povjerenje, osjećaj sigurnosti i ideju građanske, multietničke države.

MONITOR: Koliko ste optimistični kad su u pitanju zadaci koji su stavljeni pred Crnu Goru kako bi postala članica EU?

MAROVIĆ: Uslovno, ali realno – uz jasan plan i političku volju. Ključ je povratak vladavine prava u centar procesa i reformi i otklanjanje institucionalnih zastoja. Pet je konkretnih stubova do završetka pregovora:

Vladavina prava: sprovesti preporuke Venecijanske komisije, deblokirati imenovanja u Ustavnom sudu, ojačati Sudski i Tužilački savjet, popuniti upražnjena mjesta u pravosuđu i ubrzati digitalizaciju sudova i e-usluga. Pokazati da su svi jednaki pred zakonom.

Antikorupcija: ojačati resurse i nezavisnost ASK, postaviti mjerljive ciljeve za predmete visoke korupcije (optužnice, presude, oduzimanje imovine), završiti izmjene krivičnih propisa i Zakona o advokaturi.

Medijske slobode: uskladiti okvir sa EU Media FreedomAct-om, deblokirati i profesionalizovati izbor Savjeta regulatora i upravljanje javnim servisom, obezbijediti transparentne procedure i zaštitu novinara.

Izborni integritet i inkluzija: ugraditi preporuke OEBS/ODIHR-a kroz inkluzivan proces, operacionalizovati rodne kvote, urediti transparentno finansiranje kampanja i nadzor. Srediti birački spisak. Uvesti otvorene liste.

Koordinacija i kapaciteti: ojačati pregovaračku strukturu i ekspertske timove, smanjiti ad-hoc odlučivanje i snažiti centralnu ulogu Ministarstva evropskih poslova.

Vrijeme za improvizacije je prošlo. Ako želimo da iskoristimo prozor koji je EK ostavila otvorenim, moramo izaći iz političkih kalkulacija i ući u režim profesionalne, dosljedne isporuke rezultata. Dobra vijest je da je to moguće – vidi se kada postoji koordinacija i znanje. Loša vijest je da se napredak može istopiti istom brzinom ako politika odnese prevagu.

Milena PEROVIĆ

Ono što ostaje trajno oštećeno i što je ekološka ,,bomba”, nešto što daje kvalitetu života jako nisku ocjenu, to su naši gradovi, naše urbano planiranje i ilegalna gradnja. Uključujući i zaštićena područja

MONITOR: Nedavno je objavljena Informacija o stanju životne sredine u Crnoj Gori za 2024. godinu Agencije za zaštitu životne sredine, u kojoj se konstatuje da je sjever Crne Gore najviše ugrožen. Koje su, po vama, crne ekološke tačke u Crnoj Gori?

SAVELJIĆ: Crne ekološke tačke su naši gradovi. Crna Gora je na dobrom putu da izvrši sanaciju svih opasnih deponija, izvezli smo grit iz Bijele, sredili smo jalovište Mojkovac, sređujemo polako i ostale velike deponije, ali ono što ostaje trajno oštećeno i što je ekološka ,,bomba”, nešto što daje kvalitetu života jako nisku ocjenu to su naši gradovi, naše urbano planiranje i ilegalna gradnja. Uključujući i zaštićena područja.

Kada uđemo u Evropsku uniju nadam se da ćemo srediti sve te crne ekološke tačke, ali ono što nećemo srediti to je naše urbano planiranje i gradovi koji su trajno oštećeni. Posebno obala i pojedina zaštićena područja gdje je divlja gradnja uzela maha.

MONITOR: Šta se i da li se radi dovoljno da se stanje poboljša?

SAVELJIĆ: Nažalost za 30 godina jednog režima, on nije uspio da izgradi institucije. Sve što smo mi imali za te tri decenijea bila je nekakva imitacija, zapošljavanje prosječnosti i poslušnosti. Zbog toga imamo institucije sa ljudima zarobljene pameti i poluznanja. Smatram da narednih deceniju, dvije,  to neće moći tako lako da se izmjeni jer u tim institucijama u velikoj većini slučajeva ne sjedi neki kvalitet. A bez jakih institucija nema jake države, pa ni zaštite prirode.

Mi se ekološke države sjetimo kada treba da slavimo godišnjicu. Imamo jako opasne postupke Vlade posljednih mjeseci, posebno premijera Milojka Spajića koji je više u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i na Bliskom istoku nego u Evropskoj uniji iako formalno gura zemlju ka njoj. To prodavanje zemlje Emiratima na način da se isključuju javni tenderi, javne nabavke, da se ugovor sa UAE stavlja iznad nacionalnog zakonodavsta i da se dozvole dobijaju po skraćenoj proceduri, biće omča oko vrata Crnoj Gori. Razlog je što nam neće doći kvalitetni investitori, vidjeli smo na slučaju Velike plaže kako je to išlo.

Imamo Buljaricu i druga vrijedna područja kojima prijeti ozbiljna devastacija zbog činjenice da naš premijer više druguje sa državama gdje su poštovanja ljudskih prava upitna, gdje je najvažnije pitanje novca, a ne sa onim koje brinu o ljudskim pravima, zaštiti životne sredine i evropskim vrijednostima. Želja je da se  prostor uništi na način da Crna Gora treba tim investitorima da izgradi infrastrukturu da bi oni tu gradili stanove ili bilo što, a sve to može milijarde da izvuče Crnoj Gori. Pri tom će da strada priroda, uz strah  da ćemo postati stranci u sopstvenoj zemlji.

MONITOR: Da li je promjena vlasti donijela neke pozitivne promjene u zaštiti životne sredine?

SAVELJIĆ: Kada je došlo do promjene vlasti zadržane su stare prakse. U ekologiji, moram da pomenem, došlo je do ojačavana Agencije za zaštitu životne sredine, sa novim direktorom Milanom Gazdićem, koji je okrenuo ploču, koji nije stranački nastrojen i koji radi po zakonu. Ali nije dovoljna Agencija od 80-ak ljudi, ona nije u toj mjeri operativna u dijelu zaštite prirode. I u njoj je dosta ljudi koji su neupotrebljivi, tako da je manji broj ljudi koji su aktivni i koji guraju stvari naprijed. Smatram da je Agencija svijetla tačka jer imamo milionske iznose projekata koje smo dobili da bi Agenciju skidali sa državnog budžeta.

Instituiconalno nijesmo dobili promjene, sem promjene rukovodstva Agencije koja je napravljana 2008. godine i koja je dugo vremena samo pravila štetu životnoj sredini. Znamo i sami koliko je dozvola izdala za male elektrane, za mnoge druge projekte. Bukvalno je bila servis investitorima. To se promijenilo, pažljivo se izdaju dozvole, neke su odbijene, neke su se dobile pod posebnim uslovima koje nekad investitor čak i ne može da ispuni, pa odustane od investicije. Agencija je primjer kako se sa dobrom upravom može napraviti iskorak.

MONITOR: Šta nam govore primjeri kao što je drama oko postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu?

SAVELJIĆ:Botun je jasan primjer našeg odnosa prema životnoj sredini, našeg odnosa prema zajednici i odnosa političara prema svojim glasačima. Botun se nalazi u Prostorno urbanističkom planu Glavnog grada, usvaja ga Ministarvo urbanizma, usvajaju ga ljudi koji vrše centralnu vlast i vlast na lokalnom nivou. Botun je primjer da ljudi koji glasaju takve stvari ne glasaju zato što su pročitali nešto pa imaju stav o tome, nego glasaju sa sindromom stada. Neko im je kazao da treba da dignu ruku, zašto – ne znaju ni sami. Milan Knežević zbog Botuna na sva zvona pljuje po aktivistima a on je taj koji vrši vlast na lokalnom i državnom nivou, i on je taj koji je izglasao Prostorno urbanistički plan Podgorice u kojem se nalazi to postrojenje. Napominjem da je većina aktivista bilo protiv tog PUP-a u prvom redu što pravi jedan nakaradni projekat Velje brdo koji je čisti populizam. Koji će ovoj državi da oduzme i vrijeme i novac, a neće donijeti ništa dobro.

Dok smo mi bili protiv tog plana, Knežević ga je glasao. I sada imamo naknadnu pamet,  kada vidi što je zaokružio, krivi su aktivisti. Ne nalazi krivce u koalicionim partnerima koji su napravili taj prostorni plan, dali  mu ga da glasa, nego nalazi u aktivistima koji promovišu izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda zbog činjenice da takvo postrojenje ne može da bude štetno za životnu sredinu. Posebno ako se zna koji je kumulativni efekat decenija neprečišćavanja otpadnih voda iz Podgorice i zagađenja Nacionalnog parka Skadarsko jezero.

MONITOR: Kao građanski aktivista često kritikujete društvene anomalije. Kako ocjenjujete društvena kretanja?

SAVELJIĆ: Ono što ja vidim je dosta sujete, neznanja i populizma. Problem je što se poslanici ne upoznaju sa dokumentima koje glasaju. Imali smo prošle godine usvajanje Zakona o šumarstvu. Upozoravali smo poslanike da ga je pisala mafija. Predočili im dio zakona gdje se navodi da Vlada prodaje državne šume i određuje najveću cijenu za kubni metar. To znači da ako ti daš preko one cijene koju je dala Vlada, ti ispadaš iz igre. Tako da je jasno da je taj zakon napisala mafija – jer je logično, kad se šuma ili bilo što prodaje, da se organizuje javno nadmetanje, tender pa da se uzme najbolja moguća ponuda – ko da više. A mi smo propisali da Vlada ograniči cijenu kubika. Na isti način kako je donešen taj Zakon o šumarstvu, reagovali smo i na dosta drugih zakona.

Zakon o šumarstvu je jasan primjer nefunkcionalnosti. Nakon godinu dana imamo ministra poljoprivrede i šumarstva koji se izvinjava i drvoprerađivačima i ljudima koji ne mogu da beru svoje šume zbog toga što je napravljen takav zakon.

MONITOR: Ima li pomaka u realizaciji obaveza iz Poglavlja 27 – Životna sredina?

SAVELJIĆ: Urađeni su značajni pomaci, ali ipak dosta toga ide sporo i traljavo. Zakon o zaštiti prirode se radi pet godina. Taj zakon koji ima 120 članova, pet godina je trebalo da se dovede do nivoa da uđe u skupštinsku proceduru. Slično je i sa Zakonom o nacionalnim parkovima koji evo pet godina ne možemo da izmjenimo. Takođe, dosta podzakonskih akata, njih desetine –  ili se ništa ne radi na njima ili se radi izuzetno sporo. Nadležno ministarstvo je poprilično obezglavljeno jer je dosta ljudi napustilo to ministarstvo. Ono što je ostalo,  ne uliva mi nadu da imaju kapaciteta da završe posao kada je u pitanju Poglavlje 27.

MONITOR:Napravili ste od svoje farme magaraca brend po kojem je Crna Gora prepoznata u Evropi i svijetu. Nije davno bilo kada do farme nije postojao ni adekvatan put, da li se što promjenilo i imate li ako ne pomoć, makar neodmaganje države?

SAVELJIĆ: Nedavno smo prikazani i na jednoj japanskoj televiziji. I dalje nas vole njemački javni televizijski servisi.Sniman je dokumentarac o Crnoj Gori, u kom je dio sniman na farmi. Zahvaljujući tome stotine Njemaca su ove godine došle u Crnu Goru. Ove godine je emisija o farmi objavljena na Amazon Prime, to je mreža slična Netfliksu, koja ima preko 200 miliona korisnika.

Ne mogu da izračunam uticaj farme i njenog prikazivanja po svjetskim televizijama na turizam u Crnoj Gori. Smatram da je farma napravila dobru reklamu Crnoj Gori. S druge strane i dalje ostaje činjenica da do farme nemamo dobar put, da nismo imali dobru struju, vodovod. Sve sam morao sam da investiram. Iskopao sam bunar 206 metara dubok da bi imali vode, i za turiste i funkcionisanje farme. Morao sam da napravim solarnu elektranu, koja je na baterije i nema veze sa CEDIS-om, jer u ljetnjim mjesecima nisam mogao strancima da objašnjavam da je napon takav da kad je 40 i nešto stepeni  napolju ne mogu da koriste klimatizaciju.

Farma sada ima svoju hranu, svoj bunar, svoju struju i čini mi se da je jedna od najnezavisnijih teriotorija u Crnoj Gori, nezavisnija  i od same države. Nastavićemo da radimo svoj posao, to političari naravno ne razumiju. Niti od njih što tražim, niti što od njih dobijam. Zbog toga i nemam  put do farme.

Predrag NIKOLIĆ

Putin i njegovo okruženje smatraju da Putin i Tramp trebaju dogovoriti uvjete kapitulacije Ukrajine, koje će zajednički nametnuti Zelenskom

MONITOR: Skoro se pojavila Vaša knjiga „ Ruske teme“. Na početku rata u Ukrajini, hvaljeno je jedinstvo EU, ali se ono pokazalo nepotpunim. I u Hrvatskoj je , u vrhu države, bilo dosta neslaganja. Koliko to slabi EU i zemlje koje čekaju pred njenim vratima?

KOVAČEVIĆ: Za razliku od država koje se, kad su suočene s izravnom vanjskom opasnošću, homogeniziraju, EU se kao labavi savez država u takvim okolnostima dehomogenizira. Dolaze do izražaja različiti nacionalni interesi. To će tako biti sve dok Lisabonski ugovori ne budu zamijenjeni Ustavom EU. Taj bi Ustav trebao dati izravne ovlasti središnjim europskim institucijama, čija provedba ne bi ovisila o trenutnim očekivanjima i stajalištima pojedinih država. Ta institucionalna nesređenost EU dovela je do toga da je EU najagilniji pomagač Ukrajine u ratu protiv ruskih agresora, a da je istodobno unutar EU stvorena antiukrajinska koalicija koju čine Mađarska, Slovačka i Češka. Ako dodamo očitu nedosljednost u politici EU – koja se očituje u tome da se jedan agresor opravdano osuđuje dok se drugom pomaže i surađuje se s njim – jasno je da EU nije i ne može biti relevantan igrač u sustavu međunarodnih odnosa.

U Hrvatskoj osobni animoziteti između Predsjednika Republike i premijera više negoli programski jasno definirane politike, razlike dovode do izostanka suradnje u definiranju vanjske politike. Već šest godina premijer Plenković svoju i HDZ-ovu koncepciju, neusaglašenu s Predsjednikom Republike, protuustavno predstavlja kao službenu vanjsku politiku Republike Hrvatske. S obzirom na ono čemu svjedočimo u prvoj modernoj demokraciji-u Sjedinjenim Državama, koju njezin predsjednik želi preobratiti u autokraciju, možemo reći da ovo što se događa u Hrvatskoj i nije onoliko loše koliko bi moglo biti. Aktualna zbivanja u EU i u pojedinim zemljama članicama demotiviraju proeuropske snage u zemljama-kandidatkinjama. No, nema razloga da sadašnje kandidatkinje ne budu bolje u pogledu poštivanja vrijednosti na kojima je zasnovana EU negoli su to neke zemlje članice. Mislim da bismo se mogli složiti s procjenom da je članstvo u EU donijelo veliku korist, bolji životni standard, svim novim članicama. Ako ništa drugo, to bi trebao biti motiv za nastojanje zemalja kandidatkinja da postanu punopravne članice EU.

MONITOR: Svi pokušaji da se organizuju pravi mirovni pregovori za prekid rata u Ukrajini su propali, pa i oni Donalda Trampa. Ako Rusija ne može dobiti rat sa Ukrajinom i Zapadom, šta bi za nju bilo prihvatljivo rješenje?

KOVAČEVIĆ: Zapad intenzivno priča o primoravanju Putina na pregovore. Pritom ignorira činjenicu da je pregovorima između Janukoviča i Klička  2014. godine postignut sporazum o mirnoj predaji vlasti, ali je Amerika, konkretno Victoria Nuland, inzistirala na državnom udaru. EU, čija su tri ministra vanjskih poslova posredovala u postizanju tog sporazuma, nije se oglasila. Evropski čelnici Merkel, Hollande i Cameron posredovali su u postizanju Sporazuma iz Minska II, ali su podržali Ukrajinu u namjeri da ga ne provede. Dakako, sporna je bila i ruska interpretacija sadržaja tog sporazuma. I na koncu, ukrajinska i ruska delegacija su u Istanbulu 2022. godine usuglasile tekst prijedloga mirovnog sporazuma koji su trebali potpisati Putin i Zelenski. Tada je u Kijev dojurio Boris Johnson i Zelenskom zabranio da pregovara s Putinom. Bidenova Amerika je zabranila da Ukrajinci pregovaraju s Rusima. Koliko razumijem, Rusija pretpostavkom za postizanje dogovora o Ukrajini smatra normalizaciju američko-ruskih odnosa. Zbog poremećaja tih odnosa došlo je do ruske invazije na Ukrajinu koju Rusija tumači kao preventivni rat koji je trebao spriječiti ulazak Ukrajine u NATO.  Putin i njegovo okruženje smatraju da Putin i Trump trebaju dogovoriti uvjete kapitulacije Ukrajine, koje će zajednički nametnuti Zelenskom. Trump je tome, očito, sklon, ali on želi kapitulaciju Ukrajine pod američkim, a ne ruskim uvjetima. Tako vidim uzroke nepostizanja sporazuma o primirju. Ne vidim da bi se to moglo uskoro dogoditi ako se ruska strana nastavi tvrdoglaviti kao dosad.

MONITOR: Ima li mogućnosti da se uspostave stabilniji odnosi?

KOVAČEVIĆ: Putin je pogriješio što je napao Ukrajinu. Time si je izbio iz ruke Sporazum iz Minska II kao djelotvorno diplomatsko oružje u nadmetanju sa Zapadom. Diplomatski uspjeh odbacio je neuspješnim vojnim poduhvatom. Pogriješio je nepromišljenim proglašavanjem Donjecka, Luhanska, Zaporožja i Herzona dijelovima Rusije. Kako su sve četiri te ukrajinske pokrajine i danas pod djelomičnom ukrajinskom vojnom kontrolom, Rusija – koja bi htjela biti velesila – pokazuje da nije u stanju braniti vlastite samoproglašene granice. Zbog toga su smanjeni izgledi za postizanje glavnog vanjskopolitičkog cilja Rusije: ravnopravan status s Amerikom u pitanjima globalne i regionalne europske sigurnosti. Trump mu je dao velikodušan prijedlog kapitulacije Ukrajine pod američkim uvjetima, a Putin je to odbio. Dakle, dogodio mu se i drugi neuspjeh. Ne vidim da bi išta drugo osim intenzivnih diplomatskih kontakata moglo povećati izglede za postizanje mirovnog sporazuma. Ako diplomacija izostane, povećavaju se izgledi za prelijevanje rata u unutrašnjost Rusije, ali i na cijeli europski kontinent.

MONITOR: Da li je Rusija, jačanjem globalne ekonomske i političke moći Kine, nepovratno izgubila mogućnost da ponovi svoj značaj iz vremena Hladnog rata?

KOVAČEVIĆ: Kad je, prije 50-tak godina, Kina od Tajvana preuzela mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, bila je jedna od najsiromašnijih zemalja. U međuvremenu je, spretno se uklopivši u zapadne globalizacijske procese, napredovala do statusa svjetske ekonomske i vojne velesile. Rusija je naslijedila SSSR u Vijeću sigurnosti, ali je status velesile izgubila. Pokušaj da taj status vrati silom nije uspio. Rusija bi trebala od Kine naučiti kako strpljivo i uporno, bez rata, ostvarivati ciljeve. Kao što su Mao i Staljin bili konkurenti u nadmetanju za status vođe komunisitčkoga svijeta- danas  su Kina i Rusija konkurenti unutar BRICS-a, Šangajske orgnaizacije za suradnju i drugih foruma. Putinova frustracija činjenicom da ga Zapad nije tretirao kao ravnopravnog sugovornika, navela ga je na pokrene rat. Zapadne sankcije učinile su ga ovisnim o Kini. S obzirom na povijesne rivalitete, imperijalnu prošlost obiju država i činjenicu da je u tom partnerstvu Rusija slabiji partner, opravdano je zapitati se kad će se frustracije koje je Rusija razvila u odnosima prema Zapadu, pojaviti i u odnosima prema Kini.

MONITOR: Trampovim sankcijama ruskim firmama, pogođene su i neke EU zemlje,  ali i Srbija, a posredno i Hrvatska.Tramp je tražio i od Kine i Indije da prestanu sa uvozom ruskih energenata…Prijeti li svijetu novi energetski haos?

KOVAČEVIĆ: Svijet je odavno u kaosu. Za to su najodgovornije SAD koje su onemogućile rad Svjetske trgovinske organizacije. Administracija predsjednika Trumpa uopće ne drži do multilateralnih organizacija, a one su – od UN-a, WTO-a, MMF-a i UNESCO-a do Svjetske zdravstvene organizacije i OESS-a – bile jamci stabilnosti i predvidljivosti u sustavu međunarodnih odnosa. I sankcije koje nije donijelo nadležno tijelo STO ili Vijeće sigurnosti UN-a, problematične su sa stajališta međunarodnog prava. No, one su činjenica.  Zapad je poduzimao ratove protiv zemalja koje su nacionalizirale zapadne kompanije, a sad sam provodi nacionalizaciju ruskih kompanija i otimačinu financijske imovine Ruske Federacije.

Kina i Indija  će američka naređenja uzeti u obzir, ali će voditi samostalnu politiku nastojeći iskoristiti greške drugih velikih sila. Hrvatska je stjecajem okolnosti postala važno energetsko čvorište. Članstvo u EU i u NATO-u obavezuju je da taj svoj položaj koristi u okvirima koje joj određuju te organizacije. U rastućem kaosu činjenica da je jedna mala zemlja po nečemu važna može tu zemlju učiniti metom napada. Zbog toga je potrebno voditi mudru politiku.

Mislim da bi se  odgovorni ljudi na svim stranama svijeta trebali angažirati u pokušajima pronalaženja diplomatskih rješenja za postojeće lokalne i regionalne sukobe. Ako se nastavi kao dosad, svjetski rat će biti neizbježan. Time i propast svijeta koji poznajemo.

MONITOR: U Hrvatskoj su učestale provokacije i napadi na događaje i institucije srpske zajednice. Kako ocjenjujete reagovanje vlasti na nešto što već djeluje kao nečija kampanja?

KOVAČEVIĆ: Reagiranje vlasti je zakašnjelo. Zapravo, neki prethodni postupci istaknutih predstavnika vlasti su potaknuli organizirani agresivni nastup krajnje desnice. Mislim pritom na činjenicu da je premijer Plenković sa članovima svoje obitelji došao u poklonstvo pjevaču Thompsonu prije njegovog koncerta na Hipodromu, a nekolicina drugih pripadnika vlasti su bili na koncertu dajući time do znanja da podržavaju sadržaj i ikonografiju Thompsonovih nastupa. Izravna posljedica takvog postupanja pripadnika vlasti bile su učestale prijetnje smrću pojedincima koji su javno kritizirali Thompsona, upozoravali na masovno izvikivanje ustaškog pozdrava na zagrebačkim ulicama prije Thompsonovog koncerta i kritizirali policiju i vlast općenito što nisu ni na koji način reagirali na očito organizirano oživljavanje ustaštva. Vlast je, dakle, svojim postupcima pokazala da se želi dodvoriti krajnjoj desnici i da su takve manifestacije dobrodošle. Činjenica da su među organizatorima nasilnog onemogućavanja kulturnih manifestacija srpske manjine, istaknuti pojedinci iz lokalnih struktura HDZ-a te-da takve postupke na društvenim mrežama lajkaju čak i ministri, govori da je vlast suodgovorna za stvaranje takve nepovoljne političke klime obilježene naglim rastom netolerancije, manifestacijama mržnje i neskrivenim namjerama za nasilno obračunavanje s neistomišljenicima i pripadnicima manjina.

MONITOR: Ovih dana je baš u Hrvatskom saboru održan skup nazvan „Naučni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“, u organizaciji DOMINO (otcjepljenog dijela Domovinskog pokreta) i Suverenista Hrvatske. Na skupu su ponovljene teze onih koji minimiziraju karakter tog logora. Predsjedavajući HS, Gordan Jandroković, izjavio je da nije bilo proceduralnog osnova da se ovaj skup u Saboru ne dozvoli. Da li ultradesnica pokušava da privuče što više pažnje, vjerujući u porast podrške?

KOVAČEVIĆ: Taj skup je pobudio nezasluženu pozornost javnosti s obzirom na to tko je i kako argumentirao poznata stajališta povijesnog revizionizma. Možda predsjednik Sabora doista nije imao na raspolaganju poslovničke instrumente da onemogući održavnaje toga skupa. Sasvim sigurno nije uobičajeno da se onemogućuje zastupnicima da organiziraju savjetovanja i rasprave o svim pitanjima koja smatraju važnim. No, kao odgovor na kritike ponašanja predsjednika Sabora i saborske većine, koje su kritike stigle iz opozicijskih redova, iz HDZ-a najavljuju inicijativu za donošenje zakona kojim će se sankcionirati, kazneno goniti oni za koje HDZ procijeni da ugrožavaju dignitet domovinskog rata, uključujući i saborske zastupnike. Kao i Domovinski pokret, HDZ-ov koalicijski partner koji se bavi preuređenjem groblja i prekopavanjem prošlosti, i sam HDZ kao da je izgubio političku imaginaciju pa se priklanja klasičnim SUBNOR-ovskim pokušajima onemogućavanja slobode govora i umjetničkog izražavanja. Oni očito smatraju da svojedobni Tuđmanov slogan Imamo Hrvatsku znači da je Hrvatska vlasništvo HDZ-ove parlamentarne većine, da samo oni imaju pravo donositi odluke i određivati drugima što smiju raditi i govoriti. Takav razvoj političkih prilika u HDZ-u i oko njega sasvim je u skladu s činjenicom da su HDZ osnivali UDB-a, nereformirani komunisti, Katolička crkva i politički emigranti. S tih strana nisu mogle doći ideje o liberalnoj demokraciji, toleranciji, vladavini prava i poštivanju manjinskih prava. Članstvo Hrvatske u Vijeću Europe i u EU pridonijelo je stanovitom redizajnu HDZ-a, ali u posljednje vrijeme – u skladu s općenitim porastom utjecaja desnog populizma na Zapadu – HDZ se, izgleda, vraća svojim nedemokratskim korijenima. Pomirba ustaša i partizana – što je zagovarao predsjednik Tuđman – postupno se pretvorila u pokušaj proustaških snaga da se partizanima osvete za poraz u Drugom svjetskom ratu. Prošlost bi trebali kritički proučavati povjesničari neopterećeni političkim imperativima da otkriju ovu ili onu unaprijed naručenu istinu. Suvremeni političari bi trebali rješavati aktualne probleme i oblikovati različite predodžbe o mogućem boljem životu građana u budućnosti. U Hrvatskoj, nažalost, u posljednje vrijeme svjedočimo nastojanjima da se dokazano loše i neprihvatljive političke prakse iz prošlosti prikažu kao modeli za rješavanje sadašnjih i budućih problema.

Premijer  je baš u izrazima simpatija za NDH  vidio jedinstvo nacije

MONITOR: Dio najviših predstavnika vlasti iz HDZ, nije krio oduševljenje koncertom Marka Perkovića-Tompsona. Ovih dana je bilo napada na institucije i predstavnike Srba. Da li se radi o utemeljenijoj pojavi?

KOVAČEVIĆ: Prethodno učinivši sve da naciju podijeli što je moguće više – ponajprije odbijanjem suradnje s Predsjednikom Republike i neprestanim vrijeđanjem opozicijskih zastupnica – premijer je baš u izrazima simpatija za NDH i u primjerima dosad neviđene političke instrumentalizacije religije i vjerskih simbola vidio jedinstvo nacije. To je jedinstvo jednih, koji se smatraju brojnijima i jačima, protiv drugih. To je u osnovi totalitarno jedinstvo onih koji se dugo pripremaju za nastup usmjeren na redefiniranje ustavnih odrednica Republike Hrvatske. Poticanjem takvih manifestacija premijer Plenković, koji je i predsjednik HDZ-a, uvelike je promijenio predodžbu o sebi kao kultiviranom proeuropskom političaru. Očekivalo se da će on, koji je godinama radio u europskim institucijama, promijeniti HDZ, no HDZ je, čini se, promijenio njega. Nije isključeno da posljednje nasilne incidente potiču Plenkovićevi konkurenti u HDZ-u pripremajući teren za promjene u politici i u vođstvu stranke. Oni ne smatraju da je on iskreno privržen ustaškoj ikonografiji i ideologiji.

Tramp bi mogao u New York poslati Nacionalnu gardu

MONITOR: Kako ocjenjujete izbor Zohrana Mamdanija za novog gradonačelnika Njujorka,  kao i Abigejl Španberger i Miki Šeril-za guvernerke Virdžinije i Nju Džersija?

KOVAČEVIĆ: Mislim da su se demokratski birači mobilizirali i masovnije izašli na izbore. Učinci Trumpove politike na svakodnevni život građana za većinu su nepovoljni. Dok zahvaljujući porastu vrijednosti dionica bogati postaju sve bogatiji, povećane cijene mnogih proizvoda – što je, između ostalog, posljedica uvođenja enormnih carina – srednju klasu osiromašuju. Trumpova nesnošljivot prema demokratima i posebno prema Mamdaniju daje naslutiti da će on, zloupotrebljavajući predsjedničke ovlasti kao u mnogo dosadašnjih slučajeva, nastojati onemogućiti ga u obavljanju dužnosti graodnačelnika New Yorka. Predsjednik Trump i njegovi suradnici naprosto polarizaciju američkog političkog života dovode do ekstrema. Sklon nepoštivanju zakona i zloupotrebi vlasti,  Trump bi mogao i u New York poslati Nacionalnu gardu. Bio bi to korak prema građanskom ratu. U skladu s tim mogli bismo reći da je predsjednik Trump pogriješio kad je Department of Defence preimenovao u Ministarstvo rata. S obzirom na njegov način vladanja i sklonost upotrebi vojske u unutrašnjem političkom nadmetanju, trebao ga je nazvati Ministarstvom građanskog rata.

Nastasja RADOVIĆ