Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ: Države na ispitu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Za Vaše ime vezuju se dvije nevladine organizacije, Fond za humanitarno pravo i Fond za humanitarno pravo Kosovo, obje prepoznatljive po dokumentovanju ratnih zločina. Kako danas funkcionišu te organizacije i koji su Vaši prioriteti?

KANDIĆ: Obe organizacije važe za veoma profesionalne nevladine organizacije u regionu koje se bave tranzicionom pravdom na temelju dokumentacije koja je prikupljana 20 godina, ali obe imaju i nove projekte, koji su uneli novine i dobre razlike u odnosu na moje vreme. Ja sam potpuno odvojena od njihovih svakodnevnih aktivnosti i odluka. Vodim tim istraživača iz Srbije i sa Kosova koji rade na dokumentovanju žrtava u ratu na Kosovu i NATO bombardovanja, na popisu ljudskih gubitaka Srbije i Crne Gore u ratu u BiH, kao i tim koji u saradnji sa nevladinom organizacijom Document popisuje žrtve u ratu na teritoriji Hrvatske. To je ogroman projekat, koji ima potencijal da humanizuje balkanski odnos prema prošlosti i žrtvama, i da nas nauči da razumemo i prihvatamo perspektivu drugog. Taj projekat je najneposrednije vezan za moj drugi, jednako važan prioritet, a to je REKOM. Glavni zadatak budućeg REKOM-a je popis ratnih žrtava u periodu od januara 1991. do kraja decembra 2001. godine, kao i logora i drugih mesta zatvaranja u vreme rata. Taj zadatak, i kada bi države sutra osnovale tu regionalnu komisiju, teško je izvršiti u roku od tri, četiri godine, koliko obično traje mandat komsija za istinu. U tom smislu, ako mi uspemo da popišemo sve ratne žrtve na Kosovu i da ustanovimo okolnosti u kojima je oko 13.500 ljudi izgubilo život, biće to podrška koja će doprineti da REKOM bude uspešna komisija.

MONITOR: U kojoj je fazi inicijativa za osnivanje REKOM?
KANDIĆ: Ima velikog napretka. U septembru 2013. godine počela je sa radom Regionalna ekspertska grupa za REKOM, koju čine izaslanici predsednika Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Kosova i dva člana Predsedništva BiH. Njihov zadatak je bio da analiziraju Statut REKOM-a koji je usvojila Koalicija za REKOM u martu 2011. godine, u kontekstu ustavnih i pravnih mogućnosti za osnivanje REKOM-a. Izaslanici za REKOM su upravo završili svoj zadatak, upoznali predsednike/članove Predsedništva sa svojim mišljenjem, a od njih su dobili stavove o periodu i području istraživanja ratnih zločina i drugih povreda ljudskih prava, čime je proces zvaničnih konsultacija priveden kraju. Predstoji dogovor o načinu informisanja javnosti o stavovima predsednika/Predsedništva država, s jedne strane, a sa druge strane, Koalicija za REKOM trebalo bi da se izjasni da li dokument koji su sačinili izaslanici za REKOM i stavovi predsednika/Predsedništva BiH odgovaraju osnovnim intencijama REKOM-a koji predlaže Koalicija za REKOM. Ja sam veliki optimista, očekujem da predsednici/Predsedništvo BiH preuzme obavezu za osnivanje REKOM i da Koalicija za REKOM pruži punu podršku međudržavnom predlogu Statuta REKOM-a. Prvi put sam u životu aktivna učesnica u procesu koji je od civilnog prerastao u međudržavni projekat. Moj utisak je da je civilno društvo razumelo da proces suočavanja s prošlošću ne mogu da vode nevladine organizacije nego da je to obaveza država, a da nevladine organizacije imaju potencijal da pomognu u izgranji nove kulture koja promoviše vrednosti kao što su činjenice, empatija, poštovanje perspektive drugog i ličnih iskustava.

MONITOR: U Srbiji su na vlasti pojedinci i političke partije koje imaju odgovornost za teško nasljeđe o kojem govorite. Oni podržavaju osnivanje REKOM-a?
KANDIĆ: Iskustvo postkonfliktnih društava pokazuje da bez učešća odgovornih za nedela u prošlosti nema uspostavljanja pravde za žrtve iz drugih etničkih zajednica i javnog priznanja počinjenih nedela. Iako je Miloševićev režim zamenjen demokratskom vlašću, žrtve nisu dobile odgovarajuće priznanje. U januaru ove godine, na izložbu albanske dece, kojima su srpski policajci pred njihovim očima ubili majke, sestre i braću, u martu 1999. godine, došao je premijer Srbije, koji je prvo saslušao životnu priču dece, danas umetnika, a potom izrazio žaljenje u ime Srbije i građana Srbije. Deca su bila uzbuđena, nisu očekivala da će premijer doći na njihovu izložbu koja govori o zločinu srpskih policajaca. Za njih je dolazak srpskog premijera bilo zvanično priznanje zločina i odgovornosti i njih kao žrtava. Sadašnja vlast u Srbiji podržava osnivanje REKOM-a, sa razumevanjem da je regionalna komisija jedini mehanizam koji omogućuje javnu jednakost svih žrtava koje su izgubile život u ratovima na teritoriji bivše SFRJ. Lično vrlo podržavam svaki postupak vlasti, posebno one odgovorne za nedela u prošlosti, koji vodi ili doprinosi smanjenju etničkih i političkih tenzija u regionu, priznavanju drugih žrtava, priznavanju realnosti, odustajanju od političkih interpretacija događaja. U tom smilsu, vidim dobar pomak u odnosima Srbije i Kosova, desničarske grupe nemaju institucionalnu podršku, a spremnost da se imenom i prezimenom priznaju žrtve srpskih snaga bezbednosti, bez obzira da li se to prihvata samo iz razloga da bi i srpske žrtve bile priznate, smatram istorijskim događajem. Na prostorima bivše SFRJ još uvek ima grobnica koje su nastale tokom i nakon Drugog svetskog rata, a nikada nisu otkopane. Razni instituti i istoričari više od 50 godina popisuju žrtve tog rata. Samo 80.000 ubijenih u logoru u Jasenovcu je dobilo svoja imena. Više to ne smemo dozvoliti.

MONITOR: Povodom sadržaja optužnice kojom se Oliveru Ivanoviću stavljaju na teret teški zločini, rekli ste da nisu predstavljeni ozbiljni dokazi za to. Čime biste vi objasnili neprekidno držanje Ivanovića u pritvoru sve do početka suđenja?
KANDIĆ: Oliver Ivanović je jedan od retkih kosovskih Srba koji je bio prihvaćen od strane Albanca, i učestvovao u političkom životu Kosova. Tužilac EULEX-a nije dao više podataka o umešanosti Olivara Ivanovića u zločinima 14. aprila 1999. u Mitrovici. Ono što je svedok Halit Barani izneo na suđenju Slobodanu Miloševiću je da je Ivanović bio prisutan kada su neke srpske policijske grupe iz kolone proteranih Albanaca izdvojile grupu albanskih mladića, uveli ih u neko dvorište i streljali. Taj događaj, streljanje mladića, je stvarni događaj ali dokazi o direktnoj umešanosti Ivanovića ne deluju ubedljivo. U okviru projekta Kosovska knjiga pamćenja istraživači su intervjuisali najmanje 25 svedoka pomenutog događaja i nismo došli do dokaza da je Oliver Ivanović bio u grupi koja je izdvojila i streljala mladiće. Istraživači su došli do toga da su u to vreme u Mitrovici bili pripadnici Posebnih jedinica policije, što znači da MUP Srbije sasvim sigurno raspolaže podacima o tom događaju. Umesto garancija koje Vlada Srbije nudi za puštanje Ivanovića da se brani sa slobode, važnije je da se daju dokazi o komandantima i pripadnicima PJP koji su učestvovali u ubistvu tih mladića.

Nova suđenja u Hagu

MONITOR: Nakon istrage Klinta Vilijamsona i najave obimnog dokaznog materijala, očekuju se optužnice i formiranje specijalnog međunarodnog suda za Kosovo, sa sjedištem u Hagu. Da li je to najbolje rješenje za dostizanje većeg stepena pravičnosti za sve žrtve sukoba na Kosovu?
KANDIĆ: Formiranje Suda za ratne zločine koje su počinili pripadnici OVK je napredak krivične pravde za nedela počinjena na Kosovu prema Srbima, Romima, drugim ne-Albancima i tzv. lojalnim Albancima. Haški tribunal je osudio ceo državni vrh Srbije za zločine nad Albancima ali nije imao mandat da se bavi ubistvima posle juna 1999. UNMIK, a potom EULEX, pokazali su se nedoraslim da sude pripadnicima OVK u situaciji javnog neprihvatanja i straha od suđenja pripadnicima OVK i opšte nesigurnosti za život ako se svedoči o zločinima OVK. Inicijativa za osnivanje suda je potekla od američke administracije, i ta ideja ne bi imala šanse da bude ostvarena da tužilac nije Amerikanac. Ta činjenica je odredila i reakciju kosovskih institucija. Osnivanje suda je prihvaćeno u interesu budućnosti Kosova. Da je ideja potekla od EU nikada ne bi bila prihvaćena. Reakcija udruženja srpskih žrtava je bila lišena svakog razumevanja, politički neukusna. Bilo je izjava vođa udruženja u smislu da njih samo zanima potvrda kom broju Srba su izvađeni organi. Dobro je da su najviši predstavnici institucija Srbije prihvatili nalaze istrage tužioca Clinta Williamsona kao objektivne, bez primedbi. Moja ocena je da u slučaju srpskih žrtava na Kosovu samo američki tužilac može doneti pravdu, ali da ne treba zaboraviti da su Srbi na Kosovu platili cenu za zločine koje su počinile srpske snage, policija, vojska i razne dobrovoljačke grupe.

Sudbina nestalih na Kosovu je pitanje i problem koji se mora postaviti kao prioritet u uspostavljanju dobrosusedskih odnosa između Srbije i Kosova. U Srbiji je stvorena slika da su hiljade Srba odvedene u logore u Albaniju i da su im tamo izvađeni vitalni organi radi prodaje. Pri tom niko ne kaže osnovnu činejnicu da je tih oko 500 još uvek nestalih Srba kidnapovano pre svega jer su Srbi, i da bi bili ubijeni i da nije bilo te dodatne mračne aktivnosti – trgovine ljudskim organima. U pitanju je zločin protiv čovečnosti, pre svega. Preko 1.500 Albanaca je nestalih. Njihovi posmrtni ostaci su u tajnim grobnicama u Srbiji, a čvrsto verujem da nije mali broj žrtava čiji su posmrtni ostaci spaljeni ili uništeni na drugi način. Da zaključim, otkrivanje masovnih grobnica je prioritet. Da sahrane svoje mrtve, da im obeleže grob je elementarna potreba porodica nestalih. Bez groba sećanje na mrtve ostaje u krugu porodice, što je gorka istina u vezi sa žrtvama Drugog svetskog rata.

Vrijeme je za povezivanje

MONITOR: Nedavno su predsjednici Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Predsjedavajući Predsjedništva BiH potpisali Deklaraciju o ulozi države u rješavanju pitanja nestalih usljed ratova. Koliko je to značajno?
KANDIĆ: Otkrivanje masovnih grobnica i razjašnjenje sudbine još uvek nestalih oko 13.000 ljudi je prioritet u regionalnoj saradnji. U vezi sa pomenutom deklaracijom meni je vrlo smetalo što na sastanku u Mostaru nije bilo predsednice Kosova i što je pokretač inicijative jedna međunarodna organizacija (ICMP) umesto da kamen temeljac te ideje čine vladine komisije za nestale. Vreme je za povezivanje državnih institucija i tela za pitanja tranzicione pravde u regionu iz naših potreba, zbog zajedničke prošlosti i odgovornosti zbog 130.000 ratnih žrtava, od kojih su najmanje 50.000 civili.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo