Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Suton diktatora

Objavljeno prije

na

MONITOR: Povodom Dana slobode medija održano je protestno čitanje poezije ispred ANB-a. Izrecitovali ste novu pjesmu Diktatorski bluz, čiji je lajtmotiv – Diktator ovaj jednom mora pasti… Kada će se to čudo desiti? BRKOVIĆ: To je bilo zabavno. Govorili smo poeziju, Dragana Tripković i ja dok nam je iza leđa stajao kordon policajaca. I govorili smo stihove u megafon, tako da je performans imao jednu zanimljivu retro crtu.

Pjesmu Diktatorski bluz napisao sam nekoliko noći prije čitanja ispred ANB-a. Pomislio sam – ok, ljudi mogu da ćute, ali poezija to ne može. I ne smije. Čak i kada je društveno i medijski sasvim marginalizovana, kao u naše vrijeme, poezija ima magijsku moć. Ja sam to čitanje doživio kao neku vrstu egzorcizma, mističkog rituala tjeranja duhova prošlosti, staljinističke prošlosti te institucije. Uzaludnog, dakako.

Ali, naravno, svaki diktator putuje prema istoj adresi, prema padu. Nema druge adrese za diktatora. Prema markesovskoj Samoći i Lavirintu. A za konkretni slučaj – vjerujem da će se to desiti brže nego što mnogi misle. Ovaj sistem je već dugo neodrživ. Takav, neodrživ i nepravedan sistem može neko vrijeme funkcionisati – na ovakvim ili onakvim manipulacijama, na fanatizmu poslušnih – ali, sve to ima granice. Definitivno je jasno: naš diktator je sutonska figura…

MONITOR: Kako ocjenjujete građanske proteste? Da li oni mogu dovesti do promjena u društvu?
BRKOVIĆ: Sve to je izgledalo lijepo, bilo je mnogo mladog svijeta. Svaki od ovih protestnih dana je svojevrstan praznik demokratije u Crnoj Gori. Ovaj protest je značajan, epohalno značajan – jer je prvo događanje te vrste koje se obraća – Građaninu. Bio sam na svim protestima ove godine i taj utisak je dominantan – tamo ste okruženi Građanima, a ne ljudima koji mašu svojom ideologijom, nacijom ili religijom.

S druge strane, kategorija ,,promjena u društvu” nije baš jednostavna. Mnogi pokreti koji su politički propali bili su rasadnici ogromnih promjena u društvu – takav je slučaj sa Pobunom iz 68. Imate i suprotan primjer – pokrete koji politički uspiju, ali, ne prate ih i stvarne promjene u društvu. Izgleda mi da je takav slučaj sa Arapskim proljećem…

Crnogorskom društvu promjene su potrebnije čak i od tih famoznih investicija… Uostalom, ako promjene dođu, doći će i mnogo ozbiljniji (i manje problematični) investitori. Izgleda ponekad da ovdašnja vlast nikako ne može da pogodi pravi redosljed poteza…

MONITOR: Umjetnici i intelektualci, osim rijetkih, uglavnom ćute na društvene probleme. Zašto?
BRKOVIĆ: Duga je ovdje i postojana tradicija ćutanja. Možda je to i najpostojanija, a možda i jedina, bar do najnovijeg vremena, crnogorska intelektualna tradicija.

Aktuelni crnogorski režim je iznašao priličan broj uglavnom konvencionalnih metoda da korumpira dobar dio svoje intelektualne scene. A, izgleda mi da i nisu morali biti isuviše maštoviti.

A možda ponekad i previše očekujemo od ljudi. Možda nigdje nije prevelik broj ljudi koji će neko uvjerenje staviti ispred neposredne materijalne koristi. Ali, u siromašnim društvima, kakvo je crnogorsko kroz najveći dio svoga postojanja, te stvari su izraženije, mnogo vidljivije, nego u bogatijim društvima.

Možda je zanimljiv paradoks ovdašnje scene da imate korumpiranih intelektualaca, iako, zapravo, vlast načelno i ne drži do intelektualaca… Zato se oni moraju stalno potvrđivati kakvim dramatičnim i ,,presudnim” medijskim akcijama za spas Crne Gore i njenoga jedinog roditelja (On je i otac i majka), jer vlast tu vrstu angažmana razumije i vidi. Na račun uticaja njihovih književnih uradaka, malo je vjerovatno da bi režimu bili interesantni. Zato moraju toliko da se trude.

Ali, ono što me raduje je da se, uz sve te nevesele okolnosti crnogorsko društvo mijenja. Siguran sam da će u bliskoj budućnosti djelovanje ovog medijskog kruga biti proučavano kao primjer propagandnog ludila i javne promocije govora mržnje kakav je rijetko gdje viđen. Biće to zanimljivo, mogu se kladiti.

MONITOR: U javnosti se sve češće može čuti kako je u Crnoj Gori na djelu ,,medijski rat”.
BRKOVIĆ: Esad Kočan je rekao na skupu ispred ANB-a, i to mi se čini važnim, da je posebno podmukla ta teza o nekakvom medijskom ratu. Čuo sam da i premijer apeluje da se taj medijski rat okonča. Kakav rat, molim vas? Za rat je, kao i za ljubav, potrebno (najmanje) dvoje. Mi čak i ne možemo biti u ratu sa njima – sa novinama koje niko ne čita, pa, kad već smisao njihovog postojanja ne može biti ekonomski opravdan, onda su se dosjetili da ga politički opravdaju. Da ubijede svoje gazde da ih oni – najbolje brane. Samo neka nastave – ovakvom odbranom samo će ubrzati kraj svojih nalogodavaca. Očito postoji neko ko takav razlog smatra dovoljnim da finansira takve novine – ne svojim, već novcem poreskih obveznika. A to jeste pomalo perverzno… Mi isključivo radimo svoj posao – i ne zanimaju nas ničije personalne i političke frustracije.

MONITOR: Kako tumačite vraćanje etiketiranja s početka ‘90-ih po kome su neprijatelji režima i neprijatelji države. Ova manipulacija ne dolazi samo od službenih portparola vlasti, nego iza nje stoje i ,,ozbiljni intelektualci”?
BRKOVIĆ: Ima tu još jedan jeziv momenat. Spadam u ne baš brojne osobe koje mogu da uporede dva iskustva – ja sam u nekoj vrsti javne arene od početka devedesetih. Tada su me napadali i etiketirali srpski nacionalisti. Danas to rade crnogorski državni, plaćeni patrioti, Milovi kerberi, udbaški pjesnici i doušnici, a sve tvrdeći da to rade da bi od mene i meni sličnih odbranili Crnu Goru. Iako je bjelodano da ne brane oni Crnu Goru, već svoga voljenog diktatora. Kada uporedim ta dva iskustva, moram vam reći da su ovi crnogorski mračnjaci u svojim akcijama mnogo suroviji i prljaviji od onih tada. Oni su mi govorili da sam ,,ustaša” i tu i tamo prijetili klanjem, ali, sve to djeluje kao folklor u odnosu na ono na što su spremni ovi današnji, njihovi kolege sa druge strane… Evo, prije neki dan je u Pobjedi jedan udbaški klovn (koga dio građana zna kao gradonačelnika glavnog grada) lansirao priču koja prevazilazi sve dosadašnje gadosti. Priča je toliko imbecilna da ne zaslužuje nikakvo ozbiljno bavljenje, ali, zato je i lansirana… Stvar je, po svemu sudeći, nastala u ovom udbaškom kružoku, a klovn je samo javno izgovorio. Jer, i oni koji su to smislili znaju koliko je to daleko od stvarnosti, ali oni uvijek nađu nekoga kome pamet ne smeta da bilo što izgovori. Ali, siguran sam da će i klovn, kao i veseli orkestar ,,Drug Marko i njegovi doušnici” na pravi način platiti za sve gadosti koje rade… A, pazite – autor toga sramnog intervjua sjedi u novinarskom samoregulatornom tijelu koje bi trebalo da spriječi ovakve gadosti.

Vjerujem da sve to, nevjerovatno snižavanje nivoa javnog diskursa nije eto, tek, neka nepogoda, već jedna vrlo podmukla i opasna strategija. Pazite, ako to što ovih dana možemo čitati u novinama koje finansiraju građani, a kreiraju činovnici ovoga režima, ako je to slika koja se hoće predstaviti kao pozitivna medijska paradigma, onda čovjeku mora biti jasno da idemo prema javnom diskursu koji će biti isključivo sastavljen od uvreda, psovki i podmetanja. Zašto se to čini? Jer se iz prostora javne rasprave hoće protjerati argumenti. U tome je suština. Ova vlast želi javni prostor lišen argumenata – budući da svaka racionalna, argumentovana priča radi direktno i temeljno protiv njih, a kada se narod zabavlja suludim podmetanjima i uvredama raznih udbaških klovnova, onda na javnoj sceni naprosto neće biti – racionalne priče.

Zato nije slučajno da se preko Pobjede u Crnu Goru uvozi taj ,,sarajevski model” javnog diskursa, a upućeniji u medijsku sliku regiona znaće o čemu govorim.

MONITOR: Kakvo je stanje u crnogorskoj kulturi?
BRKOVIĆ: Katastrofalno je stanje u cijelom društvu, a kultura onda ne može biti izuzetak. Ona u takvim situacijama najviše strada. Uostalom, kako da očekujete da bude drugačije, kada ovdašnji kulturni djelatnici svojski rvaju za ovaj i ovakav režim. I to radeći najniže, najnečasnije poslove. A, da stvar bude još strašnija, oni izgleda sve to rade sa ogromnom ličnom radošću…

Propaganda novinarsko-pjesničko-udbaškog kruga

MONITOR: Urednik ste u mediju koji je po izjavama glasnogovornika vlasti i njihovih medija jedan od ključnih problema Crne Gore. Pobjeda vlasnike Vijesti krsti kao jedinu mafiju u Crnoj Gori. Zašto im Vijesti toliko smetaju?
BRKOVIĆ: Zato što su Vijesti za njih – nedodirljive. Što sve nisu probali, i ,,konvencionalne” i ,,nekonvencionalne” metode, pa – ništa. A građani Crne Gore neuporedivo više vjeruju Vijestima nego i njima i svim njihovim medijima. Koliko su samo puta pokušali da kreiraju ,,svoj” medij – i nikad nisu uspjeli. Jer, iz te i takve svijesti ne može se napraviti dobar medij. Njihovi mediji se, prije ili kasnije ogole, pretvore u puki dvorski bilten. To, naprosto ne može biti drugačije.

Cijela ta imbecilna priča ovdašnjih gebelsovskih propagandista je zapravo – smiješna. Mislite da iko u Crnoj Gori (gdje se dobro zna ,,šef” svega i svačega) vjeruje da je ovdje šef mafije jedan profesor univerziteta? Zar neko zaista vjeruje da se u Crnoj Gori u sukob sa Đukanovićem ulazi da bi se – obogatilo. Zna se što se dobro plaća u našoj domovini – ljubav prema diktatoru, a ne kritikovanje. Ali, ljudi vide takve stvari. Suviše je sve to providno. Iz kontakta sa ljudima vidim da čak ni aktivisti DPS-a ne vjeruju u sve te propagandne gluposti jednog novinarsko-pjesničko-udbaškog kruga…

Prijateljstvo, politika i poetika

MONITOR: Devedesetih ste sa generacijom tzv. postmodernista napravili značajne pomake na crnogorskoj književnoj i javnoj sceni. Danas je većina ,,postmodernista” ušla u režimske strukture. Kako ocjenjujete sadašnji angažman pripadnika te generacije?
BRKOVIĆ: Neko nas je uporedio sa Novim Holivudom – jesmo promijenili mnogo toga, ali, svi mi smo različite stvaralačke persone, prilično različiti, kako je valjda jedino i prirodno. Ali, tužno je što su neki od tih ljudi postali dio ovakve političke nomenklature. Ne vjerujem da će time pomoći svojoj književnosti, a jedino je to važno. Mi smo bili prijatelji više nego što smo bili poetički slični.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo