Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA: Rotiranje provjerenih kadrova režima

Objavljeno prije

na

Kako komentarišete ponovno kandidovanje Vesne Medenice za predsjednicu Vrhovnog suda Crne Gore i predlog Tužilačkog savjeta da Ivica Stanković bude vrhovni državni tužilac?

Velija Murić, advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika
Dva različita slučaja

-Polazeći od opredjeljenja Tužilačkog savjeta, da g. Ivica Stanković bude imenovan za Vrhovnog državnog tužioca, kao i od ljudskih i stručnih kvaliteta svih prijavljenih, smatram da je Savjet razložno bio u dilemi kome će od praktično jednakih dati prednost. No, slijedeći godine rada g. Stankovića u kojima je u veoma turbulentom vremenu bio angažovan na odgovornim pravosudnim dužnostima, proizilazi da su ga nesumnjivi argumenti o njegovoj stručnosti, etičnosti i sposobnosti da u odlučnim momentima može braniti svoje stavove, preporučili za tu najodgovorniju državnu funkciju. Neću reći da nema nepogrešivih, ali uvjeren sam da će g. Stanković imati hrabrosti i riješenosti da uvede red u tužilačkoj organizaciji, prije svega kadrovski, što će biti jedan od uslova da građani vrate povjerenje u tu instituciju i osnov da on odgovori izazovu vremena i ustavnoj ulozi tužilaštva. Iako sam uvjeren da je učinjen pravi izbor, ipak valja sačekati možda već viđeno ili pak konačnu riječ nadležnog skupštinskog odbora, odnosno volju onih koji odlučuju sa dva prsta. Mogu se događati i nevjerovatne stvari kao u slučaju izbora članova Sudskog savjeta kada je Odbor za politički sistem, pravosuđe i upravu, praktično zbog jednog nezavisnog (čitaj ,,nepodobnog”) kandidata, koji nije bio po volji jačim političkim strukturama, u kratkom vremenu promijenio čak i pravila predlaganja, odnosno odlučivanja. Nadam se da g. Stanković neće biti takve sreće tim prije što on po mojem sudu zaslužuje podršku svih vladinih, nevladinih i političkih struktura.

Slučaj prijavljivanja za predsjednika Vrhovnog suda je nešto sasvim drugo. Prije svega tu nemamo priliku da razmišljamo o drugim kandidatima, jer je uslijedila samo jedna prijava. Što je to tako, mogu se postaviti različita pitanja i isto tako dobiti interesantni odgovori. Aktuelna predsjednica Vrhovnog suda g. Vesna Medenica već se u jednom svom mandatu i malo više oprobala na toj dužnosti. Stoga, da li se današnje stanje pravosuđa može uzeti kao njena referenca za novi mandat, ostaje otvoreno pitanje na koje bi odgovore mogla dati Vlada, Skupština ili relevantne međunarodne adrese. Na drugoj strani, niko ne može osporiti njene pravničke kvalitete pretočene u redovne godišnje izvještaje. No da li je sve to ipak tako možda se valja vratiti u vrijeme vršenja njene sudijske i tužilačke funkcije, zatim u vrijeme sadašnje u kome je ona dala dominantan tok i značaj crnogorskom pravosuđu. Ako se još sudi po optužnicama za ratne zločine, koje je ona odobrila a koje trpe brojne možda opravdane kritike stručne javnosti a ponajviše sudova koji bez dobre optužbe nijesu u mogućnosti donijeti dobre odluke, to je ono o čemu se ovom prilikom mogu razmjenjivati argumenti. Crna Gora je dužna relevantnim međunarodnim adresama, domaćoj javnosti, a posebno oštećenima u brojnim slučajevima kršenja ljudskih prava kroz ratne zločine na njenom prostoru, dati značajne odgovore. Ti odgovori se upravo traže od crnogorskog pravosudnog vrha, ali ih još nema. Naprotiv, pravnička i šira javnost zatečena je aktuelnim stanjem i odnosom vrha crnogorskog pravosuđa kada su u pitanju suđenja za ratne zločine. Crnogorsko pravosuđe se još nije osmjelilo da za najteže zločine izvede pred lice pravde najodgovornije, ali se u zamjenu oštrica pravde svjesno ili dirigovano najčešće usmjerava na marginalnije kojom ,,pravdom” se zatvara krug. Praktično vezana pravda u tim slučajevima kao da ne umije da izađe iz lavirinta kroz koji se kreće po sistemu – eto mi optužujemo, sudi se, krivaca nema, a žrtve kao da je pojela maca ili su one po nekom ključu ubijale same sebe. Posljednjih godina stručna javnost je zatečena činjenicom da se stavovi koji se kreiraju na nivou najviše pravosudne instance praktično pretaču u zakon što zbog njihove selektivne primjene dovodi do pravne nesigurnosti. Upravo takvim stavovima, koji često uzrokuju preinačenje brojnih pravosnažnih sudskih odluka nižih instanci, oštećeni u slučajevima ratnih zločina lišavaju se prava koje im po zakonu pripada. Dovoljno je pomenuti slučaj zločina Kaluđerski laz koji je u prvom stepenu ostao nekažnjen samo zbog loše usmjerene i krivo postavljene optužnice u kome su žrtve zanemarene, a porodice onemogućene da ostvare pravo na naknadu štete. Identičan je slučaj murinskih žrtava stradalih prilikom akcija NATO-a.

Ova i brojna druga pitanja su veoma interesantna i u vezi odluke o prijavljivanju za predsjednika Vrhovnog suda i za onoga ko bude odlučivao o prijavi. Medenica prije, Medenica poslije, a ratni zločini možda još sljedećih pet godina na čekanju. U suštini, valja insistirati na depolitizovanom i nezavisnom pravosuđu, a da li je ono u ovome vremenu ostvarilo te atribute odgovori se sami po sebi nameću.

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava
Prilika Stankoviću da razjasni tajno snimanje sudija

Rezultati gospođe Medenice u odnosu na povećanje ažurnosti sudova u Crnoj Gori su nesporni, ali je sporno to što Sudski savjet pod njenim vođstvom nikad nije uveo indikatore za ocjenjivanje kriterijuma za izbor sudija, iako je taj zadatak sam sebi postavio da obavi do kraja 2010, tako da je odlučivanje Sudskog savjeta o izboru, a posebno o napredovanju sudija ostalo proizvoljno i u nekim slučajevima sasvim neuvjerljivo. Što se tiče gospodina Stankovića, za vrijeme njegovog mandata u Višem sudu u Podgorici govorilo se o tajnom snimanju sudija i, što je još gore, o nestanku predmeta koji je sadržao materijal o tome. Iako je novinar Petar Komnenić o tome pisao u Monitoru i na osnovu pisanih dokaza, ti su navodi ostali neistraženi, uprkos insistiranju i HRA kod Vrhovnog državnog tužilaštva, pa je sada prilika da u svjetlu svoje kandidature gospodin Stanković tu situaciju razjasni.

Budimir Minić, advokat iz Kolašina
Apsolutno neodgovorno sudstvo

– U kadrovima formiranim u apsolutno neodgovornom sudstvu nema rješenja za dvije najodgovornije funkcije u pravosuđu. Oba kandidata, i za čelnika sudske i za čelnika tužilačke organizacije, svoj profesionalni profil izgradili su u apsolutno neodgovornom sudstvu kakvo je crnogorsko. Napominjem da je ovo ocjena sudstva koju je izrekla upravo „produžena” predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore, s razlikom što je ona tu ocjenu „oročila” na period do njenog „spasonosnog” dolaska na mjesto (doživotne?) predsjednice Vrhovnog suda. No, poznavaoci (ne)prilika u crnogorskom sudstvu znaju da je dolaskom Medenice (i njenom kamuflažnom statistikom) apsolutno neodgovorno sudstvo učinjeno (djelimično) odgovornim, ali samo prema centrima političko-ekonomske moći koji su uspostavili i kontrolišu takvo pravosuđe. Kandidovanje i predlaganje provjerenih kandidata kontinuiteta obezbjeđuje se nepromjenjivost stanja i usklađenost kandidata sa interesima i ciljevima vladajućih centara moći, formalnih i neformalnih.

Nažalost, iz partikularnih i pojedinačnih interesa, suštinski nepromijenjenom stanju neprimjeren doprinos daju političke elite najugroženijih nacionalnih struktura neslobodnog i neobjektivnog pravosuđa. Jedan od primjera za to je stupidnost kvaziobrazloženja vrha političkih predstavnika Bošnjaka, kojima je odbijen prethodni predlog vrhunskog profesionalca, advokata, za Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore zato što je ovaj (maksimalno profesionalno) zastupao okrivljene u postupcima za najteža krivična djela protiv pripadnika bošnjačkog naroda i to u postupcima čiji ishod su opredijelili skandalozni propusti upravo tužilačke organizacije koja vapi sa nezavisnim vrhunskim profesionalcem kakav je odbijeni advokat.

Konačno, opet nažalost, isto takav nepriličan doprinos dolazi iz samog vrha Advokatske komore Crne Gore u vidu hvalospjeva jedinoj, staroj/novoj, kandidatkinji za predsjednika Vrhovnog suda za statističko „sređivanje stanja u sudstvu” kojim je tragično žrtvovan kvalitet, što su, pored građana kao stranaka, najviše osjetili upravo njihovi zastupnici.

Upravo ovakvi profesionalni i etički standardi u kandidovanju, predlaganju i izboru najviših nosilaca funkcija u pravosuđu, uključujući savjete koji ih predlažu, garantuju kontinuitet neefikasnog, nestručnog i jalovog pravosuđa kao ključne prepreke za uspostavljanje vladavine prava u Crnoj Gori. Vesna Medenica je provjereni „ključar” takvog sudstva i pravosuđa uopšte i najoriginalniji predstavnik vladajuće političke i profesionalne svijesti u crnogorskom društvu. Nažalost.

Prof. dr Filip Kovačević, Univerzitet Crne Gore
Pravda se odavde odavno odselila

Srce i sve žile kucavice kriminogenog režima Mila Đukanovića nalaze se u tužilačko-pravosudnom aparatu Crne Gore. Već sada je jasno da će upravo postojanje ovog i ovakvog aparata biti najveća prepreka zavođenju vladavine prava poslije demokratske smjene vlasti. U ovom trenutku, u navedenim institucijama evidentna je prevlast nepotizma, političke korupcije i postojanje manje ili više vidljivih veza sa organizovanim kriminalom. Zbog toga nikoga ne treba da začudi to što se provjereni kadrovi režima već decenijama rotiraju sa jedne pravosudno-tužilačke funkcije na drugu u cilju zatiranja bilo kakve mogućnost progresivnih promjena. Tako je i sada sa kandidovanjem Vesne Medenice i Ivice Stankovića.

Imajući u vidu njihove profesionalne biografije, doprinose i zasluge za izgradnju privatne države u kojoj živimo, jasno je zašto Đukanović želi da Stanković tuži, a da Medenica presuđuje. Na udaru će ponovo biti kritičari režima, čelnici civilnog društva, medija i opozicije, kao i svi drugi građani i građanke koji odbijaju da, kao istine, prihvate šarene laži DPS-a, znajući da su DPS i njegovi sateliti, koji se samo formalno mogu nazvati političkim partijama, od crnogorskog društva stvorili društvo materijalnog siromaštva, duhovne bijede i kulturnog očaja. Izborom Medenice i Stankovića na funkcije koje podrazumijevaju posvećenost utvrđivanju pravde po ko zna koji put bi se manifestovao tragični usud Crne Gore, a to je da se pravda odavno odselila odavde.

 

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo