MONITOR: Povodom Dana slobode medija održano je protestno čitanje poezije ispred ANB-a. Izrecitovali ste novu pjesmu Diktatorski bluz, čiji je lajtmotiv – Diktator ovaj jednom mora pasti… Kada će se to čudo desiti? BRKOVIĆ: To je bilo zabavno. Govorili smo poeziju, Dragana Tripković i ja dok nam je iza leđa stajao kordon policajaca. I govorili smo stihove u megafon, tako da je performans imao jednu zanimljivu retro crtu.

Pjesmu Diktatorski bluz napisao sam nekoliko noći prije čitanja ispred ANB-a. Pomislio sam – ok, ljudi mogu da ćute, ali poezija to ne može. I ne smije. Čak i kada je društveno i medijski sasvim marginalizovana, kao u naše vrijeme, poezija ima magijsku moć. Ja sam to čitanje doživio kao neku vrstu egzorcizma, mističkog rituala tjeranja duhova prošlosti, staljinističke prošlosti te institucije. Uzaludnog, dakako.

Ali, naravno, svaki diktator putuje prema istoj adresi, prema padu. Nema druge adrese za diktatora. Prema markesovskoj Samoći i Lavirintu. A za konkretni slučaj – vjerujem da će se to desiti brže nego što mnogi misle. Ovaj sistem je već dugo neodrživ. Takav, neodrživ i nepravedan sistem može neko vrijeme funkcionisati – na ovakvim ili onakvim manipulacijama, na fanatizmu poslušnih – ali, sve to ima granice. Definitivno je jasno: naš diktator je sutonska figura…

MONITOR: Kako ocjenjujete građanske proteste? Da li oni mogu dovesti do promjena u društvu?
BRKOVIĆ: Sve to je izgledalo lijepo, bilo je mnogo mladog svijeta. Svaki od ovih protestnih dana je svojevrstan praznik demokratije u Crnoj Gori. Ovaj protest je značajan, epohalno značajan – jer je prvo događanje te vrste koje se obraća – Građaninu. Bio sam na svim protestima ove godine i taj utisak je dominantan – tamo ste okruženi Građanima, a ne ljudima koji mašu svojom ideologijom, nacijom ili religijom.

S druge strane, kategorija ,,promjena u društvu” nije baš jednostavna. Mnogi pokreti koji su politički propali bili su rasadnici ogromnih promjena u društvu – takav je slučaj sa Pobunom iz 68. Imate i suprotan primjer – pokrete koji politički uspiju, ali, ne prate ih i stvarne promjene u društvu. Izgleda mi da je takav slučaj sa Arapskim proljećem…

Crnogorskom društvu promjene su potrebnije čak i od tih famoznih investicija… Uostalom, ako promjene dođu, doći će i mnogo ozbiljniji (i manje problematični) investitori. Izgleda ponekad da ovdašnja vlast nikako ne može da pogodi pravi redosljed poteza…

MONITOR: Umjetnici i intelektualci, osim rijetkih, uglavnom ćute na društvene probleme. Zašto?
BRKOVIĆ: Duga je ovdje i postojana tradicija ćutanja. Možda je to i najpostojanija, a možda i jedina, bar do najnovijeg vremena, crnogorska intelektualna tradicija.

Aktuelni crnogorski režim je iznašao priličan broj uglavnom konvencionalnih metoda da korumpira dobar dio svoje intelektualne scene. A, izgleda mi da i nisu morali biti isuviše maštoviti.

A možda ponekad i previše očekujemo od ljudi. Možda nigdje nije prevelik broj ljudi koji će neko uvjerenje staviti ispred neposredne materijalne koristi. Ali, u siromašnim društvima, kakvo je crnogorsko kroz najveći dio svoga postojanja, te stvari su izraženije, mnogo vidljivije, nego u bogatijim društvima.

Možda je zanimljiv paradoks ovdašnje scene da imate korumpiranih intelektualaca, iako, zapravo, vlast načelno i ne drži do intelektualaca… Zato se oni moraju stalno potvrđivati kakvim dramatičnim i ,,presudnim” medijskim akcijama za spas Crne Gore i njenoga jedinog roditelja (On je i otac i majka), jer vlast tu vrstu angažmana razumije i vidi. Na račun uticaja njihovih književnih uradaka, malo je vjerovatno da bi režimu bili interesantni. Zato moraju toliko da se trude.

Ali, ono što me raduje je da se, uz sve te nevesele okolnosti crnogorsko društvo mijenja. Siguran sam da će u bliskoj budućnosti djelovanje ovog medijskog kruga biti proučavano kao primjer propagandnog ludila i javne promocije govora mržnje kakav je rijetko gdje viđen. Biće to zanimljivo, mogu se kladiti.

MONITOR: U javnosti se sve češće može čuti kako je u Crnoj Gori na djelu ,,medijski rat”.
BRKOVIĆ: Esad Kočan je rekao na skupu ispred ANB-a, i to mi se čini važnim, da je posebno podmukla ta teza o nekakvom medijskom ratu. Čuo sam da i premijer apeluje da se taj medijski rat okonča. Kakav rat, molim vas? Za rat je, kao i za ljubav, potrebno (najmanje) dvoje. Mi čak i ne možemo biti u ratu sa njima – sa novinama koje niko ne čita, pa, kad već smisao njihovog postojanja ne može biti ekonomski opravdan, onda su se dosjetili da ga politički opravdaju. Da ubijede svoje gazde da ih oni – najbolje brane. Samo neka nastave – ovakvom odbranom samo će ubrzati kraj svojih nalogodavaca. Očito postoji neko ko takav razlog smatra dovoljnim da finansira takve novine – ne svojim, već novcem poreskih obveznika. A to jeste pomalo perverzno… Mi isključivo radimo svoj posao – i ne zanimaju nas ničije personalne i političke frustracije.

MONITOR: Kako tumačite vraćanje etiketiranja s početka ‘90-ih po kome su neprijatelji režima i neprijatelji države. Ova manipulacija ne dolazi samo od službenih portparola vlasti, nego iza nje stoje i ,,ozbiljni intelektualci”?
BRKOVIĆ: Ima tu još jedan jeziv momenat. Spadam u ne baš brojne osobe koje mogu da uporede dva iskustva – ja sam u nekoj vrsti javne arene od početka devedesetih. Tada su me napadali i etiketirali srpski nacionalisti. Danas to rade crnogorski državni, plaćeni patrioti, Milovi kerberi, udbaški pjesnici i doušnici, a sve tvrdeći da to rade da bi od mene i meni sličnih odbranili Crnu Goru. Iako je bjelodano da ne brane oni Crnu Goru, već svoga voljenog diktatora. Kada uporedim ta dva iskustva, moram vam reći da su ovi crnogorski mračnjaci u svojim akcijama mnogo suroviji i prljaviji od onih tada. Oni su mi govorili da sam ,,ustaša” i tu i tamo prijetili klanjem, ali, sve to djeluje kao folklor u odnosu na ono na što su spremni ovi današnji, njihovi kolege sa druge strane… Evo, prije neki dan je u Pobjedi jedan udbaški klovn (koga dio građana zna kao gradonačelnika glavnog grada) lansirao priču koja prevazilazi sve dosadašnje gadosti. Priča je toliko imbecilna da ne zaslužuje nikakvo ozbiljno bavljenje, ali, zato je i lansirana… Stvar je, po svemu sudeći, nastala u ovom udbaškom kružoku, a klovn je samo javno izgovorio. Jer, i oni koji su to smislili znaju koliko je to daleko od stvarnosti, ali oni uvijek nađu nekoga kome pamet ne smeta da bilo što izgovori. Ali, siguran sam da će i klovn, kao i veseli orkestar ,,Drug Marko i njegovi doušnici” na pravi način platiti za sve gadosti koje rade… A, pazite – autor toga sramnog intervjua sjedi u novinarskom samoregulatornom tijelu koje bi trebalo da spriječi ovakve gadosti.

Vjerujem da sve to, nevjerovatno snižavanje nivoa javnog diskursa nije eto, tek, neka nepogoda, već jedna vrlo podmukla i opasna strategija. Pazite, ako to što ovih dana možemo čitati u novinama koje finansiraju građani, a kreiraju činovnici ovoga režima, ako je to slika koja se hoće predstaviti kao pozitivna medijska paradigma, onda čovjeku mora biti jasno da idemo prema javnom diskursu koji će biti isključivo sastavljen od uvreda, psovki i podmetanja. Zašto se to čini? Jer se iz prostora javne rasprave hoće protjerati argumenti. U tome je suština. Ova vlast želi javni prostor lišen argumenata – budući da svaka racionalna, argumentovana priča radi direktno i temeljno protiv njih, a kada se narod zabavlja suludim podmetanjima i uvredama raznih udbaških klovnova, onda na javnoj sceni naprosto neće biti – racionalne priče.

Zato nije slučajno da se preko Pobjede u Crnu Goru uvozi taj ,,sarajevski model” javnog diskursa, a upućeniji u medijsku sliku regiona znaće o čemu govorim.

MONITOR: Kakvo je stanje u crnogorskoj kulturi?
BRKOVIĆ: Katastrofalno je stanje u cijelom društvu, a kultura onda ne može biti izuzetak. Ona u takvim situacijama najviše strada. Uostalom, kako da očekujete da bude drugačije, kada ovdašnji kulturni djelatnici svojski rvaju za ovaj i ovakav režim. I to radeći najniže, najnečasnije poslove. A, da stvar bude još strašnija, oni izgleda sve to rade sa ogromnom ličnom radošću…

Propaganda novinarsko-pjesničko-udbaškog kruga

MONITOR: Urednik ste u mediju koji je po izjavama glasnogovornika vlasti i njihovih medija jedan od ključnih problema Crne Gore. Pobjeda vlasnike Vijesti krsti kao jedinu mafiju u Crnoj Gori. Zašto im Vijesti toliko smetaju?
BRKOVIĆ: Zato što su Vijesti za njih – nedodirljive. Što sve nisu probali, i ,,konvencionalne” i ,,nekonvencionalne” metode, pa – ništa. A građani Crne Gore neuporedivo više vjeruju Vijestima nego i njima i svim njihovim medijima. Koliko su samo puta pokušali da kreiraju ,,svoj” medij – i nikad nisu uspjeli. Jer, iz te i takve svijesti ne može se napraviti dobar medij. Njihovi mediji se, prije ili kasnije ogole, pretvore u puki dvorski bilten. To, naprosto ne može biti drugačije.

Cijela ta imbecilna priča ovdašnjih gebelsovskih propagandista je zapravo – smiješna. Mislite da iko u Crnoj Gori (gdje se dobro zna ,,šef” svega i svačega) vjeruje da je ovdje šef mafije jedan profesor univerziteta? Zar neko zaista vjeruje da se u Crnoj Gori u sukob sa Đukanovićem ulazi da bi se – obogatilo. Zna se što se dobro plaća u našoj domovini – ljubav prema diktatoru, a ne kritikovanje. Ali, ljudi vide takve stvari. Suviše je sve to providno. Iz kontakta sa ljudima vidim da čak ni aktivisti DPS-a ne vjeruju u sve te propagandne gluposti jednog novinarsko-pjesničko-udbaškog kruga…

Prijateljstvo, politika i poetika

MONITOR: Devedesetih ste sa generacijom tzv. postmodernista napravili značajne pomake na crnogorskoj književnoj i javnoj sceni. Danas je većina ,,postmodernista” ušla u režimske strukture. Kako ocjenjujete sadašnji angažman pripadnika te generacije?
BRKOVIĆ: Neko nas je uporedio sa Novim Holivudom – jesmo promijenili mnogo toga, ali, svi mi smo različite stvaralačke persone, prilično različiti, kako je valjda jedino i prirodno. Ali, tužno je što su neki od tih ljudi postali dio ovakve političke nomenklature. Ne vjerujem da će time pomoći svojoj književnosti, a jedino je to važno. Mi smo bili prijatelji više nego što smo bili poetički slični.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari