Povežite se sa nama

INTERVJU

REGINA DE DOMINICIS: Dijeliti ljepotu sa drugima

Objavljeno prije

na

Crnogorski umjetnici Draško Dragaš i Ratko Odalović predstavili su svoja djela u Ankari u prestižnom CerModernu, muzeju savremene umjetnosti. Radovi će biti izloženi do 3. juna. Organizatorka izložbe Prostor izgubljenih igračaka je Regina de Dominicis, zamjenica direktorke UNICEF-a Turske, koja je nekad bila program menadžerka Evropske agencije za rekonstrukciju u Crnoj Gori. MONITOR: Organizatorka ste izložbe Ratka Odalovića i Draška Dragaša u Muzeju savremene umjetnosti „CerModern” u Ankari. Kako ste došli na ideju da ova dva crnogorska slikara predstavite turskoj publici?
DE DOMINICIS: Godinama sam obožavateljka Ratkovog i Draškovog rada. Posjete njihovim ateljeima su za mene uvijek očaravajuće. Pratim razvoj njihovog rada i mislim da su najbolji predstavnici aktuelne crnogorske likovne scene. Njihova djela su dio moje privatne zbirke i kad vjerujem u nešto, nemoguće mi je da ga ne ponudim i drugima. Dijeliti sa drugima ljepotu koju otkrivam u umjetnosti, jedna je od mojih strasti. Trenutna saradnja sa Cermodernom iz Ankare i drugim galerijama iz Istanbula mi daje mogućnost da upoznam ukus i očekivanja turske publike. Nijesam nimalo sumnjala u to da će turska publika prihvatiti Ratkov i Draškov rad sa radoznalošću i entuzijazmom.

MONITOR: Naziv izložbe je „Prostor izgubljenih igračaka”. Kažite nam koliko radova je izloženo u galeriji koja je poznata po svojoj otvorenosti za sve tendencije u savremenoj umjetnosti i ko je vršio odabir radova?
DE DOMINICIS: Trideset i šest djela je izloženo u jednoj od galerija CerModern, jedna arhitektonska struktura koja kombinuje starinsko i moderno sa elegantnom jednostavnošću i suštinom forme. Izbor umjetnika je izvršio umjetnički odbor galerija Cer, u čijem sastavu su bili: umjetnički direktor Muzeja, članovi akademske zajednice i likovni kritičari. Predlog mi je predstavljen prije godinu dana, kao kuratorki i saradnici galerija CerModern za izložbe međunarodnih umjetnika, a izbor radova je rezultat razgovora između mene i umjetnika.

MONITOR: Izložba je organizovana u isto vrijeme kad su izloženi Dalijevi radovi. Kakvo je interesovanje turske publike, a i stručne kritike za crnogorske umjetnike?
DE DOMINICIS: Izložba je organizovana istovremeno sa izložbom Dalija, ali i sa izložbom velikog Ešera. Samo u toku prošle nedjelje Cer je imao 1.500 posjetilaca! To je svakako jedinstvena prilika za predstavljanje crnogorskih slikara. Mnogi likovni kritičari, osim javnih posjetilaca i članova Turske akademije umjetnosti, su izrazili veliki interes za izložene radove i radoznalost prema crnogorskoj umjetničkoj sceni, gotovo nepoznatoj na međunarodnom nivou. Radujem se mogućnosti saradnje s ministrom kulture Crne Gore i direktorom Narodnog muzeja i organizaciji kolektivne izložbe crnogorskih umjetnika. Sigurna sam da će publika biti oduševljena i da će to biti izvrsna prilika da se bolje upozna sa istorijatom i savremenom crnogorskom umjetnošću.

Nedavno, organizacijom Istanbulskog bijenala, Savremenog Istanbula, otvaranjem velikih aukcijskih kuća kao što su Sotheby's i Christie's i pojavom novih umjetničkih galerija, turska javnost je počela da poklanja mnogo više pažnje djelima međunarodnih umjetnika, a Istanbul se počeo takmičiti s Dubaijem. Kada je u pitanju tržište umjetnina, kolekcionari umjetničkih djela još uvijek oklijevaju da kupe djela umjetnika nepoznatih njihovom tržištu, ali upoznavanje je prvi korak.

MONITOR: Takođe ste ranije organizovali izložbe Romana Đuranovića i Svetlane Dragojević u Ankari. Kako su protekla njihova predstavljanja?
DE DOMINICIS: Izložbe Romana Đuranovića i Svetlane Dragojević su takođe ispraćene s velikim interesovanjem. Svetlanina Urban Utopia je naišla na jednoglasnu podršku publike, a Romanov Lifestyle je imao posjećeno otvaranje, veoma pozitivnu kritiku i pravi fan klub sljedbenika na Facebook stranici Muzeja!

MONITOR: Živjeli ste i radili u Crnoj Gori. Bili ste program menadžerka Evropske agencije za rekonstrukciju. Kakvo iskustvo nosite iz Crne Gore?
DE DOMINICIS: Crna Gora je dio mene, mog života, mojih omiljenih sjećanja na ljude i mjesta, ali i moje sadašnjosti. Kad god imam malo slobodnog vremena pokušavam pobjeći na par dana i doletjeti u svoju malu, voljenu, Crnu Goru. Njene prednosti i nedostaci su isti, njen ritam spor, a njena predvidljivost mi daje osjećaj mira. Kad sam živjela u Podgorici, uložila sam mnogo energije u svoj rad i uspostavila jedinstvena prijateljstva koja će me pratiti cijelog života bez obzira na udaljenost. Imala sam privilegiju da budem prisutna u istorijskim trenucima, intenzivnim i punim nade. Sad kad se vratim mislim da vidim Crnu Goru koja je mlada, ali već umorna, možda se osjeća manje vibracija i građanske i umjetničke živosti, međutim osjećaj je uvijek kao kod kuće.

MONITOR: Nije toliko čudno vaše interesovanje za crnogorske umjetnike. Vaša majka je Crnogorka.
DE DOMINICIS: Moja mama je čudesna žena. Od nje sam naučila i dalje učim osjećanja, vrijednosti i strasti koje su najbitnije u životu. Umjetnost je jedna od ovih strasti koje me je ona naučila da njegujem. Kada smo moj brat i ja bili djeca i počinjali da učimo istoriju umjetnosti, italijanske književnosti i poezije, ona nas je uvijek podsticala da učimo o umjetnicima i autorima iz bivše Jugoslavije i Istočne Evrope, omogućivši nam da značajno obogatimo naše vidike i našu radoznalost prema drugim kulturama. Ona je ta koja počela sakupljati slike i skulpture, vodila nas u posjete muzejima i prenijela nam ljubav i poštovanje prema lijepom. Ona nas je naučila da je umjetnost prostor u kojem ćete se izgubiti da bi se zatim ponovo pronašli u jednoj višoj dimenziji. Nadam se da ću moći učiniti isto za moju malenu koja je na putu, a činjenica da sam organizovala Draškovu i Ratkovu izložbu u sedmom mjesecu trudnoće može biti dobar znak!

Moj trenutni rad s UNICEF-om je uzbudljiv zbog plemenitosti njegovog mandata i svakodnevnih izazova da život djece učini boljim. Puno putujem i izuzetno sam zauzeta, ali iako ne znam kako, još uvijek uspijevam da svoj raspored uskladim s pohađanjem kurseva za obnavljanje znanja u Sotheby's u Njujorku, organizacijom izložbi i otkrivanjem novih talenata u zemljama koje posjećujem. Ali, ne postoji etapa u kojoj ne nastojim da promovišem, s ponosom, saznanje o onome što je u Crnoj Gori najljepše, i što i kad je moderno, za mene uvijek ima starinski ukus mojih korijena.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo