Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ: Države na ispitu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Za Vaše ime vezuju se dvije nevladine organizacije, Fond za humanitarno pravo i Fond za humanitarno pravo Kosovo, obje prepoznatljive po dokumentovanju ratnih zločina. Kako danas funkcionišu te organizacije i koji su Vaši prioriteti?

KANDIĆ: Obe organizacije važe za veoma profesionalne nevladine organizacije u regionu koje se bave tranzicionom pravdom na temelju dokumentacije koja je prikupljana 20 godina, ali obe imaju i nove projekte, koji su uneli novine i dobre razlike u odnosu na moje vreme. Ja sam potpuno odvojena od njihovih svakodnevnih aktivnosti i odluka. Vodim tim istraživača iz Srbije i sa Kosova koji rade na dokumentovanju žrtava u ratu na Kosovu i NATO bombardovanja, na popisu ljudskih gubitaka Srbije i Crne Gore u ratu u BiH, kao i tim koji u saradnji sa nevladinom organizacijom Document popisuje žrtve u ratu na teritoriji Hrvatske. To je ogroman projekat, koji ima potencijal da humanizuje balkanski odnos prema prošlosti i žrtvama, i da nas nauči da razumemo i prihvatamo perspektivu drugog. Taj projekat je najneposrednije vezan za moj drugi, jednako važan prioritet, a to je REKOM. Glavni zadatak budućeg REKOM-a je popis ratnih žrtava u periodu od januara 1991. do kraja decembra 2001. godine, kao i logora i drugih mesta zatvaranja u vreme rata. Taj zadatak, i kada bi države sutra osnovale tu regionalnu komisiju, teško je izvršiti u roku od tri, četiri godine, koliko obično traje mandat komsija za istinu. U tom smislu, ako mi uspemo da popišemo sve ratne žrtve na Kosovu i da ustanovimo okolnosti u kojima je oko 13.500 ljudi izgubilo život, biće to podrška koja će doprineti da REKOM bude uspešna komisija.

MONITOR: U kojoj je fazi inicijativa za osnivanje REKOM?
KANDIĆ: Ima velikog napretka. U septembru 2013. godine počela je sa radom Regionalna ekspertska grupa za REKOM, koju čine izaslanici predsednika Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Kosova i dva člana Predsedništva BiH. Njihov zadatak je bio da analiziraju Statut REKOM-a koji je usvojila Koalicija za REKOM u martu 2011. godine, u kontekstu ustavnih i pravnih mogućnosti za osnivanje REKOM-a. Izaslanici za REKOM su upravo završili svoj zadatak, upoznali predsednike/članove Predsedništva sa svojim mišljenjem, a od njih su dobili stavove o periodu i području istraživanja ratnih zločina i drugih povreda ljudskih prava, čime je proces zvaničnih konsultacija priveden kraju. Predstoji dogovor o načinu informisanja javnosti o stavovima predsednika/Predsedništva država, s jedne strane, a sa druge strane, Koalicija za REKOM trebalo bi da se izjasni da li dokument koji su sačinili izaslanici za REKOM i stavovi predsednika/Predsedništva BiH odgovaraju osnovnim intencijama REKOM-a koji predlaže Koalicija za REKOM. Ja sam veliki optimista, očekujem da predsednici/Predsedništvo BiH preuzme obavezu za osnivanje REKOM i da Koalicija za REKOM pruži punu podršku međudržavnom predlogu Statuta REKOM-a. Prvi put sam u životu aktivna učesnica u procesu koji je od civilnog prerastao u međudržavni projekat. Moj utisak je da je civilno društvo razumelo da proces suočavanja s prošlošću ne mogu da vode nevladine organizacije nego da je to obaveza država, a da nevladine organizacije imaju potencijal da pomognu u izgranji nove kulture koja promoviše vrednosti kao što su činjenice, empatija, poštovanje perspektive drugog i ličnih iskustava.

MONITOR: U Srbiji su na vlasti pojedinci i političke partije koje imaju odgovornost za teško nasljeđe o kojem govorite. Oni podržavaju osnivanje REKOM-a?
KANDIĆ: Iskustvo postkonfliktnih društava pokazuje da bez učešća odgovornih za nedela u prošlosti nema uspostavljanja pravde za žrtve iz drugih etničkih zajednica i javnog priznanja počinjenih nedela. Iako je Miloševićev režim zamenjen demokratskom vlašću, žrtve nisu dobile odgovarajuće priznanje. U januaru ove godine, na izložbu albanske dece, kojima su srpski policajci pred njihovim očima ubili majke, sestre i braću, u martu 1999. godine, došao je premijer Srbije, koji je prvo saslušao životnu priču dece, danas umetnika, a potom izrazio žaljenje u ime Srbije i građana Srbije. Deca su bila uzbuđena, nisu očekivala da će premijer doći na njihovu izložbu koja govori o zločinu srpskih policajaca. Za njih je dolazak srpskog premijera bilo zvanično priznanje zločina i odgovornosti i njih kao žrtava. Sadašnja vlast u Srbiji podržava osnivanje REKOM-a, sa razumevanjem da je regionalna komisija jedini mehanizam koji omogućuje javnu jednakost svih žrtava koje su izgubile život u ratovima na teritoriji bivše SFRJ. Lično vrlo podržavam svaki postupak vlasti, posebno one odgovorne za nedela u prošlosti, koji vodi ili doprinosi smanjenju etničkih i političkih tenzija u regionu, priznavanju drugih žrtava, priznavanju realnosti, odustajanju od političkih interpretacija događaja. U tom smilsu, vidim dobar pomak u odnosima Srbije i Kosova, desničarske grupe nemaju institucionalnu podršku, a spremnost da se imenom i prezimenom priznaju žrtve srpskih snaga bezbednosti, bez obzira da li se to prihvata samo iz razloga da bi i srpske žrtve bile priznate, smatram istorijskim događajem. Na prostorima bivše SFRJ još uvek ima grobnica koje su nastale tokom i nakon Drugog svetskog rata, a nikada nisu otkopane. Razni instituti i istoričari više od 50 godina popisuju žrtve tog rata. Samo 80.000 ubijenih u logoru u Jasenovcu je dobilo svoja imena. Više to ne smemo dozvoliti.

MONITOR: Povodom sadržaja optužnice kojom se Oliveru Ivanoviću stavljaju na teret teški zločini, rekli ste da nisu predstavljeni ozbiljni dokazi za to. Čime biste vi objasnili neprekidno držanje Ivanovića u pritvoru sve do početka suđenja?
KANDIĆ: Oliver Ivanović je jedan od retkih kosovskih Srba koji je bio prihvaćen od strane Albanca, i učestvovao u političkom životu Kosova. Tužilac EULEX-a nije dao više podataka o umešanosti Olivara Ivanovića u zločinima 14. aprila 1999. u Mitrovici. Ono što je svedok Halit Barani izneo na suđenju Slobodanu Miloševiću je da je Ivanović bio prisutan kada su neke srpske policijske grupe iz kolone proteranih Albanaca izdvojile grupu albanskih mladića, uveli ih u neko dvorište i streljali. Taj događaj, streljanje mladića, je stvarni događaj ali dokazi o direktnoj umešanosti Ivanovića ne deluju ubedljivo. U okviru projekta Kosovska knjiga pamćenja istraživači su intervjuisali najmanje 25 svedoka pomenutog događaja i nismo došli do dokaza da je Oliver Ivanović bio u grupi koja je izdvojila i streljala mladiće. Istraživači su došli do toga da su u to vreme u Mitrovici bili pripadnici Posebnih jedinica policije, što znači da MUP Srbije sasvim sigurno raspolaže podacima o tom događaju. Umesto garancija koje Vlada Srbije nudi za puštanje Ivanovića da se brani sa slobode, važnije je da se daju dokazi o komandantima i pripadnicima PJP koji su učestvovali u ubistvu tih mladića.

Nova suđenja u Hagu

MONITOR: Nakon istrage Klinta Vilijamsona i najave obimnog dokaznog materijala, očekuju se optužnice i formiranje specijalnog međunarodnog suda za Kosovo, sa sjedištem u Hagu. Da li je to najbolje rješenje za dostizanje većeg stepena pravičnosti za sve žrtve sukoba na Kosovu?
KANDIĆ: Formiranje Suda za ratne zločine koje su počinili pripadnici OVK je napredak krivične pravde za nedela počinjena na Kosovu prema Srbima, Romima, drugim ne-Albancima i tzv. lojalnim Albancima. Haški tribunal je osudio ceo državni vrh Srbije za zločine nad Albancima ali nije imao mandat da se bavi ubistvima posle juna 1999. UNMIK, a potom EULEX, pokazali su se nedoraslim da sude pripadnicima OVK u situaciji javnog neprihvatanja i straha od suđenja pripadnicima OVK i opšte nesigurnosti za život ako se svedoči o zločinima OVK. Inicijativa za osnivanje suda je potekla od američke administracije, i ta ideja ne bi imala šanse da bude ostvarena da tužilac nije Amerikanac. Ta činjenica je odredila i reakciju kosovskih institucija. Osnivanje suda je prihvaćeno u interesu budućnosti Kosova. Da je ideja potekla od EU nikada ne bi bila prihvaćena. Reakcija udruženja srpskih žrtava je bila lišena svakog razumevanja, politički neukusna. Bilo je izjava vođa udruženja u smislu da njih samo zanima potvrda kom broju Srba su izvađeni organi. Dobro je da su najviši predstavnici institucija Srbije prihvatili nalaze istrage tužioca Clinta Williamsona kao objektivne, bez primedbi. Moja ocena je da u slučaju srpskih žrtava na Kosovu samo američki tužilac može doneti pravdu, ali da ne treba zaboraviti da su Srbi na Kosovu platili cenu za zločine koje su počinile srpske snage, policija, vojska i razne dobrovoljačke grupe.

Sudbina nestalih na Kosovu je pitanje i problem koji se mora postaviti kao prioritet u uspostavljanju dobrosusedskih odnosa između Srbije i Kosova. U Srbiji je stvorena slika da su hiljade Srba odvedene u logore u Albaniju i da su im tamo izvađeni vitalni organi radi prodaje. Pri tom niko ne kaže osnovnu činejnicu da je tih oko 500 još uvek nestalih Srba kidnapovano pre svega jer su Srbi, i da bi bili ubijeni i da nije bilo te dodatne mračne aktivnosti – trgovine ljudskim organima. U pitanju je zločin protiv čovečnosti, pre svega. Preko 1.500 Albanaca je nestalih. Njihovi posmrtni ostaci su u tajnim grobnicama u Srbiji, a čvrsto verujem da nije mali broj žrtava čiji su posmrtni ostaci spaljeni ili uništeni na drugi način. Da zaključim, otkrivanje masovnih grobnica je prioritet. Da sahrane svoje mrtve, da im obeleže grob je elementarna potreba porodica nestalih. Bez groba sećanje na mrtve ostaje u krugu porodice, što je gorka istina u vezi sa žrtvama Drugog svetskog rata.

Vrijeme je za povezivanje

MONITOR: Nedavno su predsjednici Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Predsjedavajući Predsjedništva BiH potpisali Deklaraciju o ulozi države u rješavanju pitanja nestalih usljed ratova. Koliko je to značajno?
KANDIĆ: Otkrivanje masovnih grobnica i razjašnjenje sudbine još uvek nestalih oko 13.000 ljudi je prioritet u regionalnoj saradnji. U vezi sa pomenutom deklaracijom meni je vrlo smetalo što na sastanku u Mostaru nije bilo predsednice Kosova i što je pokretač inicijative jedna međunarodna organizacija (ICMP) umesto da kamen temeljac te ideje čine vladine komisije za nestale. Vreme je za povezivanje državnih institucija i tela za pitanja tranzicione pravde u regionu iz naših potreba, zbog zajedničke prošlosti i odgovornosti zbog 130.000 ratnih žrtava, od kojih su najmanje 50.000 civili.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo