Kako komentarišete ponovno kandidovanje Vesne Medenice za predsjednicu Vrhovnog suda Crne Gore i predlog Tužilačkog savjeta da Ivica Stanković bude vrhovni državni tužilac?

Velija Murić, advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika
Dva različita slučaja

-Polazeći od opredjeljenja Tužilačkog savjeta, da g. Ivica Stanković bude imenovan za Vrhovnog državnog tužioca, kao i od ljudskih i stručnih kvaliteta svih prijavljenih, smatram da je Savjet razložno bio u dilemi kome će od praktično jednakih dati prednost. No, slijedeći godine rada g. Stankovića u kojima je u veoma turbulentom vremenu bio angažovan na odgovornim pravosudnim dužnostima, proizilazi da su ga nesumnjivi argumenti o njegovoj stručnosti, etičnosti i sposobnosti da u odlučnim momentima može braniti svoje stavove, preporučili za tu najodgovorniju državnu funkciju. Neću reći da nema nepogrešivih, ali uvjeren sam da će g. Stanković imati hrabrosti i riješenosti da uvede red u tužilačkoj organizaciji, prije svega kadrovski, što će biti jedan od uslova da građani vrate povjerenje u tu instituciju i osnov da on odgovori izazovu vremena i ustavnoj ulozi tužilaštva. Iako sam uvjeren da je učinjen pravi izbor, ipak valja sačekati možda već viđeno ili pak konačnu riječ nadležnog skupštinskog odbora, odnosno volju onih koji odlučuju sa dva prsta. Mogu se događati i nevjerovatne stvari kao u slučaju izbora članova Sudskog savjeta kada je Odbor za politički sistem, pravosuđe i upravu, praktično zbog jednog nezavisnog (čitaj ,,nepodobnog”) kandidata, koji nije bio po volji jačim političkim strukturama, u kratkom vremenu promijenio čak i pravila predlaganja, odnosno odlučivanja. Nadam se da g. Stanković neće biti takve sreće tim prije što on po mojem sudu zaslužuje podršku svih vladinih, nevladinih i političkih struktura.

Slučaj prijavljivanja za predsjednika Vrhovnog suda je nešto sasvim drugo. Prije svega tu nemamo priliku da razmišljamo o drugim kandidatima, jer je uslijedila samo jedna prijava. Što je to tako, mogu se postaviti različita pitanja i isto tako dobiti interesantni odgovori. Aktuelna predsjednica Vrhovnog suda g. Vesna Medenica već se u jednom svom mandatu i malo više oprobala na toj dužnosti. Stoga, da li se današnje stanje pravosuđa može uzeti kao njena referenca za novi mandat, ostaje otvoreno pitanje na koje bi odgovore mogla dati Vlada, Skupština ili relevantne međunarodne adrese. Na drugoj strani, niko ne može osporiti njene pravničke kvalitete pretočene u redovne godišnje izvještaje. No da li je sve to ipak tako možda se valja vratiti u vrijeme vršenja njene sudijske i tužilačke funkcije, zatim u vrijeme sadašnje u kome je ona dala dominantan tok i značaj crnogorskom pravosuđu. Ako se još sudi po optužnicama za ratne zločine, koje je ona odobrila a koje trpe brojne možda opravdane kritike stručne javnosti a ponajviše sudova koji bez dobre optužbe nijesu u mogućnosti donijeti dobre odluke, to je ono o čemu se ovom prilikom mogu razmjenjivati argumenti. Crna Gora je dužna relevantnim međunarodnim adresama, domaćoj javnosti, a posebno oštećenima u brojnim slučajevima kršenja ljudskih prava kroz ratne zločine na njenom prostoru, dati značajne odgovore. Ti odgovori se upravo traže od crnogorskog pravosudnog vrha, ali ih još nema. Naprotiv, pravnička i šira javnost zatečena je aktuelnim stanjem i odnosom vrha crnogorskog pravosuđa kada su u pitanju suđenja za ratne zločine. Crnogorsko pravosuđe se još nije osmjelilo da za najteže zločine izvede pred lice pravde najodgovornije, ali se u zamjenu oštrica pravde svjesno ili dirigovano najčešće usmjerava na marginalnije kojom ,,pravdom” se zatvara krug. Praktično vezana pravda u tim slučajevima kao da ne umije da izađe iz lavirinta kroz koji se kreće po sistemu – eto mi optužujemo, sudi se, krivaca nema, a žrtve kao da je pojela maca ili su one po nekom ključu ubijale same sebe. Posljednjih godina stručna javnost je zatečena činjenicom da se stavovi koji se kreiraju na nivou najviše pravosudne instance praktično pretaču u zakon što zbog njihove selektivne primjene dovodi do pravne nesigurnosti. Upravo takvim stavovima, koji često uzrokuju preinačenje brojnih pravosnažnih sudskih odluka nižih instanci, oštećeni u slučajevima ratnih zločina lišavaju se prava koje im po zakonu pripada. Dovoljno je pomenuti slučaj zločina Kaluđerski laz koji je u prvom stepenu ostao nekažnjen samo zbog loše usmjerene i krivo postavljene optužnice u kome su žrtve zanemarene, a porodice onemogućene da ostvare pravo na naknadu štete. Identičan je slučaj murinskih žrtava stradalih prilikom akcija NATO-a.

Ova i brojna druga pitanja su veoma interesantna i u vezi odluke o prijavljivanju za predsjednika Vrhovnog suda i za onoga ko bude odlučivao o prijavi. Medenica prije, Medenica poslije, a ratni zločini možda još sljedećih pet godina na čekanju. U suštini, valja insistirati na depolitizovanom i nezavisnom pravosuđu, a da li je ono u ovome vremenu ostvarilo te atribute odgovori se sami po sebi nameću.

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava
Prilika Stankoviću da razjasni tajno snimanje sudija

Rezultati gospođe Medenice u odnosu na povećanje ažurnosti sudova u Crnoj Gori su nesporni, ali je sporno to što Sudski savjet pod njenim vođstvom nikad nije uveo indikatore za ocjenjivanje kriterijuma za izbor sudija, iako je taj zadatak sam sebi postavio da obavi do kraja 2010, tako da je odlučivanje Sudskog savjeta o izboru, a posebno o napredovanju sudija ostalo proizvoljno i u nekim slučajevima sasvim neuvjerljivo. Što se tiče gospodina Stankovića, za vrijeme njegovog mandata u Višem sudu u Podgorici govorilo se o tajnom snimanju sudija i, što je još gore, o nestanku predmeta koji je sadržao materijal o tome. Iako je novinar Petar Komnenić o tome pisao u Monitoru i na osnovu pisanih dokaza, ti su navodi ostali neistraženi, uprkos insistiranju i HRA kod Vrhovnog državnog tužilaštva, pa je sada prilika da u svjetlu svoje kandidature gospodin Stanković tu situaciju razjasni.

Budimir Minić, advokat iz Kolašina
Apsolutno neodgovorno sudstvo

– U kadrovima formiranim u apsolutno neodgovornom sudstvu nema rješenja za dvije najodgovornije funkcije u pravosuđu. Oba kandidata, i za čelnika sudske i za čelnika tužilačke organizacije, svoj profesionalni profil izgradili su u apsolutno neodgovornom sudstvu kakvo je crnogorsko. Napominjem da je ovo ocjena sudstva koju je izrekla upravo „produžena” predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore, s razlikom što je ona tu ocjenu „oročila” na period do njenog „spasonosnog” dolaska na mjesto (doživotne?) predsjednice Vrhovnog suda. No, poznavaoci (ne)prilika u crnogorskom sudstvu znaju da je dolaskom Medenice (i njenom kamuflažnom statistikom) apsolutno neodgovorno sudstvo učinjeno (djelimično) odgovornim, ali samo prema centrima političko-ekonomske moći koji su uspostavili i kontrolišu takvo pravosuđe. Kandidovanje i predlaganje provjerenih kandidata kontinuiteta obezbjeđuje se nepromjenjivost stanja i usklađenost kandidata sa interesima i ciljevima vladajućih centara moći, formalnih i neformalnih.

Nažalost, iz partikularnih i pojedinačnih interesa, suštinski nepromijenjenom stanju neprimjeren doprinos daju političke elite najugroženijih nacionalnih struktura neslobodnog i neobjektivnog pravosuđa. Jedan od primjera za to je stupidnost kvaziobrazloženja vrha političkih predstavnika Bošnjaka, kojima je odbijen prethodni predlog vrhunskog profesionalca, advokata, za Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore zato što je ovaj (maksimalno profesionalno) zastupao okrivljene u postupcima za najteža krivična djela protiv pripadnika bošnjačkog naroda i to u postupcima čiji ishod su opredijelili skandalozni propusti upravo tužilačke organizacije koja vapi sa nezavisnim vrhunskim profesionalcem kakav je odbijeni advokat.

Konačno, opet nažalost, isto takav nepriličan doprinos dolazi iz samog vrha Advokatske komore Crne Gore u vidu hvalospjeva jedinoj, staroj/novoj, kandidatkinji za predsjednika Vrhovnog suda za statističko „sređivanje stanja u sudstvu” kojim je tragično žrtvovan kvalitet, što su, pored građana kao stranaka, najviše osjetili upravo njihovi zastupnici.

Upravo ovakvi profesionalni i etički standardi u kandidovanju, predlaganju i izboru najviših nosilaca funkcija u pravosuđu, uključujući savjete koji ih predlažu, garantuju kontinuitet neefikasnog, nestručnog i jalovog pravosuđa kao ključne prepreke za uspostavljanje vladavine prava u Crnoj Gori. Vesna Medenica je provjereni „ključar” takvog sudstva i pravosuđa uopšte i najoriginalniji predstavnik vladajuće političke i profesionalne svijesti u crnogorskom društvu. Nažalost.

Prof. dr Filip Kovačević, Univerzitet Crne Gore
Pravda se odavde odavno odselila

Srce i sve žile kucavice kriminogenog režima Mila Đukanovića nalaze se u tužilačko-pravosudnom aparatu Crne Gore. Već sada je jasno da će upravo postojanje ovog i ovakvog aparata biti najveća prepreka zavođenju vladavine prava poslije demokratske smjene vlasti. U ovom trenutku, u navedenim institucijama evidentna je prevlast nepotizma, političke korupcije i postojanje manje ili više vidljivih veza sa organizovanim kriminalom. Zbog toga nikoga ne treba da začudi to što se provjereni kadrovi režima već decenijama rotiraju sa jedne pravosudno-tužilačke funkcije na drugu u cilju zatiranja bilo kakve mogućnost progresivnih promjena. Tako je i sada sa kandidovanjem Vesne Medenice i Ivice Stankovića.

Imajući u vidu njihove profesionalne biografije, doprinose i zasluge za izgradnju privatne države u kojoj živimo, jasno je zašto Đukanović želi da Stanković tuži, a da Medenica presuđuje. Na udaru će ponovo biti kritičari režima, čelnici civilnog društva, medija i opozicije, kao i svi drugi građani i građanke koji odbijaju da, kao istine, prihvate šarene laži DPS-a, znajući da su DPS i njegovi sateliti, koji se samo formalno mogu nazvati političkim partijama, od crnogorskog društva stvorili društvo materijalnog siromaštva, duhovne bijede i kulturnog očaja. Izborom Medenice i Stankovića na funkcije koje podrazumijevaju posvećenost utvrđivanju pravde po ko zna koji put bi se manifestovao tragični usud Crne Gore, a to je da se pravda odavno odselila odavde.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari